Nekadašnji veleposlanik RH u Bernu, gospodin Miroslav Međimorec, ljubazno se odazvao našem pozivu da Hrvatima u Švicarskoj predstavi svoje knjige "Piše Sunja Vukovaru" i "Frankfurtska veza".

Supružnici Međimorec boravili su u gostima HKZ 04. i 05. prosinca 2004., a knjige su predstavljene u Schaffhausenu, Joni i Zuerichu.

Tu smo prigodu iskoristili za razgovor kojeg donosimo u nastavku.

Dobrodošli u Švicarsku, gospodine Međimorec! Nakon koliko ste to godina ponovno među nama?

Hvala vam na dobrodošlici. Hvala Hrvatskoj kulturnoj zajednici i bračnom paru Gaupp na pozivu i organizaciji našeg gostovanja. Moja supruga i ja se radujemo povratku u zemlju u kojoj smo proveli značajnih četrnaest mjeseci našega života. Za nas je to bilo novo i bogato životno iskustvo. Najveći dobitak nam je ipak bilo poznanstvom s mnogo dragih ljudi koje ćemo, nadam se, sada ponovno susresti. Iz Berna smo otišli krajem listopada 2000., no sa Švicarskom i prijateljima koje smo stekli u njoj, nismo prekinuli sve veze. Sadašnja prigoda je drugačija, više nisam službena osoba, a i oni su oslobođeni ograda prema meni. Dolazim kao pisac, autor dviju knjiga. U šali govorim da ih ne bih napisao da me nisu opozvali iz Švicarske, skoro da sam im zahvalan.

Bili ste veleposlanik RH u Bernu nešto više od godine dana, a onda odlukom nove vlade izabrane 3. sječanja 2000. g. opozvani. Koliko je nama poznato, Vi niste član niti jedne političke stranke, zašto ste onda smijenjeni, tim više što za Vas nije postojala zamjena gotovo slijedeće 3 godine?

Od nadležnih u državnoj upravi pa i od Upravnog suda već pet godina pokušavam dobiti odgovor na to pitanje i još ga nisam dobio. Po sličnosti s ranijim postupcima prema meni, posebice nakon godine 1971. i "hrvatskog proljeća", mogu pretpostaviti da su u pitanju politički razlozi. Očito je da su 2000. moji osobni postupci, načela i stavovi postali suprotni politici koja je tada došla na vlast. Neobično je da se ja nikad nisam želio baviti politikom, pa i nisam, kao što Vi ističete u vašem pitanju, nikad bio član neke političke stranke, ali se politika često bavila mnome. Uostalom kao i sa svima nama.

Nakon dobrovoljnog sudjelovanja u Domovinskom ratu ponuđeno mi je da sudjelujem u stvaranju mlade hrvatske države. Iskušao sam se u nekoliko važnih dijelova državne uprave, mislim da sam dao skroman obol njenom napretku. Politika je 2000. zaključila da više nisam potreban i po starom, prokušanom receptu me je stavila na led. Na njem se i danas nalazim. Na sreću, valjda sam takve naravi, led me nije uspavao, ostao sam vrlo budan i aktivan. Ako čovjek na hladnoći želi ostati budan mora joj se othrvati. To stoji mnogo napora, ali su plodovi truda moje knjige, scenarij za dokumentarno-igrani film o Vukovaru s redateljem Edom Galićem ("Vukovarska pasija"), koji se završava, pripovijetke, pisanje drama. Postoji izreka "Što vas ne ubije, to vas ojača"!

Vaš prvijenac "Piše Sunja Vukovaru" pročitala sam s velikim zanimanjem. U knjizi sami sebi postavljate pitanje što je razlog Vašeg odlaska u rat, pa Vas molim da sada odgovorite na to pitanje.

