"U Zajednici postoje dvije snažne grupacije koje, po
svom političkom i mentalnom sklopu dijametralno
suprotne, kao da se natječu tko će više i jače obznaniti
ostatku svijeta da u Hrvatskoj ništa ne valja. U prvoj
grupi lako je prepoznati stare emigrante koji su prije
20-tak i više godina napustili Jugoslaviju. Stvarajući
Zajednicu odnosno pristupajući joj, oni su prkosili
mrskoj im Jugoslaviji, njegujući i slaveći (često i
nekritično) sve što je imalo hrvatski predznak,
sanjajući ujedno svoj najdraži san, san o slobodnoj
Hrvatskoj. A desilo se da su neki spretniji, lukaviji,
vjerovatno i manje moralni od njih, - uz nj-hovu pomoć -
stvorili sebi i na svoju korist svoju Hrvatsku, u kojoj
za njih nije bilo mjesta. Barem ne onakvog o kojem su
snivali.
U drugoj grupaciji nalazimo ljude koji su relativno
kratko u Švicarskoj i još kraće u Zajednici, ljudi
koji su rođeni, odrasli i odgojeni u samoupravnom
socijalizmu. Njima je stvaranjem Hrvatske propala
Jugoslavija u kojoj su oni - adaptirani i samoupravno
integrirani - dobro živjeli. Tu Jugoslaviju, za koju
oni danas tvrde da je bila "pravna(!) država u kojoj
se dobro živjelo" oni nisu i vjerojatno neće tako brzo
prežaliti.
I jedna i druga grupacija bavi se hrvaskom
stranačkom politikom (što je njihovo pravo) te manje
ili više u tu svrhu zlorabi Zajednicu i njeno glasilo
(što nije u redu). Tako je npr. jedan bivši član
nadzornog odbora svoju prepisku u svezi sa Zajednicom
preslikom slao u Glavni stan svoje stranke u Zagrebu,
obznanjujući tako Urbi et Orbi svoju stranačku
marljivost.
Puno rafiniranije čini to jedna ugledna predstavnica
druge grupacije koja (mada po vlastitim riječima
računa biti u izbornom štabu svoje stranke na
slijedećim predsjedničkim izborima) energično poriče
svoju pripadnost bilo kojoj stranci, dok istovremeno
javlja u Zagreb da je uspostavila kontrolu i nad
Upravnim odborom Zajednice i nad Društvenim
obavijestima." (Kraj citata.)
Konačno je i širem članstvu postalo
jasno što se događa, pa su na izbornom Saboru
21.03.1999. g. birali većinom nove ljude, koji nisu
pripadali ni jednoj ni drugoj struji. To se naravno
nije svidjelo dotadašnjem vodstvu koje je iz protesta,
unisono napustilo Sabor, proglasivši ga
nelegalnim. I tu se karusel zavrtio, Zajednica je bila
tužena, pet se godina branila i uspješno obranila.
Prije deset godina članovi su izabrali
novoga predsjednika, čovjeka bez političkih ambicija,
čovjeka kulture, glazbenika i kompozitora, prof. Ivana
Matarića. S njime se u Zajednicu vratio mir, kultura i
zajedništvo. Hvala mu na tome! Čestitamo mu njegov 10.
predsjednički rođendan i nadamo se da će na čelu
Zajednice biti barem još toliko!
U kritičnim godinama koje su
slijedile, 1999. g. novo izabrani ljudi veliku su
podršku dobili od dr. Vlade Šimunovića. Stoga smo ga
zamolili za razgovor i viđenje događaja iz današnje
perspektive.
- Sve
do prije 15-tak godina Zajednica nije imala točan
popis članstva za svaku godinu. Sjećaš li se kada si
postao član HKZ? Ispričaj nam kada je nastao Ogranak
Bern, kako je radio i zašto je zatvoren.
U HKZ sam od
kada sam saznao za njenu egzistenciju. Nas 20-ak
Hrvata u Bernu smo se držali zajedno i nismo dali na
hrvatsko ime i Hrvate, a napada je bilo i od starne
pojedinaca i od strane jugoslavenske ambasade. Znam da
smo stupili u kontakt sa HKZ u Badenu i nakon
natezanja sa centralistički raspoloženim članovima GO
(Glavni odbor) smo inzistirali na održavanju zabave i
u Bernu, što nije išlo bez poteškoća. Za održavanje
zabave morali smo biti udruga. Nas 20-tak aktivista
supotpisali smo zahtjev, priložili već postojeće
statute i registrirali smo se 1981. kao Ogranak Bern.
