Kruna je to rada uglednoga jezikoslovca i leksikografa
koji već desetljećima prouÄava sudbinu hrvatskoga jezika
i pravopisa u XX. stoljeću te je zasigurno jedan od
najboljih poznavatelja njihova razvoja u Kraljevini SHS,
Kraljevini Jugoslaviji, NDH te u drugoj Jugoslaviji.
Samardžija u svom rjeÄniku, koji je zamiÅ¡ljen kao
praktiÄno pomagalo pripadnicima hrvatske jeziÄne
zajednice, nije popisao sve razlike između dvaju jezika,
nego je obradio na tisuće leksema s kojima bi moglo biti
komunikacijskih poteškoća. Zanimljivo je da je u
rjeÄniku, zbog srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj,
posebna pozornost posvećena srpskopravoslavnom
kršćanskom nazivlju.
A Å¡to ga je to potaknulo na izradbu
srpsko-hrvatskoga rjeÄnika, koji će uskoro biti
objavljen?
- Potaknulo
me - kaže - ponajprije vlastito Äitateljsko iskustvo
sa srpskim izvornim ili prevedenim novinskim,
beletristiÄkim i strukovnim tekstovima u kojima se, za
razliku od svakodnevnih komunikacijskih situacija,
nalazi podosta leksiÄko-semantiÄkih rjeÅ¡enja zbog
kojih sam, želeći uistinu razumjeti proÄitano, morao
posezati za rjeÄnicima, pa i leksikonima. Za svoga sam
boravka u Republici Kosovo posjetio jedan od
najpoznatijih srpskih manastira iz Äijeg vodiÄa pisana
biranim srpskim jezikom za ilustraciju navodim dva
primjera: "BlagoÄestivi kralj bavio se delima
dobrotvorstva i podizanjem i ukrašavanjem hramova
Božijih, kako u svome otaÄastvu, tako i van njegovih
granica." i "Oltarski prostor je podeljen na
tri dela: srediÅ¡nji prostor sa Äasnom trpezom,
proskomidiju (žrtvenik) sa severne i đakonikon sa
južne strane."
Dobronamjernu je Äitatelju tih primjera
jasno da će govornica ili govornik hrvatskoga viÅ¡e-manje "razumjeti" o Äem se
govori, ali će bez zagledanja u rjeÄnik s leksikom tih primjera ostati na razini
semikomunikacije. PouÄen dakle vlastitim iskustvom, pretpostavio sam da bi
sliÄnih poteÅ¡koća mogli imati i drugi pripadnici hrvatske jeziÄne zajednice, za
koje sam izradio rjeÄnik kao pomagalo u situacijama kad ushtjednu "do kraja"
razumjeti neki, da tako reknem, malo zahtjevniji tekst na srpskome.
Kome bi on najviše mogao koristiti?
Poput svakoga rjeÄnika, namijenjen je
u naÄelu svakomu komu bude potreban, a ponajprije
pripadnicima mlaÄ‘ih naraÅ¡taja hrvatske jeziÄne
zajednice koji su rođeni i odrasli u zadnjih
dvadesetak godina i koji su svoju jeziÄnu kompetenciju
stjecali u hrvatskoj školi i državi. Za razliku od
starijih naraštaja, odškolovanih i odraslih uz
zajedniÄke nastavne osnove, zajedniÄke televizijske i
radijske emisije itd., mlađi naraštaji u dodiru sa
srpskim jezikom zastaju nesigurni i zbunjeni jer im je
velik dio toga razumljiv, ali i znatan dio nepoznat i
nerazumljiv.
Koliko ste radili na njegovu
sastavljanju?
Odgovor na vaše pitanje podijelio bih
na dvoje. Jedno je skupljanje graÄ‘e za rjeÄnik i
prouÄavanje leksiÄko-semantiÄkih razlika izmeÄ‘u
hrvatskoga i srpskoga koje je trajalo uistinu dugo i
bilo uvijek iznova poticano novim i novim primjerima,
navlastito iz izvora objavljenih od devedesetih
godina. Drugo je sama izradba rjeÄnika kao zavrÅ¡na
faza toga prouÄavanja. Time sam se intenzivno bavio
relativno malo vremena, zadnje nepune tri godine.
