Uzoriti, Vi ste kardinal i nadbiskup vrhbosanski.
Odgovorni ste za puk Vaš katolički u Bosni i
Hercegovini. Možete li nam nešto reći o trenutačnom
stanju u toj zemlji?
Iskoristit ću ovo pitanje da malo pojasnim odkud
potiče ono "vrhbosanski" u nazivu biskupije. Naime
prije turskih osvajanja središte biskupije bilo je u
mjestu Vrhbosna, koje je naziv dobilo po toponimu vrhu
rijeke Bosne. Katedrala u tom mjestu posvećena je sv.
Petru i Pavlu, a sagrađena je 1244. godine. Poslije
osvajanja Bosne i Hercegovine Turci katedralu do
temelja ruše, tako da na njenom mjestu preostaje samo
oltarni kamen. Taj se relikt danas čuva u Zemaljskom
muzeju u Sarajevu.
Interesantna je jedna anegdota iz tog vremena, koja zorno pokazuje kakav je
bio položaj katolika pod turskom vladavinom. Naime u Fojnici se nalazi samostan
iz koga bi franjevci proljećem odlazili među narod i ne bi se vraćali do kasne
jeseni. U samostanu bi ostao samo gvardijan, kao lokalni predstavnik katoličkog
puka u poslovima sa novim vlastima. Jedne godine vrate se svećenici u samostan i
zateknu gvardijana posve sijedog. "Pa što se to dogodi s Tobom gvardijane?",
pitahu ga zabrinuti franjevci. "Sve nazor smijući se s njima", odgovori on.
Prije ovog strašnog rata u BiH je živjelo po našim podacima oko 800'000
katolika. To su velikom većinom Hrvati, iako ima nešto malo Poljaka, Čeha,
Slovaka, Ukrajinaca i Talijana. Za rata je došlo do jednog strašnog izgona i
raseljavanja. Danas u BiH živi nešto više od 460'000 katolika. Podijeljeni smo u
4 biskupije. sarajevsku, banjalučku, trebinjsku i mostarsku.
U Sarajevskoj biskupiji smo prije rata imali 528'000 vjernika katolika u 144
župe, a danas ih imamo tek nešto više od 218'000.
U vrhbosanskoj nadbiskupiji, koja se proteže na sjeveru do Save, na istoku do
Drine, na jugu do Ivanplanine i na zapadu do Kupresa, srušeno je 600 crkvenih
objekata, a u cijeloj BiH njih oko 1'000.
Danas je Bosna i Hercegovina podijeljena zemlja. Podijeljena je između Srba i
Muslimana-Bošnjaka. Dayton je zaustavio rat, ali je ozakonio nepravdu. Mi se
jedva borimo za povrat ili za ono što nazivamo "pravo na povrat". Mi svakim
danom iznova živimo izazov. Pitaju me eto kao i Vi: "Kako je u Sarajevu?" A ja
velim: "Svakako nije dosadno". Eto tako, iz našeg kuta gledano danas izgleda ta
zemlja Bosna.
Kako teče
povratak izbjeglica na područja na kojima su živjeli
prije ratnih djelovanja i kako ih Crkva na tom putu
prati?
Naša zalaganja za povratak ljudi na njihova ognjišta
su stalna. Nažalost put nam otežavaju često politički
čimbenici iz tzv. Međunarodne zajednice, koja prema
Hrvatima povratnicima ima drugačije kriterije nego što
je to slučaj primjerice sa povratkom muslimanskog i
srpskog pučanstva na područja sa kojih su protjerani.
To ima nesagledive i teške posljedice za naš narod.
Iritirani smo nepravdom i ukazujemo na činjenice, da
se o povratku Hrvata ne skrbi dovoljno, da se želja za
njihovim povratom namjerno krivo interpretira u
svjetskim centrima moći. Ima primjera, da se na terenu
posve otvoreno od strane te i takove Međunarodne
zajednice opstruira povratak Hrvata njihovim kućama.
Mi međutim zazivamo Boga da nam pomogne u našim nastojanjima, potičemo ljude
da se vraćaju na svoja ognjišta, pa i onda kada su im kuće ruševine. Hrabrimo ih
da počnu obnovu, da rade i "čeprkaju" na svojoj zemlji, jer zemlja ostaje. Nju
se ne smije napustiti i time prepustiti drugima. Mi se za naša prava moramo
izboriti sami. Tu nam definitivo nitko neće pomoći. Na žalost legitimna politika
Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH to sada često puta nije u mogućnosti.
Dosta je tu naših internih slabosti,
ali ima i objektivnih razloga. Tako se primjerice one, koji djeluju u interesu
našeg naroda, ako se to kosi sa interesima tzv. Međunarodne zajednice namjerno i
sustavno kriminalizira, neke se kupi ili ucjenjuje, pa za nešto novaca "pjevaju"
sve što od njih zatraže. Svjedoci smo, da se dio političara jednostavno smijeni,
a na njihovo mjesto dovede one, koji nemaju legitimitet u narodu.
