Mali korak za čovječanstvo, ali bi mogao biti nešto veći
korak u Hrvatskoj u dolasku do konsenzusa glede mučne
hrvatske povijesti.
Naime, u utorak su na prepunoj tribini
Trećeg programa Hrvatskog radija, stavove o hrvatskoj
povijesti na temu "Svibanj - mjesec hrvatskih
podjela", sučelili s pravim morem podataka o vječnoj
hrvatskoj temi profesori Josip Jurčević i Žarko
Puhovski, da mi se čini nužnim prenijeti barem dio te
neobične atmosfere. Profesor Jurčević je na temi
Jasenovac magistrirao, a na temi Bleiburga doktorirao,
što je uistinu raritet, i on na početku podsjeća da je
dio povjesničara kod popisa stanovništva 2001. i 2011.
predlagao da svaki popisani hrvatski državljanin
ispuni upitnik na pitanja "je li vam netko stradao u
Drugom svjetskom ratu i poraću" kako bi se dobila
statistička podloga za demitologizaciju ovih tema, ali
je taj prijedlog odbijen od političkih elita i
Račanove i Kosoričine vlade.
Nema nikakve dvojbe, drži Jurčević, da
je Jasenovac bio zločinačko mjesto, ali valja reći da
niti jedan broj vezan uz te žrtve nema znanstvenu
utemeljenost. Niti jedan! "Evo, i danas sam dobio
popis od stotinu žrtava iz jednog sela koje se nalaze
na popisu žrtava Jasenovca, a da niti jedna od tih
žrtava tamo nije stradala", ističe Jurčević. Govoreći
o Bleiburgu, on navodi da je u Sloveniji službena
državna komisija evidentirala više od 600 masovnih
grobišta, tako je u Teznom ta stručna komisija
utvrdila da je tamo ubijeno između 15.000 i 20.000
uglavnom Hrvata.
Najstrašniji zločin, nastavlja
Jurčević, Barbarin je rog, odnosno Huda jama, gdje je
tri tisuće živih ljudi bilo zazidano s 11 zidova
armiranog betona, a između toga su bile tone nasipa i
šute i ti su ljudi umirali u najstrašnijim mukama. Na
području Hrvatske, nastavlja on, državna je komisija
evidentirala više od 850 grobišta, u Srbiji prva
izvješća govore o preko 200 masovnih stratišta, dok
civilno društvo u BiH govori o stotinu stratišta,
dakle u tri države do sada imamo evidentirano više od
1700 masovnih grobišta koja su bila prikrivena i
zatajena. Posebno žestok obračun komunističke vlasti
bio je s društvenim elitama koje su bile prepoznate od
komunista kao nositelji građanskih struktura.
Jurčević dodaje malo poznat podatak da
su glede sveučilišne razine nakon rata doneseni zakoni
gdje se reklo da se bilo koje postignuće profesora,
kao i studenata, makar položili samo jedan ispit,
poništava i ne priznaje! Ako ste željeli verificirati
bilo kakva znanstvena postignuća koja su se događala
za vrijeme rata, morali ste podnijeti poseban zahtjev
gdje se moralo dokazivati je li bio položen ispit, je
li postojalo znanstveno zvanje, s tim da ste uz tu
molbu morali priložiti političku karakteristiku koju
bi vam dala lokalna partijska organizacija. I to je
bio filter!
U takvom stanju smo živjeli 45 godina,
to je bila naša realnost, konstatira Jurčević dodajući
da je krajnje vrijeme da se suočimo s našom stvarnošću
jer se bez toga uopće ne možemo poistovjećivati s
drugim demokratskim državama.
Žarko Puhovski je istaknuo da podjele
o kojima govorimo kao osnovu imaju masovno emocionalnu
osnovu, da zbog tog diskursa izlaza iz toga nema, jer
kad se radi o sukobu emocija, tu nema istine, nema
objektivnih činjenica, radi se o rovovima koji su
vezani uz to tko je na čijoj strani stradao. Mlade
generacije su u raznim režimima u tom smislu bile pod
pritiskom školske laži i familijarne laži, s tim da
većina ljudi radije vjeruje familijarnoj laži, ta se
familijarna laž uvijek postavi iznad školske laži i
tako društvo funkcionira, reći će Puhovski dodajući da
je Amerikancima trebalo između 150 i 180 godina da se
nakon Građanskog rata stvari koliko toliko primire, s
izuzetkom Teksasa, dakle ne možemo mi ovdje puno
napraviti, vrijeme će svoje napraviti. No, ono što
možemo je manje laži i manje pridjeva, završava
Puhovski.
