AMAC: Promotrimo li ulogu npr. Francuske Akademije nauka, dade se uočiti njezina uloga 'savjesti nacije i države'. Akademija, 'čuvarica kulture i jezika'... Kakvo je stanje u Hrvatskoj u tome pogledu? Ne vlada li od strane hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti, posebno od društvenog razreda gotovo zaglušujuća tišina kad je
riječ o društvenim zbivanjima tijekom posljednjih dva desetljeća?
O.G.: Nisam član HAZU, pa mogu govoriti samo o dojmovima na osnovu informacija koje dopru do nas u Švicarsku. Dok u Francuskoj postoji u svim intelektualnim slojevima, uključujući medijske, konsens o bitnim nacionalnim interesima, hrvatsko je društvo po tom pitanju duboko podijeljeno. Ta podjela ne može mimoići ni HAZU, pa tako nemamo ni najosnovniju kulturnu normativu jednog naroda, a to je jedinstveni pravopis i izgovor književnog hrvatskog jezika. Problem je i u našim medijima, koji su skoro isključivo u rukama, ja ih tako zovem, recikliranih komunista, pa se glas HAZU i njezinih članova ne čuje kada taj glas nije konforman sa njihovim stavom. Ima pojedinaca, članova HAZU, primjerice dr. Pečarić, dr. Jelčić, koji su vrlo aktivni. Međutim, njihovo mišljenje možemo uglavnom saznati samo iz dviju tiskovina, Hrvatskog Lista i Hrvatskog Slova, iza kojih nema velikog kapitala pa im je tiraža niska.
AMAC: Ima li Akademija neku institucijsku moć; formalnu ili neformalnu? Ili nasuprot tome društvenu moć imaju njezini članovi kao pojedinci (pa tako Akademija odražava podjele koje postoje u društvu?
O.G.: Akademija nema formalnu institucijsku moć, ali bi trebala imati neformalnu, snagom autoriteta svojih članova, koji bi trebali biti intelektualni vrh Hrvatske. Zbog razloga koje sam naveo već kod prvog pitanja, uz dodatak da ju osim medija i državne institucije ignoriraju, ona to nažalost nema.
AMAC: Tko stoji iza medija u Hrvatskoj; tiskanih i elektronskih? Krije li se iza njih neki jasno definirani društveni sloj ili se pak radi o 'interesima' nad kojima Hrvatska kao ukupnost interesa hrvatskih građana nema nikakve kontrole?
O.G.: Tiskani mediji u Hrvatskoj su u vlasništvu stranog kapitala. Nisam sklon teoriji nekih zavjera odnosno organiziranog i ciljanog promicanja stranih interesa preko medija. Ti interesi se ostvaruju na drugi način. Primjerice, za povlačenje ZERPA, čime poklanjamo naše riblje bogatstvo Talijanima, ili za rasprodaju naših banaka, čime smo kontrolu naše privrede prepustili stranom kapitaliu, nisu nam krivi mediji. Antihrvatstvo medija u Hrvatskoj je rezultat nekoliko neovisnih okolnosti. S jedne strane su i strani mediji, tu mislim prije svega na njemačko govorno područje iz kojeg dolaze vlasnici naših tiskovina, većim dijelom lijevo-liberalne orijentacije. S druge strane je činjenica, da u Hrvatskoj ima 20-25 % izrazitih jugofila, koji Jugoslaviju ne mogu prežaliti. A oni su se uvijek gurali u politiku i novinarstvo, i u siječnju 2000. je opet došlo njihovo vrijeme.
Slično kako su se na zapadu nekadašnji komunisti i maoisti ugurali u stranke zelenih, tako su se i naši komunisti, koji su nekada nemilosrdno "narodne neprijatelje" slali u zatvore, sada pretvorili u liberale i borce za ljudska prava. Time se dobro prodaju na zapadu, pogotovo kod lijevo-liberalnih, pa drmaju našim medijskim prostorom. Naravno da među njima ima i mnogo oportunista, koji se iz materijalnih interesa prilagođuju trendu. Na sadašnju medijsku situaciju imao je ogroman utjecaj sadašnji predsjednik, pa bi se taj trend mogao promijeniti odabirom prave osobe za slijedećeg predsjednika.
AMAC: Kakav je odraz toga na sadašnje predsjedničke izbore?
O.G. Obzirom da mediji imaju ogroman utjecaj na formiranje javnog mijenja, svaki kandidat koji se zalaže za dignitet Domovinskog rata i brani hrvatske interese već je na startu u nepovoljnijem položaju. Prvi Hrvatski predsjednik je tu medijsku blokadu uspio probiti, jer je pogodio ozračje u narodu, koji je žudio za promjenom i za vlastitom državom. Međutim danas je narod nesiguran, razočaran, obeshrabren i apatičan, pa je medijsku blokadu teže probiti.
