Kad su talijanski benediktinci došli u Istru?
Godine 1841. oporučno je grof
Francesco Grisoni pozvao benediktince iz Praglije da
dođu i osnuju samostan u Dajli. Glavni razlog
osnivanja bila je vjerska, kulturna, medicinska pomoć
ljudima onoga kraja. Oni su došli i osnovali samostan
u Dajli koji je postao vlasnikom sve imovine u Dajli.
Nikad vlasnik te imovine nije bio samostan iz
Praglije. U navedenoj oporuci jasno piše: ako u bilo
kojem trenutku ili iz bilo kojeg razloga odu, više
nemaju pravo na tu imovinu. Imovina ostaje pobožnoj
ustanovi koju kane osnovati. Ustanova nije osnovana,
čime je Župa, odnosno Biskupija postala vlasnik svega
nakon njihova odlaska.
Što je sve taj posjed obuhvaćao?
Gdje su se izgubile solane i zašto one nisu predmetom
prijepora?
Posjed je obuhvaćao u Istri oko 600
hektara zemlje, zgradu samostana i druge gospodarske
zgrade u kojima su živjeli ljudi s onoga područja.
Također se područje protezalo i na Piran (Slovenija),
gdje su bile solane.
Kad je oduzeta imovina
benediktincima? Jesu li otišli ili su protjerani?
Imovina je oduzeta agrarnom reformom
1946. Benediktinci su u Dajli bili do 1948. kad su
bili suđeni zbog suradnje s Italijom u tom razdoblju
te su otišli. Treba jasno reći da nisu svi
benediktinci iz Dajle otišli u Pragliju već u razne
samostane po Italiji.
Je li im isplaćena odšteta
Osimskim sporazumima i u kojem iznosu?
Odšteta im je isplaćena, premda po
našem viđenju nisu imali pravo ni na kakvu odštetu,
jer u onom trenutku kad su otišli prema oporuci
prestalo im je svako pravo i oni, po našem mišljenju,
uopće nisu imali pravo na odštetu. Oni su se odrekli
ove imovine u korist Republike Italije i dobili su
odštetu u visini od 1.7 milijarda lira. Odštetu su
dobili po Osimskim i Rimskim sporazumima. Današnji
zakon o denacionalizaciji jasno kaže da onaj tko je
već jednom dobio odštetu, nema pravo na novu. Oni ne
priznaju taj zakon, jer sad tvrde da na području Zone
B u Istri nisu vrijedili jugoslavenski zakoni do 1954.
Međutim, vrijedili su zakoni NOB-a koji su bili
jugoslavenski. Sada traže da ih Biskupija i Župa Dajla
odštete budući da to ne će Republika Hrvatska.
Kad je vraćena imovina Biskupiji
odnosno Župi?
Imovina je vraćena Župi Dajla najprije
1996., a zatim od 1997. do 1999., oko 393 hektara.
Samostan, glavnu zgradu, Župa je kupila od
Istraturista, dok je druge zgrade nešto kupila, a
nešto dobila. Jedan dio te imovine poslije je Župa
prodala za izgradnju Đačkog doma Pazinskom kolegiju u
Pazinu, obnavljanje Pazinskog kolegija i gradnju župne
crkve i pastoralnog centra u Puli. Od prodane imovine
ulagalo se u druge crkvene institucije, napose za
mlade u Istri.
Jeste li znali da im je isplaćena
odšteta kad je započeo spor?
Abbazia di Praglia, 29.12.2002.
podnijela je Uredu državne uprave u Istarskoj
županiji, podružnica Buje, zahtjev za povrat iste
imovine. Zahtjev je bio odbijen, oni su se žalili na
Ministarstvo pravosuđa gdje je odbijena žalba, pa su
se žalili na Upravni sud gdje predmet stoji. Od 2002.
Župa Dajla i Biskupija s njima razgovaraju,
pregovaraju da se stvar riješi unutar Crkve. Tako je u
Rimu potpisano 17. svibnja 2006. da će imovina Župe
Dajla podijeliti na 59 posto, ne na temelju pravde već
pravičnosti. Mi tad nismo znali da su oni dobili
odštetu. S druge strane, obvezali su se da ne će
pokretati civilne sporove. Oni su nakon mjesec dana
prekršili sporazum i 27. lipnja 2006. Općinskom
sudu u Bujama tužili Republiku Hrvatsku, Grad
Novigrad, Župu Dajla, Biskupiju porečku i pulsku, i
još tri fižičke i pravne osobe. Sud u Bujama dva puta
je presuđivao u korist Hrvatske i Biskupije, ali
Županijski sud uvijek je vraćao na prvostupanjski sud.
Kako vidimo, ovdje je tužena Republika Hrvatska.
Što im je nudila Biskupija?
Porečko-pulski biskup Ivan Milovan,
vođen evanđeoskim duhom, nudio im je da dođu u Dajlu i
ponovno osnuju samostan, ali su odbili. Nudio im je da
upravljaju zemljom, ali da zemlja ostane u vlasništvu
Župe, opet su odbili. Sve naše prijedloge su odbijali.
Zašto sve to ako je isplaćena
odšteta?
Mi nismo znali da im je isplaćena
odšteta. Cjelokupni povrat, odnosno utemeljenost
povrata već nekoliko godina ispituju mjerodavni u
Republici Hrvatskoj, ali nikako da se to riješi. Mi
vjerujemo da imamo pravo na tu imovinu po oporuci
Grisonija, ali ako se dokaže da nemamo na nju pravo,
tada Hrvatska treba imovinu vratiti u svoje
vlasništvo.
Situacija na osnovi rečenog
poprilično je čista, argumenti su na strani Biskupije.
Koja je svrha svega ovoga i tko je na potezu?
Mislim da je sad na potezu hrvatska
država da raščitii slučaj povrata imovine te da iz
toga razloga treba usporiti provedbu sporazuma. Ako
država sve oduzme Župi, tad više nema predmeta spora i
stvar je završena. Za onaj dio koji smo prodali, mi
ćemo odštetiti Hrvatsku. Ovo je velika rana unutar
Crkve, ali treba razumjeti i nas svećenike iz Istre
koji pokušavamo svoju Biskupiju spasiti od bankrota i
dugogodišnjih plaćanja odštete koje nismo proizveli,
jer mi nismo nikoga tužili, a tuženi jesmo kao i
Hrvatska.
Piše Marko Curać
Hrvatski list, 11.08.2011.
|
