Danas je to politička stranka kojoj ton daju anacionalni makijavelist Andrej Plenković i jugoslavenski nacionalist Milorad Pupovac. Uklanjanje spomenika jedanaestorici poginulih HOS-ovaca u Jasenovcu i čuvanje spomenika Vojislavu Šoškbčaninu, ubojici hrvatskih policajaca u Borovu, i drugim agresorima, nedvojben je znak smjera kojim kroči Plenkovićev HDZ, kojega sve više nazivaju Pupov-čevim HDZ-om.
Hrvatska je televizija državna televizija. Svaka politička stranka koja dobije izbore nastoji uspostaviti svoju kadrovsku križaljku u tome najutjecajnijemu mediju u Hrvatskoj. Plenkovićev HDZ po dobivanju izbora gotovo ništa nije promijenio ne zato što nema razloga, nego zato što se čelnik HDZ-a identificira s takvom uređivačkom politikom. Promijenio je, doduše, čelnoga čovjeka pa je umjesto Radmana imenovan Kazimir Bačić, posve „no name", za kojega ni najveći broj HDZ-ovaca nije nikad ni čuo ni znao čime je zaslužio tu dužnost. Da se od njega nije mogla očekivati prilagodba HTV-a nacionalnim, hrvatskim interesima, brzo se vidjeto kada se ispričao zato što je u jednome prilogu rečeno da je smrt djevojčice Aleksandre Zec ispolitizirana. Kada se netko zbog istine ispričava, onda je to znak da je riječ o čovjeku bez osobina, kako bi rekao autor glasovitoga romana Robert Musil.
Naravno, na takvoj nacionalno prigušenoj medijskoj kući u ove dane odavanja najvećega pijeteta žrtvama za Domovinu, u mjesecu i tjednu kada s dubokom tugom u srcima oživljavamo uspomene na svoje najmilije (Dan mrtvih, Dan sjećanja na žrtve Vukovara, Škabrnje...) moguće je da nas teroriziraju voditelji i njihovi gosti uvredama od kojih se ne možemo braniti. Aleksandar Stanković voditelj emisije Nedjeljom u 2 koji već 17 godina vodi tu emisiju i kojega nitko ne smije smijeniti zato što je Srbin, a ne zato što je nekakav genijalac, kao što i nekadašnjem Miloševićevom pristaši, glumcu Radi Serbedžiji, daju svakoga ljeta Brijune i odlaze na njegove kazališne predstave zato što je Srbin, a ne zato što je genijalni glumac, pozvao je književnoga kritičara Igora Mandića, a zatim i tzv. Ijubavoioga Brunu Šimlešu da nam bace svoje političke pljuvačke u naše nedjeljne ručkove.
Igor Mandić, gostujući po tko zna koji put u toj emisiji u zadnjih nekoliko godina, poručio je, citirajući engleskoga pjesnika Johnsona, da je domoljublje posljednje utočište hulja, da je projekt hrvatske države propao, da on ne zna što znači voljeti... U tomu i jest problem, u tomu, dakle, što, po vlastitome priznanju, ne zna voljeti. Poznata svjetska modna kreatorica Coco Chanel pred kraj svojega života, upitana o tomu je li sretna nakon tolike slave i silnoga bogatstva, kratko je rekla: „Nevoljena žena je izgubljena žena!" isto bi se, dakako, moglo reći i za muškarce. Igor Mandić je izgubljen i nesretan čovjek, jer nikoga ne voli niti njega itko voli.
Prije dvadesetak godina Igor Mandić sa suprugom i tada malodobnom kćeri došao je u posjet prijateljima i kolegama u Zadar. Oni su organizirali brodicu, te su se na jednome od kornatskih otočića usidrili, zastali, naložili vatru i pekli ribu koju su sa sobom ponijeli. Bila je velika ljetna vrućina, a dok su plovili oko otočića, vidjeli su nudiste u pojedinim uvalama. No domaćini su se sklonili u zasebnu uvalicu i pazili da se ne približe nudistima, da jedni drugima ne smetaju. I kada je vatra planula, a riba stavljena na gradele, Igor Mandić se pojavio ponad gradela i ribe gol golcat kao od majke rođen, dok su svi drugi bili odjeveni za more. Upitan od neugodno začuđenih domaćina zašto je gol, odnosno zašto ne obuče kupaće gaćice, Mandić je, dok mu je spolovilo visjelo ponad cvrčeće ribe, kratko rekao da je on naturist, a ne nudist. Koja je razlika, ako su i jedni i drugi nagi, pitali su ga, ali on nije odgovorio.
U toj slici nije, međutim, sadržana sva dramatičnost ove priče. Njegova kći koja je tada ima jedva desetak godina, bila je užasnuta vidjevši gologa oca. Pobjegla je glavom bez obzira par stotina metara i nije htjela biti u društvu. Domaćini su otišli do nje. Neutješno je ridala govoreći da se srami oca. U početku je odbijala vratiti se, ali priča je imala sretan završetak: svi zajedno doplovili su natrag u Zadar. Igor Mandić podrugljivo je govorio o vlastitoj kćeri. Zvao ju je nosulja, jer je imala istaknuti nos. Skočila je prije nešto više od desetak godina, kao odrasla osoba, s devetoga kata hotela u Baselu, a pet dana poslije, od posljedica toga skoka preminula je.
Igor Mandić, Srbin, čiji je otac iz Đevrsaka kod Knina, došao živjeti u Šibenik, a majka mu je Istranka, te su se kasnije preselili u Šibenik, danas vlastite emocionalne hendikepe, teške životne i političke poraze pokušava potisnuti klevetama i uvredama na račun Hrvatske, hrvatskoga naroda, žrtava srpske agresije i branitelja. Već 70-ih prošloga stoljeća vidjelo se da u njemu čuči fanatični pristaša jugosrpskoga ognja i mača prema Hrvatima kada je izjavio kako nema veze što su neki književnici u tamnici, jer to ne znači da je i književnost u tamnici.
Nakon srpske agresije, jedan je od prvih iz Hrvatske koji je pohrlio u Beograd i solidarizirao se na suptilan način s agresorima. Sve to pokušava javnosti prodati ili predstaviti kao slobodarski krik pacifista, umjetnika i kozmopolita. Kada se pak zaviri u nutrinu njegova života, shvati se da to nije krik pravednika, nego neuslišani očaj jednoga tipičnoga jugosrpskoga nacionalista, totalitarista i, u biti, neuspješnoga književnika, koji ne podnosi sve uspješno i sve hrvatsko oko sebe.
O tome je riječ, a mi, neovisno o Mandiću i svim sličnim mandićima i stankovićima, te opasnim devijacijama HDZ-ove politike, odajmo počast svojoj voljenoj Domovini i svima koji su pali za nju.
Ivica Marijačić, Hrvatski tjednik
|