AMAC: Tko je po Vašem mišljenju najbolji predsjednički kandidat?
O.G.: Nakon Tuđmana nije trebalo Mesića, a poslije Mesića nužno trebamo Tuđmana. Kao što vidite ne dvojim da je prof. Miroslav Tuđman ne samo najbolji kandidat, nego smatram da je on i nužni slijedeći predsjednik, ako želimo Hrvatskoj vratiti dignitet, a hrvatskom narodu omogućiti prosperitet.
AMAC: Kojim ste kriterijima ošli do odgovora na prethodno pitanje?
O.G.: Problem kod političkih izbora je taj što od dobrog prodavača ne dobivamo nužno i dobru robu. Slatkorječiva, karizmatična osoba, koja obećava brda i doline, dijeli naranđe i poziva na kavicu, nije jamstvo da je sposobna voditi državu i štititi nacionalne interese. Prof. Tuđman nije slatkorječiv i ne obećava povrat navodno opljačkanog novca, koji leži na švicarskim bankama, a koji još uvijek nije vraćen hrvatskim građanima, iako nam je to predsjednik Mesić još prije 10 god. obećao.
Ali prof. Tuđman zato ima znanje i odlučnost, koja proizlazi iz njegove domoljubnosti, te potrebito iskustvo u ophođenju sa stranim diplomatima i političarima, da na najbolji mogući način zastupa interese hrvatskog naroda. On ima i hrabrosti za to, što je pokazao ne samo u Domovinskom ratu nego i objavljivanjem od svih medija prešućene knjige "Vrijeme krivokletnika", u kojoj dokazuje krivokletstvo i veleizdaju sadašnjeg predsjednika. Uz to prof. Tuđmana krase i druge krijeposti koje većini kandidata manjkaju i koje su tako rijetke kod političara općenito, a hrvatskih posebno: pošten, jednostavan, a istovremeno veliki gospodin, te oslobođen svake taštine i slavohlepnosti koja bi mu zamagljivala oči pri važnim odlukama. Kod svih kandidata, kod nekih u bolesnim razmjerima, kod nekih manje, vidim kao glavni motiv za kandidaturu tu častohlepnost i taštinu.
Motivi prof. Tuđmana su prije svega, kao što su uostalom bili i kod njegovog oca, briga za Domovinu u ključnim trenutcima. Hrvatska se naime ovim predsjedničkim izborima nalazi na prekretnici, ili nastavak mesićizma, što znači put u balkanske asocijacije i daljnju rasprodaju hrvatskih bogatstava, ili povratak na izvorni tuđmanizam, parafraziran sloganom "Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što", znači odlučno i dignute
glave braniti hrvatske interese i pregovaranje do jedne crte preko koje se ne prelazi.
AMAC: Mora li predsjednik biti, u vremenima koja nam se približavaju nesmiljenom brzinom, političar-praktičar ili političar-vizionar?
O.G.: Oboje. S jedne strane mora imati viziju kuda i kako voditi zemlju, a s druge strane mora stajati s obje noge na zemlji, dakle biti praktičar, koji ima hrabrosti i spsosobnosti mijenjati ono što je moguće u danom trenutku. Drugim riječima, od samog filozofiranja nikakve koristi, ali ako nema vizije onda se sve svodi na neodgovorno kritiziranje i alibi kavicu sa predsjednikom.
AMAC: U takvoj podjeli, kakav je sadašnji predsjednik, po Vašem mišljenju? Treba li naredni predsjednik biti čim sličniji ili čim različitiji od sadašnjeg?
O.G.: Sadašnji predsjednik je elementarna nepogoda za Hrvatsku. Sadašnji predsjednik je veleizdajnik i svojim je krivokletstvom nanio Hrvatskoj i njezinoj budućnosti nenadoknadivu štetu. Njega bi trebalo procesuirati, a ne trošiti novac hrvatskih građana na zadovoljavanje njegove sujete. Teško je zamisliti goreg predsjednika od njega, ali iskustvo pokazuje da od najgorega ima još uvijek jedan koji je gori. Među kandidatima ima ih nekoliko, koji bi to mogli biti. Bože daj, odnosno povrati hrvatskom narodu pamet kod izbora.
AMAC: Kakav je Vaš komentar na stav predsjedničkog kandidata Jurčevića da je Gotovinina obrana 'takozvana', 'puna obavještajaca' itd?
