I osobe ograničenih umnih sposobnosti, ako imalo
pomišljaju na druge osim na sebe, već odavno bi shvatile
da provođenje nečega što izaziva: sve manji broj
zaposlenih, a sve više nezaposlenih, sve veće
osiromašenje puka, sve veću nesigurnost ljudi, gotovo
robovlasničke radne odnose, rad bez plaće, sve veći broj
stečajeva, bezizlazna budućnost za većinu stanovništva,
enormno bogaćenje malog broja privilegiranih, i to u
ratu, prepuštanje nacionalnih dobara u bescjenje
strancima (političarima i političkim moćnicima podobnim
osobama), izvoz kapitala i profita najunosnijih
djelatnosti u Hrvatskoj - da je sve to trebalo već
odavno zaustaviti.
Takozvana privatizacija najčešće je otimačina i
posvajanje svega onoga što su generacije ljudi
stvarale. Kako se to događalo u ratu i uz rat to nije
moglo niti rezultirati drugim nego socijalnom,
gospodarskom i prije svega moralnom krizom.
Najvrednija
hrvatska gospodarska dobra
Ni prijašnja, a ni sadašnja vlast, koliko je poznato, nije dobila mandat
hrvatskog puka da rasprodaje ono što nije njeno (brojne tvornice, HT, hoteli i
obala, Ina, Hep). Na taj način osiromašuju stanovnike i stvaraju nezadovoljstvo
koje bi moglo prerasti u stanje kaosa koje će biti teško kontrolirati.
Jesu li raspisali
referendum o onom što rasprodaju, a stanovnicima život znaći?
Bez sumnje su Ina i Hep najvrednija gospodarska dobra u Hrvatskoj koja su još
preostala, a koja namjeravaju "pretvoriti i privatizirati". Problem prodaje Ine
i Hepa, osim u tome što nisu uvjerljivo objasnili zašto ih uopće žele prodati, u
njihovoj je vrijednosti koje su sveli na besmisleno niske iznose.
No ako i na te
smiješne iznose "prodavači" dobiju od "kupaca" proviziju zbog "dobra posla",
osigurat će sebi i brojnim generacijama svojih potomaka iznimno lagodan život
bez rada.
Dakako, prema riječima onih koji rasprodaju Hrvatsku, to nije korupcija niti
sprega kriminala i politike. U doba prijašnje vlasti tvrdili su da cijela Ina
vrijedi 800 milijuna američkih dolara, zatim je promjenom vlasti ubrzo postala
vrijedna 1,5 - 1,8 milijardi dolara.
Za usporedbu samo pridobive rezerve plina plinskih polja Ine, prema javno
dostupnim službenim podacima, iznose oko 29 milijardi četvornih metara, a cijena
po kojoj plin danas plaćaju domaćinstva u Zagrebu je 1,79 kuna za kubični metar
ili 0,23 američka dolara.
Kada se to pomnoži, vrijednost samo plinskih ležišta Ine stoga iznosi već oko
šest milijardi američkih dolara (od to ga, dakako, treba odbiti troškove
eksploatacije i distribucije).
Pridobive rezerve nafte u Hrvatskoj su oko 72 milijuna barela. Uz cijenu
barela od 25 dolara, to je iznos oko 1,8 milijardi američkih dolara, pa samo u
rezervama nafte i plina Ina vrijedi gotovo osam milijardi dolara.
Ina
višestruko vrednija od prodajne cijene
Valja napomenuti da je vrijednost domaćih rezervi nafte, kada se preradi u
rafinerijama Ine u derivate na benzinskim crpkama, barem tri puta veća, odnosno
iznosi oko 5,4 milijarde dolara. Što je s rafinerijama, benzinskim crpkama,
naftovodima, plinovodima, opremom, zgradama itd.?
Dakle, Ina, ukupno bez pretjerivanja, vrijedi više od deset milijardi dolara.
Prodati je za smiješan iznos od 1,5 milijarde američkih dolara u najmanju je
ruku zločin prema hrvatskom narodu.
Što je s imovinom dijelova Ine koji su njenim "restrukturiranjem" postali
zasebne tvrtke (Ina-Petrokemija, Dina-Krk, Etilen, Jadranski naftovod,
Ina-plin.) od kojih su neke već rasprodane - "privatizirane"?