Svaki misleći čovjek, intelektualac, propituje razloge svojih namjera ili djela što ih je učinio. To sam i ja pokušao u uvodu knjige "Piše Sunja Vukovaru". Zašto sam otišao u rat? Uz razloge koji se mogu objasniti razumom postoje i oni dublji, nagonski, instinktivni, moralni, karakterni razlozi koji cijeli život pojedinca usmjeravaju prema nekom cilju, velikoj odluci ili djelu.

Ispričat ću vam mali događaj iz moje mladosti. Bio sam najstariji u skupini djece koja su se otputila na kupanje na jezero-šljunčaru pokraj Save. Jedna djevojka se počela utapati, ja sam bez razmišljanja skočio u vodu i spasio je. To je bila moja ljudska dužnost, nisam je bio svjestan, postupio sam po nekom dubljem načelu. Uokolo je bilo i drugih koji se nisu bacili u vodu, oni nisu imali tu prisilu.

Slično sam postupao i u drugim prigodama. Uz sve razumske razloge koje sam domislio, mislim da je instinkt, nesvjesna prisila, moralna zapovijed koju čovjek ima ugrađenu u sebi, bila odlučujuća za odlazak u rat. Cijeli nam se život i sastoji u donošenju odluka, pri tome nam pomažu karakter, odgoj, osobni moral, odnos prema zajednici, hrabrost, ali je ipak, mislim tako, odlučujući je taj skriveni imperativ.

U domovinskom ratu Hrvatsku su branili i nekadašnji partizani i nekadašnji ustaše ili njihovi sljedbenici. Je li to bio rezultat pomirdbe koju je zagovarao predsjednik Tuđman, ili nešto drugo?

Da, mislim da je zamisao o pomirbi odigrala odlučujuću ulogu. Mnogi su je prihvatili nesvjesno, drugi svjesni njene suprotnosti: razdiobe, podjele, sukoba i građanskog rata. Mnogi misleći ljudi su osjetili isključivost i pogubnost svih totalitarnih sustava koji su se u Hrvatskoj izredali u dvadesetom stoljeću, prvi su bile žrtve tih pritisaka. Shvatili su da hrvatska država može jedino nastati na pomirenju svih njenih građana oko osnovnih načela: slobode, neovisnosti, snošljivosti, mnogostranačja. I Hrvatska je na pomirenju, na izostanku građanskog rata, na zajedništvu i nastala.

Procesi koji su se nakon toga događali: protuudar boljševičke svijesti, čuvanje bolje prošlosti i mladenačkih komunističkih ideala su za neke neočekivane ali prirodne posljedice demokracije. I dalje, na svu sreću bez oružane borbe, traje nadmetanje starog, totalitarnog, komunističkog poimanja svijeta i slobode, demokracije, snošljivosti, ljudskosti. Nametnuta nam je podjela na partizane i ustaše, radi se o sukobu starog i novog, sputanog i nesputanog, vođenog i slobodnog.

Poznavali ste našeg pokojnog predsjednika Tuđmana. Kako ste ga doživljavali? Što kažete na optužbe da je pokrenuo zločinačko udruživanje?

Na osobni poziv pokojnog predsjednika Tuđmana u proljeće 1992. došao sam raditi u Predsjednički ured i u njemu ostao do zime iste te godine kad sam na njegov, i prijedlog pokojnog ministra obrane Gojka Šuška, prešao u MORH.

Kakav je bio predsjednik? Imao je ono službeno, državničko lice, strogo, koncentrirano, radoznalo za tuđa mišljenja i poglede. Propitkivao bi, slušao, čitao i tek nakon pažljivog promišljanja donosio odluke. Bio je opsjednut jednom mišlju: kako stvoriti i zaštititi hrvatsku državu. Ipak, nikad ga nisam čuo da bi tražio da se do tog cilja dođe nečasnim ili zločinačkim sredstvima. Tome ja nisam bio svjedok. Priznajem, nisam se mogao uklopiti u dvorsku atmosferu oko njega, uvijek je bilo onih koji su mu se nametali, govorljivih, dodvorljivih, stalno se vodila borba oko boljih, viših i moćnijih položaja u toj piramidi ispod njega. Ja sam bio uvijek, pa i danas, pomni promatrač.