O.G.: Ukoliko je to stvarno njegova izjava, onda ga nažalost moram ubrojiti u kategoriju onih tipičnih Hrvata, koji su uvijek pametniji, posebice kad komentiraju tuđi rad. Prof. Jurčevića premalo poznajem da bih mogao procijeniti njegove sposobnosti. Njegovi nastupi na televiziji i svjedočenje na haškom tribunalu ostavili su na mene uglavnom pozitivan utisak. Međutim, već njegova kandidatura, nakon što su hrvatski intelektualci odlučili prof. Tuđmana istaknuti kao svog kandidata, daje naslutiti da mu je jedan od motiva častohleplje. Ambicioznost ne mora biti loša osebina, dapače ona je za uspjeh neophodna, ali postaje zaprekom kad prelazi u častohleplje.
AMAC: Što mislite o stavu predsjedničkog kandidata Josipovića koji misli da je opravdano postavljati pitanje prekomjernog granatiranja Knina ali koji istovremeno ne komentira uništavanje Vukovara?
O.G.: Ta izjava potvrđuje utisak da je Mesićev čovjek. Ne mogu si jednostavno zamisliti da itko, tko je vidio Vukovar i Knin, a ne pati od demencije, može podržati tu hašku farsu, ako nije istog mentalnog sklopa kao i sadašnji predsjednik. To znači da će za vlastiti probitak prodati i vlastitu baku, a kamoli ne izdati Domovinu. Bivša
haška tužiteljica, Carla del Ponte, koja je iz častohleplja htjela ući u povijest kao tužiteljica najviše rangiranih vojnih časnika, a engleska diplomacija joj je to onemogućila kod srpske strane, morala je naći neki razlog za hapšenje hrvatskih generala. Sadašnji haški tužitelj Bramertz, uvidjevši da se optužba na osnovu prekomjernog granatiranja ruši kao kula od karata traži topničke dnevnike 14 godina nakon Oluje, što je još većæa farsa. A Josipović i njemu slični ne samo da dozvoljavaju nego i sudjeluju u tome da iz nas sviju rade majmune.
AMAC: Kako vidite medijsku prezentaciju predsjedničkih kandidata? Je li ona objektivna i uravnotežena?
O.G.: Mislim da iz mojih prijašnjih odgovora jasno proizlazi da je medijska prezentacija neuravnotežena i zbog čega je tako. Posebno pada u oči kojim se naporima šrešućuje prof. Tuđman. Čak i prilično nepoznati kandidat, gosp. Vukšić ima veću minutažu na televiziji od njega, valjda zbog toga jer ne predstavlja nikakvu opasnost za Josipovića.
AMAC: Broj primjeraka gotovo svekolikog tiska u Hrvatskoj u strmoglavom je padu; jedini listovi kojima tiraža trajno raste su Glas Koncila i Hrvatski List Ivice Marijačića. Kako to tumačite?
O.G.: Rast tiraže Glasa Koncila govori s jedne strane o vjerodostojnosti crkve, a s druge strane o tome da je narod već prezasićen negativnim vjestime i da sve manje vjeruje hrvatskom tisku. Rast tiraže Hrvatskog Lista mogao bi biti znak da se dio naroda osvješćuje i to veseli.
AMAC: Kakvo imate mišljenje o novinarskoj profesiji u Hrvatskoj?
O.G.: O nivou hrvatskog novinstva dovoljno govori činjenica da u jednom za hrvatske prilike visokotiražnom listu, svoje bljuvotine može redovno objavljivati neki Denis Kuljiš. Veliki dio novinara su komunističko-jugonostalgičnog mentalnog sklopa, jedan dio se prilagođuje kako bi preživio, a većini je pismenost slaba strana. Naravno da ima i visoko kvalitetnih novinara, ali oni su iznimke koje povrđuju pravilo i često nemaju šanse u nekom više tiražnijem list. Tragediju hrvatskog novinarstva pokazuje usporedba kako se primjerice tretira piskaralo Kuljiš i vrsni novinar Josip Jović.
AMAC: Kakvo imate mišljenje o recentnim događajima na Hrvatskoj radioteleviziji?
O.G.: Mi u dijaspori smo prilično prikraćeni u gledanju prvog programa, pa sam preslabo upoznat sa aktualnim događajima da bi ih mogao komentirati. Obzirom na značaj, koji televizija ima na formiranje javnog mijenja, jasno je, da svaka ideološka skupina želi imati što veći utjecaj na nju. U tom su općenito u Europi uspješnije lijevo orijentirane grupacije. Kod nas je to još ekstremnije, a uz to se isprepleću i čisto materijalni interesi.
AMAC: Što mislite o HRT-u kao javnoj ustanovi? Ispunjava li ona svoju ulogu korektno, ili nekorektno? Odražava li funkcioniranje HRT-a interese hrvatskog društve kao cjeline?
O.G.: Mislim da je iluzorno govoriti o javnoj televiziji obzirom na stanje koje tamo vlada. Naslov HRT nije od 2000. odgovarajući, jer od tada ta ustanova nije više hrvatska. Čekam samo da se naslov promijeni u RTH.
AMAC: Ako to nije slučaj, što je tome uzrok? Može li se i kako to stanje promijeniti?
