Svaki tjedan s nestrpljenjem očekujemo objavu sljedeće kronike kolege Hrvoja Hitreca na portalu Hrvatske kulturne zajednice, kad okasni dan ili dva pitam se kad će se pojaviti, prve ih na portalu čitam, i uživam, glasno se smijem apsurdu, ironiji, paradoksu, humorukojima se Hitrec koristi kako bi snagom svoje nadmoćne logike i darom vrsnog književnika razobličio, raskrinkao i pojasnioi najteža pitanja o kojima piše.
Prohujalo je devet godina od pojavljivanja njegovih kolumni, godine za koje u prijelomnoj godini 2000. nismo znali što će donijeti, da će biti tako uzbudljive, dramatične, da će naše ideale i trud koji smo uložili u stvarenje hrvatske države dovesti u pitanje. Nismo vjerovali – barem ja - da će se na takav način vratiti komunisti - kako god se kostimirali, to su bili i ostali komunisti mišlju, rječju i djelom, bogme i bezbrojnim propustima.
Dogodila se remisija, povratak u neželjenu prošlost, počeli su nas besramno i bahato vraćati u jugosferu, region, relativizirati sve što je bilo učinjeno da Hrvatska postane svoja, neovisna, slobodna, demokratskaposvećena miru, životu, stvaranju i blagostanja, a mi – poput kolege Hrvoja Hitreca i mene- onome što najviše volimo: književnosti, kazalištu, filmu, duhu, hrvatskoj kulturi. Od godine 2000. redale su se dramatične godine, redale su se uzbudljive godine pune povijesti koja je prijatila našem hrvatskom snu. Valjalo se ponovno boriti mišlju, spisateljskim darom, perom, pisati istinito, oštro, bez ostatka o ugrozi, o zastranjivanjima, o velikoj nesreći koja je prijetila! Hrvoje Hitrec je to uporno i stalno činio.
Uz svoj politički angažman, uz intenzivno pisanje knjiga, drama, scenarija za filmove stalno je pisao kolumne koje su bile i ostale najbolji znak njegovog snažnog političkog i književnog djelovanja. Lakoća pisanja, osobni stil kojim plete svoje složene misli i analize, bogati stilski zapletaji, iskričavost, ironija, začudnost i humor načini su na koji svaki problem rastvara i čini ga lakšim, razumljivijim, prihvatljivijim, čvrsto obrazloženim. Humor, vještina i dar odličnog književnika, smijeh i poruga, apsurd i paradoks čitateljima olakšavaju shvaćanje njegovih razloga i logiku kojim dolazi do biti pitanja koje raščlanjuje, istražuje, secira, ogoljuje i objašnjava.
Kako će uvažena jezikoslovka dr. Nataša Bašić zasigurno govoriti o jeziku, hrvatskom jeziku, prevažnom pitanju, kojim se Hrvoje Hitrec bavi na svakoj drugoj stranici ove knjige, a kolega Mate Kovačevi će se pozabaviti povijesno-političkom dimenzijom ove knjige prepune enciklopedijskih natuknica koje se odnose na našu hrvatsku povijest i politiku, prošlost, sadašnjost i budućnost, ja ću se osvrnuti tek na dvije razine ove knjige, prvo, na množinu i sveobuhvatnost pitanja, tema, pojava, osoba koje dotiče, dakle na zapanjujuću širinu Hitrecovog duhovnog obzora - samo ću ih ukratko nabrojiti, - i drugo, na sjajan Hitreceov književni stil u kojem prevladava humor (pa bio je glavni urednik satiričnog časopisa „Kerempuh“, pisac satire i kabareta). Hitrec humorom rasvijetljava i obezvrijeđuje, čini smiješnima osobe i njihove nakane, njihove ideje i ideologije, čine i podvale koje su nam spremali ili još uvijek spremaju protivnici i mrzitelji hrvatske države i svega što tu državu čini posebnom i svojom.