Opažao sam i ono toplije, mekše predsjednikovo lice, vidio da su mu važni poginuli, nestali, prognani ljudi, a ne brojevi, osjetio da ga bole nevolje i jadi koji su u ratu pali na nas. Nikad nisam čuo da je izdao zapovijed koja bi se kosila s ljudskim i božjim zakonima. Bilo je slučajeva kad bi pun srdžbe zapovjedio žurnu istragu ili kažnjavanje pojedinaca za incidente koji bi se događali.

Jednom je u prolazu iz automobila vidio Pavelićevu sliku na stražnjem prozoru nekog službenog vojnog vozila. Odmah je od mene zatražio da pronađem korisnika i zapovjedim skidanje slike. Primio je na razgovor mlade vojnike koji su trebali biti osuđeni zbog bijega s položaja i umjesto kazne ponudio im školovanje u časničkoj školi. Jedan od njih i danas radi u ministarstvu vanjskih poslova. Ne, nije on stajao na čelu zločinačke organizacije.

U jednom ste razgovoru rekli kako smo željeli samo svoju slobodu i neovisnost, a sada nam sude u Haagu i upitali se "Što smo svi mi to krivo činili? Što se događa s nama?" Imate li danas odgovor na ta pitanja?

Pokušavam i dalje otkrivati svu zamršenost povijesti, interesa, nacionalnih mitova što se prepliću na ovom prostoru i nad nama. Svjestan sam snage velikih sila, njihove želje da geopolitički urede svijet, pa i ovaj naš prostor, ali ne mogu pristati na potpuno prepuštanje drugima da određuju moju/našu sudbinu. Mi smo je odredili u godinama stvaranje države, mi, građani Hrvatske trebamo i danas demokratski, ali i odgovorno odlučivati o nama samima. Mislim da smo danas izgubili odlučnost da do krajnjih razumskih granica branimo svoj nacionalni interes, svoj identitet, svoju kulturu, jezik. Ponovno smo se podijelili na one koji vjeruju u sebe i one koji žure da se uključimo u neki novi savez, novu zajednicu, one koji bi da sami sredimo stvari i one koji drže da će se to dogoditi ulaskom u EU.

Da se vratimo na Vaše knjige "Piše Sunja Vukovaru" i "Frankfurtska veza". Obje su na neki način iznenađenje. Poznajemo Vas kao umjetnika, doživljavamo kao veleposlanika, a onda saznajemo za ulogu ratnika i obavještajca. Postoji li neka nit koja povezuje te djelatnosti?

Na to pitanje sam već pokušao odgovoriti. U teškim vremenima rodoljubi su stavljali sve svoje sposobnosti na raspolaganje domovini. U vrijeme Drugog svjetskog rata u Engleskoj i Americi su znanstvenici, umjetnici i tehnička inteligencija pomogli svojim znanjima da pobijedi demokracija i sloboda. Za vrijeme bavljenja izvještajnom djelatnošću sretao sam više visokih dužnosnika, direktora službi, koji su se ranije bavili istom profesijom kao i ja, režijom. Stereotipne podjele i specijalizacije, čvrsto ukorijenjene u našem društvu, protive se mijenjanju profesije za profesiju, mediokriteti, ljudi nesposobni u poslu za koji su navodno stručni, tako brane svoj položaj. Osjetio sam to osobno, a i danas čujem prigovore jednog političara drugom: "Što on zna kad je samo jedan kazališni intendant"!? Kao da je kazalište mjesto za komedijante koji govore tuđe tekstove i koji nemaju svoje mišljenje. U kazalištu je baš naprotiv potrebna sposobnost pronicanja teksta, dubinske raščlambe znakova i smislova, sposobnost organizacije prostora i vremena i nadasve vještina komuniciranja i vođenja ljudi. Kazalište osposobljava čovjeka za vrlo moderne discipline potrebne političaru, nije to neka zastarjela i smiješna profesija. Bojim se da je taj političar u velikoj zabludi. Uz sve te vještine, uz poznavanje stranih jezika, radoznalost tu je potreba i jedna osobina koju ja posjedujem: Šutnja! Zbog nje su se mnogi šalili na moj račun, ali ja znam poslovicu: Šutnja je zlato! Velika je sposobnost šutjeti i znati za sebe zadržati tajnu. Ne mogu vjerovati koliko je danas brbljavaca u toj profesiji i uopće oko nas.

