Svaki tjedan s nestrpljenjem oÄekujemo objavu sljedeće kronike kolege Hrvoja Hitreca na portalu Hrvatske kulturne zajednice, kad okasni dan ili dva pitam se kad će se pojaviti, prve ih na portalu Äitam, i uživam, glasno se smijem apsurdu, ironiji, paradoksu, humorukojima se Hitrec koristi kako bi snagom svoje nadmoćne logike i darom vrsnog književnika razobliÄio, raskrinkao i pojasnioi najteža pitanja o kojima piÅ¡e.
Prohujalo je devet godina od pojavljivanja njegovih kolumni, godine za koje u prijelomnoj godini 2000. nismo znali Å¡to će donijeti, da će biti tako uzbudljive, dramatiÄne, da će naÅ¡e ideale i trud koji smo uložili u stvarenje hrvatske države dovesti u pitanje. Nismo vjerovali – barem ja - da će se na takav naÄin vratiti komunisti - kako god se kostimirali, to su bili i ostali komunisti miÅ¡lju, rjeÄju i djelom, bogme i bezbrojnim propustima.
Dogodila se remisija, povratak u neželjenu proÅ¡lost, poÄeli su nas besramno i bahato vraćati u jugosferu, region, relativizirati sve Å¡to je bilo uÄinjeno da Hrvatska postane svoja, neovisna, slobodna, demokratskaposvećena miru, životu, stvaranju i blagostanja, a mi – poput kolege Hrvoja Hitreca i mene- onome Å¡to najviÅ¡e volimo: književnosti, kazaliÅ¡tu, filmu, duhu, hrvatskoj kulturi. Od godine 2000. redale su se dramatiÄne godine, redale su se uzbudljive godine pune povijesti koja je prijatila naÅ¡em hrvatskom snu. Valjalo se ponovno boriti miÅ¡lju, spisateljskim darom, perom, pisati istinito, oÅ¡tro, bez ostatka o ugrozi, o zastranjivanjima, o velikoj nesreći koja je prijetila! Hrvoje Hitrec je to uporno i stalno Äinio.
Uz svoj politiÄki angažman, uz intenzivno pisanje knjiga, drama, scenarija za filmove stalno je pisao kolumne koje su bile i ostale najbolji znak njegovog snažnog politiÄkog i književnog djelovanja. Lakoća pisanja, osobni stil kojim plete svoje složene misli i analize, bogati stilski zapletaji, iskriÄavost, ironija, zaÄudnost i humor naÄini su na koji svaki problem rastvara i Äini ga lakÅ¡im, razumljivijim, prihvatljivijim, Ävrsto obrazloženim. Humor, vjeÅ¡tina i dar odliÄnog književnika, smijeh i poruga, apsurd i paradoks Äitateljima olakÅ¡avaju shvaćanje njegovih razloga i logiku kojim dolazi do biti pitanja koje raÅ¡Älanjuje, istražuje, secira, ogoljuje i objaÅ¡njava.
Kako će uvažena jezikoslovka dr. NataÅ¡a BaÅ¡ić zasigurno govoriti o jeziku, hrvatskom jeziku, prevažnom pitanju, kojim se Hrvoje Hitrec bavi na svakoj drugoj stranici ove knjige, a kolega Mate KovaÄevi će se pozabaviti povijesno-politiÄkom dimenzijom ove knjige prepune enciklopedijskih natuknica koje se odnose na naÅ¡u hrvatsku povijest i politiku, proÅ¡lost, sadaÅ¡njost i budućnost, ja ću se osvrnuti tek na dvije razine ove knjige, prvo, na množinu i sveobuhvatnost pitanja, tema, pojava, osoba koje dotiÄe, dakle na zapanjujuću Å¡irinu Hitrecovog duhovnog obzora - samo ću ih ukratko nabrojiti, - i drugo, na sjajan Hitreceov književni stil u kojem prevladava humor (pa bio je glavni urednik satiriÄnog Äasopisa „Kerempuh“, pisac satire i kabareta). Hitrec humorom rasvijetljava i obezvrijeÄ‘uje, Äini smijeÅ¡nima osobe i njihove nakane, njihove ideje i ideologije, Äine i podvale koje su nam spremali ili joÅ¡ uvijek spremaju protivnici i mrzitelji hrvatske države i svega Å¡to tu državu Äini posebnom i svojom.
