Poštovao ga je Miroslav Krleža, a na njegovu tragu i
Tonko Maroević, pa i nedavno preminuli Branimir Donat.
Za našu priču o Josipoviću kao Dimnom čovjeku važno je
spomenuti i to da je kompozitor Pascal Dusapin napisao
libreto i skladao operu "Perela, uomo di fumo" čija je
svjetska premijera održana u Operi Bastille 24. veljače
2003. godine (dirigent je bio James Conlon).
Radnja romana i opere je, najkraće kazano, ova:
glavni junak Perela doslovce je čovjek od dima koji je
stvoren tijekom 33 godine skupljanja čađe od
izgorijevanja drva koje su ložile tri starice: Pena,
Rete i Lama. Njegovo je ime akronim njihovih početnih
slova: Pe-Re-La). Kad se jednog dana vječna vatra
ugasila, Perela napušta svoje stanište i zapućuje se
prema gradu koji vidi na obzoru. Na putu susreće
tjelohranitelja kralja Torlinadao koji ga vodi ravno
do Dvora. Na Dvoru su svi fascinirani pričom o njegovu
mističnom nastanku i "svjetlošću" koju, kao dimni
čovjek, isijava. Svi ga smatraju izuzetnim, nebeskim
izabranikom i obožavaju ga. Kolo sreće u jednom se
trenutku okreće protiv njega. Njegov sobar, fasciniran
svjetlošću koju njegov gospodar isijava, jednoga se
dana odluči zapaliti kako bi i sam postao
"svjetlećim".
Nakon toga, ucviljena kći zapaljenog komornika
optužuje Perela za ubojstvo, a cijeli Dvor se okreće
protiv njega. Da bi spasio živu glavu, Perela bježi u
dimnjak i nestaje u beskraju svemira kao pokretno
svjetlo. Predizbomo "svjetio" kojim je osvjetljavao
hrvatsku budućnost i "tama" zvana Milan Bandić o
kojima je Josipović govorio u predizbornoj noći samo
su osnažili metaforu o Dimnom čovjeku. Čovjeku kojeg
su politički promatrači nekoliko mjeseci prije izbora
vidjeli kao krajnje bezbojnog i dosadnog
čovjeka-lignju, da bi ga međunarodni "faktori" i
"hrvatski" mediji u njihovoj službi u kratkom vremenu
pretvorili u božansko Svjetio, dakle, Dimnog čovjeka.
PRVIH STOTINU BODLJIKAVIH DANA
Prvih
stotinu dana predsjedničkogmandata dr. Ive Josipovića,
čak i statistički promatrano, reprezentativni su
uzorak (5.5 posto od ukupno 1825 dana prvog mandata)
na temelju kojeg je moguće donositi vrlo pouzdane
prosudbe o onome što američki sociolozi i politolozi
nazivaju predsjedničkim karakterom. Nakon toga, na
temelju preliminarne procjene Josipovićeva
predsjedničkog karaktera, moguće je iznijeti i
prognozu o onom što možemo očekivati od novog
predsjednika u cijelom petogodišnjem ili, što je vrlo
vjerojatno, desetogodišnjem mandatu.
Mog čitatelja želim podsjetiti da je izraz
predsjednički karakter davne 1972. godine skovao i
definirao profesor politologije Sveučilista Duke James
David Barber (1930. - 2004.) u knjizi istog naslova,
koja ga je proslavila.
Ključna je teza njegove knjige krajnje jednostavna:
politički karakter ili "pogled na svijet" predsjednika
države određuju njegov izbor najbližih suradnika, stil
predsjednikovanja, postupke, retoriku, raspoloženja i
odluke. Ukratko: način i svekolike rezultate
vladavine, predsjednikovanja. Barber predsjedničke
karaktere svodi na četiri takozvana "idealna tipa",
ali dopušta i mogućnost postojanja hibridnih
predsjedničkih karaktera. Ta su četiri tipa: (a)
aktivno-pozitivni karakter kojeg naziva "prilagodbeni"
(adaptivni), (b) aktivno-negativni koji označuje kao
"kompulzivni", (c) pasivno-pozitivni koji naziva
"prigovorni" (complaient) i (d) pasivno-nagativni ili
"povučeni" (withdrawn).
NAKON FIKUSA- KAKTUS!
