Visoki Dome,
štovani predsjedniče, gospođe i gospodo zastupnici
hrvatskoga Sabora,
uvaženi predsjedniče i ministri hrvatske Vlade,
cijenjeni
uzvanici i gosti!
U prigodi svečanoga proglašenja
Ustava RH, držim da je prijeko potrebno progovoriti o
pravom značenju, što će reći o ishodištu, biti
sadržaja i dosegu toga čina.
U političkom životu svakoga naroda
donošenje novoga ustava tj. temeljnoga zakona
društveno-pravnog poretka znači uvijek događaj
iznimnoga, a ponekad i povijesnog značenja. Takve
primjere nalazimo navlastito u slučajevima stjecanja
nacionalne suverenosti i državne neovisnosti, ili
korjenitih (revolucionarnih) društveno-političkih
promjena. Ne može biti nikakve dvojbe da donošenje
Ustava RH ima značajke iznimnoga povijesnoga čina. I
to iz dva razloga. Prvo stoga, što ovaj Ustav označuje
konačan raskid s komunističkim, tzv.
socijalističko-samoupravnim, jednostranačkim sustavom,
zasnovanim na društvenom vlasništvu i
plansko-dogovornoj privredi. I drugo, zbog toga što on
čini temeljnicu u izgradnji pune nacionalno-državne
suvernosti Hrvatske: ono tvarno i duhovno stanište, u
državotvorno-političkom smislu, na kojemu će hrvatski
narod moći nadograđivati i do kraja dovršiti svoj dom
slobode i neovisnosti, na području unutarnjih i
međunarodnih odnošaja.
Konačnu prosudbu o pravom značenju
ovoga današnjega čina moći će, jamačno, donijeti istom
budući naraštaji u ozračju daljih povijesnih zbivanja.
Naša je, međutim, dužnost prema njima, ali i prvotna
obveza prema današnjim sudionicima, da utvrdimo
činjenice i ostavimo što vjerodostojnija
svjedočanstva: o tome iz kakva smo ustavno-pravnoga
ali i stvarnoga stanja pošli, u kakvome se nalazimo
danas, i čemu težimo kao krajnjem cilju.
Držim, da baš u ovome trenutku nije
na odmet, pače da je nužno, podsjetiti na one
činjenice koje su od bitne važnosti za razumijevanje
okolnosti u kojima smo otpočeli bitke za višestranačku
demokraciju i slobode u Hrvatskoj, pokrenuvši događaje
što su u veoma kratkom roku urodili čudesnim pa i
najvećim mogućim plodom u političkom životu jednoga
naroda, donošenjem ustava.
Prošlo je, naime, svega osam mjeseci
od prvoga kruga prvih slobodnih izbora, nakon 45
godina komunističkoga totalitarizma. Sve do tog dana
hrvatski je čovjek bio gonjen iz svoga doma, žigosan i
osuđivan, samo zato što je htio misliti, pjevati i
živjeti po svome. Onako kako je to po naravi ljudskoj
i zakonima vrhunaravnim bilo i ostalo od pamtivijeka u
svim podnebljima ovoga svijeta. Nije se još napunilo
ni sedam mjeseci od uspostave nove demokratske vlasti
u Hrvatskoj, ugrožavane od prvoga dana do danas, od
dogmatsko-komunističkih, jugoslavensko-unitarističkih,
i velikosrpsko-hegemonističkih snaga što se udružuju u
svojoj nepomirljivosti prema svakoj hrvatskoj
nacionalnoj i državotvornoj ideji. Ne samo onoj od
Starčevića i Radića do Stepinca i Hebranga nego i onoj
od Strossmayera do Tita, a pogotovu svakoj njihovoj
sintezi.
U takvim prilikama još prije pet
mjeseci iznio sam pred ovaj visoki dom prijedlog
Predsjedništva Republike da se pristupi donošenju
Ustava Republike Hrvatske. Među polaznim načelima,
očitovali smo želju i nakanu da ustav pišu i osmisle
ne samo neprijeporni predstavnici naroda, izabrani
njegovom slobodnom voljom, nego i sam narod. Od tada
počela je javna rasprava i od prvoga radnoga nacrta
trajala - puna četiri mjeseca. U Ustavotvornu komisiju
Predsjedništva Republike imenovali smo 229 ljudi iz
svih društvenih staleža, od običnih ljudi iz puka do
najviših predstavnika političkoga, kulturnoga i
znanstvenoga života, od kojih su 152 djelotvorno
sudjelovali u radu Komisije. Osim nacrta Ustava što ga
je predložila Ustavotvorna komisija Predsjedništva
Republike, Ustavna komisija Sabora razmatrala je na
stotine prijedloga i primjedaba, uključujući i moj
naknadni prijedlog o uvođenju dvodomnoga sustava u
hrvatski Sabor.
Visoki Dome!
Donošenjem novoga hrvatskoga Ustava
učinili smo ono na što nas je obvezao hrvatski narod i
velika većina građana Hrvatske na prvim slobodnim
višestranačkim izborima (22. travnja i 6. svibnja) ove
godine. Oni su na plebiscitarni način dali svoj glas
za slobodnu, demokratsku i suverenu hrvatsku državu i
zato je Ustav, koji danas svečano proglašujemo,
izražaj njihove volje, potvrda nacionalnoga
suvereniteta hrvatskog naroda i ozbiljenje
ustavno-politčkoga mandata koji smo od naroda dobili
na izborima. Novim hrvatskim Ustavom Republika
Hrvatska ustavnopravno se u potpunosti svrstava u krug
suverenih europskih demokratskih država, kojima je
civilizacijski i povijesno uvijek pripadala.