Olako
odricanje velike nacionalne vrijednosti
Kako da im za prodaju tih dijelova Ine donedavno nije trebao nikakav zakon o
"privatizaciji" Ine, nego je tek nedavno trebao osvanuti prema "hitnom" postupku
nadglasavanjem u Saboru?
Slično je i s Hrvatskom elektroprivredom. Gradnja elektrane sa 1000 MW snage
danas stoji od jedne do tri milijarde američkih dolara. Nuklearke koje se
vjerojatno neće graditi u Hrvatskoj ponajprije zbog premalenog
elektroenergetskog sustava, su skuplje, a ugljenare ili plinske nešto jeftinije
(osim dakako glasovitoga Plomina), a troškovi hidroelektrana se razlikuju od
lokacije do lokacije.
Hrvatska elektroprivreda raspolaže s oko 3500 megavata elektrana u zemlji, pa
se dolazi do vrijednosti (samo) elektrana od pet do sedam milijardi američkih
dolara u ovisnosti s kojom se cijenom računa. Ipak tu brojku treba nešto
umanjiti zbog starosti elektrana.
Hep
vrijedan barem 20 milijardi američkih dolara
Što je s vrijednošću elektromreže, opreme, zgradama itd.? Što je s elektranama
izvan Hrvatske koje su sagrađene hrvatskim novcem snage oko devetsto megavata za
koje baš nitko ne brine i tek se tako olako odriče velike nacionalne
vrijednosti? Možda je i tu riječ o nekakvim internim dogovorima čelnih ljudi
hrvatske, bosanske, srpske i slovenske politike.
Dakle, vrijednost o kojoj možemo govoriti kada je u pitanju Hep također se
penje na oko deset milijardi dolara. U tom iznosu nije ni spomenuta vrijednost
hidropotencijala koji svake godine "padne" na zemlju. Hrvatske hidroelektrane
godišnje proizvedu u prosjeku najmanje oko pet milijardi kilovatsati električne
energije (što je blisko ukupnoj potrošnji svih domaćinstava u Hrvatskoj).
Prema prosječnoj cijeni električne energije za kućanstva u Hrvatskoj od oko
7,5 američkih dolara, to je iznos od 375 milijuna američkih dolara godišnje.
U razdoblju do 2030., do kada "vrijedi" nedavno prihvaćena "strategija
energetskog razvitka Hrvatske" (u kojoj je glavni cilj promijeniti - povećati
"socijalne cijene energenata"), to je vrijednost od 10,5 milijardi američkih
dolara, što udvostručuje ukupnu vrijednost Hepa i penje se na iznos od oko 20
milijardi američkih dolara. Zar to sve treba nekom darovati za samo dvije
milijarde dolara ili manje?
Bitka za
fotelje
Umjesto da politika donese zakon o nacionalizaciji svega onoga (dakako, uz
obeštećenje onih malobrojnih koji su nešto za to i platili) što su stvarale
generacije stanovnika Hrvatske, što je bilo opće društveno vlasništvo, a tzv.
pretvorbom i privatizacijom je od 1991. godine došlo u vlasništvo onih "koji
imaju Hrvatsku", u bitci za preraspodjelu fotelja, petlja nešto s nazovi
revizijom pretvorbe i nastavlja još brže i bezobzirnije rasprodavati i
uništavati ono što je preostalo.
Sve to čini s nekakvim tobožnjim ciljem uključivanja Hrvatske u Europsku uniju
koja nije bila u stanju niti zaustaviti krvavi rat na ovim prostorima čak je
žrtvi zabranila nabavu oružja za obranu.
Sa sadašnjim stanjem gospodarstva i odnosa u društvu može biti samo njena
zaostala kolonija.
Piše Branimir Molak
Vjesnik, petak, 12. srpnja 2002.
Autor je diplomirani inženjer,
energetičar, jedanaest je godina radio u Ini, kada je
stekao i doktorat tehničkih znanosti u području
naftnoga rudarstva - ležišta plina.
Branimir Molak: Koliko zaista vrijede Ina i Hrvatska elektroprivreda Vjesnik 21.
srpnja 2003. str.13 |
