Profesore Jurčeviću, Hrvatima se, nakon obilja povijesti
u vrijeme "uskrsnuća" demokratske države Hrvatske 30.
svibnja 1990. i njezine obrane od "JNA" i
srpsko-crnogorske agresije i njihove pete kolone,
započete okupacijom dijela Hrvatske već 17. kolovoza
iste godine, tijekom proteklih deset godina priređuje
svojevrsno ispadanje iz povijesti, znakovito obilježeno,
prošle godine u Zagrebu, uz posjet srbijanskoga
predsjednika hrvatskomu, točno na desetu obljetnicu
potpisivanja "Pakta o stabilnosti", izjavom Tadića, sa
samoga Pantovčaka, o planu izradbe zajedničkih
srpsko-hrvatskih udžbenika povijesti. Kako Vi kao vrstan
povjestničar gledate na spomenuta pitanja, također i na
hrvatske prijepore glede na izbrisani tridesetsvibanjski
Dan državnosti, na ukinuti Županijski dom, na prijenos i
dijeljenje "neprenosiva i nedjeljiva" suvereniteta?
Povijesničarski pogledi su naglašeno
dijakronijski i uzročno-posljedični, što znači da se
razumijevanje svekolikoga događanja promatra u
povezanomu vremenskom razvoju. Na taj način, sve što
nam se događa sada, ili će se događati u budućnosti,
ima neraskidivu povezanost s prošlošću, a svaki
pojedinačni događaj je povezan i s drugim vrstama i
oblicima događanja. Nastanak samostalne hrvatske
države i njena obrana od srbijanske agresije bili su
protivni mnogobrojnim interesima, koji su ranijih
desetljeća bili duboko ukotvljeni u izvanhrvatskim i
unutarhrvatskim institucijskim mrežama. Struktura tih
mreža i u Hrvatskoj je bila sve više egzistencijalno
ugrožavana radikalnom srbijanskom agresivnošću krajem
80-ih godina XX. stoljeća. Ta struktura je -
isključivo da bi sebe obranila - dopustila većini
hrvatske nacije da izrazi svoju volju masovnim
uključivanjem u stvaranje države i sudjelovanjem u
obrani. Cijeli proces političkoga i vojnoga događanja
na prostoru bivše Jugoslavije diktirala je srbijanska
agresija, koja je jedina bila pripremljena, idejno,
organizacijski i materijalno. Svi drugi
unutarjugoslavenski akteri, tj. republike, bili su
potpuno nepripremljeni za te nove događaje. Jedino su
se donekle pripremile institucije u Sloveniji i na
Kosovu, te su stoga Slovenija i Kosovo jedine žrtve
srbijanske agresije koje su na koncu ostvarile
strateške nacionalne dobitke.
Jugoslavenske komunističke strukture u
Hrvatskoj su djelovale samo reaktivno, bez ikakve vizije, plana i namjere da se
dubinski promijeni stanje iz jugoslavenskoga i komunističkoga razdoblja. Zbog
toga su te strukture i izmislile tranzicijski proces, u kojemu su se one, sa
svojim cjelovitim upravljačkim modelom (način funkcioniranja institucija,
kadrovi, mentalitet, simboli itd.), jednostavno preselile u nove okolnosti, u
koje su natjerane srbijanskom agresivnošću.
Tako su stare strukture zauzele ključne
položaje moći u novonastalim hrvatskim državnim i društvenim institucijama; od
svih stranaka te državnoga i društvenoga ustroja, do privatiziranih dijelova
gospodarstva, medija i civilnoga društva.
Sukladno novim okolnostima, strukture su prilagodile svoj javni
govor. Tako su preko noći "najvećim" Hrvatima, vjernicima i demokratima
postajali dojučeranji Jugoslaveni, antiteisti i totalitarci. Kako je jenjavala
opasnost od srbijanske oružane agresije, i kako su stare strukture postajale sve
čvršeć na položajima moći u novim okolnostima, tako su se sve više i otvorenije
vraćale prema starom stanju od prije 1990. godine. Danas, kad su pale mnoge
maske, to je potpuno prepoznatljivo. Najilustrativniji pojedinačni primjer je
Stjepan Mesić, koji je početkom 90-ih najglasnije pjevao ustaške pjesme, a
desetak godina kasnije se još glasnije javno vratio svojim šumskim pjesmama i
postupanju.