Zato mi radimo dodatnom snagom. Svećenici se vraćaju i zadržavaju narod. Na
Kristovom putu obnavljamo ono što nam je najvrijednije, a to su škole i
sjemeništa. Škole vode svećenici, a za njih je zadužen pomoćni biskup dr. Pero
Sudar. Za sada smo otvorili 6 školskih centara. Prvi je otvoren 1994. u Sarajevu
i sadrži osnovnu i medicinsku školu te gimnaziju. Danas imamo preko 1200 đaka na
tim školama. Bitno je reći, da su te škole otvorene svima. Mi tamo odgajamo
ljude neovisno kojoj naciji pripadaju. Oni, koji završe ove škole sigurno nam
neće biti neprijatelji.
Druga je škola otvorena u Zenici. Tu imamo osnovnu školu i gimnaziju sa ca.
800 đaka. U Tuzli smo osnovali treću školu. Predviđene su osnovna i gimnazija.
Tu imamo nekih poteškoća, jer su nam u upravi grada dozvolu za rad dali, pa onda
uzeli. U Travniku je vraćena jedna trećina čuvene travničke gimnazije. U
potkrovlju smo, dakle na tavanu organizirali sjemenište za svećenike. Uredili
smo četrdesetak soba za one učenike kojima je daleko do kuće. Tu borave i rade
preko tjedna, a vikendom odu doma. Ukupan broj polaznika je oko 900. U Žepću je
uz pomoć Selezijanaca otvoren zanatski centar na kome se uče 5 zanata, a u
Konjicu područna škola. Na žalost u Konjicu više nema naroda, pa nam je škola
gotovo prazna.
Što zbog prevelikih potreba, što zbog objektivne situacije, mi nemamo dovoljno
novaca da bismo svugdje zapoćeli graditi ili obnavljati crkve. Ono malo što se
prikupi na lokalnoj razini često nije dovoljno niti za podmirenje temeljnih
potreba. Zato smo upućeni na pomoć drugih. Do sada je naš opstanak najviše
pomagala austrijska katolička Crkva, a poslije rata na ovamo nam najviše pomaže
talijanska katolička Crkva. Mi tu pomoć sa dužnom zahvalnošću prihvaćamo.
Čini nam se, da Hrvati kao narod nemaju trenutačno onu
potrebitu intelektualnu "kritičnu masu," koja bi na jednom mjestu, neovisno o
stranačkim i političkim usmjerenjima, radila na artikuliranju bitnih strateških
ciljeva Hrvata u BiH. Ima nekih naznaka i pokušaja u okviru "HKD Napredak", ali
su oni, čini nam se, nedovoljni. Postoji li opasnost, da se hrvatski identitet
na temelju vlastitih slabosti i neorganiziranosti dokine u državi u kojoj su
Hrvati konstitutivni narod?
Poglavito
u zadnje vrijeme ime pokušaja, da se deficit glede
postojanja konzistentne nacionalne politike na
strateškoj razini popravi. Nekoliko grupacija
intelektualaca radi na ovom planu. Mi se, koliko je to
u našoj moći, borimo za ravnopravnost hrvatskog
naroda. Tu prije svega mislimo na ravnopravnost
hrvatskog jezika. Žalosno je, da se mi kao
konstitutivan narod moramo boriti za ostvarenje
temeljnih ljudskih prava, kao što je pravo na
školovanje ili pravo na informativni program na
vlastitom jeziku. U mnogim europskim zemljama manjine
uživaju ta prava za koja se mi ovdje tek moramo
izboriti. No zadaća je civilnog društva i hrvatske
politike boriti se u institucijama sustava za ta
prava.
Mi pripomažemo na naš način. U tom kontekstu
pokrenuli smo, tako reći iz ničega "Katolički
tjednik", sa ciljem da povežemo hrvatski narod,
sačuvamo naš jezik, vjeru i kulturu. Tjednik nastavlja
tradiciju "Propovjednika u kući", kasnijeg "Križa",
novina koje su sa kraćim prekidima izlazile između dva
rata. Utemeljio ih je nadbiskup vrhbosanski Šarić, a
radi sukoba sa ondašnjom centralnom vlašću bile su
nekoliko puta zabranjivane.
Mi koji
smo zainteresirani za opću situaciju u BiH pratimo Vas
i Vaše istupe. Često stičemo dojam da Mđunarodna
zajednica radi izravno na štetu hrvatske zajednice u
BiH. Ovaj dojam je racinalno jako teško objasniti.
Možete li nam reći nešto više o tome?
To je kompleksno pitanje, a odgovor nije jednostavan.
Iako ima indicija, da se neki čimbenici u Međunarodnoj
zajednici sustavno ponašaju na štetu Hrvata, ja sam
mišljenja da oni na naš problem gledaju praktično i
pragmatično. U krajnjoj liniji oni teže
jednostavnijem, tako reći praktičnijem rješenju
problema, koji opterećuje ovu zemlju. Tako smo mi i
definitivo moneta za potkusurivanje velikih sila i
žrtva Daytonskog sporazuma, koji je, kako sam već
rekao, ozakonio nepravdu, a Hrvate doveo u krajnje
neravnopravan položaj u usporedbi sa druga dva naroda
u BiH.
