Znate li što znači ćeretav, kolovoz, koralski, nezlobiv, nipodaštavati, nizija, pokondirenost, polezan, politikolog, žrebovati?

Svi oni koje to zanima, značenje spomenutih riječi uskoro će moći pronaći u "Srpsko-hrvatskom objasnidbenom rječniku" (Srpsko-hrvatskom eksplikativnom rečniku) koji je izradio profesor s Filozofskog fakulteta dr. Marko Samardžija.

Riječ je o jedinstvenom dvojezičnom rječniku izrađenom po načelima dvostruke leksikografije (na latinici i ćirilici), rječniku kakav još nitko nije sastavio.

Kruna je to rada uglednoga jezikoslovca i leksikografa koji već desetljećima proučava sudbinu hrvatskoga jezika i pravopisa u XX. stoljeću te je zasigurno jedan od najboljih poznavatelja njihova razvoja u Kraljevini SHS, Kraljevini Jugoslaviji, NDH te u drugoj Jugoslaviji. Samardžija u svom rječniku, koji je zamišljen kao praktično pomagalo pripadnicima hrvatske jezične zajednice, nije popisao sve razlike između dvaju jezika, nego je obradio na tisuće leksema s kojima bi moglo biti komunikacijskih poteškoća. Zanimljivo je da je u rječniku, zbog srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, posebna pozornost posvećena srpskopravoslavnom kršćanskom nazivlju.

A što ga je to potaknulo na izradbu srpsko-hrvatskoga rječnika, koji će uskoro biti objavljen?

- Potaknulo me - kaže - ponajprije vlastito čitateljsko iskustvo sa srpskim izvornim ili prevedenim novinskim, beletrističkim i strukovnim tekstovima u kojima se, za razliku od svakodnevnih komunikacijskih situacija, nalazi podosta leksičko-semantičkih rješenja zbog kojih sam, želeći uistinu razumjeti pročitano, morao posezati za rječnicima, pa i leksikonima. Za svoga sam boravka u Republici Kosovo posjetio jedan od najpoznatijih srpskih manastira iz čijeg vodiča pisana biranim srpskim jezikom za ilustraciju navodim dva primjera: "Blagočestivi kralj bavio se delima dobrotvorstva i podizanjem i ukrašavanjem hramova Božijih, kako u svome otačastvu, tako i van njegovih granica." i "Oltarski prostor je podeljen na tri dela: središnji prostor sa časnom trpezom, proskomidiju (žrtvenik) sa severne i đakonikon sa južne strane."

Dobronamjernu je čitatelju tih primjera jasno da će govornica ili govornik hrvatskoga više-manje "razumjeti" o čem se govori, ali će bez zagledanja u rječnik s leksikom tih primjera ostati na razini semikomunikacije. Poučen dakle vlastitim iskustvom, pretpostavio sam da bi sličnih poteškoća mogli imati i drugi pripadnici hrvatske jezične zajednice, za koje sam izradio rječnik kao pomagalo u situacijama kad ushtjednu "do kraja" razumjeti neki, da tako reknem, malo zahtjevniji tekst na srpskome.

Kome bi on najviše mogao koristiti?

Poput svakoga rječnika, namijenjen je u načelu svakomu komu bude potreban, a ponajprije pripadnicima mlađih naraštaja hrvatske jezične zajednice koji su rođeni i odrasli u zadnjih dvadesetak godina i koji su svoju jezičnu kompetenciju stjecali u hrvatskoj školi i državi. Za razliku od starijih naraštaja, odškolovanih i odraslih uz zajedničke nastavne osnove, zajedničke televizijske i radijske emisije itd., mlađi naraštaji u dodiru sa srpskim jezikom zastaju nesigurni i zbunjeni jer im je velik dio toga razumljiv, ali i znatan dio nepoznat i nerazumljiv.

Koliko ste radili na njegovu sastavljanju?