Dva teksta uvodni i zakljuÄni- "Defensor Croatiae“ 2007. i izlaganje "Jedinstvo nacionalne i katoliÄke svijesti“ na Udbinskim razgovorima (objavljeno na Portalu HKV 16. kolovoza 2015.) u povodu obilježavanja Milanskog edikta, naznaÄuju i u svoj punoći zaokružuju piÅ¡Äev svjetonazor i osnove njegovog politiÄkog opredjeljenje, ali i razboritost, te odluÄnost da sa stvarima koje prijete hrvatskoj budućnosti obraÄuna jednom i za svagda.
Unutar ta dva Älanka – kolumne, dva nosiva stupa svoje životne i politiÄke filozofije Hrvoje Hitrec je poput kirurga skalpelom svoje analitiÄnostii darom sjajnog pisca, erudita, superiornog znalca, enciklopedista - napravio inventuru svekolikih hrvatskih pitanja. Moram dodati – iako je teÅ¡ko doseći Hitrecovu duhovitost, posebice sklonost paradoksima - u tome mu je pomagala suvremena hrvatska povijest, ona povijest koja se nakon 2000. dva puta poigrala s Hrvatima i njihovom državom.
Prvo nam oduzela nadu i polet koji nas je pratio kroz devedesete, to je bar danas jasno i mnogobrojnim skepticima i protivnicima hrvatske države i svemu Å¡to ona znaÄi - i s RaÄanovim nazovi socijaldemokratima i Mesićem poÄela nas vraćati u jugosferu, 2003. ponovno nam je dala Å¡ansu koju je proigrao Sanader i njegova nasljednica da bi nas s Josipovićem i Milanovićem, ta povijest, vratila u ruke mladokomunista koji su, nesposobni za bilo Å¡to do ideoloÅ¡ke borbe – ili mi ili oni - ubrzali svoje ideologijsko nametanje kako bi oÄuvali steÄevine svojih komunistiÄkih otaca, svoju moć, druÅ¡tvene privilegije inaravno - novac. Nadam se da se ta povijest umorila ili se bar nakratko okrenula prema drugim nevoljama svijeta – izbjeglicama, ratovima, globalnim epidemijama, gospodarskim krizama i da su Scile i Haribde - kojim nam je prijeÄila put u budućnost - iza nas.
U prirodi je kolumniste da svojim razborom i logikom dopre do zakljuÄaka koji se Äesto Äine predskazanjima. Hrvoje Hitrec se u ovim mijenama i Äudnim igrama povijestii politike pokazao kao vjeÅ¡t pogaÄ‘aÄ, dobar ÄitaÄ "znakova vremena“. Godinama je u svojim kolumnama vidio dalje i bolje od većine nas. ÄŒesto nisam dijelio njegov optimizam i povjerenje da će na kraju za nas sve ispasti dobro, ali njegova sposobnost dubinskog razumijevanja politike, koje proizlazi iz iskustva bavljenja politikom - i prepoznavanja nevidljivih znakova koje je on znao Äitati - davalo je uglavnom njemu za pravo.
No da naznaÄim bar neke od bezbroj tema, osoba, pitanja znaÄajnih za život hrvatske države i naroda koje je Hitrec dotaknuo i njima se bavi u ovoj knjizi:
Prvo istiÄem iscrpni Älanak kojim je odao poÄast i istaknuo zasluge pokojnog predsjednika Franje TuÄ‘manu i njegovog djela, slobodne i nezavisne hrvatske države - Defensor Croatiae, zatim je toÄno predvidio prvi znaÄajan gubitak ljevice - Kolinda će potući Josipovića (2. lipnja 2014.) i njenu sigurnu pobjedu na predsjedniÄkim izborima onda kad je to mnogima bilo upitno.
- Gdje god ju je dotaknuo pokazao je sjajno poznavanje hrvatske povijesti – pa znamo ga kao pisca povjesnica i povijesnih romana – u svojim kolumnama je opisao tragediju Zadra kroz povijest (1. ožujka 2011.), stalno se vraćao pitanju BiH - Pogled u Bosnu (11. srpnja 2011.) dotaknuo se svog omiljenog hrvatskog junaka bana JelaÄića (valja podsjetiti na njegov roman "Å to Bog dade i sreća junaÄka“), na veliÄinu žrtve branitelja Gvozdanskog i na nepoznat ep Ante Tresić PaviÄića, ponovno BiH – Ćiro Truhelka, Kotromanići, granice Bosne, odnosi s Turcima, Vlasi, Tzv. Republika Srpska, sjajan ogledni esej o povijesti BiH, Bleiburg i Križni putevi itd, i td.