Stoga je danas potpuno logično, otvoreno i nedvojbeno djelovanje
političkih, pravosudnih, medijskih, civilnodruštvenih i drugih struktura u
Hrvatskoj na proglašavanju zločinačkim svega i svih koji su iskreno sudjelovali
u obrani Hrvatske, a sudionici u agresiji na Hrvatsku opet postaju vlastodršci u
Hrvatskoj. Kako se ne bismo zavaravali, te kako bismo prepoznali dubinu ovih
procesa, treba podsjetiti da je prvi Zakon o oprostu, kojim je praktično
pravosudno i politički odlučeno da agresije nije bilo, donesen u kolovozu 1992.
godine.
Sve sadašnje činjenice koje ste
nabrojali, ali i mnoge druge, samo su posljedica ovoga općega procesa u
Hrvatskoj. Proces povratka na staro sada je u Hrvatskoj u završnom razdoblju. U
nekim oblicima društvenoga i državnoga života sada smo već više jugo-okupirani i
jugo-integrirani nego je to bio slučaj krajem 1980-ih. Takav je slučaj
primjerice s informativnom, masovnokulturnom i gospodarskom okupacijom i
orijentacijom institucija u Hrvatskoj. Proteklih je mjeseci započelo ushićeno i
ubrzano javno predstavljanje zajedničkih srpsko-hrvatskih represivnih
institucija, tj. policije i državnoga odvjetništva.
Predsjednik Republike Hrvatske je od
svojega izbora zapravo srbijanski službenik, preko kojega uzbrdo gazi
predsjednik Srbije, a Republika Srpska ga koristi za izlazak iz zločinačkoga
podzemlja.
Prema Hegelu, država je specifična
povijestna forma u kojoj sloboda stječe objektivnu
egzistenciju i uživa u svojoj esenciji. U svjetlosti
takove definicije, kako stoje stvari s Hrvatskom i
slobodom, sa slobodom i srećom svakoga njezina
državljanina?
Kako bi se
jasnije vidjelo koliko smo danas u Hrvatskoj udaljeni
od hegelijanskih načela, dostatno se prisjetiti
paradoksalnosti da je Republika Hrvatska kao suverena
i samostalna država postojala samo tijekom srbijanske
oružane agresije.
Već su 1996. g. državne institucije RH - donošenjem
neustavnoga Ustavnoga zakona o suradnji s Haškim
tribunalom - otvorile provaliju gubitka suverenosti i
državne samostalnosti, i potom se ta provalija
sustavno sve više povećavala i produbljavala. Još je
paradoksalnije to što smo esencijalnu slobodu emotivno
i intelektualno uživali u teškoj ratnoj ugrozi tijekom
srbijanske oružane agresije, a nakon toga se utapamo u
sve većim valovima neslobode.
Sloboda je
pretpostavka ostvarivanja svekolikoga životnoga
zadovoljstva i sreće. Stoga je čovjek - radi
ostvarivanja slobode - spreman izložiti se i najvećim
pogibeljima. Tako je i niz hrvatskih naraštaja
stoljećima ulagao golemi broj života u pokušaje
ostvarivanja slobode u Hrvatskoj. Naš naraštaj je
početkom 90-ih uspio stvoriti i obraniti državu kao
instrument ostvarivanja slobode, pa smo stoga i
najodgovorniji stabilizirati državu i slobodu te ih
kao takve predati u baštinu narednim naraštajima.
Prvi je hrvatski predsjednik dr.
Franjo Tuđman, još u vrijeme nacionalno-preporodnoga
Hrvatskoga proljeća, objavio, u časopisu "Kritika", da
je duhovna i teritorijalna integracija hrvatskoga
naroda preduvjetom da Hrvati izvrše svoju misiju u
zajednici europskih naroda. Imamo, tek teritorijalno
integriranu, tzv. avnojevsku Hrvatsku, ali što je s
duhovnom i kulturnom integracijom cjeline hrvatskoga
naroda u sveukupnosti njegova bitka i suvremenoga
života, općenito, ali i sadašnjemu ozračju tzv. krize?