Je li se ikad itko prije vas upustio
u izradbu ovakvog rjeÄnika?
Koliko je meni poznato, nije. To je,
naravno, vrlo neobiÄno ima li se na umu broj dosad
objavljenih razlikovnih rjeÄnika i obilje srpskih i
hrvatskih rjeÄnika u kojima je razdjelnica izmeÄ‘u
srpskoga i hrvatskog leksika svjesno i planski
desetljećima potirana, zbog Äega dugo niste mogli biti
sigurni u to Å¡to je Äije jer je sve službeno bilo
"naÅ¡e". Vrhunac je takvih nastojanja svakako "RjeÄnik
hrvatskosrpskoga / srpskohrvatskoga književnog jezika"
dviju Matica, teško dostižan primjer dosljedno i
sustavno provedene leksiÄke i jeziÄne egalizacije.
Kakva je razlika između vašeg
rjeÄnika i razlikovnih rjeÄnika hrvatskoga i srpskog
jezika?
Razlikovni su rjeÄnici u osnovi
sastavljani s namjerom da se u formi glosara i bez
leksikografske "aparature" popiše što više razlika
između hrvatskoga i srpskoga neovisno o njihovoj
"veliÄini" i naravi. Ti su rjeÄnici, zapravo,
puristiÄko-obrambena djela u kojima, unatoÄ dobroj
namjeri, ima podosta nesigurnosti, krivih procjena,
nepouzdanih podataka, a poÄesto i pretjerivanja
protkanih nepoznavanjem stvarnog stanja u srpskome.
Najopsežnije takvo djelo, Brodnjakovo, u zadnji je
tren opskrbljeno eksponentima ne bi li se nekako
nadoknadio nedostatak leksikografskih odrednica, ali
je i nakon toga u njemu štošta ostalo nakrivo.
Moj je rjeÄnik neÅ¡to posve drugo.
RaÄ‘en je po naÄelima dvojeziÄne leksikografije s
temeljnom namjerom da obavijesti i uputi i osim
osnovnih podataka o svakoj obraÄ‘enoj srpskoj rijeÄi
donosi i obiÄnije veze rijeÄi kao i specifiÄno srpske
frazeme. To znaÄi da ćete npr. uz rijeÄ / natuknicu
agnec naći i sintagmu agnec nezlobivi,
uz kosku i staru kosku, a uz
natuknice panahija, saksija i tropar
naći i srpske frazeme pojesti kome panahiju,
izmišljati rupu na saksiji i prema svecu i
tropar.
Jeste li spremni na "optužbe" da ste
ovaj rjeÄnik radili u prvom redu zbog politiÄkih
razloga?
Naravno da sam spreman i vrlo će me
iznenaditi ako takvi sudovi nekim Äudom izostanu.
Moram reći da sam na prikladnu mjestu u rjeÄniku
izrijekom istaknuo, Å¡to i ovdje ponavljam, kako je
posrijedi autorsko djelo, djelo koje nije nitko
naruÄio i koje ni u najsitnijoj podrobnosti ne
odražava niÄije stajaliÅ¡te osim autorova. Narodski
reÄeno, sam padoh potpuno svjestan vrlo dobrih izgleda
da ću se pritom sam i udariti.
Može li se ipak reći da rjeÄnik ima i
politiÄku pozadinu? I danas, naime, ima jezikoslovaca
koji smatraju da su hrvatski i srpski jedan jezik s
dva narjeÄja, zapadnim i istoÄnim.