Naše zabave u slijedu su bile vrlo dobro posjećene, a
naša djelatnost se svodila na okupljanje raspršenoga
hrvatskog življa po kantonu Bern, Solothurn i
romanskoj Švicarskoj. Oduševljenje je bilo veoma
veliko i simpatije naših ljudi su nam bile osigurane
samom činjenicom da smo bili jedini sa hrvatskim
imenom, što je do tada bilo gotovo jednako sa
krimenom.
U prvoj fazi
smo se uglavnom sastajali u Bernu, po prilici
mjesečno, što smo proslavili sa obrokom i pjesmom.
Djelovali smo kao iskreni prijatelji međusobno i
prijatelji Hrvatske, radili na planiranju kulturnih
manifesatacija i pokušavali na uspostavi što boljih
kontakata sa našim domaćinima Švicarcima.
Nakon prvog predsjednika (5 godina V.C.), koji je kasnije pismeno ustvrdio da
nikad niti nije bio član (!?), po izboru je došla na red i moja malenkost. Bio
sam veliki pristalica decentralizacije, pa sam uveo da se mjesečni sastanci
održavaju uvijek u drugom mjestu: Thun, Biel, Neuchâtel, Murten, Solothurn,
Sigriswil, itd. Tako smo u Neuchatelu na naš sastanak pozvali i gosp. Franu
Vugdeliju, jer su nam u našem OO (Odbor Ogranka) sjedili svi pjevači iz misnog
kora. Njemu smo predložili da osnuje jednu grupu koja bi pod njegovim znalačkim
vođenjem mogla približiti hrvatsku kulturu ljudima u ovom podneblju. Obećali smo
svu podršku i moguću financijsku pomoć, ev. za instrumente ili narodne nošnje i
sl. Svi su se složili, i Frane također, svi su bili i ostali članovi HKZ osim
Frane koji do danas to nije. Svejedno mu čestitam, jer je uspio održati gotovo
profesionalnost i zavidnu kvalitetu. Moja tadašnja želja je bila da jednoga dana
oni odavde idu pjevati u Lisinski, a ne da mi uvijek moramo pozivati nekoga za
skupe novce iz Lijepe naše. To se i ostvarilo, ali se nisu dublje povezali, na
moju žalost, sa HKZ.
Osnovali smo i potpomagali zaživljenje ogranka Biel i Romanska Švicarska,
htjeli i Solothurn u čemu nismo uspjeli. Organizirali smo zabave, Paške večeri,
te posjete uglednika kulture, politike i uvijek bili dobro posjećeni. Ogranak
Bern je od svake svoje zabave, priredbe i sl. uvijek slao u centralnu blagajnu
višak zarade i nikada nismo niti tražili onih 2000.- osnivačkog fonda od Badena.
Neka se čuje i zna!
Ogranak Bern se počeo osipavati nakon
godišnjeg Sabora (02.12.2001.) u Biel-u, gdje je većina HKZ članova htjela
suradnju sa Hrvatskim svjetskim kongresom i gdje je izglasan pristup toj udruzi.
Bio sam na tome Saboru jedini član Odbora Ogranka Bern koji se izjasnio za
pristup, a svi ostali su bili protiv. Kasnije se ispostavilo da mnogi od njih
nikada nisu plaćali članarinu, a neki je godinama zaboravili platiti, i sl. Na
čast im bilo!
Održao sam sa malim brojem vjernih
Zajedničara još nekliko Godišnjih skupština u
Neuchâtelu. Jedno vrijeme je predsjednik bio dr.
Domagoj Stojan pa sam očekivao da će ogranak oživjeti.
Nije se dogodilo, tako da sam na Saboru 2005. zatražio
zatvaranje Ogranka.
- Kako si doživjeo prelomnu 1999.
godinu i taj izborni Sabor, je li se mogao izbjeći taj
lom?
Burnu 1999. godinu sam proživljavao
kao veliko razočarenje. Bio sam tada samo duševno i
fizički najuporniji prijatelj i trudbenik HKZ, jer sam
razdor smatrao nedoličnim za Hrvate, ali sa sadašnje
distancije gledano, mislim da je to bilo odvajanje
hrvatskih Jugoslavena od od Hrvata. Ne ulazim u
polemike, mogu samo iznijeti svoje opažanje (tko se od
njih osjeti pogođenim, mogu samo reći da je istina
često vrlo bolna i neugodna).
- U Nadzornom odboru bio si tada
predsjednik. Je li NO pokušao smiriti situaciju?