Integracija svake zajednice, pa tako i
hrvatskog naroda i nacije, je veoma složen proces,
koji je podložan svim vrstama mijenjanja koje nosi i
samo trajanje vremena i različiti događaji. Hrvatska
se duhovno identitetska integracija stoljećima
događala unatoč većoj ili manjoj, nasilno nametanoj,
teritorijalnoj dezintegriranosti. To je bio izazov
koji je ugrađivao i dugoročne sastavnice, koje su
vodile i k duhovnoj dezintegriranosti, ali se pokazalo
da su istovremeno jačale i tanane niti duhovne
integriranosti hrvatske nacije kao zajednice. Iz toga
se može razumijevati i specifična duhovno identitetska
snaga koja je očuvala hrvatsku naciju, usprkos dugoj
rasutosti hrvatskih zemalja i rasutosti iseljenih
Hrvata diljem svijeta.Unutar takve nacionalne
duhovnosti nastajale su i brojne sastavnice koje nisu
izvorno iskustvo hrvatske nacije, nego su preuzeta
iskustva drugih, od nacionalnih do najširih
civilizacijskih zajednica. Ta druga iskustva,
očigledno je, nisu uspijevala razgraditi hrvatski
nacionalni identitet, nego su oplemenjujuće
integrirana u cjelinu hrvatske nacionalne snage. U
tome pogledu, europska dimenzija je tek jedna od
hrvatskih nacionalnih sastavnica. No, to su teme koje
su naglašeno nedovoljno istražene s historiografskoga
te drugih pojedinačnih i multidisciplinarnih
znanstvenih motrišta. Primjerice, u nas se, protivno
zdravoj pameti, uporno bježi čak i od javnog
spominjanja, naših starovjekovnih iranskih korijena.
Kakvu je ulogu u dezintegracijskim
procesima, u hrvatskom narodu i u Republici Hrvatskoj,
odigrala vrhunski osmišljena i podlo provedena,
medijsko-politička, fašizoidna, hajka protiv hrvatskih
domoljuba iz Hercegovine i Bosne, pokrenuta već u
godini međunarodnoga priznanja Hrvatske, i to nakon
što su se "Hercegovci", kao organički i samosvjestni
dio naroda, dragovoljno i junački žrtvovali za slobodu
domovine, od Dubrovnika i Mostara, do Zadra i
Vukovara? I što sve čeka Hrvate uđu li, podijeljeni i
razvlašteni, u integriranu Europu?
Najvažnije je naglasiti da se najžešće
ishodište i provodište ove rasističke hajke događa
proteklih dvadesetak godina unutar institucijskoga
državnog i društvenog života u Republici Hrvatskoj. U
tom specijalnoratovskom djelovanju - sa svim vrstama
kratkoročnih i dugoročnih te konkretnih i apstraktnih
dezintegracijskih namjera - već početkom 1990-ih su
svi Hrvati u BiH proglašeni Hercegovcima, a Hercegovci
su proglašeni najgorima na svijetu. Povod tome bio je
u tadašnjoj statističkoj činjenici da su Hrvati iz BiH
bili izuzetno brojni dragovoljci u prvim redovima
obrane Hrvatske. Dublji uzroci tog rasizma su u
golemom identitetskom i demografskom značaju Hrvata iz
BiH za Hrvatsku, te u strahovima glede uloge koju bi
Hrvati iz BiH u budućnosti mogli imati za hrvatske
nacionalne interese.
Ključni problem Hrvata u RH i u BiH
jesu tzv. njihove institucije i tzv. njihovi ljudu u
tim institucijama, jer i jedni i drugi ne zastupaju
hrvatske interese nego sustavno postupaju izdajnički.
Bilo tko vanjski, pa tako ni Europska unija, nije niti
će za Hrvate predstavljati sudbonosnu opasnost. Osim
toga, EU uopće ne integrira Europu, nego proizvodi
političku i duhovnu praksu koja odvraća i otežava
mogućnost kvalitetne europske integracije. Nakon 2005.
g. svjedoci smo sve dublje i sve složenije krize u EU.
