Marin Ćilić je novi hrvatski bronhij
Trenutno svi lakše dišemo. Nakon
njegove sjajne pobjede na US OPEN-u pokazalo se da
Hrvatima ne treba puno da budu sretni. Samo dobro
plaćen posao na kojem se baš previše ne radi, auto s
dodatnom opremom, kuća i vikendica, može i malo veći
stan i život je san. Od svega navedenog za sad je tu
nažalost samo Ćilićeva pobijeda. S vremenom, za recimo
od 100 do 150 godina svi će imati posao, kuće, Dinamo
će igrati u Ligi prvaka, što više i dočekat će
proljeće. Da je Goran ranije postao Ćiliću trener i da
ga je recimo zapitao "Jesi li ručao?", Ćilić bi
odgovorio "Jesam!", a onda bi Goran rekao: "E onda
udri tu lopticu!". Ćilić bi u tom slučaju ranije
postao i naš heroj. No dobro, i ovako se lakše diše.
Kako sam ja pasionirani tenisač odmah sam našao jednu
sličnost sa Ćilićem. Danas je svima jasno da je Marina
prije svega trebalo uvjeriti da ima igru za pobijediti
i najbolje kao što su to Federer, Đoković i Nadal. I
Goranu je to uspjelo. Vidite, i kod mene je slična
situacija. Ja već dulje vrijeme uvjeravam moje
partnere u tenisu da sigurno mogu igrati još lošije
nego što igram. No, nažalost nitko mi ne vjeruje.
Tvrde da sam u zabludi i da se lošije zaista ne može
igrati. Izgleda da ću morati promijeniti trenera.
Kad smo već kod športa, i nogomet je
šport
Gledam utakmicu Hrvatska : Malta. Na HRT-u prenosi Drago Ćosić.
Čini mi se da je blizak s "upravnikom" svih HRT-ovih Dnevnika. Naime, u jednom
trenutku navijači počeli provocirat veliku većinu liberalnih i progresivnih
navijača kojima je stran svaki nacionalizam i koji slušaju Lepu Brenu i gledaju
Žikinu dinastiju, a ne vole Thompsona. Počeli se navijači ognjištari derat "U
boj, u boj, za narod svoj..." Ta primitivna pjesma kojoj je mjesto u
Čavoglavima, a ne na stadionima odmah je zasmetala suptilnom sluhu našeg Drage.
Sličan i istančan sluh ima i njegov kolega i istomišljenik
Branimir Pofuk i mnogi drugovi bliski "upravniku" Stipi Alfieru kojega njegovi
obožavatelji zovu punjena ptica. Ćosić je na vrijeme shvatio da se tu radi o
ratno huškačkoj pjesmi. Misli Drago, oni bi nas opet zaratili. S kim? Zna se! U
boj za narod svoj! Koji narod, razmišlja Drago. A što je s narodnostima? A što
je s nacionalnim manjinama? Naročito sa jednom. I pošto pristrani sudac nije
htio prekinuti susret zbog grubog vrijeđanja naroda i narodnosti očevici kažu da
su Dragu jedva zaustavili da ne prekine prijenos.
Ali, ako se ovo još jednom ponovi, zaprijetio je Drago, više me
ništa neće spriječiti da isključim mikrofone. Osim ako se ognjištarski navijači
ne ispričaju naprednim i liberalnim navijačima tako da zapjevaju svakom uhu
dragu "Po šumama i gorama naše zemlje ponosne..." Pričam s prijateljem Lukom
Zaradićem i ogorčeno mu kažem "Kud to vodi Luka, još će na stadionima početi
svirati Thompsona!" "Vidi se da ne ideš na tekme", reče Luka, "pa na stadionima
samo Thompson i svira". Imao je pravo Slavek Goldstein kad je napisao putopisnu
knjigu "41. godina koja se vraća". No, nama je naš Drago, govoreći iz srca,
svima dao putokaz što možemo, a što ne smijemo zapjevat.
Milan Kundera je napisao "Tamo gdje
govori srce, nije pristojno da razum stavlja svoje
primjedbe"
Čitam sa posebnim zanimanjem tipičnu
hrvatsku polemiku između kolumniste Ivice Šole i
glavnog analitičara predsjednika Josipovića, Dejana
Jovića. Odmah je uočljiv sukob starog, prevladanog,
prevaziđenog, retrogradnog i uskogrudnog Šole s
modernim, progresivnim, proeuropskim, proengleskim i
projugoslavenskim Jovićem. Zatucani i neobrazovani
Šola zlobno tvrdi da je naš Dejan za njega sigurnosni
problem. Naravno, bez ijednog dijalektičkog argumenta.