Što će tko prepoznati ili "pronaći" u
mome pokuÅ¡aju da se konaÄno izradi srpsko-hrvatski
dvojeziÄni rjeÄnik, teÅ¡ko mi je pretpostaviti. Naravno
da bi suvremeni ne baš brojni zagovornici
serbokroatizma u tom mogli prepoznati još jedan tvoran
dokaz hrvatskoga separatizma ili autorova
nacionalizma, ali će za to, uvjeren sam, naći malo
potvrda u knjizi. Ne razumijem, uostalom, Å¡to bi moglo
biti nacionalistiÄko u nastojanju da se govornicima
hrvatskoga objasni bar dio onoga Å¡to im nude neki
navodno hrvatski televizijski kanali koji svoju
koncesijsku obvezu o postotku hrvatskoga programa,
usuprot Ustavu Republike Hrvatske, "elegantno"
ispunjavaju emitiranjem prastarih srpskih filmova i
nešto novijih srpskih serija?!
Mislite na RTL Televiziju?
Važnije mi je pritom upozoriti na taj
vrlo ozbiljan problem negoli u nekoga upirati prstom.
Smatrate li da bi srpski filmovi koji
se prikazuju u Hrvatskoj trebali biti titlovani?
S obzirom na Äinjenicu da je jezik tih
filmova velikim dijelom razumljiv, postupati s njima
kao npr. s ameriÄkima bilo bi, naravno, neobiÄno. Ali
da bi gdješto trebalo ponešto objasniti, to nije
sporno. A i ćiriliÄne bi natpise, gdje je za
razumijevanje nužno, trebalo prepisati.
Vratimo se rjeÄniku. Je li on konaÄan
udarac onima koji još podržavaju tezu o jednom jeziku,
a time i o jednom narodu?
Kao Å¡to je
poznato, razlike između hrvatskoga i srpskoga nisu
ograniÄene samo na rjeÄniÄko blago dvaju jezika,
premda su u leksiku najbrojnije i najlakÅ¡e uoÄljive.
Bilo to komu drago ili ne, ali ni na jednoj ni na
drugoj strani nisu te, kao ni druge, razlike nastajale
nekomu u inat, nego su logiÄan rezultat nastojanja
svake od dviju jeziÄnih zajednica, hrvatske i srpske,
da, oslanjajući se svaka na svoju tradiciju, izgrade
leksik vlastita standardnoga jezika po mjeri vlastitih
komunikacijskih potreba.
I sve bi tu bilo u redu da se u nekom
trenutku, svakako ne iz struÄnih razloga, na te razlike nije poÄelo gledati kao
na jednu od "nevolja" tzv. naÅ¡ega književnog jezika koje sprjeÄavaju jeziÄno
jedinstvo dvaju "plemena" pa bi oko njihova uklanjanja bilo nedvojbeno korisno
uznastojati. Tako se zakotrljala priÄa koja je izmeÄ‘u dvaju svjetskih ratova na
hrvatskoj strani potaknula oblikovanje emancipacijske paradigme, osnivanje
Društva "Hrvatski jezik" i Pokreta za hrvatski književni jezik u okviru kojega
su se Petar Guberina i Kruno Krstić prihvatili nimalo laka zadatka da pokušaju
napraviti prvu cjelovitu i obrazloženu inventuru razlika između srpskoga i
hrvatskog jezika.
Zašto pojedini jezikoslovci ni danas
ne odustaju od teze o jednom jeziku, premda se može
reći da je serbokroatizam umro poÄetkom 1990-ih?
Meni se pak Äini da smo se u zanosu
devedesetih, kad je toliko toga dotad neprolaznog
otišlo u nepovrat, ponešto prebrzo ponadali da će u
prošlost otići i serbokroatizam. Ali, ne nestaje tako
lako ono Å¡to je joÅ¡ u poÄetku XIX. stoljeća odljuljano
u beÄkoj politiÄkoj zipki i potom gotovo dva stoljeća,
mijenjajući dadilje, brižno njegovano i uzgajano pa mu
je u meÄ‘uvremenu korijenje toliko ojaÄalo da je
dospjelo do temelja slavistike. Usto se razvila
sposobnost mutiranja. Tako se stvorio privid da je
serbokroatizam mrtav, a on je zapravo samo nakratko
izišao kroz vrata da bi nam se vratio kroz prozor
preimenovan u b/k/s/ ili b/c/s, Äemu neki, hineći
politiÄku korektnost, dodaju m pa umjesto
srpskohrvatskoga zagovaraju b/c/m/s, otprilike onako
kako je Zapadni Balkan mutatis mutandis zamijenio
Jugoslaviju. A suvremenim serbokroatistima,
malobrojnima, ali glasnima, uza svu znanstvenu krinku,
do jezikoslovlja je stalo koliko do lanjskog snijega.