Odgovor na vaše pitanje podijelio bih na dvoje. Jedno je skupljanje građe za rječnik i proučavanje leksičko-semantičkih razlika između hrvatskoga i srpskoga koje je trajalo uistinu dugo i bilo uvijek iznova poticano novim i novim primjerima, navlastito iz izvora objavljenih od devedesetih godina. Drugo je sama izradba rječnika kao završna faza toga proučavanja. Time sam se intenzivno bavio relativno malo vremena, zadnje nepune tri godine.

Je li se ikad itko prije vas upustio u izradbu ovakvog rječnika?

Koliko je meni poznato, nije. To je, naravno, vrlo neobično ima li se na umu broj dosad objavljenih razlikovnih rječnika i obilje srpskih i hrvatskih rječnika u kojima je razdjelnica između srpskoga i hrvatskog leksika svjesno i planski desetljećima potirana, zbog čega dugo niste mogli biti sigurni u to što je čije jer je sve službeno bilo "naše". Vrhunac je takvih nastojanja svakako "Rječnik hrvatskosrpskoga / srpskohrvatskoga književnog jezika" dviju Matica, teško dostižan primjer dosljedno i sustavno provedene leksičke i jezične egalizacije.

Kakva je razlika između vašeg rječnika i razlikovnih rječnika hrvatskoga i srpskog jezika?

Razlikovni su rječnici u osnovi sastavljani s namjerom da se u formi glosara i bez leksikografske "aparature" popiše što više razlika između hrvatskoga i srpskoga neovisno o njihovoj "veličini" i naravi. Ti su rječnici, zapravo, purističko-obrambena djela u kojima, unatoč dobroj namjeri, ima podosta nesigurnosti, krivih procjena, nepouzdanih podataka, a počesto i pretjerivanja protkanih nepoznavanjem stvarnog stanja u srpskome. Najopsežnije takvo djelo, Brodnjakovo, u zadnji je tren opskrbljeno eksponentima ne bi li se nekako nadoknadio nedostatak leksikografskih odrednica, ali je i nakon toga u njemu štošta ostalo nakrivo.

Moj je rječnik nešto posve drugo. Rađen je po načelima dvojezične leksikografije s temeljnom namjerom da obavijesti i uputi i osim osnovnih podataka o svakoj obrađenoj srpskoj riječi donosi i običnije veze riječi kao i specifično srpske frazeme. To znači da ćete npr. uz riječ / natuknicu agnec naći i sintagmu agnec nezlobivi, uz kosku i staru kosku, a uz natuknice panahija, saksija i tropar naći i srpske frazeme pojesti kome panahiju, izmišljati rupu na saksiji i prema svecu i tropar.

Jeste li spremni na "optužbe" da ste ovaj rječnik radili u prvom redu zbog političkih razloga?

Naravno da sam spreman i vrlo će me iznenaditi ako takvi sudovi nekim čudom izostanu. Moram reći da sam na prikladnu mjestu u rječniku izrijekom istaknuo, što i ovdje ponavljam, kako je posrijedi autorsko djelo, djelo koje nije nitko naručio i koje ni u najsitnijoj podrobnosti ne odražava ničije stajalište osim autorova. Narodski rečeno, sam padoh potpuno svjestan vrlo dobrih izgleda da ću se pritom sam i udariti.

Može li se ipak reći da rječnik ima i političku pozadinu? I danas, naime, ima jezikoslovaca koji smatraju da su hrvatski i srpski jedan jezik s dva narječja, zapadnim i istočnim.