Jedno pitanje koje zanima naše ljude u Švicarskoj, ali vjerujem i mnoge druge iseljene Hrvate. Ne rijetko možemo pročitati da veleposlanstva države X ili Y protestiraju zbog neke izjave ili čina države domaćina upućivanjem "diplomatske note". Nešto slično nismo doživjeli od hrvatskih diplomata! A nije rijetkost da primjerice švicarski državni mediji objavljuju neistine o našoj domovini! Nije li jedna od najvažnijih veleposlaničkih obaveza lobiranje i obrana državnih interesa?

Odgovoriti mogu samo načelno, još uvijek sam službenik ministarstva vanjskih poslova. Postoji cijela skala postupaka diplomacije na pojedine događaje, izjave, neistine. Mislim da je neprimjereno i čak kontraproduktivno da veleposlanik reagira na svaki "incident", prošla su vremena takvog diplomatskog ponašanja. Svakako bi trebalo regirati na nedopustive izjave s državne razine. Uvijek se vrši procjena, konzultira se ministarstvo, odabiru instrumenti. Osobno mislim da na takve pojave, neistine, predrasude, laži, vi trebate reagirati, vi koji živite u dotičnoj zemlji: pismima čitatelja, obraćanjem uredništvu, organizacijom tribina, člancima, knjigama, djelovanjem u svojoj zajednici, suradnjom s domaćim političkim, kulturnim, društvenim institucijama. Iako izdaleka pratim događanja u Švicarskoj vidim da se pojačava hrvatsko prisustvo na filmskim festivalima, književnim susretima, sve bolja je suradnja sa švicarskim kulturnim društvima. Još je mnogo posla pred vama kao i pred cijelim hrvatskim iseljeništvom u svijetu, pred našom diplomacijom, bit će potrebno mnogo napora kako bi se Hrvatska u svoj svojoj različitosti predstavila svijetu. Na vama je da što više učinite u Švicarskoj, zato i postoji Hrvatske kulturna zajednica.

I na kraju, jeste li zadovoljni organizacijom Vašeg gostovanja u Švicarskoj i interesom za Vaše knjige?

Moja supruga Vedrana, idealan interpret mojih tekstova, i ja smo jako zadovoljni dolaskom u Švicarsku i zanimanjem za moje knjige. Već sam se navikao da je, za razliku od kazališta koje privlači na stotine gledatelja, i nekoliko desetaka zaljubljenika u književnost dovoljna da razveseli pisca. Onda tu je i knjiga koja se za razliku od kazališne predstave može predati novom čitatelju, posuditi, preporučiti. Zahvaljujemo se Hrvatskoj kulturnoj zajednici i posebno bračnom paru Gaupp na mogućnosti da se u novom svojstvu vratimo u Švicarsku. Gajimo nadu da nam to ne će biti jedini put. Ja i dalje pišem!

Unaprijed se radujemo slijedećim uradcima, a obitelj Međimorec uvijek nam je dobrodošla. Zahvaljujemo na razgovoru i želimo uspješni nastavak rada na svim kreativnim područjima.

Razgovor vodila: Dunja Gaupp, dopredsjednica Hrvatske kulturne zajednice

Izvor: Društvene obavijesti broj broj 96, svibanj 2005.

Miroslav i Vedrana Međimorec u Zuerichu