Svoju nacionalnu samobitnost i
državnu opstojnost hrvatski je narod, naime, uvijek,
od prve srednjovjekovne samostalne države, razvijao i
potvrđivao na iste načine i u sličnim oblicima
zajedništva s drugima kao i ini najstariji europski
narodi. Hrvatska državnost održavala se trajno i
postojano, makar i u skučenim okvirima u ovisnosti od
europske političke zbilje i državnopravne misli.
Unatoč svim, dobro nam znanim povijesnim
ograničenjima, hrvatsko državno pravo i oblici ustroja
hrvatske države - kako u razdoblju feudalnoga društva,
tako i u novije doba, sve od početka IX. stoljeća pa
do 1918. godine - bili su utemeljeni na istim
civilizacijskim vrednotama i načelima kao i u državama
srednje i zapadne Europe toga doba. Pritom hrvatsko
državno pravo nikada nije kaskalo za europskim
rješenjima, nije tek preuzimalo već oblikovane
ustavnopravne institute nego je, kao jedan od
temeljnih čimbenika u borbi za očuvanje opstojnosti
hrvatskoga suvereniteta i državnosti, svojim
rješenjima i zbiljom i samo pridonosilo razvitku
zajedničke europske državnopravne i ustavne misli. U
potvrdu ovoga, za ovu prigodu, mogu navesti tri
primjera.
U zajednici hrvatsko-ugarskoj pod
krunom sv. Stjepana, u razvijenom i kasnom srednjem
vijeku, hrvatsko državno pravo temeljilo se na nizu
zaključaka i zakonskih članaka Hrvatskoga sabora, koji
je izvodio i branio državni subjektivitet Hrvatske
pozivajući se na slobode prava i privilegije
Hrvatskoga kraljevstva, a kasnije, već od početka
XVIII. stoljeća i na prirodno pravo naroda. Istovrsno
i istovremeno temeljenje prava na državnu samostalnost
(iz kojega je kasnije oblikovan pojam suvereniteta u
suvremenom smislu) prisutno je u svim europskim
državama koje se bore za svoju državnost. Ono je bilo
osobito izraženo u državnom pravu švicarske
konfederacije, u kojem je Jean Jacques Rousseau našao
osnovu za svoju misao o nedjeljivom, neotuđivom i
neprenosivom narodnom suverenitetu.
Kad je riječ o ustrojstvu državne
vlasti, valja podsjetiti da se u kontinentalnoj Europi
vlade u suvremenom smislu oblikuju razvitkom
demokracije od sredine XIX. stoljeća, osobito po uzoru
na ustroj monarhije u Francuskoj 1830.-1848. nakon
srpanjske revolucije ili na tzv. orleanski
parlamentarizam. Dotadašnji monarhov kabinet
organizacijski se odvaja od njega i preobražava u
vladu (sastavljenu od predsjednika i ministara) koja
je odgovorna i državnom poglavaru i parlamentu. Ovakav
sustav, koji bismo danas, mutatis mutandi, mogli
nazvati "polupredsjedničkim", prihvaćen je u
Hrvatskoj, istodobno kao i u drugim europskim
državama, kad je 1848. ban Josip Jelačić imenovao
Bansko vijeće koje je odgovaralo i njemu i Hrvatskomu
saboru, a imalo je pet odjela (ili ministarstava): za
unutrašnje poslove, za vojsku, za financije, za
pravosuđe i za prosvjetu.
Konačno valja istaknuti da su
državnopravni odnosi Hrvatske u Habsburškoj monarhiji,
naročito prema Ugarskoj, na temelju Pacta conventa ili
personalne unije od 1102. i realne unije od
Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868., a u svezi s time i
hrvatsko državno pravo u cjelini, bili u središtu
pozornosti europskoga poredbenoga ustavnoga prava i
državnopravne teorije, osobito pod kraj XIX. i na
početku XX. stoljeća. Najpoznatiji europski
ustavno-pravni teoretici toga vremena, kao što su
Jellinek, Seydel i Le Fur razmatraju vrlo potanko u
svojim radovima pitanje državnosti Hrvatske i pravne
značajke njezina zajedništva s Ugarskom. Svi su oni,
bez obzira jesu li odnos Hrvatske i Ugarske označavali
realnom unijom, dualnom zajednicom ili zajednicom
država sui generis, izričito zaključivali da je
Hrvatska i na temelju Hrvatsko-ugarske nagodbe ostala
samostalno kraljevstvo i država.
Novi Ustav Republike Hrvatske svojim
je sadržajem u cjelini izražaj te europske konstante
hrvatske državne misli i ustavnopravne zbilje. U tom
smislu, on je ne samo pravni već i institucionalno
vrijednosni temelj usklađivanja svekolikoga hrvatskoga
pravnoga poretka s europskim pravom, i posebno s
pravom i standardima današnje Europske zajednice.
Riječ je prije svega o ustavnom prihvaćanju
vrijednosti i institucija američke i europske
demokracije, izražene u načelima o poštivanju prava
čovjeka, o diobi vlasti, o vladavini prava i
demokratskom višestranačkom sustavu. Ustav stvara
čvrste pretpostavke pravnoga poretka zasnovanoga na
cjelovitoj, djelotvornoj, demokratskoj, državnoj i
društvenoj preobrazbi kojom se Republika Hrvatska, uz
slobodu poduzetništva i privatnoga vlasništva odlučno
opredjeljuje prema cilju da postane slobodna i
demokratska suverena država ali i društvo pravde i
blagostanja, u svakom pogledu država kao što su to
danas razvijene zapadnoeuropske i druge zemlje
slobodna svijeta.