Što će tko prepoznati ili "pronaći" u mome pokušaju da se konačno izradi srpsko-hrvatski dvojezični rječnik, teško mi je pretpostaviti. Naravno da bi suvremeni ne baš brojni zagovornici serbokroatizma u tom mogli prepoznati još jedan tvoran dokaz hrvatskoga separatizma ili autorova nacionalizma, ali će za to, uvjeren sam, naći malo potvrda u knjizi. Ne razumijem, uostalom, što bi moglo biti nacionalističko u nastojanju da se govornicima hrvatskoga objasni bar dio onoga što im nude neki navodno hrvatski televizijski kanali koji svoju koncesijsku obvezu o postotku hrvatskoga programa, usuprot Ustavu Republike Hrvatske, "elegantno" ispunjavaju emitiranjem prastarih srpskih filmova i nešto novijih srpskih serija?!

Mislite na RTL Televiziju?

Važnije mi je pritom upozoriti na taj vrlo ozbiljan problem negoli u nekoga upirati prstom.

Smatrate li da bi srpski filmovi koji se prikazuju u Hrvatskoj trebali biti titlovani?

S obzirom na činjenicu da je jezik tih filmova velikim dijelom razumljiv, postupati s njima kao npr. s američkima bilo bi, naravno, neobično. Ali da bi gdješto trebalo ponešto objasniti, to nije sporno. A i ćirilične bi natpise, gdje je za razumijevanje nužno, trebalo prepisati.

Vratimo se rječniku. Je li on konačan udarac onima koji još podržavaju tezu o jednom jeziku, a time i o jednom narodu?

Kao što je poznato, razlike između hrvatskoga i srpskoga nisu ograničene samo na rječničko blago dvaju jezika, premda su u leksiku najbrojnije i najlakše uočljive. Bilo to komu drago ili ne, ali ni na jednoj ni na drugoj strani nisu te, kao ni druge, razlike nastajale nekomu u inat, nego su logičan rezultat nastojanja svake od dviju jezičnih zajednica, hrvatske i srpske, da, oslanjajući se svaka na svoju tradiciju, izgrade leksik vlastita standardnoga jezika po mjeri vlastitih komunikacijskih potreba.

I sve bi tu bilo u redu da se u nekom trenutku, svakako ne iz stručnih razloga, na te razlike nije počelo gledati kao na jednu od "nevolja" tzv. našega književnog jezika koje sprječavaju jezično jedinstvo dvaju "plemena" pa bi oko njihova uklanjanja bilo nedvojbeno korisno uznastojati. Tako se zakotrljala priča koja je između dvaju svjetskih ratova na hrvatskoj strani potaknula oblikovanje emancipacijske paradigme, osnivanje Društva "Hrvatski jezik" i Pokreta za hrvatski književni jezik u okviru kojega su se Petar Guberina i Kruno Krstić prihvatili nimalo laka zadatka da pokušaju napraviti prvu cjelovitu i obrazloženu inventuru razlika između srpskoga i hrvatskog jezika.

Zašto pojedini jezikoslovci ni danas ne odustaju od teze o jednom jeziku, premda se može reći da je serbokroatizam umro početkom 1990-ih?

Meni se pak čini da smo se u zanosu devedesetih, kad je toliko toga dotad neprolaznog otišlo u nepovrat, ponešto prebrzo ponadali da će u prošlost otići i serbokroatizam. Ali, ne nestaje tako lako ono što je još u početku XIX. stoljeća odljuljano u bečkoj političkoj zipki i potom gotovo dva stoljeća, mijenjajući dadilje, brižno njegovano i uzgajano pa mu je u međuvremenu korijenje toliko ojačalo da je dospjelo do temelja slavistike. Usto se razvila sposobnost mutiranja. Tako se stvorio privid da je serbokroatizam mrtav, a on je zapravo samo nakratko izišao kroz vrata da bi nam se vratio kroz prozor preimenovan u b/k/s/ ili b/c/s, čemu neki, hineći političku korektnost, dodaju m pa umjesto srpskohrvatskoga zagovaraju b/c/m/s, otprilike onako kako je Zapadni Balkan mutatis mutandis zamijenio Jugoslaviju. A suvremenim serbokroatistima, malobrojnima, ali glasnima, uza svu znanstvenu krinku, do jezikoslovlja je stalo koliko do lanjskog snijega.

