- Uvijek sam išao s vojskom na teren. Nisam dolazio dan
poslije, već sam snimao vojnika koji ratuje, puca i
ubija da ne bi bio ubijen. To je rat! - pripovijeda
Malbaša čija je kamera neumorno i nepristrano bilježila
povijest i slikama pripovijedala istinu u vrijeme
medijske izolacije. Nenaoružan, u maskirnoj uniformi, s
kamerom je jurišao po prvoj crti i snimke donosio i slao
u HTV-ov studio u Splitu odakle su obilazile svijet.
- Ja nikad u životu nisam pucao, vodio
sam medijski rat. Moja je puška bila kamera i imam to
crno na bijelo. Jedini u medijskom prostoru imam
status hrvatskog branitelja jer sam bio u sustavu HV-a
- kaže Malbaša koji je zapravo bio spona između vojske
i medija. Bio je vanjski suradnik HTV-a, a svoj je
posao odrađivao u 126. sinjskoj brigadi kao hrvatski
vojnik, dok nije 1994. prebačen kod generala Gotovine
u zborno područje, gdje je dočekao završetak rata.
Pregovori s Mladićem
Prisjeća se, za njega je sve počelo
već u kolovozu 1991. godine kada su naši tražili
oružje iz vojarne Tadije Anušića u Sinju. On je bio
privatnik, imao je fotoradnju u Sinju.
- Otišao sam tamo. Bio sam na kapiji
kada je počela pucnjava. Netko je opalio iz puške i
počelo se pucati na sve strane. Tad sam shvatio -
počeo je rat! Što ćeš sad? Opredijelio sam se da ću
biti u službi Hrvatskoj vojsci. Prvo sam im radio
iskaznice, besplatno slikao 4000 vojnika. Onda su iz
splitskog studija HTV-a molili ljude koji su u ratnoj
zoni, ako su nešto snimili, da im daju snimke. Nakon
prvog granatiranja Sinja donio sam svoje snimke sada
pokojnom uredniku Ivi Šipeku. Tada su prvi put pustili
u eter snimku na kojoj se čuje zvuk granate. Tako je
počelo... - prisjeća se Malbaša koji je s Hrvatskom
vojskom ostao do kraja rata i kamerom bilježio noviju
povijest.
- Sinj je bio nadohvat srpskog
topništva nakon četničke okupacije Vrlike, Kijeva i
brane Peruča. Snimao sam granatiranja i prognanike. U
početku sam pratio pravac kretanja vojnika preko
Svilaje i Dinare. Išao sam s momcima iz 9. bojne
HOS-a. Oni su se tukli, pucali, ja sam bio na 50
metara od njih. Onda je 1992. godine Hrvatska
priznata, postupno su dolazile međunarodne snage i
došlo je do razdvajanje zaraćenih strana. Jedini sam
snimio branu Peruču koja je letjela u zrak, a bio sam
i na pregovorima s ratnim zločincem Ratkom Mladićem.
Moja je snimka kad on u kameru govori da je "lično"
minirao Maslenički most i i Peruču. Kazao je: "Vi
znate da ja to radim efikasno i kvalitetno i ja držim
Dalmaciju u blokadi" Snimio sam to 26. 9. 1991. godine
u Hrvacama ispod Alebića kule gdje je bila njihova
zadnja crta, odakle su 17 mjeseci tukli Sinj i
Cetinsku krajinu - kaže Malbaša o danas povijesnim
pregovorima s Ratkom Mladićem na koje su došli Petar
Šimac, Ivo Čović i Jerko Vukas. Petrova kamera sve ih
je ovjekovječila.
- Mi dolazimo na pregovore, a Mladić
sa svitom kasni 45 minuta zato što ga je Ante
Kotromanović sa svojom grupom sačekao na cesti D1 i
opalio po njemu. Oštetio mu je transporter pa je bio
bijesan. Malo je falio da ga Kotromanović tada nije
skinuo. Iživljavao se i vikao na generala Šimca i Ivu
Čovića. Imao je i on svoga snimatelja. U početku mi
Mladić nije dao snimati, ali snimao je njegov pa sam i
ja uključio kameru. Mladić je organizirao pregovore
jer mu je cilj bio izvući vojsku iz Sinja. Tada je
dogovorena i prva razmjena zarobljenika. On je nama
dao sedam naših koji su poginuli, a mi njima čitav vod
četnika zarobljenih u drniškom zaleđu, bio je 21.