- Do kraja razobliÄuje i nijeÄe srpska prisvajanje hrvatske kulture:BoÅ¡kovića, prokazuje srpski dar Josipoviću knjigu "Zenitizam“ Ljubomira Micića kao bezoÄnu podvalu, suprotstavlja se pokuÅ¡aju mijenjanja hrvatskoga Ustava (22.listopada 2009.), piÅ¡e o SPC, Dobrici Ćosiću, Tadiću, Nikoliću, VuÄiću i mnogo viÅ¡e.
Protiv Å¡utnje i zaborava
Ispisuje stranice i stranice raÅ¡Älambi, dubinskih uvida i Äinjenica u obranu ili u svrhu izvlaÄenja iz zaborava stotina i stotina hrvatskih "znaÄajeva“ koje je lijeva vlast nijekala Å¡utnjom i zaboravom. Nasumce nabrajam imena: Ivan Bakmaz, Slobodan Praljak, Praljkova enciklopedija rata u BiH (3. lipnja 2014.), Državnopravni kontinuitet ... I opet o Praljku i njegovoj upornoj borbi za istinu (11. kolovoza 2014.), Haag, Mile Budak, Puntarić, Veljko Marić, Gotovina, MarkaÄ, ÄŒermak, ZZP, Mate KovaÄević – prikaz knjige "Petnaest mraÄnih godina“, joÅ¡ jedne sjajne knjige na koju se nadovezuju Hitrecove „Hrvatske kronike“, Dalibor Brozović, Kordej, Domagoj Devlić, Äuro Brodarac, biskupi KoÅ¡ić, Bogović, Komarica, Ranko Marinković, Julien BuÅ¡ić, Kuzma KovaÄić, Vlatko Marković, Ivan Aralica i joÅ¡ stotine drugih koji neÅ¡to znaÄe u hrvatkoj proÅ¡losti i suvremenosti.
Ali nije ostao dužan ni hrvatskoj i ostaloj klateži, toÄno i bez ograda rekao im je Å¡to ih ide: Oliver Frljić, ÄŒedomir ViÅ¡njić, brat i sestra Pusići,Goran Babić, Dežulović, Jergović, Tomić, PaviÄić, IvanÄić, Josipović, Mesić, Ashdown, Predrag Matvejević, braća Stazić, Tvrtko Jakovina, Željko Jozić i njegov „Institut za jezik i jezikoslovlje“, Goldstein otac i sin, Denis KuljiÅ¡.
IstiÄem sjajne Hitrecove govore na KazaliÅ¡nom trgu na prosvjedu "Krug za Trg“ (9.svibnja 2014.), i na "Konferenciji o hrvatskom identitetu“, Akademske zajednice dr. Ante StarÄević, Pakrac, 16. lipnja 2015. I joÅ¡ jednom istiÄem brilijantan esej o "Jedinstvu nacionalne i katoliÄke svijesti“ (1. kolovoza 2016.) u povodu obilježavanja Milanskog edikta na Udbinskim razgovorima.
NiÅ¡ta ne promiÄe njegovom analitiÄnom umu i britkom peru: Vukovar, ćiriliÄne ploÄe, gospodarski pojas i EU, orjuna i jugoslavenÅ¡tina, odnos prema braniteljima, odnos prema Crkvi u Hrvata, agresija na Hrvatsku, „novi hrvatski faÅ¡izam“, Josipovićeve ustaÅ¡ke guje.
Mogao bih nabrajati i nabrajati no množina, enciklopedijski broj pitanja i odgovora, Äinjenica, argumenata, zakljuÄaka neÅ¡to je Å¡to fascinira kod kolumnista Hrvoja Hitreca.