Tko je "zaslužan" za to što je tzv. srpskohrvatski mutirao u bošnjačko-hrvatsko-srpski (bks)? Takav jezik, iako je hrvatski jedan od službenih jezika Europske unije, postoji čak i na nekim europskim sveučilištima, primjerice u Beču!?

Kako je ta praksa najprisutnija na austrijskim sveučilištima, prepoznajem u njoj tragove onoga o čem sam upravo govorio. Naravno da ne treba prešutjeti kako ni sami nismo uvijek napravili ono što je u vezi s tim bilo moguće.

Što mislite, kako će vaš rječnik dočekati struka u Srbiji?

Iskreno rečeno ne znam, a i ne zanima me previše. Moj je rječnik djelo koje je Hrvat izradio za pripadnice i pripadnike hrvatske jezične zajednice kao priručno pomagalo s lako dostupnim objašnjenjima srpskih leksičko-semantičkih posebnosti i osebujnosti. Budući da nemam kompetencije izvornoga govornika srpskoga, moguće je da ponegdje nisam uspio "pohvatati" sve nijanse značenja kojega srpskog leksema koji je obrađen kao natuknica i moguće utemeljene prigovore sa srpske strane u tom pravcu rado ću prihvatiti.

Jeste li se tijekom izradbe rječnika konzultirali s nekim kolegom iz Srbije?

Pokušao sam, ali sam odustao nakon dvaju neuspjelih pokušaja. Za to će očito trebati još vremena.

Ima li danas u Srbiji jezikoslovaca koji smatraju da su srpski i hrvatski jedan jezik?

Sudeći po serbističkoj literaturi objavljenoj u zadnjih dvadesetak godina, kao i po onome što su neki srpski sudionici govorili na nedavnom međunarodnom slavističkom kongresu u Minsku, rekao bih da su takvi srpski jezikoslovci i dalje velika, velika većina. Istina, u novije vrijeme imaju nekih neplaniranih problema npr. s činjenicom da je hrvatski postao jedan od jezika Europske unije ili da teza o hrvatskom i bošnjačkom kao konfesionalnim varijantama srpskoga šepa otkako su se "odmetnuli" Crnogorci. Ali i dalje ustraju na recikliranju Kopitar-Karadžićevih teza o kajkavskome kao dijelu slovenskoga, o štokavskim Srbima triju vjerozakona itd. Argumenti su im nikakvi, ali taj ozbiljan nedostatak nadoknađuju upornošću. Ipak, morat će pritom ubuduće, čini mi se, biti pozorniji kako ih ne bi pretekli vlastiti političari. Mislim pritom na nedavnu vijest da je predstojnica ureda srbijanske vlade za suradnju s dijasporom i Srbima "u regiji", ako su naše novine njezinu izjavu vjerno prenijele, istina u vezi s Vukovarom, govorila o provedbi dvojezičnosti!

Kakvo je stanje u srpskom jeziku, je li ugrožen utjecajem tuđica?

Stanje u jezikoslovnoj serbistici pratim s udaljenosti od nekad često spominjanih četiri stotine i nešto kilometara, dakle posredno, preko literature. Koliko odavde mogu vidjeti, imaju i ondje zanimljivih "čarolija": od jasnih koncepcijskih razilaženja, preko planski forsirana ekavsko-ijekavskog dvojstva i shvatljive borbe za očuvanje ćirilice do bitnih promjena u jezičnom pejzažu, uključujući i promjenu statusa srpskoga u onome što se ondje ustrajno naziva "južna pokrajina" ili KiM, tj. u međunarodno priznatoj Republici Kosovo. U tom sociolingvističkom i političkom kontekstu anglizmi se ne doimaju najvažnijim problemom.

Čiste li srpski puristi svoj jezik od kroatizama? Jesu li se oni ikad bojali utjecaja hrvatskoga?

