Kako komentirate rezultate izbora za Europski parlament
u širem europskom kontekstu i što možemo iz njih
iščitati o stanju EU danas, prije svega iz uspjeha
euroskeptičnih snaga?
- Te stranke neće moći formirati nikakvu koherentnu
grupaciju unutar Europskog parlamenta. One se
međusobno toliko razlikuju. Ja u tome vidim jednu
normalnu oscilaciju. Kriza je, ali i dalje su stranke
nekakve sredine, socijaldemokrati, pučani, koji su
malo raznorodnije društvo, liberali, apsolutna većina.
Plus zeleni. Ali znate što, euroskeptične snage u
Mađarskoj, Hrvatskoj, nekim balkanskim zemljama i
sjevernoj Europi, to naprosto nema veze jedno s
drugim.To su potpuno različite ideologije, a
zajedničko im je da imaju rezerve prema strancima i
EU.
Možda je zajednički nazivnik svim tim
raznorodnim strankama diljem Europe nezadovoljstvo
postojećim političkim establishmentom?
- Uvijek je to tako. Međutim, ne možemo mi mijenjati
pravni okvir EU svakih pet godina. SAD koji nikad neće
biti isti kao EU, kao što ni EU nikada neće biti kao
SAD, ima pravno-politički okvir koji je nastao prije
250 godina i od tada se nije znatnije mijenjao. Okvir
je također ostao. Mi imamo dovoljno Europe u formalnom
institucionalnom smislu. To je dobar temelj i sad
idemo graditi oko toga. Ja želim da Hrvatska ima
koristi od zajedničkog tržišta, sloboda EU, regionalne
politike i strukturnih fondova. Međutim, moramo
zadržati državu, državnost i svoje ovlasti, a ne da
nam se o životu totalno odlučuje negdje drugdje.
Odlučivat će se u Zagrebu, Splitu, Rijeci, u lokalnoj
samoupravi, a onda i u Bruxellesu.
Godina dana je od ulaska Hrvatske u EU. Što se
promijenilo?
- Izvoz je veći. Zadnjih mjeseci rastao je 10 posto
i rast će još, znači da će ukupno gospodarstvo i
društveni proizvod buknuti istog trenutka jer izvoz je
samo jedna od pet komponenti BDP-a. To su promjene
koje se vide i oni koji hoće mogu ih vidjeti. Oni koji
ne traže izgovore u Pešti, Istanbulu, Beogradu, već su
svjesni sebe, ti mogu raditi i zarađivati.
Jesu li te nove perspektive dovoljno iskorištene u
ovih godinu dana?
- Nisu. Ja želim da to povuče cijelu Hrvatsku. Da
Gunja od toga ima istu korist kao i Čakovec, a tu su
još uvijek velike razlike. Mi smo mala, ali ipak
velika zemlja u kojoj se putuje stotinama kilometara s
jednog mjesta na drugo. Srećom, brže i sigurnije nego
ikada. Dakle, Hrvatska, što zbog zemljopisa, političke
geografije i rata, država je kojoj će trebati malo
vremena da se sve to uhoda. Radimo na tome da promjene
ne budu samo kozmetičke već stvarne.
Kad sad pogledate unatrag i hrvatski pristupni
put prema EU, što Vam se čini kao zaključak cijelog
tog procesa?
- To je tako trebalo biti. Nije tu bilo nekog
izbora. Stvari koje se tiču usklađivanja s onim
osnovnim acquis EU, slobodama, ekonomijom, zajedničkim
tržištem, regionalnim politikama nisu bile predmet
pregovora. Ovo poglavlje 23, vladavina prava i
ljudskih sloboda, to nije klasični acquis i tu se
svakoj državi pristupa na poseban način. Hrvatskoj
prvoj na tako rigorozan način i tu je bilo dobrih
pritisaka i promjena. Po meni, EU snosi dio
odgovornosti za ono što se događa u Ukrajini, ali mali
dio odgovornosti.
Među primjedbama koje euroskeptici najviše
iznose jest demokratski deficit, da u Bruxellesu
postoji kasta ljudi koja je potpuno izdvojena od
izborne baze? Hoće li Europski parlament dobivati više
ovlasti?
- Mislim da neće i da ima dovoljno ovlasti. Postoje
i neke nove ovlasti kao što je izravan utjecaj na
izbor predsjednika Europske komisije. I to se događa
ovih dana i to je igra na koju smo svi mi u Europskom
vijeću pristali i ne možemo se praviti da nam je to
nepoznato. Grupacija koja je dobila najviše glasova, a
to su pučani, ima pravo predložiti predsjednika
Europske komisije. To su pravila igre na koja smo
pristali, a jesu li dobra, to je drugo pitanje.