U nizu svojih tekstova proteklih petnaestak godina
detaljno sam obrazlagao da ovakav model europskih
integracija ne može dovesti ni do kakve države Europe.
Sa slobodarskim, demokratskim,
nastankom Republike Hrvatske i njezinim postojanjem
kao nacionalne, i matične, države hrvatskoga naroda, i
opstajanjem BiH kao nezavisne i tronacionalne državne
zajednice, kao da se još ne mire poneki svjetski
čimbenici globalne političke moći i protuzapadnjačke
snage u ovomu dijelu Europe. Je li u tomu leže razlozi
njihovih upornih pokušaja da se rastoči sama bit
osloboditeljskoga Domovinskoga rata kao temelja
samostojne Hrvatske, da se domobranitelja i žrtvu
jugosrpske agresije prikaže kao agresora, kao
"zajednički zločinački pothvat"?
Prije 83 godine je stvorena prva
jugoslavenska država. Ona je prvenstveno bila zbrzani
rezultat sukoba interesa, koji je na jugoistoku Europe
stoljećima postojao između europskih sila. Nepotrebni
Prvi svjetski rat - koji je donio samo tragedije, a
nije ništa trajnije pozitivno riješio - završio je u
Europi stvaranjem tzv. Versailleskog sustava, koji je
bio truli kompromis između država pobjednica. Nastao
je niz novih država, od Baltika do Jadrana, koje su
nazvane "Sanitarnim kordonom", kojemu je prvenstveni
zadatak bio štititi zapadnu Europu od crvene sovjetske
opasnosti. Osnovna logika "europskih" geopolitičkih i
gospodarskih interesa što je stvorena jedna država
Jugoslavija, namjesto nekoliko država na tome
prostoru, bila je banalna; tj. mislilo se kako je
lakše i jednostavnije provoditi "europske"
geopolitičke i gospodarske interese u jednoj nego u
više država. Iako se ta logika pokazala neuspješnom i
tragičnom - i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji - ipak su
u sedam desetljeća uspostavljene određene strukture i
interesi između Jugoslavija i "Europe", s tim što je
jugoslavenski dio strukture stvarno bio srbijanski.
U novim
okolnostima nakon 1990. g. ni RH niti BiH nisu
iskoristile zbiljsku povijesnu prigodu, jer su njihove
upravljačke strukture bile nekvalitetne, nesamostalne,
asocijalne, anacionalne, tj. izdajničke.
Stoga je logično, da se "Europa" postupno vraćala
starim partnerima, koji su se jedini nudili; a to je
Srbija i njene strukture, koje sve stabilnije
upravljaju i s RH i s BiH. Danas je to više nego
očigledno. Nema tu nikakve teorije zavjere, nego se
samo radi o veoma konkretnim i uobičajenim
geopolitičkim, gospodarskim i drugačijim interesima.
Sukladno svemu naznačenom, logično je da su u Haagu
zločinačkim pothvatima označene i obuhvaćene samo
strukture i istaknuti pojedinci novonastalih država, a
ne sudi se ključnim političkim i vojnim akterima bivše
Jugoslavije: primjerice S. Mesiću, A. Markoviću, V.
Kadijeviću, B. Adžiću itd.
Ista je logika
i u tzv. lokalnim suđenjima, pa tako politika, mediji
i pravosuđe u Hrvatskoj sude samo pravim hrvatskim
braniteljima (npr. Norac, Glavaš, Merčep, Hrastov,
Drljo itd.), a nedirnuta i na položajima moći ostaje
cijela vojna i politička struktura koja se po zadatku
preselila u institucije RH.
Vratimo li se opet
idejno-političkim vladarima jezika, onima koji, jer
vladaju jezikom, vladaju svijetom, kako je to točno
opisao jedan francuski marksistički teoretik, može li
se, na primjeru nedavnoga zagovora zajedničkih
udžbenika, govoriti o povratku, na mala vrata,
jugokomunizma i šuvarovštine, s njihovim, u biti
pansrpskim, konceptom udžbeničkih "zajedničkih
jezgri", koji je, u olovnim 1980-im godinama okupirane
Hrvatske, u Hrvatskoj imao gorljivih pristaša u
odnarođenoj "eliti"?