Kad ste politički dominantni, lako vam je hiniti snošljivost i prodavati priču o tom kako bolje prolazi onaj koji prihvaća od onoga koji bira ili odbija, a zapravo se brani. Nešto se od toga nekada i javno obrazlagana stava može prepoznati u dijelu suvremene srpske pisane prakse, dijelom otvorene kroatizmima, što ne nailazi na jednodušno prihvaćanje bar dijela tamošnje javnosti.

Hrvatski jezik bio je izložen nadiranju srbizama barem 70 godina. Kad ih je bilo najviše, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije ili u Titovoj Jugoslaviji?

Proučavajući sudbinu hrvatskoga jezika u prošlom stoljeću, dosta pozornosti posvetio sam upravo razvoju i provedbi jezične unifikacije. Premda ovdje ne možemo ići u podrobnosti, ipak se može reći da između jezičnih politika što su provođene u dvjema bivšim "zajedničkim" državama, uza sličnosti, postoje i razlike. Među njima svakako nije najmanja ta da se u prvoj Jugoslaviji, sve do sporazuma o Banovini Hrvatskoj, ustrajavalo na tezi o troplemenom narodu i njegovu ustavom formuliranu navodno zajedničkom makrostandardu, dok je u drugoj formuliranje jezične problematike u ustavima prošlo kroz nekoliko faza. Količinski je teško odrediti kad je više srbizama ušlo u hrvatski, ali se mora podsjetiti da su u drugoj Jugoslaviji razvijeni mediji koji su u prvoj ili bili na početku (radio) ili ih nije bilo (televizija, film), a pokazali su se vrlo učinkovitima u širenju utjecaja srpskog jezika (zajednički dnevnici, kvizovi, poznate humorističke emisije).

Tko je hrvatskome jeziku učinio najveću štetu?

Kandidata je, nažalost, previše. U ovoj će prigodi biti dovoljno spomenuti štetu koju su na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće napravili hrvatski vukovci s jedne strane svojim ignoriranjem dotadanjega razvoja hrvatskoga i suvremene im hrvatske jezične prakse, u vrijeme realizma i moderne, a s druge idealiziranjem jezika usmene narodne književnosti i himere o "čistom narodnom jeziku", sve s namjerom da bismo jezično i pravopisno bili što bliži "braći svojoj jednokrvnoj", kako to na jednom mjestu obrazlaže Tomo Maretić.

Čišćenje tuđica iz hrvatskoga traje stoljećima, no puristi su u tome često pretjerivali, toliko da su iz leksika izbacivali i hrvatske riječi. Možete li spomenuti neke primjere?

Jezični je purizam doslovno stoljećima bio djelotvoran način obrane hrvatskoga od utjecaja jezika s kojima je tečajem izvanjezičnih prilika bio u izravnu dodiru: njemačkoga, talijanskog, mađarskog, pa i latinskog, poslije i osmanskoga turskog. Veliko je pitanje na što bi nam bio nalik jezik da o njem nisu skrbili toliki iz minulih vremena. Jesu li pritom pretjerivali? Jesu. Jesu li pritom, u neznanju ili kako drugačije, i štogod hrvatskoga proglasili stranim? Jesu. Spomenut ću Relkovićevo svrstavanje hrvatskih riječi brašno, čaša i groznica među turcizme. Ali sve su to pojedinosti koje, i da ih je više, ni na koji način ne mogu biti dostatne za negativnu ukupnu ocjenu postignuća hrvatskoga jezičnog purizma.

Danas se zbog globalizacije događa "kontaminacija" anglizmima. Jesu li anglizmi veća opasnost za hrvatski nego što su nekad bili srbizmi?