Čini se kako postoje slabosti zajedničke
politike EU koje se najbolje manifestiraju na primjeru
Ukrajine. Kako vidite politiku EU prema Ukrajini i
gdje je Hrvatska u svemu tome?
- Pa jako je teško to sve uskladiti i govoriti
zajedničkim glasom, dikcijom i sadržajem i onda se to
obično da u ruke predsjednika Europske komisije da
odgovori u naše ime. Država koja je energetski vrlo
ovisna o Rusiji nije u istoj poziciji kao država koja
je manje ili nije nikako ovisna. Po meni, EU snosi dio
odgovornosti za ono što se događa u Ukrajini, ali mali
dio odgovornosti.
Kako Vi osobno gledate na to što se događa u
Ukrajini, oko Krima i istočnih oblasti? Je li to
završena priča?
- Nadam se da jest, da se Moskva nakon Krima
uzdržava da poduzme bilo kakve mjere u istočnim
oblastima Ukrajine. Mislim da se rusko vodstvo i samo
zaplelo u tu priču pa sada ni samo ne zna što bi.
Ukrajinska središnja vlast izgleda da nema dovoljno
snage, energije, a ponekad mi se čini i motiva da
preuzme punu kontrolu nad sigurnošću u zemlji. Sad je
to jedna pat-pozicija koju ne vidim da itko drugi može
riješiti osim ukrajinskih vlasti iz Kijeva.
Vidite li neku srednjoročnu perspektivu Ukrajine
u EU? Je li to u sadašnjem kontekstu uopće moguće?
- Ne, u sadašnjem kontekstu to je nemoguće, ali
odnos približavanja i povlašten preferencijalni
trgovinski aranžman - to da.
Kako vidite politiku EU prema proširenju na
Tursku? Je li i to završena priča?
- Dosta toga se promijenilo u zadnjih deset godina.
Turska je od nestabilne države postala jaka država, a
koliko je stabilna, to je drugo pitanje jer turska
demokracija je veća nego prije 10 ili 15 godina, ali
nije hrvatskog tipa. Tamo su prisutne neke autokratske
tendencije. Ta država je ekonomski jako narasla, ali
zemlja u demokratskim standardima mora još puno toga
napraviti i, uostalom, sama definirati želi li u EU.
Što je sa Srbijom i ostalim zemljama bivše
Jugoslavije kada je u pitanju integracija u EU?
- Pa to je Europa, od Drine do Crnog mora na kojem
je danas granica EU, stotine kilometara. Bosna i
Hercegovina moj je prvi favorit za članstvo u EU, ne
samo zbog Hrvata u BiH, ali jako puno i zbog Hrvata
koji imaju putem hrvatskog i europsko državljanstvo.
Međutim, to nije dovoljno. Zar ćemo ih poslati u
Hrvatsku i Njemačku da se presele? Oni trebaju ostati.
I zato naglašavam da kriteriji za BiH ne mogu biti
isti kao i za Hrvatsku, a naročito politički kriteriji
u kojima se inzistira na provođenju nekih sudskih
odluka koje su u BiH bez konsenzusa neprovedive.
Promjena Ustava BiH...
Mislite na presudu Sejdić- Finci?
- Da, što god da ja osjećao intimno humanistički
prema tome, to je nemoguće. Ustav Bosne i Hercegovine
dio je paketa u Daytonu. To je aneks. To je
međunarodni ugovor. Da bi ga se promijenilo, ne možete
to učiniti zavrtanjem ruke. Taj ustav je bio na snazi
u trenutku ulaska BiH u Vijeće Europe. Taj Ustav je i
danas na snazi i nije mijenjan ni jedan zarez. Dakle,
ako je tada bio u skladu s općim dokumentima Vijeća
Europe, onda je valjda i danas. Retroaktivno tražiti
od države da mijenja svoj Ustav, koji je nesavršen kao
i svaki Ustav, nepošteno je, politički i pravno. To će
vam birokrati stalno ponavljati - Sejdić Finci.
Pitajte ljude na ulici što je to, nemaju pojma.
U nekim zemljama EU gospoda Sejdić i Finci ne bi
se mogli kandidirati?
- Recimo na Cipru sigurno ne bi mogli.
U Belgiji ne bi mogli?
- U Cipru sto posto ne bi mogli. Ciparski ustav kaže
da Grk mora biti predsjednik.
To inzistiranje da ne mogu početi pristupni
pregovori dok se ne riješi Sejdić Finci, je li to neko
zatvaranje vrata unaprijed BiH?
- Ne, to je dizanje BiH na razinu radarskog zaslona
da ne bude u sjeni ispod radara, ali ljudi koji donose
odluke, a to ne mogu biti samo kvalitetni i obrazovani
činovnici koje ja poštujem, nego ljudi koji donose
odluke, a to su ljudi poput mene i još važniji ljudi
od mene jer predstavljaju veće i moćnije države,
trebaju biti svjesni da postoji ta BiH koja uz ovakav
odnos Bruxellesa prema njoj neće nikad postati članica
EU. Nema šanse. Srbija je počela pregovore kao što
vidimo, super. Albanija nije, ali je članica NATO.
