Oni koji 'znaju', poskupljuju gradnju u Hrvatskoj. Neki
tvrde da su nas i kilometri autocesta u konačnici
stajali ogromnoga novca upravo zato što su odabrani
pojedinci kupili parcele na samoj budućoj trasi
autoceste. A zatim je uslijedio otkup, tobože od prvoga
vlasnika. Princip je isti: privilegirani iz vlasti,
temeljem svoga položaja došli su u priliku vidjeti
prostorne planove koji su ostalima bili vrlo dugo
nedostupni. Hrvatska je očito u kamenom dobu
demokracije, zakonodavstva i prava pa se ovakvo otvoreno
i besramno pljačkanje državne blagajne, ovakvo ilegalno
bogaćenje, godinama toleriralo. Naravno, uvijek se
prozivaju pojedinci, a nikada se ne govori da je sustav
taj zbog kojega oligarhija krade koliko i kada želi. I
mada su oba prethodna primjera riješena relativno brzo
pa je Hrvatska ipak nesmetano dobila brojne nužne
kilometre novih auto-cesta, najnoviji primjer pokazuje
dokle kriminalni um može ići. Može ići onda kada sustav
ne reagira, kada je sustav korumpiran i kada postoje
nedodirljivi i raja.
Otkako se početkom šezdesetih godina
prošloga stoljeća započelo redovito prevoziti
automobile s kopna na otok Rab i povratno, sanjalo se
o skraćenju plovidbene rute i o većim trajektima. Tako
je plovidba u poćetku godinama trajala čak i sat i
pol, i to na relaciji mjesto Jablanac- luka Rab. Zatim
je sedamdesetih godina izgrađeno pristanište Pudarica
na sredini plovnoga puta te je plovidba bitno
skraćena, a došli su i novi, prerađeni trajekti,
nekadašnji transporteri tenkova. Kada je u osamdesetim
godinama plovidbena ruta polovno prepolovijena, a broj
trajekata povećan, bilo je to u vrijeme kada je jedan
san već bio vrlo star: san o novoj široj i većoj luci,
ali na kopnu.
Čačićeva pohlepa sprjećava razvoj
turizma
Kada je u
osamdesetima plovidbena ruta i po drugi puta
prepolovljena i izgrađen golem radni plato u uvali
Mišnjak na Rabu, nije se više moglo. Malo mjesto
Jablanac s uskim ustima uvale i samo s dvije betonske
kosine za prihvat trajekata odavno je postalo potpuno
neadekvatno. Bile su to zlatne godine rapskoga, a i
hrvatskoga turizma kada je na otok dolazilo i do
35.000 gostiju, ili više od četiri puta više nego što
je otok imao stanovnika. No iako je san o novoj luci
na kopnu bio vrlo star, i iako to zapravo i nije bio
neki iracionalan san jer se znalo da je novu luku
moguće sagraditi samo u neznatno sjevernijem zaljevu
Stinica, do njezine realizacije nikako da dođe. A onda
je odjednom prije koju godinu započeto prvo
proširivanje Mišnjaka i ne samo to: prvi gliboderi
stali su rovati morsko dno u uvali Stinica i zabijati
prve pontone.
Nitko nije vjerovao da će luka ikada biti sagrađena.
Međutim mnogi su se početkom ove godine spustili po
novoj cesti do Stinice i ugledali potpuno dovršenu
luku: betonski gatovi, masivni bokobrani, brojne jake
bitve. Sve. Ali netko je i opet imao privilegiran
status. Uvidom u prostorne planove izabrao je parcelu
tik do parcele na kojoj je sama luka. Preko treće
osobe kupuje zemlju koja, naravno, nije pomorsko
dobro. Gdje je tu pravna država da postavi pitanje
koje je još parcele kupio Radimir Čačić i zašto je
kupio baš taj tada potpuno bezvrijedan kamenjar.
Nije li riječ o privilegiranom statusu
i zloporabi položaja? Jedan čovjek - u ovom slučaju
Radimir Čačić - maltretira cijeli jedan otok i njegov
stoljetni turizam. Štoviše, već i sama luka je
izgrađena, a nemali novac utrošen; kao trn u oku
isprijećio se vlasnik onih 100-200 metara parcele i
bez srama izašao u javnost. Novine su povremeno pisale
o Radimiru Čačiću koji još čeka mađarsko suđenje, a u
međuvremenu traži visok iznos za svoju parcelu. A
zatim su članci poćeli izlaziti o rapskoj sramoti, o
gužvama u trajektnoj luci, o lažnim općinskim
obečanjima kojima se neodgovorno najavljivalo
otvaranje Stinice samo za trajekmi promet već prvog
srpnja. Ali od svega ništa.
Bilo kako bilo, pale su već i
takozvane kolateralne žrtve; neki dan kada je more u
Jablancu bilo krvavo, a trajekt je uletio medđ kupaće.
I, nikome ništa! Gdje je tu pravna država da postavi
pitanje koje je još parcele kupio Čačić i zašto je
kupio baš taj tada potpuno bezvrijedan kamenjar? Nije
li riječ o privilegiranom statusu i zloporabi
položaja? Nije li pravna država Hrvatska,
antikorupcijska Hrvatska mogla vlasnika izvlastiti,
pustiti luku u promet, spriječiti prolijevanje krvi,
pa onda neka se godinama vodi spor o visini naknade
ovom prostodušnom vlasniku. Spor koji u nas teško da
može biti kraći od osam godina, ma o čemu se radilo.
Inaće, u demokratskome se svijetu
ovakvi sporovi s privilegiranima rješavaju posve
drukčije: policija pozvoni na vrata i odvede vlasnika
na saslušanje kod istražnog suca, a bageri svoje
završe za nepunih tjedan dana. Ako vlasnik uspije
dokazati da nije bilo iskorištavanja i zloporabe
položaja, slijedi otkupnina. U protivnom - druženje s
ostalim promućurnima iza rešetaka. Rab još sanja svoju
novu luku na kopnu. Strašno je samo to što su i ona i
99 posto prilazne ceste već završeni. Odavno.
Javor Novak,
HRVATSKI LIST,
25. kolovoza 2011.
|