Tko je "zaslužan" za to što je tzv.
srpskohrvatski mutirao u boÅ¡njaÄko-hrvatsko-srpski
(bks)? Takav jezik, iako je hrvatski jedan od
službenih jezika Europske unije, postoji Äak i na
nekim europskim sveuÄiliÅ¡tima, primjerice u BeÄu!?
Kako je ta praksa najprisutnija na
austrijskim sveuÄiliÅ¡tima, prepoznajem u njoj tragove
onoga o Äem sam upravo govorio. Naravno da ne treba
prešutjeti kako ni sami nismo uvijek napravili ono što
je u vezi s tim bilo moguće.
Å to mislite, kako će vaÅ¡ rjeÄnik
doÄekati struka u Srbiji?
Iskreno reÄeno ne znam, a i ne zanima
me previÅ¡e. Moj je rjeÄnik djelo koje je Hrvat izradio
za pripadnice i pripadnike hrvatske jeziÄne zajednice
kao priruÄno pomagalo s lako dostupnim objaÅ¡njenjima
srpskih leksiÄko-semantiÄkih posebnosti i osebujnosti.
Budući da nemam kompetencije izvornoga govornika
srpskoga, moguće je da ponegdje nisam uspio
"pohvatati" sve nijanse znaÄenja kojega srpskog
leksema koji je obrađen kao natuknica i moguće
utemeljene prigovore sa srpske strane u tom pravcu
rado ću prihvatiti.
Jeste li se
tijekom izradbe rjeÄnika konzultirali s nekim kolegom
iz Srbije?
Pokušao sam,
ali sam odustao nakon dvaju neuspjelih pokušaja. Za to
će oÄito trebati joÅ¡ vremena.
Ima li danas u Srbiji jezikoslovaca
koji smatraju da su srpski i hrvatski jedan jezik?
Sudeći po serbistiÄkoj literaturi
objavljenoj u zadnjih dvadesetak godina, kao i po
onome Å¡to su neki srpski sudionici govorili na
nedavnom meÄ‘unarodnom slavistiÄkom kongresu u Minsku,
rekao bih da su takvi srpski jezikoslovci i dalje
velika, velika većina. Istina, u novije vrijeme imaju
nekih neplaniranih problema npr. s Äinjenicom da je
hrvatski postao jedan od jezika Europske unije ili da
teza o hrvatskom i boÅ¡njaÄkom kao konfesionalnim
varijantama srpskoga Å¡epa otkako su se "odmetnuli"
Crnogorci. Ali i dalje ustraju na recikliranju
Kopitar-Karadžićevih teza o kajkavskome kao dijelu
slovenskoga, o Å¡tokavskim Srbima triju vjerozakona
itd. Argumenti su im nikakvi, ali taj ozbiljan
nedostatak nadoknađuju upornošću. Ipak, morat će
pritom ubuduće, Äini mi se, biti pozorniji kako ih ne
bi pretekli vlastiti politiÄari. Mislim pritom na
nedavnu vijest da je predstojnica ureda srbijanske
vlade za suradnju s dijasporom i Srbima "u regiji",
ako su naše novine njezinu izjavu vjerno prenijele,
istina u vezi s Vukovarom, govorila o provedbi
dvojeziÄnosti!
Kakvo je stanje u srpskom jeziku, je
li ugrožen utjecajem tuđica?