Dva teksta uvodni i zaključni- "Defensor Croatiae“ 2007. i izlaganje "Jedinstvo nacionalne i katoličke svijesti“ na Udbinskim razgovorima (objavljeno na Portalu HKV 16. kolovoza 2015.) u povodu obilježavanja Milanskog edikta, naznačuju i u svoj punoći zaokružuju piščev svjetonazor i osnove njegovog političkog opredjeljenje, ali i razboritost, te odlučnost da sa stvarima koje prijete hrvatskoj budućnosti obračuna jednom i za svagda.
Unutar ta dva članka – kolumne, dva nosiva stupa svoje životne i političke filozofije Hrvoje Hitrec je poput kirurga skalpelom svoje analitičnostii darom sjajnog pisca, erudita, superiornog znalca, enciklopedista - napravio inventuru svekolikih hrvatskih pitanja. Moram dodati – iako je teško doseći Hitrecovu duhovitost, posebice sklonost paradoksima - u tome mu je pomagala suvremena hrvatska povijest, ona povijest koja se nakon 2000. dva puta poigrala s Hrvatima i njihovom državom.
Prvo nam oduzela nadu i polet koji nas je pratio kroz devedesete, to je bar danas jasno i mnogobrojnim skepticima i protivnicima hrvatske države i svemu što ona znači - i s Račanovim nazovi socijaldemokratima i Mesićem počela nas vraćati u jugosferu, 2003. ponovno nam je dala šansu koju je proigrao Sanader i njegova nasljednica da bi nas s Josipovićem i Milanovićem, ta povijest, vratila u ruke mladokomunista koji su, nesposobni za bilo što do ideološke borbe – ili mi ili oni - ubrzali svoje ideologijsko nametanje kako bi očuvali stečevine svojih komunističkih otaca, svoju moć, društvene privilegije inaravno - novac. Nadam se da se ta povijest umorila ili se bar nakratko okrenula prema drugim nevoljama svijeta – izbjeglicama, ratovima, globalnim epidemijama, gospodarskim krizama i da su Scile i Haribde - kojim nam je priječila put u budućnost - iza nas.
U prirodi je kolumniste da svojim razborom i logikom dopre do zaključaka koji se često čine predskazanjima. Hrvoje Hitrec se u ovim mijenama i čudnim igrama povijestii politike pokazao kao vješt pogađač, dobar čitač "znakova vremena“. Godinama je u svojim kolumnama vidio dalje i bolje od većine nas. Često nisam dijelio njegov optimizam i povjerenje da će na kraju za nas sve ispasti dobro, ali njegova sposobnost dubinskog razumijevanja politike, koje proizlazi iz iskustva bavljenja politikom - i prepoznavanja nevidljivih znakova koje je on znao čitati - davalo je uglavnom njemu za pravo.
No da naznačim bar neke od bezbroj tema, osoba, pitanja značajnih za život hrvatske države i naroda koje je Hitrec dotaknuo i njima se bavi u ovoj knjizi:
Prvo ističem iscrpni članak kojim je odao počast i istaknuo zasluge pokojnog predsjednika Franje Tuđmanu i njegovog djela, slobodne i nezavisne hrvatske države - Defensor Croatiae, zatim je točno predvidio prvi značajan gubitak ljevice - Kolinda će potući Josipovića (2. lipnja 2014.) i njenu sigurnu pobjedu na predsjedničkim izborima onda kad je to mnogima bilo upitno.
- Gdje god ju je dotaknuo pokazao je sjajno poznavanje hrvatske povijesti – pa znamo ga kao pisca povjesnica i povijesnih romana – u svojim kolumnama je opisao tragediju Zadra kroz povijest (1. ožujka 2011.), stalno se vraćao pitanju BiH - Pogled u Bosnu (11. srpnja 2011.) dotaknuo se svog omiljenog hrvatskog junaka bana Jelačića (valja podsjetiti na njegov roman "Što Bog dade i sreća junačka“), na veličinu žrtve branitelja Gvozdanskog i na nepoznat ep Ante Tresić Pavičića, ponovno BiH – Ćiro Truhelka, Kotromanići, granice Bosne, odnosi s Turcima, Vlasi, Tzv. Republika Srpska, sjajan ogledni esej o povijesti BiH, Bleiburg i Križni putevi itd, i td.
