Prosvjedni skup protiv uvođenja ćirilice u službenu uporabu u gradu Vukovaru, koji predstavlja otvorenu ranu u srpsko-hrvatskim odnosima, održan u nedjelju 7. travnja na glavnom trgu glavnoga hrvatskog grada i reakcije na taj skup vrlo su očito i zorno predstavili suvremeno hrvatsko društvo i procese koji su na djelu u Hrvatskoj pa zaslužuju makar djelomični osvrt sa stajališta općega dobra.

Skup je ponajprije očitovao da je današnja Hrvatska barem u nekim aspektima stvarno demokratska država; vladajući koji na mnogim područjima društvenoga života postupno sužuju demokratske slobode, gledajući svoje partikularne interese, ipak se nisu usudili zabraniti niti spriječiti održavanje toga skupa - i to je s njihove strane mudra odluka.

Istodobno organizator skupa, Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara, održao je skup u standardnim demokratskim okvirima - što je jako dobar znak da je temeljni demokratski standard za organizatora polazište za svako pa i političko djelovanje. Upravo takvim svojim demokratskim ponašanjem na Jelačićevu trgu sudionici prosvjednog skupa očitovali su i političku zrelost i svoj stvarni patriotizam, svoju stvarnu skrb za dobro Hrvatske, i to ne bilo kakve nego upravo demokratske Hrvatske.

Očitovali su također da nisu ni približno ono za što ih dio političara i medija unaprijed i naknadno optužuje - ni ekstremisti ni šovinisti nego hrvatski patrioti koji poštuju ustavnopravni poredak i koji legitimno traže da se zakonski okvir glede statusa Vukovara tako riješi da bude u korist mira, istine, pravde i suživota, a da se pritom izbjegne svako produbljivanje i povređivanje nezacijeljenih rana.

Jer, istina je, da bi svaka demokratska i ozbiljna vlada koja osjeća s narodom i koja je svjesna značenja i uloge grada Vukovara i njegovih nezacijeljenih rana, sama zakonski riješila pitanje ili problem Vukovara već i prije nego što bi se nametnuli i očitovali u javnosti. Dodvornička i nezrela poslušnička politika prema dijelu međunarodne zajednice koji je bio živo zainteresiran za podjelu krivnje za rat kroz umjetno konstruirano izjednačavanje žrtve i agresora, urodila je na domaćem terenu nasilničkim zakonskim nametanjem rješenja koje objektivno ne može biti dobro ni za Hrvate ni za Srbe u Hrvatskoj.

Naime, po standardnoj europskoj pravnoj stečevini, nacionalne manjine tamo gdje tvore 50 % stanovništva imaju pravo na jezik, pismo, ploče mjesta i ulica i na svom jeziku, no koalicijska vlast predvođena SDP-om godine 2002., uz potporu u Hrvatskom saboru i tadašnjega HDZ-a, umjesto tih 50 % uvela je takvo pravo za mjesta gdje manjine tvore samo jednu trećinu stanovništva, očito ne vodeći računa ni o stvarnom dobru ni Hrvata ni Srba ni njihova budućeg suživota.

Prosvjedni skup također je očitovao da ni organizatori ni sudionici nemaju ništa protiv Srba kao takvih ili protiv srpskoga naroda odnosno srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj kao takve, već imaju, i to snažno i neopozivo, protiv politike koja je nasilna jer zamagljuje istinu i pravdu, ne uvažava sadašnji novi položaj Hrvatske nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima i koja stvarno šteti i Hrvatima i Srbima kao etničkim skupinama.

Politika koja ne poštuje elementarna načela pravednosti i istine, kao i stvarnost kakva ona jest, nužno je nasilnička i ne može biti u službi općega dobra. Primjenjivanje takve politike nužno je i jedino - političko nasilje. Prosvjednici u Zagrebu, a i velika većina hrvatskih građana širom Hrvatske, protive se toj nasilničkoj politici. Nametanje ćirilice samo je vanjsko očitovanje te i takve politike te protivljenje tom nametanju znači protivljenje toj politici, a ne ni Srbima ni ćirilici kao takvoj.

Poznato je, kako je na tribini u Zadru rekao Tomislav Josić, predsjednik Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara, da 70 % Srba u Vukovaru ne želi učiti ćirilicu, no ne smiju ništa reći jer "srpske vođe ih drže u šaci". Nije li uloga i zadaća hrvatske demokratske vlasti stvoriti u Hrvatskoj takvu klimu da nitko nikoga ne bi smio ni mogao "držati u šaci", osobito ne obične građane, pripadnike nacionalne manjine koji se politički ne žele svrstavati uz radikalne stranke i politike. Hrvatska vlada odgovorna je za slobodu, pa i političku, svih hrvatskih građana te je dužna suprotstaviti se svima onima koji žele ugrožavati slobodu općenito ili političku slobodu ikojeg građanina, bez obzira na etničku pripadnost, a osobito kad je riječ o pripadnicima nacionalnih manjina.

Umjesto prepoznavanja aktualne stvarnosti i stvarnog položaja pripadnika srpske nacionalne manjine, sadašnje vlasti slijepo i nekritički slijede diktat ostataka velikosrpske politike koji dolazi i iz dijela hrvatskih Srba i iz dijela srbijanske politike.

Povodom skupa oglasila se i Građanska akcija, relativno nova udruga civilnoga društva koja zastupa lijevi ekstremizam, i to s uvredljivom porukom "Ruka na srcu - govno u glavi", čime je željela ugristi patriotizam ne mareći što istu tu gestu za nacionalne himne čine Amerikanci i pripadnici mnogih drugih naroda. Ta udruga u tolikoj je mjeri uvrijedila sudionike prosvjednoga skupa izjednačavanjem skupa s Pavelićevom odlukom o ćirilici da bi državno odvjetništvo moralo reagirati.

Ako taj govor mržnje ne bude sankcioniran, bit će to još jedna potvrda da Hrvatskom u tom aspektu vlada nasilnička politika i da ta politika nije slučajna, niti tek prigodna, nego upravo sustavna. No nasilnička politika ne može biti dio demokratske politike, pa je očito da je u Hrvatskoj demokracija ugrožena.

Piše: Ivan Miklenić

Glas koncila