Da bi novi Ustav doista mogao biti
okvirom i temeljem za donošenje novih zakona i drugih
propisa u europskom duhu, on je morao cjelinom svog
sadržaja, oblika i duha potpuno raskinuti sa starim
utopijskim i komunističkim pristupom uređivanju
državnog i društvenog ustrojstva. Siguran sam, da smo
u tome u potpunosti uspjeli. Ovaj hrvatski Ustav
izriče konačno zbogom onom institucionalnom novogovoru
i ideologijskom uvjerenju da se već samom voljom
vlastodržaca i silom pravnoga propisa može činiti sve,
pa i ono što je protiv čovjekove naravi, protiv same
prirode i temeljnih interesa koji izviru iz ljudskih i
nacionalnih osobnosti. On označava kraj ustavnoga
eksperimentiranja s hrvatskim narodom i Hrvatskom,
kraj traženju posve novih, nikada nigdje svrhovito
primjenjenih ustavnopravnih i inih rješenja. To je,
držim, jedna od najvećih i nedvojbeno trajnih
vrijednosti ovoga hrvatskoga, a, usuđujem se
ustvrditi, i europskog demokratskog ustava u najboljem
smislu.
No, jamačno i nakon donošenja novog
ustava, ni na ovom području ne možemo predahnuti. Već
gotovo doslovno sutra, valja nam početi raditi na
velikom broju novih temeljnih zakona, donošenje kojih
je neophodno da se ustav u cjelini ozbilji. I oni, a
također i svi drugi zakonski propisi moraju, polazeći
od Ustava, biti i hrvatski i europski. Njima se mora
osigurati sukladnost svih propisa i standarda
Republike, s pravom i standardima Europske zajednice.
Dok to ne učinimo u pravnoj zbilji svakodnevnoga
ponašanja, unatoč političkoj demokraciji, poštivanju
prava čovjeka i višestranačju, ne možemo računati na
djelotvorno pripadništvo i članstvo u Europskoj
zajednici.
Ponajprije valja donijeti zakone o
ustrojstvu državne uprave, o području i djelokrugu
županija, te zakon o lokalnoj samoupravi. Istodobno
neophodno je donijeti i zakon o Ustavnom sudu
Republike Hrvatske kako bi ovo tijelo, bitno za
zaštitu ustavnosti i zakonitosti, a navlastito
ustavnih sloboda i prava čovjeka i građanina, moglo
što prije početi s radom u novom sastavu i s novim
ustavnim ovlašćenjima. Kad je riječ o zaštiti prava
čovjeka i građanina, također se što prije mora
donijeti zakon o sudovima, zakon o republičkom
sudbenom vijeću i zakon koji će omogućiti djelovanje
pučkoga pravobranitelja.
Neophodno je donijeti i sve zakone
kojima bi se, u skladu s Ustavom, uredila nacionalna
prava pripadnika drugih naroda i manjina u Republici.
Ovo je potrebno što prije, jer stojimo pred zadaćom
sređenja prilika na kninskom području, gdje je
neodgovornim, velikosrpskim elementima pošlo za rukom
da politikantskim obmanama zavedu dio srpskoga
pučanstva, i izazovu pobunu protiv hrvatske države,
hajdučkim terorizmom, što je nanijelo goleme štete i
tom kraju i cijeloj zemlji. Želimo i zakonski potanje
urediti sva građanska i nacionalna prava, koja Srbima
i drugima jamčimo ovim Ustavom, ali ćemo njime odlučno
štititi i teritorijalni integritet i pravni poredak
Republike.
U svezi s tim, čini mi osobito
zadovoljstvo što mogu istaći - radi domaće i svjetske
javnosti - da golema većina Srba u Hrvatskoj ne dovodi
u pitanje svoju lojalnost prema legalnoj demokratskoj
vlasti Republike Hrvatske. To je došlo do izražaja i
na jučerašnji dan, u činjenici da su - nasuprot
hajkanju kninskih avanturista protiv hrvatske države -
ovdje u radu Hrvatskoga sabora sudjelovali i izabrani
zastupnici srpske nacionalnosti i posebno u poruci
kalničkih Srba, kojom podržavaju politiku demokratskog
vrhovništva Hrvatske, što smo je tako jasno očitovali
u ovom našem Ustavu.
Nužno je također donijeti niz zakona
za ozbiljenje gospodarskih, socijalnih i kulturnih
prava, kako bi Republika Hrvatska doista bila država s
poduzetničkom, tržišnom i stvaralačkom kulturnom
slobodom, kao temeljem njezina gospodarskoga
blagostanja, ali i socijalne pravde.
Konačno, valja donijeti, kao i sve
ostale zakone najkasnije u roku od godinu dana, i
izborne zakone: o izboru zastupnika u Zastupnički i
Županijski dom Hrvatskoga sabora, te o izboru
Predsjednika Republike, koji će svi nedvojbeno
izazvati veliku pozornost političke javnosti.
Dame i gospodo zastupnici Hrvatskog
sabora, koji na ovoj sjednici obnašate časnu i
odgovornu dužnost ustavotvornoga Sabora.
Predlažući ovom časnom Domu, prije
četiri mjeseca (25. srpnja 1990.), zamisao i osnovna
načela novoga Ustava Republike Hrvatske skrenuo sam
vašu pozornost na tegobnost vremena i prilika u kojima
započinjemo pripremu ustava.