Ni
nacionalni niti državni identitet nije moguće
zamisliti bez jezičnoga identiteta. Jugokomunistička
znanstvena, kulturna i lingvistička elita u Hrvatskoj
je ostala potpuno nedirnuta u proteklih 20-ak godina.
Ona se čak pročistila, pomladila i u svakom drugom
pogledu pogledu je ojačala. Primjerice, u najgora
komunistička vremena u svim institucijama u Hrvatskoj
je bilo dovoljno istaknutih pojedinaca koji su branili
hrvatski nacionalni identitet. Tako je bilo i u
vrijeme Novosadskog sporazuma, pa potom 1967. g. kada
je nastala Deklaracija, a čak su se i nakon sloma
Hrvatskog proljeća uspjeli u javnosti pojavljivati
pojedinci i skupine koji su pružali otpor.
Danas, kada
nema izravne fizičke ugroze i kada je formalna
demokracija i sloboda u Hrvatskoj, sve tzv. vladine i
tzv. nevladine institucije su dekroatizirane, bilo
korupcijom, bilo drugim načinima. Tako je u proteklih
desetak godina potpuno neutralizirana čak i Matica
hrvatska, koja nikada ranije nije bila poražena i
osramoćena. Obrana hrvatskih interesa i u kulturi
svedena je na raspršene i nezaštićene pojedince. Ta i
Vaša sudbina to najzornije potvrđuje.
Jugodržavna politička središnjica
iz Beograda nije, godina 1980-ih, uspjela nametnuti
zajednički školski program književnosti, jer su se
srpskomu unitarizmu nepopustljivo i
intelektualno-politički suvereno suprotstavili
Slovenci, s pjesnikom i akademikom Cirilom Zlobecom
kao najistaknutijim pobornikom nacionalne
samobitnosti. Kakovi su sada hrvatski izgledi
oduprijeti se "zajedničkim udžbenicima" (moguće čak s
Dubrovnikom kao "srpskom Atinom"!) kada je Slovenija
čvrsto u EU, a Hrvatska, protuustavno, već dobrano i
šaptom ugurana u treću "Srboslaviju"?
Slažem se. Slovenija je u bivšoj
Jugoslaviji bila u svakom pogledu najsamosvjesnija, te
stoga i važan čimbenik zaštite interesa drugih
republika, uključujući i Hrvatsku. Hrvatska je
neočekivano zaustavila srbijansku oružanu agresiju,
ali je izgubila sve neoružane bitke s petom kolonom u
svojim institucijama. Sve je jasno kad se pogleda što
je sve proteklih desetak godina financirala Vlada RH,
naročito ministarstvo kulture te ministarstvo
znanosti, obrazovanja i športa. Dakle, toliko smo
duboko potonuli da se obrana hrvatske kulture i jezika
može postići samo potpunom institucijskom preobrazbom
svih državnih i društvenih institucija u Hrvatskoj, od
vrha do dna. A to se može jedino pobjedom novih
hrvatskih političkih snaga na sljedećim parlamentarnim
i lokalnim izborima.
Zločin protiv čovječnosti, crveni
holokaust, ili, jednostavno pučki kazano, bleiburška
tragedija hrvatskoga naroda 1945., jest pitanje kojim
ste zaokupljeni u svojim povijestnim istraživanjima.
Zašto drugi svjetski rat i tema Jasenovca i Bleiburga
nisu, znanstveno i politički, završenom pričom,
objektiviziranom istinom? Što se još mora i može
učiniti - budući da hrvatske vlasti ne poštuju
hrvatski Ustav i jednakost hrvatskih građana, mrtvih i
živih, pred zakonom, jer ne iskazuju, civilizacijski
standardizirano, poštovanje prema žrtvama, prema
njihovim imenima i neumrlim im dušama, jer uopće ne
procesuiraju komunističke zločince - kako bi se čista
obraza izišlo u svijet iz ove partijskomafijaške
omerte o serbokomunističkom genocidu, kulturocidu,
memoricidu?