Sada ću preći na onu drugu osobinu Hitrecovog pisanja, na jednu od najznaÄajnijih odlika njegovog književnog stila, naime na njegov sjajan osjećaj za humor. Posebice me oduÅ¡evljava lakoća kojom Hitrec ironijom, porugom, paradoksom, zaÄudnom logikom i promatranjem stavri iz okrenutog oÄiÅ¡ta naprodire u dubinu ozbiljnih pitanja o kojima govori. Potvrdit ću to s nekoliko kratkih navoda iz Hitrecovih kolumni: Evo, na primjer, kako u nekoliko reÄenica, na zaÄudan naÄin razotkriva pitanje hrvatskog gospodarskog pojasa:
- Talijani izvlaÄe pune mreže riba i morskih plodova. Kad ribe pitaju zaÅ¡to idu u Italiju, a ne u Hrvatsku kojoj pripadaju, talijanski ih ribari udare veslom da zaÅ¡ute ili ih upute u tajnu skrivenu u hrvatskim pregovorima za ulazak u Uniju. Tada ribe zauvijek zatvore usta (2. veljaÄe 2015.) Nasmijete se i shvatite kako smo u tim pregovorima-igrama) izigrani.
Ili pitanje rata i agresije na Hrvatsku:
- Josipovićev govor u beogradskoj Skupštini: - Kalvariju koju je Hrvatska prošla devedesetih pamtimo kao borbu za opstanak, slobodu i samostalnost. Sjećamo se slika porušenih gradova i sela. Među stradalnicima bilo je, svjesni smo, i puno naših sugrađana Srba.
- Zbunjeni, mladi japanski novinar se upitao: - ZnaÄi, Hrvatska je proÅ¡la kalvariju. ToÄno. Tko je bio uzroÄnik te kalvarije? Ne znam. U ratu devedesetih Srbija je napala Hrvatsku. Ali zaÅ¡to Josipović govori samo o stradalim Srbima hrvatskim državljanima? O Hrvatima ni rijeÄi. Po svemu su Srbi iz Srbije napali Srbe iz Hrvatske u Hrvatskoj i u tom je napadu stradalo puno hrvatskih Srba. Vrlo Äudno, ali sve je na tom prokletom Balkanu neobiÄno. ZnaÄi to je ta kalvarija o kojoj govori hrvatski predsjednik. Hrvati su oÄito dobro proÅ¡li jer se oÄito ta priÄa o kalvariji ne odnosi na njih. (21. listopada 2013.)
Pisac, satiriÄar je superiorno ismijao Jovanovićevu izjavu u beogradskoj skupÅ¡tini, njegovo relativiziranje krivnje i ponižavanje pred agresorom, otkrio je svu laž te izjave, bijedu hrvatskog odnosa prema Srbiji u kojoj hrvatski politiÄari joÅ¡ uvijek vide Jugoslaviju.
Ili kako u nekoliko reÄenica razotkriva Milanovićevu samodopadnost, bezoÄnost i neznanje:
Milanović u Vukovaru razgovara s "velikim deÄkima (braniteljima, op.p.): Ma kažete da Srba nema toliko koliko vele da ih ima? Ozbiljno? Ma zar ih zbilja na jednoj adresi ima petnaest koji žive u Srbiji? Ma nemojte mi reći! Kažete da se zemlja okreće oko Sunca? Prokletstvo, meni je to posve novo. Ma nije valjda da je taj Å oÅ¡koÄanin pokopan u Borovu Selu sa srpskom zastavom na srpskoj zemlji? Pa kako to? A velite da su u Borovu Selu masakrirani hrvatski redarstvenici? StraÅ¡no. A kad je to bilo?
I Hitrec dodaje: I tako dalje, svaÅ¡ta se sluÄajno sazna u sluÄajnim gradovima sluÄajne države.
Hrvoje je - naÅ¡alit ću se – i vraÄ â€“ pogaÄ‘aÄ, godinama prije svih nas toÄno je znao gdje je nestao Stjepan Mesić, tajnu koju smo tek neki dan saznali, a Hitrec ju je znao već 6. sijeÄnja 2014.: - Mesića neko vrijeme nije bilo u Hrvatskoj, putovao je. Vjerojatno je bio u Sjevernoj Koreji.
Ironijom potpuno razara sve argumente Dejana Jovića za Jugoslaviju.
Dejan Jović: Jugoslavija je nudila dobra tjeÅ¡enja za narode, naroÄito one male. A kad se Jugoslavija raspala mali narodi i manjine osjetili su koliko su izgubili.