Pregovori su trajali više dana, a Mladić je poslije
čak inzistirao da ga snimam. Rekao mi je: "Obeleži
svoju kuću crvenim krstom kada uđem u Sinj, ako ne
bude srušena, ja ću ti je čuvati!" - kaže Malbaša
dok gledamo u snimke iz 1991. godine.
Mladić je doveo i novinara Radovana Brankova, pokazuje nam ga
Malbaša na slikama u maskirnoj uniformi i pancirki, koji je došao iz Beograda.
Gledamo sat vremena i 45 minuta dugu snimku pregovora, a Malbaša komentira da ti
povremeno dođe da se nasmiješ od tuge i jada. Malbašin studio u Sinju krije
neprocjenjivo blago na VHS i beta-kazetama te DVD-ima. Natpisi "Bitelić",
"Hrvace", "Prognanici iz Vrlike", "Virovitica", "Rat u Sinju", "Peruča",
"Oluja". "Zima '94.", "Maestral", "Južni potez"... Originali su tu, a sve je
prebačeno i na hard diskove, označene po operacijama. Vjerojatno nitko ne
posjeduje takvu dokumentaciju i filmsku povijesnu arhivu o Domovinskom ratu.
Samoinicijativno je 1992. godine snimao pad Kupresa i napad na Livno gdje su u
Rujanima zaustavljeni tenkovi JNA.
Prvi susret s Gotovinom
- Imam snimke kada je jedan naš momak
iz Zagreba pogodio tenk. Tada sam se prvi put susreo s
generalom Gotovinom koji je bio zapovjednik Livna i
imao je čin pukovnika - prisjeća se Malbaša. Tijekom
1993. snimao je reportaže iz Prozora, Sarajeva,
Mostara i s raznih bosanskohercegovačkih ratišta s
novinarima Miljenkom Karačićem, Smiljkom Šagoljem,
Antom Ivankovićem... Na terene je odlazio s mnogim
novinarima, a najdraži od svih mu je veliki prijatelj,
pokojni Joško Martinović.
Njegova kamera bilježila je užase,
smrt, razaranja i patnju, a jedna od najpotresnijih
scena snimljena je tijekom operacije Zima '94.
Hrvatske snage temeljem Splitskog sporazuma došle su
na područje Livna i 23. 12. 1994. Andrija Matijaš Pauk
vodio je operaciju i izvukao oklopne snage na vrh
Dinare, na 1780 metara visine.
- Bilo je 80 cm snijega i minus 20
stupnjeva. Mi probijamo njihovu prvu i najveću crtu
obrane Knina, Male i Velike Poljanice - i doživimo
šok. Oni su na prvoj crti držali civile iz Banje Luke,
Hrvate i Bošnjake, kao živi štit i da im kopaju
rovove! Zamislite scenu, 48 civila trčalo je prema
nama. Mi smo ih zbrinuli - svjedoči Malbaša. U svom
dokumentarnom filmu "Istinom do pobjede"
koristio je tada snimljen kadar čovjeka koji je među
poginulima koji su kopali rovove pronašao sina,
21-godišnjeg Marka.
- Plakao sam i snimao potresnu scenu
kada je čovjek našao ubijenog sina, pokraj njega
lopata. Pao je pokraj njega, grlio mu smrznutu glavu
punu snijega i govorio: "Sine moj, gdje su te
ubili, na vrhu Dinare?!" Okrenuo se prema nama i
zahvaljivao što smo mu omogućili da vidi mrtvog sina.
Rekao je: "Sine, poginuo si za svoj hrvatski narod"
- ni danas Malbaša nije ravnodušan na prizor koji mu
se odigrao pred kamerom prije 21 godinu.
Slijede oslobađajuće operacije Skok 1
i Skok 2, potom Ljeto i konačno velika Oluja
- U zoru 5. kolovoza 1995. godine moj
dobri prijatelj, sada pokojni novinar Joško Martinović
i ja išli smo sa 4. i 7. gardijskom brigadom u Knin.