Jurčević je dodao ne samo da je
Jasenovac služio kao logor nakon 1945. nego su
komunističke vlasti sve logore koji su postojali u
Drugom svjetskom ratu zadržale i još su dodale svoje
nove logore, pa bi onda bilo korektno da se
komemoriraju sve žrtve koje su stradale u Jasenovcu.
On dodaje da su nakon Drugog svjetskog rata
komunističke vlasti koristile preko 150 logora,
postavljajući pitanje: Ako komemoriramo žrtve, zbog
čega ne komemoriramo i žrtve svih tih logora?
Na upit voditelja tribine je li moguć
konsenzus oko događaja vezanih uz ove teme, Puhovski
ističe da su "oba režima bila zločinačka", te dodaje:
"Prve četiri godine Jugoslavije žalosno su usporedive
s četiri godine NDH.
To mi se čini činjenično nesporno. No,
Jugoslavija je imala sreće da je trajala 45 godina i
tu se onda svašta događalo." Na to je skočio Jurčević
rekavši da može obrazložiti "bar dio te sreće". On
navodi da je u Jugoslaviji samo na području Hrvatske
vođeno oko 30 tisuća političkih procesa, te da je
osuđeno više od 100.000 ljudi za politički krimen. A
onda su još službe i Partija posebno istraživale tko
su prijatelji i tko je rodbina tim osuđenima.
Jurčević tvrdi da je Jugoslavija bila
totalitarna od početka do kraja, s vrlo razvijenom
zločinačkom paradigmom, dodajući da je zadnja žrtva
terora ubijena 1989. godine. Neograničeno
revolucionalno nasilje je glavna komponenta
jugoslavenskog totalitarnog sustava, a tek onda je
slijedila diktatura proleterijata, ističe Jurčević,
dodajući da mu se čini da se tezom da se sustav
popravio nakon prvih par godina stvar zapravo
banalizira i relativizira.
Ne, Partija je u zadnjih 20 godina
odustala od revolucionarnih utemeljenja svoje vlasti,
dodaje Puhovski, što ne znači da je nestalo pritisaka,
ali su se stvari mijenjale. Problem s Hrvatskom i
ustaškim režimom, za razliku od njemačkog i
talijanskog, po Puhovskom je u tome što je on donio
samo zlo. Nikad ništa dobro NDH nije donijela, ni
ceste, ni željeznice ni kulturu, jedino su bili
efikasni u ubijanju srpske manjine, židovske manjine i
drugih manjina. Nasuprot tome, Jugoslavija je duže
trajala i imala je prostora napraviti neke stvari. NDH
nije ostavila baš nita i o NDH se može govoriti jedino
na nivou mita.
"Jugoslavenska mitologija je, međutim,
vezana uz razna socijalna prava koja su u socijalizmu
uistinu postojala i ta dimenzija vam je opće mjesto
mitologije u svim postsocijalističkim državama",
završava Puhovski.
Jurčević se, dakako, ne slaže da se na
komunistički sustav gleda primarno s "nevinog
socijalnog stajališta", tvrdeći da je to bio od
početka do kraja zločinački sustav. "Komunistički
režim je ubio 664 svećenika i časnih sestara, a to je
više negoli su svi komunistički sustavi zajedno ubili
u kompletnoj istočnoj Europi!", ističe Jurčević.
Da bi stvari stavio u neke relacije,
uzima za primjer Slovačku koja nam je komplementarna,
te ističe da je tamo nakon rata ubijeno 14 svećenika.
"I Hitler je radio i gradio po Njemačkoj, ali ta
pozitivna činjenica ni na koji način ne umanjuje
zločinački karakter njegovog fašističkog režima",
rezimira Jurčević.
"Priznanje" Žarka Puhovskog kako su
"oba režima bila zločinačka" prvi je ozbiljni signal
da je u Hrvatskoj moguć konsenzus oko najtežih
pitanja. Žalosno je jedino to da se o ovim temama i
dalje progovara jasnije na ovakvim tribinama nego na
znanstvenim skupovima samo zato što HAZU i dandanas
bježi od tih tema gonjena primarno svojom lošom
savješću u tim temama.
Tihomir
Dujmović / Slobodna Dalmacija
www.hkz-kkv.ch |