Komunizam
općenito, pa tako i onaj u bivšoj Jugoslaviji, bio je
upravljački sustav koji je u tehnikama vladanja
najviše koristio sva znanstvena znanja. Uloga
cjelokupnoga javnoga života u komunizmu - od medija i
zabave do znanosti, umjetnosti i obrazovanja - bila je
u apologiji komunističkoga režima i njegovih simbola.U
tomu jednoumnomu svijetu nije se u javnosti smjela
pojaviti doslovno ni jedna nepoželjna riječ.
Bleiburška tragedija bila je jedna od najstrožije
čuvanih tajni bivše Jugoslavije. Čak se ni preživjele
žrtve najčešće nisu usudile svojim potomcima
prozboriti išta o svojim tragičnim iskustvima.
Komunistička struktura, koja je zadržala veliku većinu
institucijske moći i nakon 1990. g. u Hrvatskoj, bila
je potpuno svjesna da je za njeno dugoročno vladanje
najvažnije sačuvati prevlast komunističkoga sustava
vrjednota, simbola i javnih znanja. To im je uspjelo u
mjeri iznad svih očekivanja, te stoga dekomunizacija
javnoga života u Hrvatskoj jest najvažnija
pretpostavka hrvatske duhovne obnove, a potom i
uspješne upravljačke preobrazbe.
Neokomunistička
struktura nije nakon 1990. g. mogla potpuno spriječiti
govor o Bleiburškoj tragediji. No, uspjela je
sofisticiranim metodama banalizacije i relativizacije
prikriti javnosti razmjere i posljedice strašnih
komunističkih zločina, te čak i Tita - koji je deseti
svjetski megaubojica u 20. stoljeću - nadalje
prikazivati kao poželjnu i najveću kult osobu u
hrvatskoj povijesti.
Koje su to političke silnice i
strukture moći koje onemogućuju Hrvate pogledati se i
ogledati u zrcalu vlastite, veoma bogate, povijesti i
kulture, kao samosvojna entiteta u sklopu
mediteransko-srednjeuropskoga civilizacijskoga kruga,
i koje nastoje izdvojiti Hrvatsku iz organičke
cjeline, šufflayevski kazano, Velikoga Zapada?
Već je
naglašeno da su institucije u Hrvatskoj naš jedini
ključni problem, iz kojeg proizlaze svi ostali
problemi. Posebno je nepovoljno što se taj problem
neprekidno razvija od sredine 19. stoljeća. Naime,
tada su u Hrvatskoj počele nastajati sve građanske
institucije: političke stranke, akademija, znanstveni
i obrazovni sustav itd.
U tadašnjim
teškim okolnostima, prvenstveno zbog golemoga pritiska
germanizacije i madžarizacije, većina čak i
domoljubnih hrvatskih elita napunila je nove hrvatske
institucije s kulturom idealiziranoga jugoslavenstva,
kao navodno jedinoga spasa za sve hrvatske probleme.
Koliko je to paranormalno ozračje u Hrvatskoj bilo
razvijano, ilustrira i činjenica da je čak i mladi Tin
Ujević pripadao radikalnoj jugoslavenskoj
nacionalističkoj omladini. Nakon propasti
Austo-Ugarske, tj. tijekom predugih desetljeća
vladanja dviju jugoslavenskih država, sustavno je i
najgorim nasiljima u institucijama u Hrvatskoj
provođena jugoslavizacija, te smo u katastrofalno
opustošenomu institucijskom stanju dočekali 1990.
godinu. Više nije bilo sustava, a ni značajnije javne
institucije, koji bi mogli biti uspješnim stožerom
koji bi vodio brzom povratku hrvatskoj
predjugoslavenskoj baštini.
Prema tome, identitet hrvatskoga
naroda i nacije je stoljećima oblikovan unutar
srednjeeuropskoga i mediteranskoga zapadnoga
civilizacijskog kruga. Međutim, moderne su institucije
u Hrvatskoj, već pri svojemu nastanku, same sebe
zarazile jugoslavenskom paradigmom. Na taj je način
većina puka u obiteljskom i vjerskom krugu čuvala taj
izvorni hrvatski identitet, a institucije su išle
svojim jugoslavenskim putem. Najapsurdnija je
povijesna činjenica što je život jugoslavenskih
institucija u Hrvatskoj započeo čak stotinjak godina
prije nastanka jugoslavenske države. Posljedice svega
toga, najbolnije osjećamo i danas.