Nisam mu rekao kamo idemo, a dobio sam zeleno svjetlo
od generala Gotovine da ga vodim. Došli smo do
Bosanskog Grahova i mojim autom bez svjetala došli u
zapovjedništvo 4. gardijske. Oko 1 sat načelnik Čedo
Sovulj Kennedy posjeo nas je u džip i vozio. Išli smo
tamo gdje nije bilo puta i probijali smo se na vrh
Plješivice poviše Knina. Tim je pravcem oslobođen
Knin. Svanulo je i nakon 4,5 godine vidiš Knin kao na
dlanu. Kakav je to osjećaj! - zastaje u priči Malbaša.
Taj ga dan podsjeća na ružan događaj.
Veliki vojnik - Matijaš
- Oko 8.20 sati toga jutra četvorica
pripadnika 4. gardijske brigade poginula su u
Golubićima poštujući Ženevsku konvenciju. To su bili
ratnici Andrije Matijaša Pauka. Poslije, kada smo
došli na kninsku tvrđavu, vidio sam Pauka. Oslobodili
smo Knin, a on tužan, Bože sačuvaj... Dok cijela
Hrvatska slavi, četiri majke će danas čuti: "Primite
moju sućut, gospođo..." Naši su momci podmuklo
ubijeni, a njima su se pripisivala nedjela koja nisu
počinili i to najviše boli - kaže Malbaša.
Prevrćući po arhivi, dolazi do kazete
na kojoj piše "Gotovina, sastanak", originalne snimke
brifinga u Kninu dan nakon Oluje. Gotovina viče,
govori kako se hrvatski vojnik treba ponašati, lupa
šakom o stol, a Petra Škorića (danas predsjednika
splitskog HDZ-a) šalje po križ. Ta je povijesna snimka
pridonijela donošenju oslobađajuće presude generalima
u Haagu i skinula ogroman teret optužbi da je naša
vojska bila zločinačka, ali autoru je donijela
probleme.
- Kada je u javnost pušten brifing
generala Gotovine, policija me privela u jedan sat
noću. Tada je Sanader bio premijer, a Gotovinu se
tretiralo kao istinskog ratnog zločinca. Moj prijatelj
Željko Hučić iz Zagreba i ja od nemoći smo pustili taj
film. Prva ga je objavila Nova TV pa HTV. Pod pratnjom
policije s alkarskog trkališta priveden sam u Zagreb.
Rekli su da moram predati arhivu, a ja danas mogu reći
da sam originale ostavio sebi, a njima dao kopije -
govori Malbaša o bitkama nakon rata. Za Gotovinu kaže
da je bio samozatajan i nije volio kameru. Prisjeća se
kako je s prijateljima 10 dana u studiju pretresao svu
svoju arhivu kako bi izdvojili 17 kaseta za obranu
generala Gotovine.
- On tada još nije bio ni svjestan što
ga čeka. To je bilo kada je Račan došao na vlast. I
tada sam imao silnih problema. Nabili su mi puste
poreze, sve mi račune blokirali... U Heinzelovoj sam
tri puta bio na razgovoru, ja kao ratni snimatelj zbog
topničkih dnevnika! To je strašno. Čak su me i bez
naloga odvodili i tvrdili da ja ne mogu imati ovu
arhivu jer bi ona navodno trebala biti nečija. Čija?
Milorada Pupovca, Vesne Treusić ili nekog trećeg? Ja
sam hrvatski vojnik koji je štitio interese hrvatske
države, a tretirali su me kao neprijatelja. Srce me
boli zbog toga - kaže Malbaša.
Snimke ulaska Hrvatske vojske u Knin,
intervjue s generalima Koradom i Matijašem, izjavu
generala Ademija i sav ostali snimljeni materijal
Joško Martinović i Petar Malbaša iznijeli su iz Knina
u helikopteru koji ih je prevezao do Splita. U Vrlici
i Kijevu još su bili četnici. Zahvaljujući tome
Hrvatska i svijet vidjeli su prve scene iz oslobođenog
Knina. Sutradan se Malbaša vratio i s novinarkom Nadom
Šurjak snimao reportažu o dolasku Tuđmana i Šuška u
Knin.
Tada je Malbaša u Kninu pronašao i
vrijedan filmski materijal koji su Srbi snimali.