- Do kraja razobličuje i niječe srpska prisvajanje hrvatske kulture:Boškovića, prokazuje srpski dar Josipoviću knjigu "Zenitizam“ Ljubomira Micića kao bezočnu podvalu, suprotstavlja se pokušaju mijenjanja hrvatskoga Ustava (22.listopada 2009.), piše o SPC, Dobrici Ćosiću, Tadiću, Nikoliću, Vučiću i mnogo više.
Protiv šutnje i zaborava
Ispisuje stranice i stranice raščlambi, dubinskih uvida i činjenica u obranu ili u svrhu izvlačenja iz zaborava stotina i stotina hrvatskih "značajeva“ koje je lijeva vlast nijekala šutnjom i zaboravom. Nasumce nabrajam imena: Ivan Bakmaz, Slobodan Praljak, Praljkova enciklopedija rata u BiH (3. lipnja 2014.), Državnopravni kontinuitet ... I opet o Praljku i njegovoj upornoj borbi za istinu (11. kolovoza 2014.), Haag, Mile Budak, Puntarić, Veljko Marić, Gotovina, Markač, Čermak, ZZP, Mate Kovačević – prikaz knjige "Petnaest mračnih godina“, još jedne sjajne knjige na koju se nadovezuju Hitrecove „Hrvatske kronike“, Dalibor Brozović, Kordej, Domagoj Devlić, Đuro Brodarac, biskupi Košić, Bogović, Komarica, Ranko Marinković, Julien Bušić, Kuzma Kovačić, Vlatko Marković, Ivan Aralica i još stotine drugih koji nešto znače u hrvatkoj prošlosti i suvremenosti.
Ali nije ostao dužan ni hrvatskoj i ostaloj klateži, točno i bez ograda rekao im je što ih ide: Oliver Frljić, Čedomir Višnjić, brat i sestra Pusići,Goran Babić, Dežulović, Jergović, Tomić, Pavičić, Ivančić, Josipović, Mesić, Ashdown, Predrag Matvejević, braća Stazić, Tvrtko Jakovina, Željko Jozić i njegov „Institut za jezik i jezikoslovlje“, Goldstein otac i sin, Denis Kuljiš.
Ističem sjajne Hitrecove govore na Kazališnom trgu na prosvjedu "Krug za Trg“ (9.svibnja 2014.), i na "Konferenciji o hrvatskom identitetu“, Akademske zajednice dr. Ante Starčević, Pakrac, 16. lipnja 2015. I još jednom ističem brilijantan esej o "Jedinstvu nacionalne i katoličke svijesti“ (1. kolovoza 2016.) u povodu obilježavanja Milanskog edikta na Udbinskim razgovorima.
Ništa ne promiče njegovom analitičnom umu i britkom peru: Vukovar, ćirilične ploče, gospodarski pojas i EU, orjuna i jugoslavenština, odnos prema braniteljima, odnos prema Crkvi u Hrvata, agresija na Hrvatsku, „novi hrvatski fašizam“, Josipovićeve ustaške guje.
Mogao bih nabrajati i nabrajati no množina, enciklopedijski broj pitanja i odgovora, činjenica, argumenata, zaključaka nešto je što fascinira kod kolumnista Hrvoja Hitreca.