Izrazio sam ipak uvjerenje, da će se
naše doba pamtiti po ustavu što ćemo ga donijeti, i to
po dobrom ustavu, ustavu koji će biti bolji od prilika
u kojima je rađen i izglasavan.
Povijest nas uči, posebice
ustavotvorbena povijest, da nije dano suvremenicima da
donose posljednje sudove o vrijednosti i budućoj
sudbini njihova djela. Stoga znamo: i o ovom Ustavu
objektivnije prosudbe moći će dati tek budući
naraštaji. Mi možemo samo svjedočiti da smo hrabro i
odlučno, otvorena srca i slobodna duha pristupili
njegovu pisanju u jednom prekretničkom i dramatičnom
dobu. U Ustavotvorbenu komisiju, koju smo ustanovili
uključili smo ljude različitih staleža, vjera i
uvjerenja, različitih zanimanja, naraštaja i
iskustava. Pozvali smo najpoznatije stručnjake za
pravo i ustavno pravo, za upravljanje državom i javnim
poslovima, istaknute predstavnike kulturnog i
umjetničkog života, ali i tzv. obične ljude iz puka:
domaćice, ribare i mesare, radnike i seljake. Njihov
izravan prilog konačnom izričaju Ustava možda je po
opsegu malen, ali je po važnosti velik. Spomenut ću
tek jedan primjer: nabrajajući u članku 52. prirodna
bogatstva Republike, pisci Ustava smetnuli su s uma
"more". Ribar Ivan Vela ispravio je njihovu pogrešku
uz nadahnuto objašnjenje kako je jedna jedina riječ -
riječ more - od presudne važnosti za Hrvatsku.
Pošto smo donijeli i proglasili Ustav
Republike Hrvatske, dopustite mi da u vaše ime, i u
svoje osobno, zahvalim svima na sudjelovanju i izrazim
nadu, pače i čvrsto uvjerenje da smo dobro i časno
obavili veliku povijesnu zadaću. Da smo zajedničkom
sviješću, voljom i znanjem napisali ustav trajnije
vrijednosti, koji će biti čvrstim temeljem buduće
izgradnje ustrojstva Republike Hrvatske.
To što smo napisali i proglasili
Ustav ne znači još da već imamo državno i društveno
ustrojstvo u njemu naznačeno. Razumljivo, naš je Ustav
zasada tek svečana zbirka ili sveta knjiga naših
želja, uvjerenja i načela, a ne još stvarni, pravni,
društveni i životni poredak kakvome težimo.
Zato se svi zajedno od ovoga trenutka
nalazimo pred velikim povijesnim ispitom - ispitom
pretvaranja, široj javnosti tek načelno poznatog,
Ustava u opće dobro, ili, kako bih htio vjerovati, u
"svjetovnu Bibliju" svakoga i svih državljana
Hrvatske. Pisci su Ustava pisali norme za sve ljude,
ne praveći razliku u dobi i spolu, narodnosti i
vjeroispovjedi, mudrosti i znanju. Ustav štiti sve
državljane koji poštuju njegova načela i odredbe i
druge zakonske odredbe kojima je ustav ishodište.
Posla će biti za sve nas. Za pisce
udžbenika ustavnoga i svakoga drugoga prava, za
novinare i državne službenike, za učitelje, profesore
i svećenike, za sve ljude kojima je stalo do čovjekove
slobode, ali i do vladavine prava i do suvereniteta
Republike Hrvatske.
Što se državne vlasti i uprave tiče,
Ustav pred sve nas stavlja velike i neodgodive zadaće.
Prva nam je i važna zadaća izgradnja državnoga
ustrojstva suverene Republike Hrvatske na način koji
propisuje slovo i duh Ustava. U svezi s tim, dužnost
mi nalaže da vašu pozornost, a i pozornost svekolike
hrvatske javnosti, usmjerim od prilika u kojima
donosimo Ustav, na prilike u kojima ćemo raditi na
njegovu oživotvorenju.
Ljudska nas mudrost, stečena
sveukupnom poviješću, poučava da u rješavanju svih
životnih pitanja valja računati s realnošću života. S
njome se ne žele ili ne usuđuju suočiti samo djeca i
naivni ljudi, oni s kojima se poigravaju životne i
povijesne silnice. Takvi ostaju nedorasli da se sprave
s problemima koji ih okružuju i koji priječe
ostvarenje njihovih životnih ideala. A na nama je da
oživotvorimo ideale što smo ih upisali u Ustav, i
kojima teži svako normalno ljudsko stvorenje, pa i
svaka država i normalno društvo. A to su: mir i
sloboda, blagostanje i unutrašnje spokojstvo, rast i
razvitak, pravičnost i odgovornost.
Građani i sav narod Republike
Hrvatske nalaze se danas na povijesnom ispitu. Sve
zemlje dosadašnjeg, tzv. komunističkog ili
socijalističkog svijeta, a posebno one višenacionalne,
nalaze se u sličnoj situaciji. One, kao i mi, traže
put iz lažnog raja na zemlji. Odbaciju ideološke
krinke, oslobađaju se od utopijskih snova i zabluda,
ali i užasa strahota i nasilja što su ih proizvodili
jednostranački politički sustavi utemeljeni na
strahovlašću i teroru totalitarne ideologije nad
mišlju, sviješću i djelom milijuna i stotina milijuna
podanika komunističkih zemalja, zatočenika svijesti,
savjesti i ćudoređa.