Dakle, paradoks, država kojoj priznajete da ima vojsku
usklađenu sa standardima NATO nije dovoljno dobra da
počne pregovore s Europskom unijom. To treba
promijeniti, jer će na kraju jedini zaključak biti da
je to zato što su većinski muslimani. To je nepošteno
i pogrešno. Crna Gora je započela pregovore i želimo
joj sve najbolje, ali Bosna i Hercegovina uz ovakav
odnos neće ih započeti nikad.
Kako gledate na inicijativu ministrice Vesne
Pusić u specijalnom, olakšanom putu prema EU? Je li to
bila koordinirana hrvatska državna politika ili
ministričina inicijativa?
- Pa sjećate se da sam ja u Mostaru to prvi rekao.
Da, poseban pristup BiH, a ovo poslije bila je samo
razrada toga. Mi smo dovoljno jaki i utjecajni da to
nametnemo, ali trebamo uporno ponavljati i skupljati
sve manje tihu manjinu da o tome razgovaramo. To kao
predsjednik Vlade Republike Hrvatske vidim i kao svoju
dužnost.
To je, dakle, još uvijek na stolu?
- To je zamisao, naš politički stav i želimo da se
to provede. Ne mogu jamčiti, ali ne budemo li o tome
govorili i ne budemo li koristili sve institucionalne
prostore da o tome govorimo, o tome u Europi nitko
neće ni razmišljati. Nažalost, BiH na sebe pozornost
može skrenuti samo incidentom.
Postoji li, barem u osnovi, koordinirana
politika najmoćnijih zemalja EU prema BiH ili još
uvijek imamo onu situaciju iz devedesetih kada velike
europske sile imaju različite stavove?
- Ne postoji takva politika, jer to znači da bi
postojala politika nekoliko velikih država separatno
od politike EU. Obilježje te tzv. politike jest da je
nema i da sigurno nije u fokusu ljudi koji donose
kapitalne odluke nego u fokusu drugog ili trećeg
ešalona u vanjskim službama tih država.
A postoji li razlika između američke politike i
onoga što je kakva-takva europska politika?
- Čini mi se da američku politiku prema BiH vodi
veleposlanstvo te zemlje u BiH. Pri tome ne dajem
nikakvu kvalifikaciju da je to dobra ili loša
politika, ali definitivno se Washington time ne bavi.
Može li se iz te činjenice da već devet-deset
mjeseci nije imenovan američki veleposlanik u
Sarajevu, može iščitati neka poruka?
- Može, kao nedovoljan interes, ali to je sve što
mogu reći, jer ipak sam hrvatski premijer.
Prva zemlja koju ste posjetili nakon što ste
postali premijer jest BiH, a i poslije ste više puta
boravili u BiH. Kakav ste dojam stekli na terenu? Je
li Vam se slika promijenila u odnosu na onu koju ste
imali prije nego što ste postali premijer?
- Nije se promijenila. Mislim da sam situaciju
poznavao i prije. BiH poznajem dovoljno da bih je
shvatio, ali ne i da bih je tumačio.
Specifično je da dolazite iz SDP-a, stranke koja
se smatrala "sestrinskom" strankom SDP-a BiH. Međutim,
te dvije politike poslije su se drastično razišle. U
kakvim ste danas odnosima s gospodinom Lagumdžijom?
Korektnim. Nismo se drastično razišli, ali ne možemo
na sve gledati na isti način. Ja nisam bh. političar i
ne znam puno da bih tumačio BiH, ali vidim neke
stvari. U krajnjem, ja sam hrvatski premijer, a
hrvatski narod u BiH jest i ostat će povijesna
činjenica i to je ne samo dio moje ustavne obveze već
i emocija. Ne kažem da Lagumdžija ili SDP BiH tome
svjesno ili ne staju na put. U nekim stvarima se
razilazimo. Nama su sve stranke te grupacije
sestrinske, kao što su HDZ Hrvatske i njemački CDU
sestrinske stranke, a one prema mome mišljenju imaju
vrlo malo zajedničkog. Dakle, to sestrinska treba
shvatiti vrlo uvjetno, a ne po genetskoj strukturi. To
je šira rodbina.
Pitanje "Sejdić i Finci" u pregovorima je
automatski povuklo i hrvatsko pitanje u BiH tako da se
ono što je formalno u Ustavu, a to je ravnopravnost
triju konstitutivna, suverena naroda, osigura i na
razini političke prakse. Kako omogućiti da Hrvati sami
biraju svoje političke predstavnike u BiH?
