"Organizirali smo se putem mjesnih zajednica.
Zapovjednik sela Tovarnik bio je Marijan Popović, a
Ivica Lasić bio je v.d. predsjednik lokalnog HDZ-a i s
njim sam najviše komunicirao, jer je HDZ preko
Tomislava Merčepa dobivao zapovjedi. Nakon što su 2.
svibnja naši policajci nastradali u Borovom Selu, u
dogovoru s Merčepom postavili smo barikade u
Tovarniku. Dana 15. lipnja dobili smo obavijest da se
u Vukovaru osniva Zbor narodne garde i da se svi mlađi
od 35 godina mogu priključiti. Među prvima sam otišao
tamo, a obučavali su nas sadašnji generali Ante Roso i
Miljenko Filipović, koji su došli sa svojih 30 ljudi.
Imao sam tada sređen život, dvoje djece koji su išli u
prvi i četvrti razred osnovne škole, napravio sam novu
kuću... Ali znao sam da nema nazad. Znao sam da nam
slijedi borba za opstanak, borba za slobodu Hrvatske.
Bili smo okupljeni da načinimo temelj obrane grada
Vukovara, jedini smo mi bili organizacijski sposobni
da se suprostavimo četničkim napadima", prisjeća
se Anđelić.
U to
vrijeme jugovojska je bila tampon zona između
hrvatskih branitelja i četnika, no cijevi takozvane
JNA bile su uperene prema hrvatskim položajima.
Dolaskom dragovoljaca iz Zagreba, Našica, Vinkovaca,
Đakova, kao i satnije HOS-a, Ivan Anđelić - Doktor
postao je zamjenik zapovjednika Ivice Arbanasa na
Sajmištu.
"Pod zapovjedništvom Ivice Arbanasa
srušena su prva četri aviona u Domovinskom ratu. Srušio ih je pokojni Luka
Andrijanić, a uništeno je i deset oklopnih vozila. Tada je jugovojska izgubila
kompas te su u drugoj polovini kolovoza krenuli u otvoreni napad i osvajanje
Vukovara", prisjeća se Doktor, i danas kaže: "Bio sam spreman poginuti
za svoju domovinu. I da treba sve bih ponovio".
Majora
Šljivančanina poslao je s čergom preko Dunava
Početkom listopada 1991. godine, kada je elitni srpski korpus u Vukovaru
doživio gubitke, imenom i prezimenom major Veselin Šljivančanin pozvao me je na
predaju. Rekao je preko megafona: "Ivane Anđeliću - Doktore, ja sam
profesionalni vojnik, oficir, danima pratimo vaš rad, nemate teoretske šanse.
Izađite s podignutim rukama, odložite naoružanje, bit će vam suđeno po
jugoslavenskom zakonu. Mnogi će spasiti glavu, ali, na žalost, mnogi će platiti
glavom". Motorolom sam mu odgovorio: "Profesionalni vojniče, oficire, je***
ti mater četničku! Moje ime i prezime znaš, a ti se predstavljaš kao
profesionalni vojnik, oficir. Što se ti ne predstaviš? Kad te ubijemo podignut
ćemo spomenik neznanom junaku. Pakuj tu čergu i u tri pi**e materine preko
Dunava".
Ivan Anđelić bio je ranjen tri puta.
Prvi put to se dogodilo u Vukovaru, 9. listopada
1991. godine. Ozlijeđena mu je sljepoočnica, dobio
je 12 injekcija u oko, ali nije želio ostati u
bolnici. Drugi put ranjen je u Rami, 10. svibnja
1992. Dobio je nekoliko gelera u vrat, a dio
krhotina je čak i sam rukom povadio da mu ne
smetaju. U akciji 18. lipnja 1992. u izravnom sukobu
s udaljenosti od petnaestak metara ranjen je
mitraljeskim rafalom u obje potkoljenice. Na lijevoj
nozi zadobio je vanjski prijelom obje kosti, a na
desnoj su mu oštećeni svi živci i krvne žile.
Operiran je u splitskoj bolnici, a nakon neokiko
dana prebačen je avionom u Zagreb na daljnje
liječenje. Danas Ivan živi u Zagrebu, zasnovao je
obitelj, ima dvoje odrasle djece i unuka Patrika.
Mario Kokaj, Glas Slavonije,
www.hkz-kkv.ch |