Hrvatski su branitelji, s oružjem
u ruci ili bez njega, bili utjelovljenom ljubavlju za
slobodu i dom, tijekom svih hrvatskih ratova kroz
povijest, a nadasve u Domovinskom, olujnom, našemu
ratu svih ratova. Kao povjesničar i branitelj, ali i
kao ozbiljan predsjednički kandidat na proteklim
predsjedničkim izborima (kojemu sam osobno, u
"Hrvatskom listu", dao čistu peticu!), kako gledate na
sve progone, ocrnjavanja i omalovažavanja hrvatskih
branitelja i domoljuba? Kako na nevjerojatnu, ali
stvarnu i moguću, ocjenu današnjega predsjednika RH o
"antifašizmu", simodubajićevskomu, kao otcu "našega
Domovinskoga rata"?
U
institucijama svih društava, osim u Hrvatskoj,
patriotizam ili domoljublje su socijalna vrijednost
koja se najviše njeguje i vrednuje. I hrvatski
branitelji, ali i većina hrvatskih građana, su 1991.
g. - kada odnos snaga nije davao nikavih izgleda
hrvatskoj obrani - iskazali najveći stupanj
domoljublja, tj. solidarnosti sa svojom zajednicom.
Stoga, sadašnji sramotni javni status i progon
hrvatskih branitelja i domoljuba predstavlja krajnju
neljudskost, te zaslužuje sve osude i
suprotstavljanja, s bilo kojega motrišta,
humanističkoga, pravnoga, moralnoga, znanstvenoga,
povjesničarskoga i braniteljskoga.
U svjetlu svega
rečenoga, nije iznenađujuće što je sadašnji
predsjednik u Hrvatskoj još gori nastavak svojega
predhodnika. Međutim, sramotnost se sadašnjega
značajno povećava, kad se zna da je on - u odnosu na
predhodnika - pripadnik znatno mlađega naraštaja,
sveučilišni je profesor, glazbenik i teoretski
poznavatelj sustava ljudskih prava. Kada se prisjetimo
da je Josipović naslovnicu svoje prve autorizirane
predsjedničke biografije "ukrasio" svojom slikom u
uniformi JNA-ovskoga titovoga gardista sa značkom
primjerenoga vojnika, tada se suočavamo sa slikom
Doriana Graya.
Šutnja, i ušutkanost, znatnoga
dijela hrvatske intelektualne i akademske zajednice o
gorućim pitanjima društva i nacije jedinstvenim je
fenomenom na prostoru našega civilizacijskoga kruga.
Koji su uzroci toj šutnji demokrata pred nasrtajima
fanatizirane (ju)ljevice i, primjerice, nereagiranju
na krivotvorenja fakata iz naše bliže i daljnje
prošlosti, na komitetsku interpretaciju Hrvatskoga
proljeća na HTV-u, na usustavljeni antikroatizam poput
onoga sadržana u klevetničkoj izjavi srpskoga
ex-profesora u SAD-u Bogdana Denića, u intervjuu
"Novom listu" 16.X.2004., da "nema mjesta u Europi
gdje je nostalgija za kolaboracionistima koji su klali
svoje sugrađane toliko razvijena i legitimna kao u
Hrvatskoj" (citat)?
Ovom
prigodom je dosta rečeno o institucijskom stanju u
Hrvatskoj, pa je razumljivo da se za sada od
institucija ne može ni očekivati glas razuma,
građanske svijesti i objektivnosti, jer u njima
upravljaju sitni ljudi sa sitnim interesima. I javni
govor u Hrvatskoj je okupiran, te oni koji imaju moć
ne dopuštaju da se čuje glas javnosti. Društvene uloge
su podijeljene podobnima i poslušnima, koji uglavnom
služe za šaku graha.