Sada ću preći na onu drugu osobinu Hitrecovog pisanja, na jednu od najznačajnijih odlika njegovog književnog stila, naime na njegov sjajan osjećaj za humor. Posebice me oduševljava lakoća kojom Hitrec ironijom, porugom, paradoksom, začudnom logikom i promatranjem stavri iz okrenutog očišta naprodire u dubinu ozbiljnih pitanja o kojima govori. Potvrdit ću to s nekoliko kratkih navoda iz Hitrecovih kolumni: Evo, na primjer, kako u nekoliko rečenica, na začudan način razotkriva pitanje hrvatskog gospodarskog pojasa:
- Talijani izvlače pune mreže riba i morskih plodova. Kad ribe pitaju zašto idu u Italiju, a ne u Hrvatsku kojoj pripadaju, talijanski ih ribari udare veslom da zašute ili ih upute u tajnu skrivenu u hrvatskim pregovorima za ulazak u Uniju. Tada ribe zauvijek zatvore usta (2. veljače 2015.) Nasmijete se i shvatite kako smo u tim pregovorima-igrama) izigrani.
Ili pitanje rata i agresije na Hrvatsku:
- Josipovićev govor u beogradskoj Skupštini: - Kalvariju koju je Hrvatska prošla devedesetih pamtimo kao borbu za opstanak, slobodu i samostalnost. Sjećamo se slika porušenih gradova i sela. Među stradalnicima bilo je, svjesni smo, i puno naših sugrađana Srba.
- Zbunjeni, mladi japanski novinar se upitao: - Znači, Hrvatska je prošla kalvariju. Točno. Tko je bio uzročnik te kalvarije? Ne znam. U ratu devedesetih Srbija je napala Hrvatsku. Ali zašto Josipović govori samo o stradalim Srbima hrvatskim državljanima? O Hrvatima ni riječi. Po svemu su Srbi iz Srbije napali Srbe iz Hrvatske u Hrvatskoj i u tom je napadu stradalo puno hrvatskih Srba. Vrlo čudno, ali sve je na tom prokletom Balkanu neobično. Znači to je ta kalvarija o kojoj govori hrvatski predsjednik. Hrvati su očito dobro prošli jer se očito ta priča o kalvariji ne odnosi na njih. (21. listopada 2013.)
Pisac, satiričar je superiorno ismijao Jovanovićevu izjavu u beogradskoj skupštini, njegovo relativiziranje krivnje i ponižavanje pred agresorom, otkrio je svu laž te izjave, bijedu hrvatskog odnosa prema Srbiji u kojoj hrvatski političari još uvijek vide Jugoslaviju.
Ili kako u nekoliko rečenica razotkriva Milanovićevu samodopadnost, bezočnost i neznanje:
Milanović u Vukovaru razgovara s "velikim dečkima (braniteljima, op.p.): Ma kažete da Srba nema toliko koliko vele da ih ima? Ozbiljno? Ma zar ih zbilja na jednoj adresi ima petnaest koji žive u Srbiji? Ma nemojte mi reći! Kažete da se zemlja okreće oko Sunca? Prokletstvo, meni je to posve novo. Ma nije valjda da je taj Šoškočanin pokopan u Borovu Selu sa srpskom zastavom na srpskoj zemlji? Pa kako to? A velite da su u Borovu Selu masakrirani hrvatski redarstvenici? Strašno. A kad je to bilo?
I Hitrec dodaje: I tako dalje, svašta se slučajno sazna u slučajnim gradovima slučajne države.
Hrvoje je - našalit ću se – i vrač – pogađač, godinama prije svih nas točno je znao gdje je nestao Stjepan Mesić, tajnu koju smo tek neki dan saznali, a Hitrec ju je znao već 6. siječnja 2014.: - Mesića neko vrijeme nije bilo u Hrvatskoj, putovao je. Vjerojatno je bio u Sjevernoj Koreji.
Ironijom potpuno razara sve argumente Dejana Jovića za Jugoslaviju.
Dejan Jović: Jugoslavija je nudila dobra tješenja za narode, naročito one male. A kad se Jugoslavija raspala mali narodi i manjine osjetili su koliko su izgubili.