Različita su nam iskustva u odnosu prema tim dvjema skupinama posuđenica. Dok se prema srbizmima kritičan odnos počeo izgrađivati još između dvaju svjetskih ratova, pa je i cijeli taj kompleks u osnovi dobro dimenzioniran, anglizmi su globalna pojava s kojom muku muče i neusporedivo organiziraniji od nas, npr. Francuzi, Finci ili Mađari. Ključni je problem u tome što je nekada hrvatski kao jezik primatelj, recimo tako, imao vremena odlučiti kako će postupiti s nekom posuđenicom: prilagoditi je, zamijeniti je proširivši značenje već postojećoj riječi ili tvorbom nove riječi. Kod anglizama toga vremena jednostavno nema jer u vrijeme razvijenih sredstava javnog priopćavanja pristižu takvom brzinom i u toliku broju da je gotovo nemoguće aktivirati obrambeni mehanizam. Usto su mnogi i pomodnice koje su kratko vrijeme vrlo učestale, pa ako i uspijete smisliti što s njom, ona već prijeđe u pasivni leksik, ali se zato pojave tri nove.

Kako zaštititi jezik?

Prvo institucionalizirati skrb o hrvatskome, potom posebnim zakonom regulirati njegov status i, po mogućnosti dogovorno, uznastojati oko izradbe strategije njegova razvoja. Pritom ne moramo ići ispočetka i težiti "originalnosti". Korisno će biti pogledati što u vezi s vlastitim jezikom poduzimaju npr. jezične zajednice iz našega neposredna susjedstva, slovenska i mađarska, a korisnih bi se rješenja naravno našlo i drugdje.

Osobno sam zagovornik zakona o hrvatskome jeziku, ali ne bilo kakvoga. Usto, potpuno sam svjestan da sámo donošenje zakona neće promijeniti baš ništa ne budu li se osigurale poluge za njegovu djelotvornu provedbu. Osamnaest sam godina član Međunarodne komisije za slavenske standardne / književne jezike koja je, bar u zadnjih desetak godina, dosta pozornosti posvetila upravo jezičnomu zakonodavstvu u slavenskim zemljama, o čem je za ovogodišnji kongres u Minsku priređena vrlo vrijedna i višestruko poučna knjiga "Jazikové právo a slovanské jazyky" (Prag, 2013.), koju s dobrim razlozima preporučujem svima koji se, pozvani ili nezvani, guraju u priču o još uvijek budućem zakonu o hrvatskome jeziku.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta preporučilo je za upotrebu u školama "Hrvatski pravopis" Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Time su svi ostali pravopisi stavljeni izvan snage. Smatrate li da je ta odluka dobra?

Budući da se ministrova odluka odnosi samo na školstvo, njome će "izvan snage" biti stavljen samo "Školski pravopis" S. Babića, S. Ham i M. Moguša. Izvan školstva ostat će status quo ante, tj. pravopisno šarenilo kao i do sada. Istina, i Brozov je "Hrvatski pravopis" prije 121 godinu prvo postao obvezatan samo u školstvu, potom se počeo koristiti u državnoj upravi itd. Je li ta ministrova odluka dobra i što smo njome stvarno dobili, to će se tek vidjeti.

Što mislite o rješenjima institutskoga, tzv. pomirbenog pravopisa?

Dosadašnju sam, svakako nepotrebno predimenzioniranu, buku oko toga pravopisa pratio s odmakom. Kad se djelo pojavi u knjižnom obliku, bit će prigode da se u miru sve pogleda i vidi je li doista posrijedi "pomirbeni", "konačni" i - još prije primjene!? - "općeprihvaćeni" hrvatski pravopis.

Kojeg se pravopisa vi držite?

Svoga vlastitoga koji je sinteza dvaju "Hrvatskih pravopisa" Matice hrvatske, jednoga koji je to bio nekoć i drugoga koji je to de facto. Razlika je između njih tako malo da mi je iskreno vrlo žao sve one silne energije što je, valjda ne uzalud, utrošena u dosadašnje pravopisne polemike, a korisnija bi nam bila drugdje.

Piše: Žarko Ivković

Večernji list