Bio sam i
prije, dugi niz godina, u NO. Htjeli smo i
pročišćavali sve zareze i riječi statuta, pa smo
pokušali i napravili i pravilnike i nacrte pravilnika
OO itd. Bio sam i pred izborni Sabor u Zürich-u, a
predsednik je bio iz Badena. Na moje inzistiranje smo
napravili jedan izvanredni sastanak u Hotelu Grauholz
kod Berna. Radilo se o ozbiljnom stanju, kada je
Ogranak Baden svoje statute htio nametnuti cijeloj HKZ
i to izglasao na svojoj godišnjoj skupštini. Bili smo
prisutni sva petorica, a predsjednik R. Smokvina je
uzeo obavezu da će predsedniku HKZ, dr. Kršnjavom,
prenijeti samo jednu rečenicu, da je NO jednoglasno
zaključio da odluka Ogranka Baden nije prošla
statutarnu proceduru da bi ju se moglo staviti i na
dnevni red Sabora. On to nije učinio iz istih razloga
iz kojih je kasnije podigao sudske tužbe, koje su u
dva navrata išle do švicarskog Vrhovnoga suda i naši
Jugoslaveni, bivši članovi, su oba puta izgubili spor,
a mi u HKZ smo sa upornošću dokazali da nam je obraz
čist. U predsudskoj djelatnosti novi NO je razmišljao
koji pravac zauzeti, sve solucije smo razmatrali, more
prijedloga pokušavali, ali nismo s njima nikako mogli
stati na kraj. Oni su očito dali obećanja Centralnom
komitetu u Bagdadu (kako sam ja to tada zvao!).
- Kako si doživjeo podignute tužbe
protiv HKZ i predsjednika, a kako si se osjećao kada je udruga obranjena?
Tužbe su mi na početku izgledale kao
slom svijeta u mom stavu 'zajedništvo Hrvata iznad
svega'. Tada sam po "zdravoseljačkom duhu" bio toliko
siguran da oni moraju izgubiti, da sam dolazio na sve
sastanke Glavnog odbora, bio i u Glatbrug-u i u St.
Gallenu i svagdje, samo da dadnem podršku ljudima koji
su se borili protiv naših neprijatelja. Kada su
neprijatelji konačno izgubili, bio sam opet samo Hrvat
koji je ostao uspravan i mislim danas, kao i tada, da
nezahvalnici nisu dovoljno osuđeni. Trebalo bi ih
stavljati, makar u našim DO, češće na stup srama.
- Kaži nam kako si se osjećao kada si na 30. Saboru (2002.)
proglašen počasnim članom i koliko ti znači tako izkazana zahvalnost udruge?
Nikada ništa
nisam radio iz interesa ili pretenzije ili očekivanja
da me se treba nagraditi. Proglašenje počasnim članom
na 30-om Saboru došlo je kao grom iz vedra neba. Prvo
sam bio šokiran, osjetio sam neugodu, pa čak i
opoziciju. Kad sam se pribrao onda sam bio zaista
duboko počašćen i tako i danas osjećam. Činilo mi se,
i danas to tako doživljavam, da je to priznanje za
rad, trud i borbu za pravdu, poštenje i interese
zajedništva što sam uvijek nosio u sebi. Uvijek sam
bio spreman za društvo i priznanje je došlo kao nekava
nagrada-priznanje tih ljudi istomišljenika. To je
priznanje udruge za koju sam se duševno zalagao i koja
je dokazala svoju vrijednost kroz sve godine svoga
nesebičnog djelovanja.
- Kako ti
se sviđa (ili ne), to što i kako HKZ radi zadnjih 10
godina?
To što se radi zadnjih 10 godina mi se
čini nastavak rada, ali sada bez neiskrenih, nego samo
odanih i hrvatski orijentiranih članova. Udruga je
konačno očišćena od nedobronamjernih koji nikada u
našu Zajednicu nisu trebali ni ući. Mislio sam nekada
da bi svi Hrvati trebali biti počašćeni članstvom u
HKZ, pa sam radio na omasovljenju. Sada mislim da masa
u sebi nosi i opasnosti (skupo smo to platili) i da je
kvaliteta u poštenim, neupitnim, samoprijegornim
ljudima kojih nikada nije malo. Bolje manje, ali da su
čisti i samoprijegorni, kao što su sadašnji još uvijek
brojni članovi i prijatelji koji nas podržavaju.
- Bio si predsjednik FOHS-a, postoji li ta udruga još i što
se s njome dogodilo?
Bio sam cijelo vrijeme rizničar, od
stvaranja Zaklade za siromašne, a talentirane hrvatske
studenate FOHS-a, do njegovog prebacivanja u Zagreb.
Zaklada FOHS pod istim imenom i po istim načelima i
statutarnim principima je sada ozakonjena pri Matici
hrvatskoj.