Hitrecova raščlamba: Koji su to mali narodi? Slovenski? Makedonski? Crnogorski? Muslimanski? (sada bošnjački?) Kosovari, to jest Šćiptari? Ili možda Hrvati? O tome se ne može ništa saznati. Iz Jovićeve velike misli i temeljne orijentacije može se shvatiti da postoji samo jedan veliki narod, srpski, i samo jedna velika kohezijska jugoslavenska sila, Srbija.
Već u kolovozu 2014. točno predskazuje, upozorava na neizmijenjenu narav jugo-filokomunista i govori što će nam se dogoditi – što nam se danas događa - u siječnju i veljači 2016.
- Čim netko malo glasnije zine, te kaže što nije u skladu s ustaljenom partijskom linijom i medijskom promidžbenom mašinerijom (baš kao u olovno doba) specijalna postrojba novinarskog protuhrvatskog polusvijeta - koja s novinarstvom ima veze koliko ja s atomskom fizikom – biva puštena s lanca da rastrgne disidenta i objasni javnosti koji su dečki dobri, akoji su loši (i cure)....(26. kolovoza 2014.)
Hrvatsko glumište
Nešto i o kazalištu za koje smo obojica Hitrec i ja pupčano vezani i u kojem se večeras - zahvaljujući domaćinu Zlatku Vitezu i Histrionima- nalazimo:
- (...) izbaciti igre (Dubrovačke ljetne igre - op.p.) iz prostora kamenoga gnijezda hrvatske kulture i silovati Thaliju na zapuštenim mjestima, te ju razrezati, izvaditi joj srce koje će zatim biti posluženo u ugostiteljskom lokalu što se proširio na mjestu gdje je nekada igrana predstava. I zatim reći: ma takve Igre su loše, prije je bilo bolje. Kada? U Jugoslaviji. Fukara obavlja istu misiju kao svojedobno Ljubiša Ristić, preuzimajući krajnji jug Hrvatske, dok na sjeveru hrvatskoga mora Rade Šerbedžija vodi (loš) jugoslavenski teatar s tolikim brojem srpskih glumaca kao da smo u doba prvotnih preporoditelja koji su ih u Zagreb dovlačili, jer svojih još nismo imali. ( 27. kolovoza 2012.)
Završit ću s autorovim osvrtom na srpski prijevod "Zlatarevog zlata“ Augusta Šenoe iz 1892. - prevoditelj D. M. Ćorić, istovremeno i nakladnik, knjigu je neumorni autor H. H. pronašao u nekom podrumu.
- Na izmaku šesnaestoga veka, za kraljevanja Maksimilijana II, a banovanja vladike Đorđa Draškovića, nizahu se oko crkve sv. Marka oniske daščare...
Predgovor istoga D. M. Ćorića: Pružajući čitalačkoj publici ovo remek delo darovitog pisca Augusta Šenoe, smatram za potrebno da progovorim nekoliko reči o životu i radu ovog književnog velikana naše braće Srba katoličke vere...
Hitrec navodi dalje kako u predgovoru D. M. Ćorić napada sve one koji su "razdelili Srpstvo“ - Oni stvoriše, oni izmisliše i zapisaše istoriju nekakvog hrvatskog naroda, hrvatskih careva i kraljeva, hrvatskih junaka.
Hrvoje Hitrec je svojim "Hrvatski kronikama“ obuhvatio opasne godine hrvatske opstojnosti, suvremenu hrvatsku političku povijest koju će možda neki suvremeni hrvatski D. M. Ćorić – imamo mi danas takvih povjesničara i nakladnika koliko hoćete - ocijeniti kao izmišljenu i nepostojeću. To je sjajna knjiga koja donosi dubinski pogled na naših 10 posljednjih teških, krvavih, mračnih, olovnih godina. Analitička i hrabra, a opet zabavna i privlačna, laka za čitanje, puna duha i humora, koju od srca svima preporučujem.
Čestitke i poštovanje autoru, mom kolegi Hrvoju Hitrecu.
Miroslav Međimorec, Hrvatsko slovo
|