Bogdani Denići
su i prije i nakon 1990. uživali u prirodnim
blagodatima Hrvatske i povlasticama s kojima su ih
obasipale loše sluge još gorih gospodara. Takvi
postupaju kao tipični ubojice za pisaćim stolom. Ali,
nigdje ta krvava djelatnost nije toliko razvijena i
legitimna kao u Hrvatskoj. Nama ipak ostaje biti
sretnima što nismo kao oni, a na Bogu je da im
oprosti, iako znaju što čine.
Hrvatski latino-europski put
civilizacije ljubavi i kulture života bio je u smrtnoj
pogibli pod hegemonijom bizantskoga srpstva i
svetosavlja i tzv. jugokomunizmom i njegovom
strahovladom kroatocidne "plemenite mržnje". Ako stoji
prosudba kako su "crveni baroni i djeca udbokomunizma"
uspjeli pod svoju kontrolu staviti gotovo cijelo
društvo i razjediniti naciju te stvoriti, uz pomoć i
ZAVNOH-a i "Haaga", pretpostavke za reanimiranje
velikosrpskoga "Plana Z-4", tko i što će sada pomoći
Hrvatima (koje lustriraju nelustrirani totalitaristi)
u očuvanju države kao kuće nacionalnoga bitka, kao
mjesta planetarne suradnje i razmjene s drugima?
Sve što smo rekli u ovom razgovoru,
zaista se događa. Stoga je razumljivo što nas to boli.
No, ovaj je razgovor ukazao na položaj u kojem se
nalazimo, ne radi toga da nas se potakne na malodušje
i odustajanje, nego je to poziv na suprotstavljanje
zlu koje nas je spopalo. Naraštaj koji je nakon gotovo
devet stoljeća stvorio i obranio svoju samostalnu
državu, ima pravo i snagu ljubavi urediti razhrvaćne
institucije svoje države. Budimo i nadalje ponosni u
zajedništvu. Ne klonimo duhom. Hrvatska je naša
domovina. Naslijedili smo je od naših predaka, a naša
je odgovornost predati je budućim naraštajima.
Mile Pešorda
Hrvatsko slovo
br. 831., 25. ožujka 2011.
JOSIP JURČEVIĆ,
rođen je 1951. u Studencima kod Imotskoga. Od
početka osnovne škole neprekidno živi u Zagrebu.
Oženjen je i otac je sedmero djece. Viši je
znanstveni suradnik u Institutu društvenih
znanosti Ivo Pilar u Zagrebu te izvanredni
profesor suvremene opće i nacionalne povijesti
na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu i
na Filozofskom fakultetu u Osijeku.
Istražuje suvremenu
hrvatsku povijest, a središnje teme su ratno i
poratno stradalništvo vezano za Drugi svjetski
rat, Hrvatski domovinski rat i hrvatsko
iseljeništvo.
Autor je sedam i koautor u 23 knjige; objavio
je 31 znanstveni članak; uredio je 14 knjiga;
sudjelovao s izlaganjima na 27 međunarodnih i 36
domaćih znanstvenih skupova; vodio je ili bio
istraživač u 15 znanstveno-istraživačkih
projekata; bio je stručni suradnik u 15
dokumentarnih filmova. Sudjelovao je kao
ekspertni svjedok na tri suđenja za ratne
zločine.
Bio je sudionik
Hrvatskoga proljeća. Dragovoljac je Hrvatskoga
domovinskog rata. Osnovao je i bio prvi
ravnatelj Središnjeg arhiva Ministarstva obrane
Republike Hrvatske. Radio je u državnoj Komisiji
za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava; bio je
član Savjeta Vlade RH za pripremu prijatelja
suda pred Međunarodnim sudom za prostor bivše
Jugoslavije.
Godine 2009. bio je neovisni kandidat za
predsjednika Republike Hrvatske. Nije bio član
komunističke partije, niti se učlanjivao u
stranke nastale nakon 1990.
Godine 2010. jedan je od osnivača novoga
hrvatskog političkog pokreta Hrvatski rast
(Hrast). Veoma je djelatan u civilnom društvu na
zastupanju ljudskih prava i ostvarivanju
socijalne kohezije.
|
|