Naša je nevolja u tome što zlokobna
prošlost još uvijek živi oko nas. Dijelom i u svijesti
onih naših ljudi koji su teško podnosili protunarodni
i protunaravni jaram socijalističkog sustava, ali su
duhovno bili oblikovani u njemu. S tom se pojavom
nekako uspijevamo i nositi, ali smo neprestano suočeni
s ozbiljnim zaprekama pa i prijetnom hrvatskoj slobodi
i suverenosti. Posljednjih dana, a i tjedana i mjeseci
svjedoci smo niza pokušaja oživljavanja prošlosti,
koju naivni ne shvaćaju dovoljno ozbiljno, a malodušni
i zaplašeni gube samopouzdanje. Ne iznenađuje stoga
što iz redova jednih i drugih ima pojedinaca koji
postaju plijenom rastrojstvenih i nerazboritih
pojavnosti. Naziva li netko duhovno nasljeđe prošlosti
komunističkim ili socijalističko-samoupravnim imenom
riječ je u biti o boljševičkoj i staljinističkoj
prošlosti, koja iza jezika utopije skriva strategiju
već proživljene opće neslobode i dominacije nad
ljudima i narodima, pod ovim i svim drugim
podnebljima.
Oživljavanje komunističke partije, i
to na način koji doslovce iseljava "Organizaciju SKJ u
JNA" iz vojarni u civilno društvo, krije u sebi,
nažalost, veliku opasnost: težnju da se tobožnjom
depolitizacijom vojske postigne da JNA ne bude
podređena vrhovnoj političkoj i zakonodavnoj vlasti, a
da se zapravo ostvari militarizacija politike. Slični
procesi i pokušaji mogu se pratiti i u drugim vojnim
organizacijama bivših komunističkih država. Nasuprot
nužnosti prihvaćanja demokratskih preobrazbi, neki
pripadnici vojnog vrha, aktivnog i rezervnog,
opsjednuti su mesijanskim sindromom spasiteljstva,
"komunizma" i "socijalizma", "jugoslavenstva" i
"bratstva i jedinstva", ustajući zapravo protiv samih
titoističko-avnojevskih osnova na kojima se
jugoslavenska zajednica i sama JNA imala izgrađivati.
Ne treba, dakako zaboraviti da je i
JNA dala svoj obol mirnom rađanju demokracije na
jugoslavenskim prostorima. U neposrednoj prošlosti
predstavnici JNA prihvatili su također demokratski
program preobrazbe društva, gospodarstva i političkog
sustava radi izlaska iz sveopće krize. Treba se nadati
i vjerovati da će i danas i ubuduće djelovati u smjeru
prilagodbe novim povijesnim okolnostima, a takvima
nedvojbeno pripada usvajanje hrvatskog Ustava. Ustava,
koji između ostaloga, na drukčiji način postavlja i
organizaciju obrane i oružanih snaga Hrvatske i
složene državne zajednice za koju se mi u Hrvatskoj
zauzimamo.
Imajući na umu upravo ovakav Ustav -
slobodarski ustav po uzoru na slobodne i suverene
države koje se udružju u Europsku zajednicu - mi smo
odavno, u suradnji sa Slovenijom, pripremili nacrt
konfederativnog ugovora, kojim smo jasno dali znati,
na kakvim osnovama tražimo preobrazbu današnje SFRJ u
savez suverenih država. Ustav Republike Hrvatske za
hrvatsko je vodstvo i vrhovništvo obvezujući akt, i
jedino poštujući taj i takav najviši državni zakon ono
može voditi međudržavne pregovore usmjerene onom što
nazivamo "novim povijesnim dogovorom" jugoslavenskih
naroda i država.
Republika Hrvatska i hrvatsko društvo
- kao i države i društva drugih zemalja Jugoslavije -
žive danas u prijelaznom razdoblju, u svojesvrnom
državnom i upravnom vakuumu, koji baš nikome ne
odgovara. Stanje je to svojevrsnog dvovlašća u kojem
se isprepliću i sudaraju upravne i zakonodavne
nadležnosti savezne države i republičkih država.
Posljedica takvog stanja je svojevrsno bezakonje koje
potiču neke republike, vodeći ne samo medijski,
psihološki, već i ekonomski rat protiv drugih. Svima,
baš svima odgovara da se što prije iziđe iz takvog
stanja.
Gdje su izlazi?
Prvo: priznavanje status quo-a u
međurepubličkim granicama, uz poštivanje prava svake
republike-države da određuje kakve će odnose imati s
drugim državama-republikama. Iako Republika Hrvatska
ima mnogo razloga da bude nezadovoljna s postojećim
granicama, uvažavanje statusa quo-a prihvaćamo uz
svijest da danas nije vrijeme za promjenu granica u
Europi, jer međunarodni čimbenici ne prihvaćaju
njihovo prekrajanje. Uz to, u okviru demokratskog
poretka Europske zajednice granice ne bi trebale biti
razlogom za svađe, prijetnje, sukobe i ratove, već
prostori suradnje, povezivanja, trgovanja i razvitka.
Kad prihvaćamo postojeće razgraničenje mi smo sigurni
da će nas geopolitički položaj, interesi i bliskosti
upućivati na sve oblike prometnoga, gospodarskoga i
inoga povezivanja s Bosnom i Hercegovinom, Slovenijom,
pa i drugim državama današnje jugoslavenske i pogotovu
Europske zajednice.