Dr. Ivo Josipović uvelike nam je, sasvim nesvjesno,
pomogao u "dijagnosticiranju" svoga predsjedničkog karaktera. Tijekom kampanje i
nakon izbora novi je predsjednik stalno ponavljao kako ne će biti fikus (ukrasna
sobna boljka), već kaktus (mesnata biljka s trnovitom stabljikom koja izvorno
raste u pustinji, ali je poznatija kao ukrasna sobna). Novi se predsjednik
javnosti nije najavljivao, primjerice, kao marljivi mrav ili pčela radilica, kao
odvažni orao ili, primjerice, kao mazni mačak ili mudra sova (čak ni kao radni
konj, kako se javnosti, neuspješno, nudio Milan Bandić), već kao trnoviti,
bodljasti - kaktus. Prvih 100 dana njegova predsjednikovanja dokazuju i pokazuju
da je sklon kaktusolikim postupcima, gestama, izjavama i odlukama koje
oduševljavaju njegove pristaše (takvih je stalno preko 70 posto) i ljute ili
bjesne njegove kritičare (manje ih je od 30 posto). U korištenju svojih "bodlji"
zasad je ideologijski i politički pristran jer ih usmjerava samo prema Jadranki
Kosor, Vladimiru Šeksu, dr. Andriji Hebrangu i pokojnom dr. Franji Tuđmanu.
Općenito: prema HDZ-u i VRH-u, a ne prema SDP-u, HNS-u i IDS-u, strankama koje
su ga podržale u predsjedničkoj trci.
Ako filozofiju i postupke Josipovića-kaktusa stavimo u kontekst
ranije navedene tipologije predsjedničkih karaktera Jamesa D. Barbera, lako
dolazimo do zaključka kako je njegov predsjednički "pogled na svijet"
aktivno-negativan ili kompulzivni. Taj tip predsjednika Barber ovako definira:
Moć koristi kao sredstvo samoostvarenja, stjecanja populamosti i samo-promocije;
ulaže veliku energiju u izvršenje predsjedničkih zadaća, ali ne i životnu
radost, strast i pozitivne emocije; zaokupljen je samo popularnošću i uspjehom;
sklon je rigidnosti i pesimizmu; nije sposoban ili voljan pozitivno misliti i
djelovati; više zadovoljstva nalazi u kritici i pesimizmu nego u pozitivnom
mišljenju i odlučivanju; sklon je prebacivanju odgovomost i traženju alibija za
vlastite promašaje u postupcima i odlukama drugih; probleme pokušava rješavati
sukobima i agresijom. Od Josipovića - kompulzivnog predsjednika - ne treba,
stoga, ni u budućnosti očekivati previše pozitivnih razmišljanja, izjava i
odluka, a ne treba previše računati ni na njegovu političku kreativnost u
unutarnjoj i vanjskoj politici, pa ni "racionalno političko majstorstvo" u
cjelini. Ono što se može očekivati velika je aktivnost i svojevrsna kritička
agresivnost u odnosu na druge politike i političare koji ne pripadaju ili ne
dijele njegov "pogled na svijet".
ZAKONSKO OGRANlČAVANJE SAMOVOLJE
U prvih 100 dana predsjednik Josipović
donio je čitav niz vrijednih odluka (odluka o
smanjenju osobnog osiguranja; odluka o Ijetovanju u
Baškoj Vodi, a ne na Brijunima ili Hvaru; odavanje
počasti žrtvama ratnih stradanja i zločina u
Križančevu Selu i Ahmićima itd.), manje vrijednih
odluka (izbor, primjerice, dr. Dejana Jovića,
uvjerenog Jugoslavena i Srboljubca za savjetnika),
kontroverznih odluka (narušavanje autonomije
odvjetništva; sarajevska izjava o žaljenju zbog
hrvatske politike u BiH koja je, navodno, posijala
zlosretno sjeme zla), pa i opasnih odluka
(zahtijevanje objave Registra hrvatskih branitelja i
najava povlačenja tužbe protiv Srbije za genocid
počinjen u Hrvatskoj). Nitko, pa ni predsjednik
Republike, ma tko to bio, nije nepogrješiv. Od
predsjednika Josipovića, zbog njegova
aktivno-negativnog, kompulzivnoga predsjedničkog
karaktera, nikako ne treba očekivati pozitivnu i
aktivnu politiku. Moguce je očekivati "kaktusnu",
negativnu i zajedljivu antivladinu politiku. Barem dok
je ova koalicija na vlasti. Kad i ako na vlast stigne
njegova koalicija, predvodena SDP-om, stvari bi se
mogle promijeniti. Ipak, bilo kako bilo, Hrvatski
sabor mora što prije donijeti Zakon o ustroju i
djelokrugu Ureda predsjednika Republike u skladu s
člankom 106. Ustava RH. Time bi se ograničila
samovolja koja je krasila vladavinu Stjepana Mesića, a
očito nije strana, ni mrska, sadašnjem - dimnom
predsjedniku.
dr. Slaven
Letica
HRVATSKI LIST, 3. lipnja 2010.
19.06.2010.
|