- Baš tako kao što govorite. Ja sam u početku možda
i naivno, ali sigurno dobronamjerno, prije šest-sedam
godina mislio da možda i nije loše da se to bira na
neki građanski način, ali to nije dobro ispalo i tu
priznajem svoju pogrešku. I da se vratim malo na ovo
prije, ja u BiH nisam dolazio ni po novac ni po
glasove. S druge strane, u Hrvatskoj, gdje izlazimo na
izbore, to ne mogu bog zna kako kapitalizirati. Prema
tome, to je isto zov dužnosti i osjećaja.
Meni se čini da je priča o Hrvatima u BiH danas
jedina stvar oko koje se glavni politički akteri u
Hrvatskoj slažu. Karamarko Vas je pohvalio zbog
odlaska u Mostar. Može li se tu profilirati nešto što
bi bila nacionalna politika Hrvatske prema BiH?
- Ja sam kazao u Mostaru što je nacionalna politika.
To je BiH s Hrvatima u BiH, prema EU na jedan
senzibilniji način.
Treba li jedan od kriterija na tom pristupnom
putu, iz Hrvatske perspektive, biti uspostava
jednakopravnosti svih triju naroda u BiH?
- U Daytonu je jasno navedeno da su tu tri naroda i
treba respektirati da tri predstavnika u
Predsjedništvu biraju ljudi koji se osjećaju
pripadnicima tih zajednica. Pa u Hrvatskoj imamo 12.
izbornu jedinicu u kojoj pripadnici manjina biraju
izravno predstavnike u Hrvatski sabor na osnovi
činjenice da su Mađari, Srbi, Talijani i da se kao
takvi deklariraju na izborima. Ako je to moguće u
europskoj Hrvatskoj, zašto nije u BiH? Je li to
protivno Daytonu?
Danas se svi slažu, uključujući i gospodina
Komšića, da su njega u 95 posto slučajeva birali
Bošnjaci?
- Što se imaš slagati s tim, pa to je svima jasno.
Neki su u tome možda vidjeli šansu, a na kraju se to
pretvorilo u jedno nespretno tutorstvo. Ja sam o tome
otvoreno razgovarao i s Komšićem i s Lagumdžijom.
Što su Vam odgovorili? Prvi put su možda i mogli
vjerovati da će privući hrvatske glasače, ali drugi
put je bilo jasno da neće?
- Ja sam sudjelovao drugi put u toj kampanji i
dijelom sam odgovoran za to. Pokazalo se da to nije
ispravan put i naučili smo to. Pustimo da tri naroda,
tri političke nacije sudjeluju u izboru svog
predstavnika u Predsjedništvu, što na kraju i nisu
neke velike ovlasti. To je više stvar simbolike.
Je li se Hrvatska mogla čvršće postaviti i reagirati
na međunarodnoj sceni kada se dogodio "slučaj Komšić"?
- To je problem jedne mutne, pomalo nejasne
definicije, koja je onda pogrešno protumačena, a možda
i zloupotrijebljena. U to vrijeme na vlasti u
Hrvatskoj bio je HDZ i nisam vidio da su reagirali. Ja
sam sudjelovao, vlastitim izborom, u Komšićevoj
kampanji i ne kajem se zbog toga, ali sad kad vidim,
nije to bilo kako je trebalo biti.
Kriza u Hrvatskoj dugo traje. Koliko to vidite
kao rezultat onoga što ste naslijedili kao opći
kontekst krize, a koliko kao djelovanje vaše vlade?
Prešli ste pola mandata. Kako bi ocijenili rad svoje
vlade?
- Svaka majka voli svoje dijete. Znam da radimo
puno, radimo najbolje što znamo. Stvari ne idu preko
noći, ne mogu se promijeniti. Hrvatska je zemlja koja
je bila što realno, što psihološki traumatizirana
korupcijom i nezakonitošću, krahom povjerenja u jednu
politiku i jednu stranku koja se sada uporno pokušava
proširiti na cijeli politički spektar. I ja i moja
stranka od toga se moramo braniti. Jednostavno, nije
se lako obraniti od optužbi da su svi isti pa onda
netko tko je napravio propust ili pogrešku ispada isti
kao netko tko je opljačkao milijune i milijune eura,
svjesno radeći na tome ili svjesno se praveći da ništa
ne zna. Tu je golema razlika, ali da ne strančarim, mi
radimo ono što smo obećali, a to je red da bismo
stvorili uvjete za rad.
Je li danas više reda nego prije dvije godine?
- Neusporedivo više. Uređenija je država i to uzduž
i poprijeko i to ne zbog ulaska u EU. Ima zemalja koje
su više godina članice EU, a koje su faktično
kaotične. Hrvatska je manje korumpirana na svim
razinama. Hrvatska ima uredniju administraciju,
urednije evidencije, bolje statistike, puno
funkcionalniji i stroži porezni sustav. Prošlo je
dvije i pol godine i ja se ne sjećam da je u tom
vremenu bio ijedan ozbiljniji skandal, temeljena
sumnja da se sustavno krši sustav. Tamo gdje ima
nejasnoća, ja tražim odgovore. To ne znači da tu ima
kriminala.