Šola, onako jadan, pouzda se u činjenice, ne znajući
da je Dejan davno završio školu u kojoj je vrijedilo
pravilo "Ako se činjenice ne slažu s našom istinom, to
gore po činjenice."
Naivni Šola od nekud je izvukao Dejanovu znanstvenu analizu o
hrvatskim generalima pa citira Dejana "Pogledajte hrvtaske generale, pa tu ne
možete otkriti je li to pripadnik mafije ili države." "In medias tres" kako bi
rekli pravi generali iz Dejanu drage Juge. No, na Šolinu žalost naš Dejan je u
pravu. Samo se prisjetite kako izgleda Gotovina, Markač, Ante Roso, Krstičević i
da ne nabrajam dalje. Cosa nostra. Šaka jada.
A kada se prisjetite pravih generala naše slavne JNA, kako su
oni izgledali? Recimo Blagoje Ađić, Aca Vasiljević, pa haška zvijezda Mladić,
Mile Martić i slični likovi. Da srce zaigra Dejanu i svima nama naprednim i
progresivnim. Dobro, po čl. 38. Ustava RH Dejan ima pravo na svoje mišljenje i
stavove. Ne može njega klerikalac Šola u tome sprječavat. Dejanov šef je vrhovni
zapovjednih hrvatske vojske. Ili armije kako voli reći Dejan. Dejan je ujedno i
njegov glavni analitičar i savjetnik. Između ostalog i za mafiju. Josipovićev
don Corleone.
I zato sam siguran da u hrvatskim oružanim snagama nema ni
jednog Al Caponea. Naročito onih mafijaša iz Oluje. Da se je dosadni Šola popeo
na živce i drugima, a ne samo Dejanu pokazala je i Ružica Cigler, bivša glavna
urednica Večernjaka. Kako je to uobičajno i u skladu sa dobrim medijskim
običajima Ruža je u jednom broju Večernjaka srezala Šolu kao peršun. Na sitno.
Ona je skužila da je Šola plagijator. Plagirao je sam svoj raniji tekst. I
umjesto da zločestog Šolu pozove na razgovor i povuče ga za uši dobronamjerna
Ruža objavi na čitavoj strani Večernjeg svoju ispriku čitateljima zbog groznog
Šolinog krimena.
Sljedeće subote Dejan prosto ne može da veruje kad je vidio da
je Šolina kolumna opet na istom mjestu. To je ujedno i dokaz da je predsjednik
Josipović apsolutno u pravu kad predlaže referendum za promijenu Ustava, a kojim
promijenama bi dobio daleko veće ovlasti nego do sada. Ako taj referendum
uspije, ode Šola šorom. Osobno mislim da Dejan Jović ima pravo na svoju ljubav
prema Jugi. Samo ako na tome ostane.
Krleža je jednom napisao "Ljubav
prema jednima ostavlja dovoljno prostora za mržnju
prema mnogim drugima"
Za relativno kratko vrijeme započet će
suđenje u Švabiji našim zaslužnim drugovima Perkoviću
i Mustaču. U narodu se osjeća strepnja. Ljudi se
snuždeno pitaju kako je uopće moglo doći do toga da
poraženi Švabe sude pripadnicima pobjedničke narodne
vojske. Zna se da je Perković sugestivno i uvjerljivo
objasnio Švabama da se je neprijateljska emigracija
morala ponekad odstrijeliti samo zato da bi Njemci
mogli mirno plivati na svojim luft madracima
jugoslovenskim Jadranom. Ali tko će tupavim Švabama tu
sofisticiranu obrambenu taktiku objasnit? Možda to
uspije Nobilu. Ne znam.
Švabe pitaju da li je Srpski popularni junak Arkan još živ. Kad
je izašao iz pritvora u Zagrebu Ante Nobilo je bio tužilac i siguran je da je
bio živ. Mnogi misle da su za smrt Željka Ražnjatovića Arkana krivi Hrvati. Da
ga oni nisu pustili iz pritvora i da mu Joža Boljkovac nije poklonio pištolj, on
bi danas bio Nobilov klijent. I sigurno bi ga branio i obranio pred neovisnim
hrvatskim sudovima. Ali problem je pred nama drugovi. Pojavu osuditi, a drugove
Perkovića i Mustača spasit. I u skladu sa tom mudrom i humanom parolom u akciju
je krenuo premudri Igor Alborghetti. Igor je jako zabrinut procesnim
egzibicijama Vrhovnog pokrajinskog suda u Munchenu.