Stanje u jezikoslovnoj serbistici
pratim s udaljenosti od nekad Äesto spominjanih Äetiri
stotine i nešto kilometara, dakle posredno, preko
literature. Koliko odavde mogu vidjeti, imaju i ondje
zanimljivih "Äarolija": od jasnih koncepcijskih
razilaženja, preko planski forsirana
ekavsko-ijekavskog dvojstva i shvatljive borbe za
oÄuvanje ćirilice do bitnih promjena u jeziÄnom
pejzažu, ukljuÄujući i promjenu statusa srpskoga u
onome što se ondje ustrajno naziva "južna pokrajina"
ili KiM, tj. u međunarodno priznatoj Republici Kosovo.
U tom sociolingvistiÄkom i politiÄkom kontekstu
anglizmi se ne doimaju najvažnijim problemom.
ÄŒiste li srpski puristi svoj jezik od
kroatizama? Jesu li se oni ikad bojali utjecaja
hrvatskoga?
Kad ste politiÄki dominantni, lako vam
je hiniti snoÅ¡ljivost i prodavati priÄu o tom kako
bolje prolazi onaj koji prihvaća od onoga koji bira
ili odbija, a zapravo se brani. Nešto se od toga
nekada i javno obrazlagana stava može prepoznati u
dijelu suvremene srpske pisane prakse, dijelom
otvorene kroatizmima, što ne nailazi na jednodušno
prihvaćanje bar dijela tamošnje javnosti.
Hrvatski jezik bio je izložen
nadiranju srbizama barem 70 godina. Kad ih je bilo
najviše, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije ili u
Titovoj Jugoslaviji?
ProuÄavajući sudbinu hrvatskoga jezika
u prošlom stoljeću, dosta pozornosti posvetio sam
upravo razvoju i provedbi jeziÄne unifikacije. Premda
ovdje ne možemo ići u podrobnosti, ipak se može reći
da izmeÄ‘u jeziÄnih politika Å¡to su provoÄ‘ene u dvjema
bivÅ¡im "zajedniÄkim" državama, uza sliÄnosti, postoje
i razlike. Među njima svakako nije najmanja ta da se u
prvoj Jugoslaviji, sve do sporazuma o Banovini
Hrvatskoj, ustrajavalo na tezi o troplemenom narodu i
njegovu ustavom formuliranu navodno zajedniÄkom
makrostandardu, dok je u drugoj formuliranje jeziÄne
problematike u ustavima prošlo kroz nekoliko faza.
KoliÄinski je teÅ¡ko odrediti kad je viÅ¡e srbizama uÅ¡lo
u hrvatski, ali se mora podsjetiti da su u drugoj
Jugoslaviji razvijeni mediji koji su u prvoj ili bili
na poÄetku (radio) ili ih nije bilo (televizija,
film), a pokazali su se vrlo uÄinkovitima u Å¡irenju
utjecaja srpskog jezika (zajedniÄki dnevnici, kvizovi,
poznate humoristiÄke emisije).
Tko je hrvatskome jeziku uÄinio
najveću štetu?
Kandidata je, nažalost, previše. U
ovoj će prigodi biti dovoljno spomenuti štetu koju su
na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće napravili hrvatski
vukovci s jedne strane svojim ignoriranjem dotadanjega
razvoja hrvatskoga i suvremene im hrvatske jeziÄne
prakse, u vrijeme realizma i moderne, a s druge
idealiziranjem jezika usmene narodne književnosti i
himere o "Äistom narodnom jeziku", sve s namjerom da
bismo jeziÄno i pravopisno bili Å¡to bliži "braći
svojoj jednokrvnoj", kako to na jednom mjestu
obrazlaže Tomo Maretić.
Čišćenje tuđica iz hrvatskoga traje
stoljećima, no puristi su u tome Äesto pretjerivali,
toliko da su iz leksika izbacivali i hrvatske rijeÄi.
Možete li spomenuti neke primjere?