Trenutačno vise neke optužbe i sumnje na račun
aktualnih ministara. Kako komentirate slučaj ministra
zdravstva, Rajka Ostojića. Mediji su prenijeli
priopćenje udruge liječnika o nabavi nepotrebnih
aparata u iznosu od 37 milijuna kuna, a njih već imamo
300 posto više po glavi stanovnika nego Njemačka.
Većina njih sada skuplja prašinu u kutijama. Jeste li
zatražili očitovanje ministra?
- Još prije osam mjeseci sam tražio. Pitanje je to
odgovornosti za posao. Prije mnogo mjeseci to je bilo
poznato javnosti i ja od tada čekam da vidim kako će
se to implementirati. Nakon što prođe neko vrijeme,
mogu se izvoditi zaključci o oportunosti takvih javnih
nabava. Ovdje nije riječ ni o kakvom kriminalu, već o
odgovornosti za učinjeno i potrošeno. To, po defaultu,
više vjerujem svom ministru, ali želim dokaze. Moraš
me uvjeriti u neke stvari. Ja ne samo da izravno ne
sudjelujem u tim postupcima, već ne mogu ni znati za
njih. Ne mogu znati da se u ovom trenutku u Hrvatskoj
nabavlja nešto u vrijednosti od 10 milijuna eura. Puno
je toga, ali ex post facto to tražim. Dapače, to sam
tražio prije puno mjeseci i ovo što vidimo sada samo
je nastavak te priče. Dakle, čisti račun. Branit ću
svoje ministre, ali tražim odgovornost.
U najvećem fokusu javnosti, uz ministra
Ostojića, u posljednje je vrijeme ministar znanosti
Jovanović. Osobno dolazim sa sveučilišta i jedan
gorući problem je pitanje znanstvenih novaka, ljudi
koji su u roku magistrirali i doktorirali, koji cijelo
vrijeme rade punu satnicu u nastavi, u koje je država
ulagala 11 godina i koji danas, kako im ističe
trogodišnje zakonsko produženje, nakon doktorata
ostaju na ulici jer je ministar zabranio
zapošljavanje, otvaranje docentskih mjesta. A onda se
otkrilo da je ministar Jovanović unutar svog resora
sebi osigurao docentsko mjesto u Opatiji, kao odjelu
osječkog sveučilišta. Je li to skandalozno i kanite li
tu povući neke konsekvence?
- To nije protuzakonito i ministar nije osobno bez
posla i akademskog statusa. On je bio naslovni docent
i to već godinama. Ja bih bio sretniji da se to nije
dogodilo. Međutim, to naprosto nije udomljavanje. On
je osoba koja je došla iz korporativnog svijeta, koji
je bio zaposlen, puno bolje plaćen nego docent, javio
se na javni natječaj, bio jedini kandidat. Sad
dolazimo opet do pitanja svrsishodnosti takvih mjesta,
uopće takvih mjesta u Hrvatskoj i sustava znanosti. To
sad nema veze s ministrom.
Narušavaju li auru takvi primjeri? Svi se
sjećamo kako je gospodin Sanader otišao s funkcije i
sve ono što se otkrilo kako je isisavan novac iz
javnih poduzeća. Vi ste u velikoj mjeri dobili izbore
zahvaljujući toj auri poštene ekipe koja neće raditi
ovo što su radili prethodnici. Koliko vam slučajevi
poput ovog ministra Jovanovića u simboličkom smislu to
narušavaju?
- Ministar je bio naslovni docent već godinama, niti
se zaposlio u smislu da je nekome uzeo kruh niti je
stekao akademski status koji prije nije imao. To sam
mu na jedan blaži način zamjerio, ali opet javio se na
natječaj koji je bio javni. Što se niste vi javili?
Žuti karton, dakle?
- Ne žuti karton. Treba se, po meni, uzdržavati od
takvih stvari, ali uspoređivati to i one razbojnike,
to nije fer.
Ali sami ste govorili o podizanju ljestvice?
- Ja vam kažem i mi smo ljudi, ali mislim da nismo
loši ljudi. Kažem, bio bih sretniji da toga nije bilo.
Bih li se ja javio na takav natječaj, nemojte me to ni
pitati. Ja nisam iz akademske zajednice, samo sam
premijer.
Još stignete, nije kasno?
- Kasno je, prestar sam.
Naročito je bio važan Vaš posjet Mostaru nakon
nasilnih prosvjeda u BiH. Nisu svi dobronamjerno
tumačili Vaš posjet. Redateljica Jasmila Žbanić Vam je
poručila "marš kući". Kako danas gledate na to?