Švabe nas stalno gnjave, traže nekakve dokaze, pitaju nas o
tajnim policijama kojih u demokratskom centralizamu nije nikada ni bilo. I zbog
zaštite interesa Lijepe naše Igor predlaže da Hrvatska na suđenje pošalje svoje
službene promatrače. Moramo zaštiti naše interese dok smo još na vlasti, misli
Igor. A drugove po mogućnosti spasiti. Poznato je da je Hrvatska imala službene
promatrače u Haagu kad se sudilo Hrvatima. Najpoznatiji promatrač bio je Stipe
Mesić koji je sve oduševio, a najviše Haško tužiteljstvo. Dobro, ovo sa Njemcima
je nešto drugačije. Tu smo na vrijeme pojavu uočili, ali i uz sav trud i
zalaganje drugove nismo spasili. Samo smo se malo osramotili. Ali još nije kasno
misli Igor, perjanica Jutarnjeg i hrvatskog novinarstva. Kad bi se recimo moglo
postati novinar godine zbog pametnih prijedloga, evo nam odmah pobijednika.
Usput neka za svaki slučaj nazove Slobodana Novaka kretenom i fra Duka će mu
predati pobjednički pehar.
Robert Frost je napisao "Mozak je
sjajan organ. Uključi se isti trenutak kad se
probudite i radi sve dok ne dođete u ured." U ovom
konkretnom slučaju ured Jutarnjeg.
HDZ dobro predviđa događaje. Ima
pregled igre kao Ray Charles. HDZ je protiv
referenduma udruge "U ime obitelji" kojim se želi
promijeniti izborni sustav. Dobri, stari HDZ. I
slijepcu je jasno da će taj referendum uspjeti bez
problema. Ni Ustavni sud neće se usuditi proglasiti
takovo referendumsko pitanje neustavnim. Sve će proći
vrlo jednostavno. Kao zagrijanim nožem kroz putar.
Umjesto da iskoriste sretnu okolnost što je HDZ-ov
glavni rival SDP također protiv i priklone se sigurnom
pobjedniku, mudre HDZ-ovske glave traže široku javnu
raspravu.
Nisu ni za izborni prag od 3 % jer bi
tobože u Sabor ušlo previše stranaka. Ni sad u Saboru
nema mjesta pa bi nastala prevelika gužva. Neki će
morati stajati i to točno na izbornom pragu od 3 %.
Protiv su zabrane predizbornih koalicija, što je
gotovo pravilo u demokratskom svijetu. Boje se da bi
mogla propasti njihova koalicija sa velikim i snažnim
HSLS-om koja sam ne može ni sanjati o saborskim
klupama. No, oni su spremni i na stajanje. Tako da im
saborske klupe nisu problem. I vidimo da novi HDZ zbog
čiste solidarnosti sa SDP-om propušta ući u momčad
koja pobjeđuje. A što će se reći onima koji će
potpisati zahtjev za referendum. Bit će ih od prilike
jedan milijun. Skoro kao gledaoca Žikine dinastije.
HDZ-ovci će vjerojatno reći mi smo se šalili. Nije u
referendumima sve, glasujte za HDZ. Naravno, nakon
široke javne rasprave.
Još je Winstron Churchill rekao "Ako
želiš spriječiti neku političku odluku, organiziraj
javnu raspravu"
Bunjevci nisu ni Srbi ni Hrvati, oni
su naši. Nije rekao, ali je mislio Srpski predsjednik
Nikolić. Prije toga je onima koji nisu Srbi, ali su
njegovi poklonio školske knjige na čirilici. Kako bi
pokazao da su njegovi. Predsjednik Josipović reagirao
je rezolutno i oštro "Ja ga razumijem jer je
predizborna kampanja." Liberalni vojvoda kaže da
Srbija svima omogućava svojim Ustavom da se izjasne
kako žele. Zato se Bunjevački Hrvati i mogu izjasniti
da su Srbi ili u najgorem slučaju da nisu Hrvati, kad
god to zažele.
Sada sa zahvalnošču od bivšeg četničkog vojvode dobivaju školske
knjige na čirilici. HDZ se trgnuo i diskretno protestirao. Javilo se i
Ministarsvo vanjskih poslova, dajući do znanja da će se ta stvar riješiti
diplomatskim putem i izražavajući žaljenje što neke stranke na tom minornom
pitanju skupljaju jeftine poene. I sad vidimo na djelu hrvatski jal koji ne
prihvača, kako je rekao vojvoda "srpsku velikodušnu gestu" kojom se Hrvatima
daruje "udžbenike na ćirilici." Još su nam samo trebali uz to darovati još jedan
reprint časopisa "Zenit" u kojem izdavač Ljubomir Micić s pravom Hrvate smatra
križancima papige i majmuna.
A hrvatsko Ministarstvo vanjskih
poslova trebalo se držati pametne izreke Winstona Churchilla koja glasi
"Diplomat je onaj koji dva puta dobro razmisli prije nego ništa ne kaže."
Autor: Zvonimir Hodak, dnevno.hr
|