Bilo je veoma teško nositi se sa birokratskom
upornošću u Hrvatskoj, tako da se procedura otegla 3-4
godine. Sada je to javna Zaklada pod kontrolom države
Hrvatske. Odavde smo prebacili ukupno 120.000 CHF.
Jedna smo od jačih Zaklada u Hrvatskoj. Radi na istom
principu kao u Švicarskoj. Ako netko hoće znati više,
može otvoriti FOHS.hr stranicu i pratiti rad Zaklade.
Računovodstvo i godišnji izvještaji ministarstvima
unutrašnjih poslova i financija Matica Hrvatska
obavlja bez naknade.
- Što misliš o Hrvatima u
Švicarskoj, imaš li neku preporuku/savjet za njih?
O Hrvatima u Švicarskoj ne mislim ništa,
osim onih koji su angažirani u HKZ. Sve ostalo su kruhoborci koji su uvijek
živjeli samo za sebe. Ni za njih ni za svjesne, poštene Hrvate u Švicarskoj
nemam drugoga savjeta do "Budi svoj, budi pošten i radin pa ćeš prije ili
kasnije doći na svoj račun".
- Kako gledaš na situaciju u
Hrvatskoj od smrti predsjednika Tuđmana do danas?
Situacija u
Hrvatskoj od osamostaljenja je na moju žalost još
loša! Razlozi su i tamo, kao što je bilo i nama 1999.,
da su ljudi okrenuti samo svojim interesima. Čini mi
se da je ostao realsocijalistički duh u većini
politički aktivnih Hrvata, koji ni malo ne žele
prosperitet Hrvatske, vuku natrag, jer ne vjeruju da
je njihov ideal definitivno propao. Previše je ljudi
koji su rođeni, žive i uživaju u Hrvatskoj, a žele da
je vrag odnese. Po Tesli, Hrvati pravoslavne vjere su
ponovo veći Srbi od Srba u Srbiji. Jedan od saborskih
zastupnika kaže da je ponosan što je bio u Vladi
srpske krajine, a da ga nitko ni u Saboru, ni u Vladi
ne ukori. Oni su po Tuđmanu amnestirani, a hrvatske se
ljude i u Domovini i u Hagu sudi. Pravne države još
nema. Javni mediji su u rukama onih koji plaču za
Jugoslavijom. Drugi predjednik je proveo
detuđmanizaciju. Bio je na proslavama ustanka Srba u
Hrvatskoj, a nije bio u 10 godina mandata ni jednom u
Škabrnji ili Blajburgu. Ide u Vatikan Papi da mu
izloži kao komunista da je protiv križa? Eto, mislio
sam da ću u mirovini uživat u mom voljenom Zagrebu, pa
evo me još uvijek i nakon 4 godine tu i sve rijeđe u
Zagrebu. Tužan sam da je to tako.
- Od
kada si se povukao u zasluženu "HKZ-mirovinu", čime se
baviš, što te zaokuplja?
Uživam u
bezbrižnosti da mogu ujutro ostati u krevetu i da
cijeli dan ne moram išta raditi ili što mi se svidi.
Puno čitam. Pogledam na internetu što se događa u
Hrvatskoj, Francuskoj i ovdje. Otkako sam prestao
raditi, preuredivao sam svoju praksu za stanovanje i
pokušavam prodati kuću.
- I na
kraju, bi li nam otkrio nešto više o sebi? Primjerice,
kada i gdje si rođen, koje si škole pohađao, itd.
Ne krijem ja to. Rođen sam 26. svibnja
1936. u Grudama (tada i danas najhrvatskije selo u BiH i Hrvatskoj) u tadašnjoj
Primorsko-neretvanskoj banovini. Pučka škola u Grudama, niža gimnazija u
Ljubuškom, te dio u Mostaru, završni i velika matura u Zagrebu. Medicinski
fakultet u Zagrebu 1962. Stažirao godinu dana u Zagrebu, Zelini i Božjakovini
opću medicinu, a 1967. otvorio ambulantu sa laboratorijem i zubnom ordinacijom.
1967. dolazim u Bern. U Interlakenu sam radio 9 godina, 6 godina u Nyonu, a od
1983. u svojoj praski sve do prije 4 godine. Napisao sam 4 znanstvena rada i
1982. doktorsku tezu u Bernu. Doktorat sam imao iz Zagreba, ali sam ga morao
napraviti i ovdje za priznavanje specijalističkog zvanja iz orthopedije.
- Dragi Vlado, svima nam
nedostaješ, ali nas raduje što uživaš mirovinsku
slobodu. Hvala na razgovoru, i budi nam živ i zdrav!
Razgovor napravila Dunja Gaupp
Društvene obavijesti broj 104
Predsjednik prof. Ivan Matarić i dr.
Vlado Šimunović
|