- Drago mi je što sam bio u Mostaru, a poruka je
bila proeuropska za cijelu BiH. A to što su neki ljudi
rekli, što da Vam kažem. Dođite u Hrvatsku. Za sve ima
mjesta.
Očito je niste poslušali jer ste se opet vratili u
BiH?
- Ja sam išao smirivati situaciju, ali ne kao
Mitterrand 1992. godine.
Pratite li situaciju u BiH od tih prosvjeda.
Prošlo je nekoliko mjeseci, na kraju od svega toga
nije ispalo ništa. Mnogi govore da je opravdani
socijalni bunt stanovništva iskorišten od jednog
veleposlanstva i dijela nevladina sektora za neke
političke prevrate?
- Ne bi bilo prikladno da o tome govorim čak i da
imam takvih spoznaja. To nije bh. posebnost. Uvijek se
u takvim situacijama nakaleme oportunističke infekcije
koje u stanju zdravlja organizma nemaju šanse.
U Hrvatskoj nije bilo prosvjeda, ali jest
političkih potresa. Kako ste doživjeli sukob s bivšim
ministrom Linićem i optužbe na njegovoj tiskovnoj
konferenciji?
Hladan kao led, ali nije me ubilo beznađe. To je za
mene gotova stvar. Ja sam kao predsjednik Vlade, prema
Ustavu i zakonu, ovlašten i dužan činiti. Ja sam to i
radio. A ovo drugo stranačka je stvar, a stranka ne bi
trebala previše traumatizirati javnost. Iako, s druge
strane, stranka ne može biti ni sekta i ono što se
govori na stranačkim sastancima također je javna
stvar.
Kako ste to ljudski doživjeli? Ipak ste Vas
dvojica blisko surađivali dvije godine?
- Nije jednostavno, a najgore je kada je mučno. Ovo
je bilo mučno. Svaki je slučaj drukčiji. Družba je
družba, a služba je služba. Da si Bogu brat...
Uspijevate razdvojiti ono što je ljudska razina
od političke razine?
- Ja sam već rekao, nemam brata u politici. Kad mi
spominješ majku ili brata, nisam na to klanovski
osjetljiv. Ako su kršili zakon, nosi ih.
Je li Linićeva konferencija za novinare bila
pokušaj prevrata u stranci. Došla je odmah nakon
neuspjeha na izborima za Europski parlament?
- To je za mene gotov slučaj, ali ja sam ja.
Ono što su dijelom neki interpretirali kao Vaš
poraz na izborima za Europski parlament jest to što je
Tonino Picula dobio najviše preferencijalnih glasova
SDP-a, a za njega se tumači da je Vaš politički
protivnik unutar stranke?
- Ne znam ja to. Ja sam u zadnjih godinu i pol dana
imao neusporedivo više posla, kao i u zadnjih sedam
godina. Slabo smo se čuli. On se nije nikako javljao.
Ima priliku raditi, pridonositi stranci, Hrvatskoj,
grupaciji u Europskom parlamentu kojoj pripadamo.
Prije godinu dana ja sam ničim prisiljen prvo mjesto
na listi dao Piculi, a ne kolegici Borzan koja je
članica predsjedništva stranke. Mislim da nisam
pogriješio i da je to isto pomoglo da se dobije kojih
desetak ili desetaka tisuća preferiranih glasova više
od onih koji su bili nepoznati. Biti prvi na listi
strateška je prednost na takvim izborima. Ja sam tad
očekivao i bolji rezultat. Eto tako ja na to gledam.
Koliko taj uspjeh gospodina Picule sad otežava
Vašu poziciju u stranci?
- Ja, od kada sam izabran za predsjednika stranke,
imam ljude koji preko medija stalno šalju poruke, jesu
li zavidni ili što je, ne znam. Bolje čak da je tako.
Sve vidim, čujem, gledam. Mi izlazimo na izbore.
Ostvarujemo rezultate za vrijeme mog mandata koji su
bolji neko ikada. To su povijesni rezultati. Najlošiji
rezultat je 30 posto, a bit će mnogo bolje od toga. Mi
smo dobili skoro milijun glasova prije dvije i pol
godine. To je mandat koji obvezuje. Nakon toga sam
izabran od članstva SDP-a izravno. To me obvezuje i tu
nema kukavičluka. Kako bi bilo da ja sad rezultate od
prije dvije i pol godine tumačim kao vlastite
preferencijalne glasove, a bilo bi ih je sigurno 700
tisuća. To traje dva dana, a onda opet život, borba,
znoj.
Kako gledate uopće budućnost izbornog zakona?
Jeste li skloni tome da se na parlamentarnim izborima
u nekoj mjeri uvede ovo načelo preferencijalnih
glasova?