Još nešto zaslužuje da bude spomenuto. Radi se o
masonima ili slobodnim zidarima. Njih se često
mistificira i o njima se puno govori na pomalo
mističan način. No oni su aktivni i nama su stvarni
problem. Još su 1994. godine obznanili: "Smeta nas
Katolička crkva u Iraca, Poljaka i Hrvata." I na tom
mjestu treba tražiti odgovore na neka postavljena i
nepostavljena pitanja.
Kako na sve to gleda Republika Hrvatska?
Bojim se da je današnja hrvatska politika, koju
personificira gospodin Sanader kao predsjednik vlade i
gospodin Mesić kao predsjednik Republike, nesvjesna
važnosti povijesnog momenta u kome se nalazi hrvatski
narod u BiH. Ili su dezorijentirani, ili nemaju
nikakav koncept glede hrvatskog pitanja u BiH.
To je situacija, koja nas ispunjava žalošću, jer
bitni obnašatelji vlasti nemaju vizije niti hrabrosti
zastupati legitimne hrvatske interese na način na koji
to čini svaka odgovorna politika. Neskriven je interes
Međunarodne zajednice da tomu ostane tako.
Dapače. Nakon predsjedničkih izbora, inače ružna i
dobrim dijelom iskrivljena slika o Hrvatima u BiH još
se više zatamnila. Mislim da Hrvatska ima paranoičan
odnos prema Hrvatima u BiH i usudio bih se reći, ima
problem vlastitog identiteta, koji je neraskidivo
povezan sa identiteom Hrvata u BiH. Treba se javno
upitati, tko su nositelji te huškačke i po interese
hrvatskog naroda štetne politike.
Molim Vas zaključite sami:
Od četiri miliona Hrvata, 1 milion su podrijetlom iz BiH. Najviše kadrova koji
su se opredijelili za duhovna zvanja u Republici Hrvatskoj potječe iz BiH. Tako
je gotovo 70 % svih časnih sestara, koje danas djeluju u Hrvatskoj, rođeno u
BiH. Hrvati iz BiH su se žrtvovali i ginuli za današnju Hrvatsku. Pa kako se
možeš bojati nekoga tko za tebe život daje!?
Ja sam protiv podjela. Jedan smo narod. Ako se dugoročno želi sačuvati
hrvatska država, mora se na svake načine boriti za opstanak Hrvata u BiH. Sve
ostalo je kratkovidno politiziranje.
Ima i onih u BiH, koji na sličan
način kao i mediji u Hrvatskoj gledaju na probleme "hrvatskog jedinstva". Tu
mislimo primjerice na "Svjetlo riječi", koje angažiranjem najljućih kritičara,
kao što su Ivan Lovrenović, Ivo Banac i sl. na čudan način "brane" hrvatske
interese.
Da, imate pravo. No, u
pluralističkom društvu kakvom težimo svi imaju prava reći što misle. Ja sam tu
pastir, koji nastoji sačuvati sve "ovce u toru". Ako mi pokoja jedno vrijeme i
zaluta, nadam se da će vremenom naći put natrag, svom narodu i svom pastiru.
Svjedoci smo jednog agresivnog
nastupa islama na europskom tlu. Radi se o koordiniranom, dobro smišljenom
prodoru na zapad, koji ima za cilj širenje islama na zemlje tradicionalno
kršćanske civilizacije. Taj prodor financiraju neke bogate zemlje bliskog i
dalekog istoka. Apsurdno je, da mi kao katolička Crkva u BiH nemamo čvršću
podršku kršćanske Europe. Kako to komentirate?
Ne smijemo se bojati niti osuđivati
islam zbog njegove potrebe da se širi. U naravi je svake religije i želja za
širenjem. Stvarni problem je u nama. Pitajmo se, koliko smo mi učinili da
učvrstimo i ojačamu našu Vjeru. Koliko smo svećenika i sestara darovali svom
narodu da za njega skrbi i da ga vodi Kristovim putem?
Nedavno mi je istambulski biskup rekao da ono što mi
doživljavamo danas, to su oni doživljavali prije stotinu godina. Tada je pozivao
Europu u pomoć, nije se odazvala. Ne vjerujem da se tu nešto dade promjeniti.
Sami smo, iako katkad nejaki u svojim nastojanjima, odgovorni za vlastitu
sudbinu.
Ima li hrvatski narod i prijatelja u Međunarodnoj zjednici?
Da, Sveti
Otac Papa primjerice. On je na našoj strani.
Ali to je malo!
Za neke je malo, a neki vele: "Kud ćeš više!"
Hvala Vam lijepa na ovom razgovoru.
Na kraju bih Vas zamolio da uputite par riječi članovima Hrvatske kuturne
zajednice i Hrvatima u Švicarskoj.
Neka čuvaju slogu, neka žive svoj
tradicionalni sustav vrijednosti, brinu se za obitelj, i neka vjeruju u Božju
providnost.
Razgovor vodio: Ljupko Perić,
dopredsjednik HKZ Švicarske
Jona 20.02.2005.
Izvor: Društvene obavijesti broj 96,
svibanj 2005.
|
