Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović koji tvrdi kako su oni koji su osnovali 1941. prvi partizanski odred istovjetni hrvatskim braniteljima 90-tih godina sigurno se ne bi mogao složiti sa šefom srpske manjine u Hrvatskoj Miliradom Pupovcem, koji na velikosrpskom derneku u Jadovnu tvrdi kako su navodni zločini u Jadovnu 1941. matica svih kasnijih zločina druge polovice 20. stoljeća u Hrvatskoj i BiH.

Josipovićevu tvrdnju nije potrebno obrazlagati, jer je ona plod njegove uvjerenosti kako su komunisti u crno-bijeloj tehnici svijeta bili dobri duhovi svoga naroda. Nu istinski se antifašizam, na koji se toliko vole pozivati bivši jugoslavenski boljševici, sastojao od stvarnih nacionalnih otpora okupaciji svojih zemalja, koje su trebale postati sastavnim dijelovima novoga svjetskog carstva.

Utoliko je u Atlantskoj povelji još više nego potkraj Prvoga svjetskog rata afirmirano načelo o pravu naroda na samoodređenje, što je u komunističkom slučaju bilo nemoguće pa zahvaljujući jugoslavenskoj okupaciji u Hrvatskoj nije srušen samo nedemokratski režim, nego je uništena hrvatska država, a nositelji njezine državnosti nemilosrdno likvidirani te slijedećeih pola stoljeća progonjeni po cijelom svijetu. U toj likvidaciji vlastitoga naroda i njegove države, nažalost, sudjelovali su masovno i hrvatski boljševici, što je uostalom i bio jedan od glavnih ciljeva velikosrpske politike.

U nemogućnosti da potisnu masovno grizodušje zbog tolikih ubojstava vlastita naroda, komunistički su ideolozi već u poraću opravdanja za masovna ubojstva i likvidaciju hrvatske države tražili u navodnim i stvarnim zločinima ustaškoga režima. Nu unatoč tomu, ipak je jedan dio hrvatskih komunista s vremenom uviđao vlastite političke i ideološke zablude, kojima su gotovo na rub smrti doveli opstojnost vlastita naroda pa su se već potkraj 60-ih i početkom 70-ih godina počeli politički prestrojavati, što je na kraju rezultiralo demokratskim pokretom 1971., a u konačnici ih dovelo na pozicije hrvatskih nacionalista, koji su još od 1945. zastupali uspostavu demokratske i višestranačke nezavisne hrvatske države.

Taj proces postupnoga osvješćivanja doveo je do narodnoga plebiscita kad se hrvatski narod 1991. na referendumu s preko 90 posto očitovao za uspostavu vlastite, samostalne i suverene države. Za razliku od Josipovića, mladi predsjednik Hrvatske vlade Zoran Milanović kao da je prespavao proteklo vrijeme pa u Brezovici velikosrpski projekt i zablude hrvatskih boljševika uzdiže na počasno mjesto hrvatske povijesti, ističući kao hrvatsku posebnost tzv. zajedničku borbu Hrvata i Srba protiv fašizma. Nu povijesni razvoj događaja pokazao je 1990. kako je srpska politika agresijom na Republiku Hrvatsku i pokušajima rušenja demokratski izabrane vlasti zadržala svoj stoljetni agresivni i protudemokratski kontinuitet, dok je, za razliku od njih, dio hrvatskih boljševika ipak napravio otklon od jugoslavenstva i stavio se na raspolaganje hrvatskom narodu. Upravo ta činjenica niječe sve konstrukte o kontinuitetu i bilo kakvoj povezanosti nekadašnjih jugoslavenskih partizanskih boraca protiv hrvatske države s hrvatskim braniteljima Domovinskoga rata, koji su obranili i od velikosrpske okupacije oslobodili dijelove hrvatske države.

Tijekom višegodišnjih mandata vlasti Ive Sanadera oživotvorena je i u hrvatskom političkom životu ponovno institucionalizirana velikosrpska politika, koju je nedavno u Jadovnu najbolje artikulirao vođa srpske manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac. Laž je doista sastavni dio srpskoga političkog bića, pa se odabir Jadovna kao navodnoga stradanja Srba može činiti tek slučajnim izborom u svetosavskim kolonoma, koje slijede putove moštiju različitih Lazara.

Nu kako je već djelomice istraženo i poznato, Jadovno je bilo stratište gospićkih Hrvata, koje su likvidirale poratne partizanske vlasti. O tomu već niz godina za redom upozorava geolog i speleolog Srećko Božićević, nu razborita upozorenja, za razliku od javnosti i hrvatske vlasti, ipak dopiru do velikosrpskih stratega, kojima nije u interesu istraživanje lokaliteta pa zato do sad u Jadovnu i nisu rađena nikakva iskapanja. Možebitnim iskapanjem s masovnoga stratišta ličkih Hrvata u Jadovnu morala bi biti skinuta obilježja svetosavske politike zacrtana na granicama velike Srbije, koja se nad rakom ironično cere ne samo hrvatskim žrtvama, nego i cjelokupnoj hrvatskoj javnosti.

Pupovčeva pak izjava kako je navodni zločin nad Srbima u Jadovnu 1941. majka svih dosadašnjih zločina u Hrvatskoj i BiH nije samo opravdanje velikosrpske agresije devedesetih godina na Hrvatsku i BiH, progon, zlostavljanje i likvidaciju nesrba nego i svojevrsna potvrda u znatnoj mjeri već pripremljene nove agresije za uspostavu granica velike Srbije. Pupovčeva izjava u protivnosti je i s presudom Haaškoga suda o srpskom genocidu u Srebrenicu, ali i genocidu počinjenom nad Hrvatima u Vukovaru te izjavama Europskoga povjerenstva o odgovornosti Srbije za zločine u Hrvatskoj i BiH.

Kad bi Državno odvjetništvo doista radilo svoj posao u toj bi izjavi moglo pronaći i elemenate kaznene odgovornosti, koji bi obvezali sud da zabrani rad ekstremističkim strankama koje nedvojbeno promoviraju novu vrstu srpskoga fašizma. S druge pak strane povećavanje broja navodnih srpskih žrtava u Jadovnu podsjeća na njihovo nekadašnje višestručenje u Jasenovcu, što je opet značilo stvaranje ozračja za agresiju na Hrvatsku, a na viktimiloškoj razini je obezvrjeđivalo istinske i stvarne žrtve poput procesa inflacije koja obezvrjeđuje novac.

U tom inflatornom procesu obezvrjeđivanja žrtava nemali doprinos je dao i Slavko Goldstein, koji je očito nekadašnji kakav-takav realizam zamijenio slijepim nijekanjem činjenica, što vjerojatno ne proistječe samo iz ideološgih pobuda, nego i povrijeđena obiteljskog ponosa, uzrokovana neprimanjem Ive Goldsteina u članstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Zadaća je hrvatske javnosti, a ponajprije povjesničara da, prije nego što se internacionaliziraju Pupovčeve laži, istraži povijesne činjenice o žrtvama u Jadovnu. Svako otezanje te istratge bit će samo korak bliže novoj velikosrpskoj agresiji, koju očito priželjkuju još mnogi u Hrvatskoj i oko nje.

Autor: Mate Kovačević
Hrvatsko slovo, 29.06.2012.