- Pronašao sam snimke na kojima
Kapetan Dragan priznaje kako je teško poražen na
Maslenici. Koristio sam ih u filmu o 9. bojni HOS-a -
kaže Malbaša kojemu su ratne snimke koje su snimali
Srbi na raznorazne načine došle do ruku, što povijesnu
vrijednost njegove arhive čini još većom.
Zadnji ratni dan bio mu je operacija
Južni potez nadomak Banje Luke, kada je poginuo njegov
veliki prijatelj Andrija Matijaš Pauk.
- Došao sam do Manjače. Tu smo večer Pauk i ja bili
skupa. Probudim se po noći, vidim on se brije, nije
mogao spavati. Ujutro je otišao na liniju prije mene.
Bio je hrabar ratnik, a imao je pegulu. Na križanju u
tim vrletima i šumetini, on kao zapovjednik oklopne
jedinice pogine! - kaže Petar. Točno je da je
legendarni Pauk stradao od prijateljske vatre,
potvrđuje Malbaša istine radi, ali ističe kako je to
nevažno, on je bio legendarni ratni zapovjednik i
spletom nesretnih okolnosti izgubio je život. Takav je
rat.
- To je njegova sudbina. Nikad se nije
štedio, išao je pravo na četničku komunikaciju.
Njegovi tenkisti upali su u minsko polje i izmiješali
se s njihovima. U sveopćem metežu njegov tenkist
ispred sebe je vidio transporter i mislio da su
njihovi unutra. Opalio je i Andrija poginuo. On je bio
jedan od najhrabrijih ljudi koje sam u ratu vidio!
Takav je bio još samo Thomas Crowley, Irac koji je
pokopan na Lovrincu. I on je poginuo od svoje mine.
Bio je samozatajan, bježao je od kamere, isto kao
general Gotovina. Nisam ga snimao u ratu, ali sam za
9. bojnu HOS-a radio dokumentarac o njemu - s uzdahom
kaže Malbaša.
Premda ne voli govoriti o sebi, kaže
da je i sam više puta bio u pogibeljnoj situaciji.
- Jednom sam u Biteliću preskočio
preko odskočne mine i nisam zakačio konop; na Peruči,
kada sam snimao klapnu koja ispušta vodu s brane, upao
sam u minsko polje i zagazio na tzv. paštetu, ali
nisam stao na križić na vrhu. U Livanjskom polju na
mene su pucali i jedni i drugi. Dobro da me nije ubio
Davor Jović iz Vrgorca, pripadnik Četvrte, u zadnji je
čas vidio da sam to ja. Bog me ostavio na životu da
bih govorio o ratnicima koji su oslobodili moju i
tvoju domovinu Hrvatsku - zaključuje Petar Malbaša.
Priča on i dalje ratne priče u svojim
dokumentarcima. Snimio ih je 12, najdraži mu je
"Istinom do pobjede", a i dalje ih slaže. S kćeri
novinarkom želi snimiti film o ocu čiji je sin poginuo
na Dinari. Priprema i web-stranicu "Heroji rata".
Obilazi škole, djeci prikazuje filmove i zajedno s
drugim sudionicima Domovinskog rata pripovijeda im
istinite ratne priče.
Iako je proveo 1800 dana u vojsci, ne
koristi nikakve braniteljske povlastice. Radi za život
i opet se honorarno vraća na HTV.
- Otvoreno i
bez ikakvog kompleksa mogu reći: ja nemam ništa! I
zato sam jako bogat i sretan čovjek. Trčati za
hrvatskim vojnikom po dinarskim vrletima za mene je
bila čast. Nikad nisam uzeo plaću od Hrvatske vojske,
a bio sam na popisu. Gotovina mi je nudio čin, nisam
htio. Nikad nisam tražio mirovinu. Ja sam imao tu
povlasticu da snimam najnoviju povijest svoga naroda,
a nadam se da će doći dani kada će se ovi materijali
cijeniti puno više nego danas. Nemojmo zaboraviti one
koji su za našu slobodu dali svoje živote! Imao sam
privilegij što sam preživio i trudit ću se da se pamte
oni koji nisu bili te sreće - zaključio je Petar
Malbaša.
Autor/izvor
Slavica Vuković/Večernji list
![](images/petar_malbasa.jpg)
|