Drugo: o suverenitetu Republike,
pregovaranju i sklapanju međudržavnih sporazuma,
ugovora i dogovora ne prihvaćamo nikakvu arbitražu -
savezne skupštine, Predsjedništva ili Vlade - koja bi
dovodila u pitanje suverena ustavna prava hrvatskoga
naroda i demokratskom voljom izabranoga vrhovništva
Republike. Savezne institucije mogu imati pozitivnu
ulogu kao posrednici u iznalaženju rješenja u izravnim
pregovorima, ali ne kao više instance koje mogu
donositi bilo kakve samostalne odluke. Osobno, kao
predsjednik Republike i ovom prigodom ponavljam
spremnost vrhnovništva Hrvatske na pregovore i
razgovore sa svima, legitimnim predstavnicima drugih
naroda i republika, ali svi ugovori i sporazumi moraju
biti podnijeti na odobrenje (ratifikaciju) ovome
časnom domu - Hrvatskom saboru - najvišemu čuvaru
državnosti i samostojnosti hrvatskog naroda, svih
državljana Hrvatske i suverenosti Republike Hrvatske.
Treće: Ustav nas obvezuje na
izgradnju suverene i suvremene Republike Hrvatske na
svim područjima, sa svim ovlaštenjima i značajkama
takvih država. Sam prijelaz iz sadašnjeg stanja u
SFRJ, u kojem republike imaju nedovoljno određeni
polukonfederalni status u novo stanje, sukladno našem
Ustavu, a to znači konfederalni Savez suverenih
republika, ili u potpunu samostalnost, provodit ćemo
razborito kao i do sada - uvažavajući prilike i odnose
snaga u SFRJ - u Europi i u svijetu.
Pritom ćemo se upravljati uvijek i
jedino trajnim interesima i krajnjim ciljevima naroda
hrvatskoga i svih građana koji Hrvatsku smatraju
svojom domovinom. A oni se svode na to da Republika
Hrvatska zadobije što prije punu međunarodno priznatu
državnu suverenost. Na to nas obvezuje na izborima
plebiscitarno izražena volja hrvatskoga naroda,
pretočena u svetinju ovoga Ustava, na koji svi mi koji
smo ga pisali, izglasali i proglasili položismo samim
time i svečanu prisegu.
No, dopustite mi, da u svezi s tim,
na ovom mjestu, i u ovom svečanom trenutku, kažem
riječ-dvije zašto onda odmah ne proglasimo
samostalnost ili ne raspišemo o tome plebiscit kao u
Sloveniji?!
Ne činimo to iz više razloga:
a) Za takav plebiscit nema političke
potrebe jer gotovo sve stranke, ili da budem
određeniji, one stranke koje predstavljaju oko 80
posto birača, izjasniše se u svojim programima za
suverenu i samostalnu Hrvatsku. U tom smislu izbori u
Hrvatskoj bili su "plebiscit", a ovaj Ustav potvrda je
političke volje naroda, izražene na slobodnim
demokratskim izborima.
b) Sam plebiscit ne bi prema tome
značio neka nova opredjeljenja, a odluka o njegovu
raspisivanju samo bi produbila nerazumijevanje i otpor
u nekim drugim republikama, te kod znatnog dijela Srba
u Hrvatskoj, a i u JNA, što bi moglo dati povoda onima
koji žele izazvati krvoproliće i građanski rat s
teškim posljedicama po hrvatski narod, računajući da
bi u oružanom razračunavanju raspolagali nesrazmjernom
premoći.
c) Međunarodna demokratska javnost,
te odlučujući čimbenici europske i svjetske politike,
ne prihvaćaju program razbijanja Jugoslavije i
promjena granica u Europi, a daju punu potporu
demokratskim preobrazbama, priznajući de facto
Republiku Hrvatsku kao stvarnost s kojom valja
računati.
d) U svojim odlukama hrvatsko
vrhovništvo mora imati na umu da hrvatski narod ne
živi samo u Republici Hrvatskoj, već i u Bosni i
Hercegovini, te u Srbiji i u Crnoj Gori (u Bačkoj,
Srijemu, Boki Kotorskoj) te stoga mora voditi računa o
cjelini rješenja.
e) Iako smo na osnovama sveukupnog
iskustva protiv održavanja Jugoslavije u dosadašnjem
ili nekom trećem kalupu, ne isključujemo, nego
naprotiv nudimo prijedlog nacrta o mogućnosti
preobrazbe SFRJ u jedan Savez, ili možda u više
Saveza, suverenih jugoslavenskih država. Osnovanost
takvoga prijedloga držimo prihvatljivim i za one druge
republike ili države i politička gledišta, što ne vide
rješenja izvan Jugoslavije, jer će svoja gledišta
morati uskladiti sa činjenicom da se svijet
civilizacijski svestrano integrira ali istodobno
nacionalno sve više individualizira. Toj činjenici,
kao i primjeru stvaranja Europske zajednice, morali
bi, dakako, prilagoditi svoje zahtjeve i oni što
postavljaju ekstremne zahtjeve o proglašenju
nezavisnosti Hrvatske, zaboravljajući u svojoj
isključivosti da sudbina nijednoga naroda gotovo
nikada ne ovisi samo o njegovoj volji.
f) I napokon, ako se i ne bi mogao
postići dogovor o prihvatljivoj mogućnosti suživota u
novom savezu, onda još uvijek treba ići za tim da se
postigne dogovor o razdruživanju na demokratski način,
ne samo da bi se izbjegle strahote anarhičnog rasula,
nego i zato da bi se u razdvajanju zaštitili interesi
Hrvatske u cjelini, u teritorijalnom, gospodarskom i
međunarodnom pogledu.