JeziÄni je purizam doslovno stoljećima
bio djelotvoran naÄin obrane hrvatskoga od utjecaja
jezika s kojima je teÄajem izvanjeziÄnih prilika bio u
izravnu dodiru: njemaÄkoga, talijanskog, maÄ‘arskog, pa
i latinskog, poslije i osmanskoga turskog. Veliko je
pitanje na Å¡to bi nam bio nalik jezik da o njem nisu
skrbili toliki iz minulih vremena. Jesu li pritom
pretjerivali? Jesu. Jesu li pritom, u neznanju ili
kako drugaÄije, i Å¡togod hrvatskoga proglasili
stranim? Jesu. Spomenut ću Relkovićevo svrstavanje
hrvatskih rijeÄi braÅ¡no, ÄaÅ¡a i groznica meÄ‘u
turcizme. Ali sve su to pojedinosti koje, i da ih je
viÅ¡e, ni na koji naÄin ne mogu biti dostatne za
negativnu ukupnu ocjenu postignuća hrvatskoga jeziÄnog
purizma.
Danas se zbog globalizacije događa
"kontaminacija" anglizmima. Jesu li anglizmi veća
opasnost za hrvatski nego Å¡to su nekad bili srbizmi?
RazliÄita su nam iskustva u odnosu
prema tim dvjema skupinama posuđenica. Dok se prema
srbizmima kritiÄan odnos poÄeo izgraÄ‘ivati joÅ¡ izmeÄ‘u
dvaju svjetskih ratova, pa je i cijeli taj kompleks u
osnovi dobro dimenzioniran, anglizmi su globalna
pojava s kojom muku muÄe i neusporedivo organiziraniji
od nas, npr. Francuzi, Finci ili MaÄ‘ari. KljuÄni je
problem u tome Å¡to je nekada hrvatski kao jezik
primatelj, recimo tako, imao vremena odluÄiti kako će
postupiti s nekom posuđenicom: prilagoditi je,
zamijeniti je proÅ¡irivÅ¡i znaÄenje već postojećoj
rijeÄi ili tvorbom nove rijeÄi. Kod anglizama toga
vremena jednostavno nema jer u vrijeme razvijenih
sredstava javnog priopćavanja pristižu takvom brzinom
i u toliku broju da je gotovo nemoguće aktivirati
obrambeni mehanizam. Usto su mnogi i pomodnice koje su
kratko vrijeme vrlo uÄestale, pa ako i uspijete
smisliti što s njom, ona već prijeđe u pasivni leksik,
ali se zato pojave tri nove.
Kako zaštititi jezik?
Prvo institucionalizirati skrb o
hrvatskome, potom posebnim zakonom regulirati njegov
status i, po mogućnosti dogovorno, uznastojati oko
izradbe strategije njegova razvoja. Pritom ne moramo
ići ispoÄetka i težiti "originalnosti". Korisno će
biti pogledati Å¡to u vezi s vlastitim jezikom
poduzimaju npr. jeziÄne zajednice iz naÅ¡ega neposredna
susjedstva, slovenska i mađarska, a korisnih bi se
rješenja naravno našlo i drugdje.
Osobno sam zagovornik zakona o
hrvatskome jeziku, ali ne bilo kakvoga. Usto, potpuno
sam svjestan da sámo donošenje zakona neće promijeniti
baš ništa ne budu li se osigurale poluge za njegovu
djelotvornu provedbu. Osamnaest sam godina Älan
Međunarodne komisije za slavenske standardne /
književne jezike koja je, bar u zadnjih desetak
godina, dosta pozornosti posvetila upravo jeziÄnomu
zakonodavstvu u slavenskim zemljama, o Äem je za
ovogodišnji kongres u Minsku priređena vrlo vrijedna i
viÅ¡estruko pouÄna knjiga "Jazikové právo a slovanské
jazyky" (Prag, 2013.), koju s dobrim razlozima
preporuÄujem svima koji se, pozvani ili nezvani,
guraju u priÄu o joÅ¡ uvijek budućem zakonu o
hrvatskome jeziku.
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i
sporta preporuÄilo je za upotrebu u Å¡kolama "Hrvatski
pravopis" Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
Time su svi ostali pravopisi stavljeni izvan snage.