O.G.: Uzroke sam već naveo. Ako smo u bezizglednom položaju uspjeli uspostaviti državu, za što je prije svega zaslužan prvi Predsjednik, dr. Franjo Tuđman, onda se i to stanje na HRT-u može promijeniti. Prvi korak bi bio odabir prave osobe za trećeg predsjednika Republike. Po logici stvari to bi trebao biti opet Tuđman.
AMAC: Ako je HRT javna ustanova onda je ona javna na isti način kao i sve ostale ustanove ili poduzeća (HAC, HEP, HŽ itd). Kako je onda moguće da se na HRT-u neprofesionalnost predbacuje prvenstveno rukovodstvu koje se pokušava smijeniti nekom vrstom 'puča' odozdo dok se red u sve ostale javne ustanove uvodi s pozicije predsjednika vlade ili u najgorem slučaju, iz stranačkih redova?
O.G.: Mislim da u Uredničkom vijeću nemaju što tražiti predstavnici nekakvih građanskih udruga, jer nemaju ama baš nikakvu legitimnost za predstavljanje naroda. Tu legitimnost ima samo Hrvatski (državni) Sabor.
AMAC: Da li stanje na HRT-u ali i tiskanim medijima doprinosi korektnosti u predizbornoj kampanji ili je možda obrnuto?
O.G.: Naravno obrnuto. Zbog stanja u medijima neki su kandidati zakinuti, primjerice prof. Miroslav Tuđman.
AMAC: Kakva je prema Vašem mišljenju predizborna kampanja? Sadržajna, parolaška, demagoška, realistična ili nerealna?
O.G.: Predizborna kampanja je većinom puka demagogija, pa prema tome nerealistična. Većina kandidata - iznimke su prije svega prof. Tuđman, a djelomično i dr. Hebrang - upotrebljavaju šuplje fraze, govore i obećavaju ono što misle da narod želi čuti. To su floskule o radnim mjestima, strategiji za gospodarstvo, socijalnoj pravdi, brizi za umirovljenike i uopće za sve jadne i siromašne, te o borbi protiv korupcije. Korupcija je, uzput rečeno, postala udarnom temom u zadnje vrijeme, kao da se odjednom pojavila sa stvaranjem hrvatske države, a ustvari je počela sa prvom Jugoslavijom, a uvukla se u sve pore hrvatskog društva sa drugom. Neki se tom demagogijom služe grubo, a neki - potpomognuti profesionalcima za psihološko vođenje izborne kampanje - suptilnije, a neki nas uvjeravaju još potpomognuti američkim profesionalcima - američkim metodama.
AMAC: Čija se retorika čini najlažnijom, a čija najrealnijom?
O.G.: Za mene neočekivano, najprljavija mi se čini kampanja dr. Primorca po onom što sam vidio i čuo. Ima u njegovom pristupu nekih sličnosti sa prvom kampanjom Mesića, primjerice u kritici vlade kojoj je nekada pripadao i praznim obećanjima da će to sve popraviti. Na rubu podmićivanja i korupcije je njegovo obećanje laptopa svim učenicima, a koje bi trebala sponzorirati neka američka firma, koja sigurno ima svoje tržišne interese. Odmah do njega je gosp. Kajin, koji se je diskvalificirao izjavom "ili mi, ili oni", čime je dao do znanja da ne bi bio predsjednik svih, nego samo nekih, njegovih hrvatskih državljanja, pri čemu bi očito isključio Hrvate. Retorika svih onih kandidata, koji širokogrudno nude gospodarska rješenja- a to su svi osim, kako rekoh, prof. Tuđmana, i dr. Hebranga - je čista demagogija i lažna. Predsjednik nema nikakvih ovlasti petljati se vladi u gospodarskom dijelu i prema tome, ne može utjecati na gospodarski rast i stvaranje radnih mjesta. Jedina kampanja koja ima državnička obilježja je ona prof. Tuđmana. Bez bombastičnog rječnika sa jasnim programom, koji je u kompetenciji predsjednika Republike i koji je ostvariv. Jedino kod njega stvarno znamo na čemu smo.
AMAC: Mislite li da naredni hrvatski predsjednik može značajnije utjecati na hrvatsku budućnost, posebno bude li to netko bitno različit od sadašnjeg predsjednika?
O.G.: Sadašnji je predsjednik toliko zla učinio Hrvatskoj, da je iz toga jasno vidljivo koliko predsjednik može utjecati na hrvatsku budućnost. Kao što sam već napomenuo, Hrvatska se nalazi na prekretnici: ili dalje u rasprodaju i balkanske asocijacije ili zaokret od takve sluganske politike. To uvelike ovisi o budućem predsjedniku. Prema tome odluka bi tebala biti jasna.
@hrvati-amac.com
|