Mi danas možemo sa zadovoljstvom
ustvrditi da slobodni zapadni svijet - onaj službeni,
a pogotovu demokratsko javno mnijenje - pokazuje
razumijevanje za našu politiku da demokratskim putem
osiguramo pravo hrvatskoga naroda na samoodređenje,
odbacivanje svakoga tutorstva i svakojakog
ograničavanja njegove političke i gospodarske
suverenosti. Naš prijedlog o Savezu ili o tzv. labavoj
konfederaciji, kao mogućem rješenju jugoslavenske
krize, koja prijeti miru u Europi, sve se češće
prihvaća u razmatranjima uglednih listova, a i
odgovornih diplomata, državnika i političara. Svojom
demokratskom i principjelnom politikom Hrvatska je već
stekla veliki ugled i postaje prepoznatljivim i
priznatim subjektom u međunarodnom demokratskom
svijetu.
Iako Ustav predviđa, mi u sadašnjim
okolnostima ne možemo ići na neposredno stvaranje
vlastite diplomatske službe, s obzirom na nespornost
činjenice da je SFRJ subjekt međunarodnog poretka i
prava, ali ćemo otvarati "hrvatske urede" u nizu
zemalja i gradova. Težit ćemo racionalnosti i
svrhovitosti: ti će uredi biti na usluzi iseljenoj
Hrvatskoj, a obavljat će i gospodarske, kulturne,
turističke, upravne i ine poslove.
U ovakvom ili onakvom razrješavanju
jugoslavenskoga zajedništva diplomatska
infrastruktura, kao i oružane snage SFRJ u kojima je
podjednako i hrvatska imovina i interes - ostaju
poseban problem od naročito političkog i državnoga
značenja.
Četvrto: Kao jedna od prvotnih zadaća
pred nama se postavlja izgradnja i osuvremenjenje
državne uprave. Moramo učiniti iznimne napore da bismo
cijeli sustav vlasti što prije debirokratizirali i
racionalizirali, učinili djelotvornim, ali
demokratskim, humanim i odgovornim. S tim u vezi
planiramo organiziranje posebnog školovanja ljudi iz
javne uprave, i iz svih područja gospodarskog i javnog
života. U tome ćemo, nadamo se, dobiti stručnu i
materijalnu pomoć od strane vlada i vladinih i
nevladinih organizacija nekih demokratskih zemalja.
Peto: Ne manji posao očekuje nas na
modernizaciji zakona i drugih propisa. Građansko i
privredno pravo, poreski zakoni, računovodstvo,
statistika, informacijski sustavi i druga
"infrastruktura" uprave i poslovanja nalaze se u
stanju, ako ne pune zapuštenosti, a ono zaostalosti i
nedjelotvornosti. To stanje moramo što hitnije, ali
kvalitetno promijeniti. Brzina promjena je važna, ali
je kvaliteta budućeg ustrojstva još važnija. Pravnim
stručnjacima i profesionalno odgojenim službenicima na
logici i sadržaju socijalističkog tzv. samoupravnog
prava, kojima bijaše stran pravni pozitivizam i
pragmatizam zapadnog, europskog prava nije lako preko
noći odbaciti stara shvaćanja i navike. Slična je, pa
i lošija, situacija i sa stručnjacima i činovnicima na
svim drugim područjima javnog života.
Šesto: Valja mi nešto reći i o
potrebi promjene duhovne klime, "svijesti" i ponašanja
ljudi. Na to upućuje već i sama javna rasprava o
Ustavu koju je pratilo mnoštvo sitnijih i krupnijih
nerazumijevanja, i to ne jedino zbog same biti
problema, nego i same demokracije. Tako se npr. u
raspravi o ustrojstvu vrhovne državne uprave najviše
raspravljalo o prednostima i nedostacima tzv. čistog
parlamentarnog sustava, nasuprot predsjedničkom
sustavu po američkom ili francuskom uzoru; koji se
naziva i polupredsjedničkim jer sadrži i odlike, pa
dakako i mane, i predsjedničkog i parlamentarnog.
Pritom su kritici prihvaćenoga sustava zaboravili ne
samo krizu europskog parlamentarizma između dva rata,
nego i sve one slabosti što su se očitovale npr. u
Francuskoj do De Gaula ili kasnije u Italiji, a pred
našim očima znakovit je i primjer slovenske
demokracije. Stoga je čudno da neki nisu mogli ili
htjeli uvidjeti da smo prihvatili rješenje kojemu se
priklanjaju u mnogim europskim zemljama, koje teži
osiguranju pune, nesputane demokracije, ali i
djelotvornoj izvršnoj vlasti.
Sada kad je Ustav donesen, on po
logici pravnosti poretka i države postaje obvezujući
zakon. Čvrsto sam uvjeren - i opće dobro. Podjednako
simbol naše hrvatske državnosti, ali i ljudske i
građanske slobode svakoga državljanina. Na novu se
situaciju svi moraju priviknuti. Ako se jamči
nepovredivost doma, naprimjer, onda organi javnoga
reda tu ustavnu odredbu moraju poštivati kao najvišu
državnu zapovijed. Sudovi, istražitelji, državni
odvjetnici, redarstvenici, a i svi ljudi na vlasti,
moraju mijenjati ona stajališta koja nisu u skladu s
duhom Ustava, a time i ponašanja. Nije, naime,
dostatno govoriti i ponavljati krilatice o "pravnoj
državi", "ljudskim pravima" ili "tržišnoj privredi" pa
da mislimo da sve to bude i postoji. U pravnoj državi
građani su naviknuti da uredno prijavljuju i plaćaju
poreze, da poštuju male i velike zakone i propise.
Postoji građansko i profesionalno poštenje, itd., itd.
Politika mora biti javno dobro i opća stvar, a ne sila
i otimačina. Privilegije i protekcije, mito i
korupciju - što je postalo "običajnim pravom" u svim
komunističkim državama - moramo iskorjenjivati
nemilosrdno kao patološke i kriminalne oblike
društvenoga ponašanja.