Smatrate li da je ta odluka dobra?
Budući da se ministrova odluka odnosi
samo na školstvo, njome će "izvan snage" biti stavljen
samo "Školski pravopis" S. Babića, S. Ham i M. Moguša.
Izvan školstva ostat će status quo ante, tj.
pravopisno Å¡arenilo kao i do sada. Istina, i Brozov je
"Hrvatski pravopis" prije 121 godinu prvo postao
obvezatan samo u Å¡kolstvu, potom se poÄeo koristiti u
državnoj upravi itd. Je li ta ministrova odluka dobra
i što smo njome stvarno dobili, to će se tek vidjeti.
Što mislite o rješenjima
institutskoga, tzv. pomirbenog pravopisa?
Dosadašnju sam, svakako nepotrebno
predimenzioniranu, buku oko toga pravopisa pratio s
odmakom. Kad se djelo pojavi u knjižnom obliku, bit će
prigode da se u miru sve pogleda i vidi je li doista
posrijedi "pomirbeni", "konaÄni" i - joÅ¡ prije
primjene!? - "općeprihvaćeni" hrvatski pravopis.
Kojeg se pravopisa vi držite?
Svoga vlastitoga koji je sinteza dvaju
"Hrvatskih pravopisa" Matice hrvatske, jednoga koji je
to bio nekoć i drugoga koji je to de facto. Razlika je
između njih tako malo da mi je iskreno vrlo žao sve
one silne energije što je, valjda ne uzalud, utrošena
u dosadašnje pravopisne polemike, a korisnija bi nam
bila drugdje.
Piše: Žarko Ivković
VeÄernji list
SRPSKI
- aminaš
- aratosiljati
se
- besprizornik
- bukvarac
- celishodan
- crnjanski
- Äitulja
- dockan
- dremka
- Ä‘evrek
- jajara
- kolovoz
- magnovenje
- nabediti
- opit
- pavlaka
- pobegulja
- plastikovanje
- popova muda
- preduprediti
- prevashodan
- rasejanje
- sekadaša
- urnisati
- vaspituša
- volšeban
|
HRVATSKI
- onaj koji sve odobrava
- osloboditi
se, rasteretiti se
- beskućnik,
huligan
- 1. poÄetnik,
2. neuk Äovjek
- svrhovit
- crnjak
(crnohumorna Å¡ala)
- osmrtnica
- kasno
-
(poslijepodnevno) drijemanje, siesta
- perec, pecivo
- kokošar
- kolnik
- tren,
trenutak
- lažno
optužiti; ocrniti (nekoga)
- pokus,
eksperiment
- vrhnje
- 1. supruga
koja je napustila muža, 2. dezerter
- 1.
teroristiÄki napad plastiÄnim eksplozivom, 2. oÅ¡tro
kritiziranje nekoga
- mašljika
- 1.
onemogućiti, sprijeÄiti, 2. upozoriti
- prvenstven,
primaran
-
izvandomovinstvo, dijaspora
- žena laka
morala
- srušiti,
uništiti, upropastiti
- "odgojna"
pljuska
- zagonetan, tajnovit
|
O autoru:
Prof. dr. Marko Samardžija (1947.) redoviti je sveuÄiliÅ¡ni
profesor u trajnom zvanju pri Katedri za hrvatski standardni jezik
Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.
Bio je predstojnik Katedre, ravnatelj Instituta za
hrvatski jezik i jezikoslovlje, Älan je MeÄ‘unarodne komisije za slavenske
književne/standardne jezike te Älan MeÄ‘unarodnoga slavistiÄkog komiteta.
Dosad je objavio 12 knjiga ("Hrvatski jezik, pravopis i jeziÄna politika u
NDH", "Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine" i dr.)
i jedan gimnazijski udžbenik, za tisak je priredio 11 knjiga, u hrvatskim
i inozemnim publikacijama objavio je stotinjak znanstvenih i struÄnih
radova.
|
|