Hitrecova raÅ¡Älamba: Koji su to mali narodi? Slovenski? Makedonski? Crnogorski? Muslimanski? (sada boÅ¡njaÄki?) Kosovari, to jest Šćiptari? Ili možda Hrvati? O tome se ne može niÅ¡ta saznati. Iz Jovićeve velike misli i temeljne orijentacije može se shvatiti da postoji samo jedan veliki narod, srpski, i samo jedna velika kohezijska jugoslavenska sila, Srbija.
Već u kolovozu 2014. toÄno predskazuje, upozorava na neizmijenjenu narav jugo-filokomunista i govori Å¡to će nam se dogoditi – Å¡to nam se danas dogaÄ‘a - u sijeÄnju i veljaÄi 2016.
- ÄŒim netko malo glasnije zine, te kaže Å¡to nije u skladu s ustaljenom partijskom linijom i medijskom promidžbenom maÅ¡inerijom (baÅ¡ kao u olovno doba) specijalna postrojba novinarskog protuhrvatskog polusvijeta - koja s novinarstvom ima veze koliko ja s atomskom fizikom – biva puÅ¡tena s lanca da rastrgne disidenta i objasni javnosti koji su deÄki dobri, akoji su loÅ¡i (i cure)....(26. kolovoza 2014.)
Hrvatsko glumište
NeÅ¡to i o kazaliÅ¡tu za koje smo obojica Hitrec i ja pupÄano vezani i u kojem se veÄeras - zahvaljujući domaćinu Zlatku Vitezu i Histrionima- nalazimo:
- (...) izbaciti igre (DubrovaÄke ljetne igre - op.p.) iz prostora kamenoga gnijezda hrvatske kulture i silovati Thaliju na zapuÅ¡tenim mjestima, te ju razrezati, izvaditi joj srce koje će zatim biti posluženo u ugostiteljskom lokalu Å¡to se proÅ¡irio na mjestu gdje je nekada igrana predstava. I zatim reći: ma takve Igre su loÅ¡e, prije je bilo bolje. Kada? U Jugoslaviji. Fukara obavlja istu misiju kao svojedobno LjubiÅ¡a Ristić, preuzimajući krajnji jug Hrvatske, dok na sjeveru hrvatskoga mora Rade Å erbedžija vodi (loÅ¡) jugoslavenski teatar s tolikim brojem srpskih glumaca kao da smo u doba prvotnih preporoditelja koji su ih u Zagreb dovlaÄili, jer svojih joÅ¡ nismo imali. ( 27. kolovoza 2012.)
Završit ću s autorovim osvrtom na srpski prijevod "Zlatarevog zlata“ Augusta Šenoe iz 1892. - prevoditelj D. M. Ćorić, istovremeno i nakladnik, knjigu je neumorni autor H. H. pronašao u nekom podrumu.
- Na izmaku Å¡esnaestoga veka, za kraljevanja Maksimilijana II, a banovanja vladike ÄorÄ‘a DraÅ¡kovića, nizahu se oko crkve sv. Marka oniske daÅ¡Äare...
Predgovor istoga D. M. Ćorića: Pružajući ÄitalaÄkoj publici ovo remek delo darovitog pisca Augusta Å enoe, smatram za potrebno da progovorim nekoliko reÄi o životu i radu ovog književnog velikana naÅ¡e braće Srba katoliÄke vere...
Hitrec navodi dalje kako u predgovoru D. M. Ćorić napada sve one koji su "razdelili Srpstvo“ - Oni stvoriše, oni izmisliše i zapisaše istoriju nekakvog hrvatskog naroda, hrvatskih careva i kraljeva, hrvatskih junaka.
Hrvoje Hitrec je svojim "Hrvatski kronikama“ obuhvatio opasne godine hrvatske opstojnosti, suvremenu hrvatsku politiÄku povijest koju će možda neki suvremeni hrvatski D. M. Ćorić – imamo mi danas takvih povjesniÄara i nakladnika koliko hoćete - ocijeniti kao izmiÅ¡ljenu i nepostojeću. To je sjajna knjiga koja donosi dubinski pogled na naÅ¡ih 10 posljednjih teÅ¡kih, krvavih, mraÄnih, olovnih godina. AnalitiÄka i hrabra, a opet zabavna i privlaÄna, laka za Äitanje, puna duha i humora, koju od srca svima preporuÄujem.
Čestitke i poštovanje autoru, mom kolegi Hrvoju Hitrecu.
Miroslav Međimorec, Hrvatsko slovo
|