- To ne mijenja ništa. Kada je veći odaziv, to
pomaže poznatijim kandidatima. To je jedan privid i
često dovodi do sukoba unutar stranaka za naklonost
javnosti. Mnogo je poštenije ići na sustav kakav je u
Velikoj Britaniji, potpuno većinski. A taj opet zna
biti nepravedan jer ide u pravcu formiranja stabilnih
većina, ali se zna dogoditi da stranka koja je dobila
20 posto glasova nema ni jedan mandat u parlamentu. U
tom smislu, hrvatski izborni sustav je nesavršen, ali
on funkcionira već 15 godina i u velikoj mjeri je
reprezentativan i imamo relativno stabilnu vlast.
Pogledajte Sloveniju i Italiju. Moje je mišljenje da
ne treba mijenjati momčad koja pobjeđuje i to tako što
daje stabilnu vladu.
Ipak, i Vi i desni centar u ovakvoj situaciji
morate praviti velike koalicijske vlade?
- Što je loše u tome da moja stranka koja je dobila
uvjerljivo najviše glasova na prošlim izborima ima
kontrolni mehanizam u vladi. Ovdje u užem kabinetu
sjede i ljudi iz manjih stranaka.
Kakav je danas vaš odnos s IDS-om?
- IDS je činjenica s kojom treba računati. Što ne
znači da se SDP treba odreći svojih ambicija. IDS je
jak, a SDP je godinama bio priljepak IDS-a. Sada smo
osvojili gotovo 30 posto glasova na lokalnim izborima.
To je puno i uvjeren sam da će biti i bolje od toga.
Možda neće biti dovoljno da budemo jači od IDS-a.
Bandić je na izborima u Zagrebu postao
gradonačelnik u utrci s vašim, pomalo iznenađujućim
kandidatom, Rajkom Ostojićem. Je li Vam danas žao što
niste dopustili za zagrebačka baza na te izbore ide sa
svojim kandidatom Bernardićem? Je li bila potrebna ta
rošada s Ostojićem?
- Možda i nije, ali nije ni Ostojića nitko prisilio
na to. Na kraju je tu možda i moja odgovornost
najveća, ali nitko nikome tu nije zavrtao ruku da mora
biti kandidat. Najodgovorniji sam ja, ali bit će druga
šansa. Bernardić će, ako bude imao potporu gradske
organizacije, imati novu šansu. Neka se oni time bave.
Što se tiče ovog gradonačelnika Zagreba, vrijeme će
pokazati.
Nakon uspjeha Mirele Holy na izborima neki kažu
da je ta ljestvica ispod koje je ostala Holy kada je
morala napustiti vladu tada bila visoka, ali da nije
tako visoka za ministre Jovanovića, Rajka Ostojića i
ostale. Je li Vam danas žao zbog toga?
- Ne, nimalo mi nije žao. Ljudi moraju shvatiti da
nema mjesta nepotizmu. Možemo se mi sada ljutiti ili
se praviti da se ne sjećamo što je bilo. Ne možeš mi
pisati pismo u kojem pogoduješ članovima obitelji
stranačkih prijatelja. I onda mi još kažu to svi rade.
Ne rade svi i to ne možeš raditi. Smatram li ja nekoga
zbog toga kriminalcem? Ne, ali ne možeš to raditi. Tu
je stvar savršeno jasna.
Jesu li vrata do kraja zatvorena? Možete li
zamisliti potencijalnu koaliciju i formiranje vlade sa
strankom Mirele Holy nakon izbora?
- Mogu. Vrijednosno mogu, detaljno - o tome treba
razgovarati. Naravno da ne mogu zamisliti Hrvatsku
koju će voditi rigidni manipulativni nacionalisti, od
kojih to neki jesu, a neki se prave da jesu. Ljudi
koji su navikli državu krčmiti, ljudi koji smatraju da
kada dođu na čelo policije, obavještajne zajednice,
mogu krasti, prepisivati diplome. To je grozna krađa.
Ja sam sigurno nekada prepisao neku rečenicu, ali
ukrasti cijeli diplomski rad na policijskoj akademiji
s pozicije prvog čovjeka policije, kako se to zove...
Mislite na gospodina Brkića, glavnog tajnika
HDZ-a?
- Ne, mislim na neke treće kabadahije. Da, mislim na
ljude koji vode stranku, koji su na čelu obavještajnog
sustava zapošljavali svoje rođake na fiktivan način da
bi ih prebacivali u druga tijela uprave samo da
izbjegnu natječaj u tim tijelima. To je kriminal, a ne
nestašluk. Što će netko s tim uraditi, ja ne znam i to
je izvan moje moći, ali te stvari treba nazvati pravim
imenom.
Ne očekujete, pretpostavljam, prijevremene
parlamentarne izbore?