Građani i državljani Hrvatske živjeli
su desetljećima, pa i stoljećima, u zajedništvu s
tuđinskim državama, pa stoga i s njihovim pravdama i
nepravdama na vlastitoj grbači. Te su ih prilike
navikle da se prema svim ustanovama države, svake
vlasti i uprave odnose apriorno negativno - kritički
pa i nihilistički. Polazeći od te spoznaje valja znati
da će promjena opće političke kulture i ponašanja
ljudi spram vlasti zavisiti od načina vladanja, ali i
od promjene duhovnog mentaliteta spram vlasti svoje,
vlastite države. Sa svoje strane, kao predsjednik svih
građana Hrvatske, a i u ime stranke na vlasti, ja se
svečano obvezujem da ćemo sve slučajeve izvanustavnog
i izvanzakonskog ponašanja u državnoj upravi
najoštrije kažnjavati i žigosati. Zauzvrat, očekujem
da će ljudi i građani u državnoj upravi i javnim
službama gledati ono što svi građani - porezni
obveznici u demokratskom svijetu vide u tim
institucijama - uslužne službe i službe koje djeluju u
korist općeg dobra države, ali i pojedinačne slobode i
sigurnosti.
Sedmo: Potreban nam je odgoj za
spremnost i sposobnost obrane suvereniteta Republike
Hrvatske. Danas smo za to prihvatili ustavnu obvezu, a
potrebe uz redovne mogu nastati i iznimne. Pritom,
dakako, valja napomenuti da u današnjim europskim i
svjetskim prilikama opasnost od sukoba i ratova u ovom
dijelu Europe i Sredozemlja nikada nije bila manja -
što se državnog okruženja tiče. Realna opasnost
postoji samo od snaga prošlosti, osobito svih
protivnika demokracije, hrvatske slobode i
suverenosti, dotično od onih političkih vodstava koji
se ne mogu odreći politike sile i dominacije. Hrvatski
narod, a uvjeren sam i većina Srba u Hrvatskoj i svi
državljani Hrvatske žele mir i normalan razvitak, pa
će stoga učiniti sve da žive u miru i blagostanju.
Međutim, na svaku agresiju, na svako ugrožavanje
teritorijalnog integriteta i suvereniteta Republike,
bez obzira na demagogiju obrazloženja tzv. višim
ciljevima, u ime kojih se može dogoditi, odgovorit
ćemo svim sredstvima, svjesni da ćemo u tome imati
jedinstvo čitavoga hrvatskoga naroda i potporu
demokratskog svijeta.
Osmo: Novim ustavnim poretkom moramo
zajamčiti ljudske i građanske slobode, ali i
nepovredivost vlasništva. Stanje vlasničkih odnosa u
kojem živimo sliči na kaos. Gruntovnice, zemljišne
knjige, ugovori, a pogotovu prava društvenoga,
industrijskoga vlasništva, te vlasništvo nad
poduzećima i ustanovama daju dojam nerješivoga kaosa.
Zadaća je državnopravne vlasti da stanje vlasničkih
odnosa što prije uskladi s Ustavom i sa zdravim
razumom. Zakonodavstvo i službe moraju omogućivati da
se provedba denacionalizacije i privatizacije, pa i
trgovine pokretnom i nepokretnom imovinom obavlja
onako brzo, lako i djelotvorno, kako se obavlja
svugdje u svijetu.
Deveto: Potrebne su nam i nove
ustavno-pravne institucije. Jedna od takvih je i
uvođenje pučkog pravobranitelja, kakva institucija po
uzoru švedskom uvedena u nekim zemljama. U tradiciji
ovoga naroda postojale su slične ustanove, kao što su
narodni tribuni. Valja raskrstiti s nekim starim, a
nove institucije treba učiniti korisnim i djelotvorno
svrhovitim u što kraćem vremenu.
I na kraju:
Rijetke su generacije ustavnih
stručnjaka, zastupnika i građana kojima povijesne
prilike nametnu obvezu pisanja novoga ustava. Nama je
pripala u čast takva zadaća. Ustav Socijalističke
Republike Hrvatske koji nam je bilo mijenjati najprije
amandmanima, a zatim korjenito novim Ustavom, također
je mijenjan, ali su promjene tada bile politički
nametnute, isključivošću jednostranačke, komunističke
ideologije. Danas smo donijeli, u ozračju sumraka i
pada komunizma i u osvitu nacionalne slobode i
građanske demokracije, novi Ustav Republike Hrvatske.
Kako smo ispunili svoju zadaću što smo je svjesno i s
punom odgovornošću preuzeli pred svojim narodom i
poviješću? Nadamo se, da će nam naše potomstvo i
povijest dati povoljnu ocjenu. I to sa stajališta
današnjih i budućih interesa svakoga pojedinca, svih
građana, cijele Republike Hrvatske i čitavoga
hrvatskog naroda. Republika Hrvatska od ovoga
povijesnoga trenutka postoji kao ustavna republika. A
ovaj Ustav što smo ga domišljali i donijeli u ime
čovjeka i Božje volje, na ponos sebi i narodu kojemu
pripadamo, i nadam se svojim susjedima za uzor, a
Europi na ugled, neka oživotvoren postane naše nova
oda slobodi i demokraciji na čast i slavu vječne nam
Hrvatske!
_____
Izvor:
http://free-zg.t-com.hr/zdeslav-milas/FT/ft-05.htm
C Zdeslav Milas 2003 |