Usporimo ritam, osvrnimo se oko sebe, uživajmo u malim stvarima za koje ne treba novca, nego samo malo vremena!

Jednoga hladnog prosinačkog jutra, na stanici podzemne željeznice u Washington D.C, neki je čovjek počeo svirati violinu. Bilo je vrijeme kada su ljudi žurili na posao, a poznato je da ih u 45 minuta, koliko je violinista svirao Bacha, prođe najmanje tisuću.

Nakon prvih par minuta jedan je stariji gospodin primjetio glazbenika i zastao par sekundi, a onda žurno nastavio dalje. Minutu kasnije, neka je žena ubacila dolar u kutiju, ali nije zastala i poslušala glazbenika. Najviše interesa pokazala su djeca. U želji da poslušaju violinistu stala bi, ali su ih majke požurivale i na koncu odvukle. Djeca bi se još dugo osvrtala za violinistom.

U 45 minuta sviranja samo je šest ljudi zastalo i na kratko poslušalo glazbu. Njih 20-tak je ubacilo novac ne zaustavljajući se. Nitko nije zapljeskao, nitko nije primijetio kada je violinista prestao svirati, pokupio svojih 32 dolara, pospremio violinu i otišao.

Glazbenik je bio jedan od najboljih violinista svijeta - Joshua Bell. Svirao je neka od najpoznatijih djela ikada napisanih, na violini vrijednoj 3,5 milijuna dolara. Dva dana prije nastupa u podzemnoj željeznici, svirao je u rasprodanoj dvorani Bostonskog kazališta, a ulaznica je stajala 100 dolara.

Joshua Bell je svirao inkognito u okviru eksperimenta kojeg je organizirao Washington Post, a koji je trebao donijeti odgovore na pitanja:
- Primjećuju li ljudi ljepotu, jesu li spremni zastati i u njoj uživati, prepoznaju li talent umjetnika na javnom mjestu i u neprikladno vrijeme.

Zaključak je tragičan. Nitko nema vremena niti razaznati ljepotu koja je oko njega, a kamoli u njoj uživati. Prisjetimo se toga barem u ovo predbožićno vrijeme. Usporimo ritam, osvrnimo se oko sebe, uživajmo u malim stvarima za koje ne treba novca, nego samo malo vremena.

KLIKNUTI NA KAMERU

www.hkz-kkv.ch