- Uvijek sam spreman za svaku vrstu borbe, napada,
ali Hrvatska nije imala nakon 1995. godine
prijevremene izbore, a ni onda ih nije imala zbog
raspada parlamentarne većine nego zbog kalkulacija.
Vaš kandidat na predsjedničkim izborima opet će
biti aktualni predsjednik, Ivo Josipović?
- On je, ja vjerujem, kandidat velikog dijela
građana. Hrvatska je tu blago polarizirana i kandidati
umjerene ljevice i liberalnog centra, izgleda, ipak,
pretežu. Ni Tuđman nije bio baš desničar u nekim
stvarima. I on je pokušavao neke stvari miriti i
okupljati na nekim osnovama koje su onda bile i jedine
moguće. Što hoću reći? Josipović je, prema mome
mišljenju, ne samo bolji kandidat od svih koji se
spominju, već i zbog toga što je, izgleda, hrvatsko
biračko tijelo spremnije podržati jednu umjerenu
srednju ideologiju kojoj se onda prikloni većina
ljudi.
Treba li predsjednika ubuduće birati izravno ili
u parlamentu, imajući u vidu smanjene ovlasti?
- Česi su nedavno prešli na izravan izbor
predsjednika. Ovaj naš model funkcionira ovako od
prvog dana. Ustavnom reformom centar moći i
odgovornosti radikalno je pomaknut prema vladi i
parlamentu, što je, po meni dobro i tako treba biti.
Ja ne znam što će biti za pet godina, ali svakako je
ovo za sada to. Što će biti za deset godina, treba li
ići prema parlamentarnom izboru predsjednika, nema tu
velike razlike. Možda nije loše da ljudi iziđu na još
jedne izravne izbore, da se proventiliraju i čisto da
se vidi kako nacija "klapa", kako populisti i bitange
ne prolaze.
Imate li dojam da se Josipović nastoji malo
distancirati od stranke i više se javnosti prikazati
kao neovisan kandidat?
-On to i jest, i ja sam bio vrlo ponosan kada je, uz
nekakav moj utjecaj kao predsjednika stranke, SDP
barem na tri dana imao predsjednika koji je
esdepeovac. Onda je izišao iz SDP-a i treba se kao
predsjednik distancirati. Mi se ni sad nećemo bitno
privlačiti. Pomoći ćemo financijski, ali to nije
velika pomoć. On ne može proći samo glasovima SDP-a,
ali Hrvatska nema razloga birati drugog predsjednika.
Imate li Vi ambicija jednog dana kandidirati se
za predsjednika države?
- Gledajte, ja imam 47 godina i mislim da je to
premalo za predsjednika države. A ako Vam sada kažem
da nemam namjeru, onda će me netko jednog dana možda i
hvatati za to. Ali ja, evo, kažem - nemam namjeru.
Je li se moglo izbjeći sve što se događalo u
"slučaju Perković". Je li trebalo donositi zakon o
ograničavanju europskog uhidbenog naloga dan prije
ulaska Hrvatske u EU?
- Baš me briga što je zadnji dan. To je nešto što
ima i Njemačka. Ovo što se dogodilo bruka je. Prekršen
je hrvatski zakon, a isti dan nam se dogodi da nama
Njemačka odbije izručenje.
Kad ste već donijeli taj zakon, zašto niste
ustrajali na njemu?
- Mislim da je naše tumačenje bilo ispravno. Ali
ostaje činjenica da su nove članice EU diskriminirane
u odnosu na stare članice.
Je li se to moglo ispregovarati?
- Mi smo imali mrtva puhala koja o tome nisu
pregovarala. Meni kao Hrvatu i hrvatskom premijeru
smeta da se naši državljani, a za najobičnije
džeparenje, izručuju u Njemačku ili Luksemburg za sva
kaznena djela u zadnjih 50 godina, a obrnuto samo za
kaznena djela od 2002. godine. A još me više smeta
kada naš sud zakon koji ne treba tumačiti, već
primijeniti, napravi to na pogrešan način. A onda se
još dogodi to da njemački sud, po toj istoj osnovi
koju ti zanemaruješ, a to je nastup zastare, odbije
izručenje nekog lopova kojeg hrvatsko pravosuđe
potražuje.To je zakon i oni zakone poštuju, a kod nas
neki ljude rade što hoće. Otišli su sad ti udbaši,
kako ih zovemo. Nisu to bili moji šefovi i prijatelji.
Znate čiji su to šefovi. Eno ih u HDZ-u, Karamarka i
drugih odlikaša kojima su to bili mentori. Taj Josip
Perković bio je osoba od povjerenja Franje Tuđmana. I
sad ti koji se pozivaju na Tuđmana, nadmeću se u tome
da ga se izruči. Vidite koliko su to licemjerni ljudi.
Autor: Dejan Jazvić, Večernji list
|