- Ugodno sam iznenađena zanimanjem za Hrvatsku kulturnu zajednicu i rado ću odgovoriti na Vaša pitanja. HKZ ima svoju internetsku stranicu na kojoj se može naći gotovo sve o udruzi, stoga ću biti kratka.
Na inicijativu inženjera Stipe Roščića i njegovih kolega, 11. srpnja 1971. godine u Zürichu je osnovano „Društvo prijatelja Matice Hrvatske". Početkom 1973., uvjetovano slomom Hrvatskog proljeća, udruga je morala promijeniti ime u ovo, koje nosi i danas.
Kroz HKZ su prošli mnogi ljudi, različitih profila i ideologija. Tijkom svog 40-godišnjeg postojanja udruga je prošla kroz nekoliko razdoblja. Prvo razdoblje je bilo okarakterizirano nastojanjem očuvanja hrvatstva kao protuteže jugoklubaštvu. Euforija nakon hrvatskog proljeća je tijekom vremena jenjavala i rad Zajednice je krajem 1980-tih malaksavao. Drugo razdoblje je bilo inicirano padom berlinskog zida i agresijom na Hrvatsku, koja nas je ujedinila u Domovini i dijaspori. To je dalo polet udruzi i ona je u to vrijeme imala najbrojnje članstvo.
Nakon ostvarenja hrvatskog sna na površinu izbijaju latentni i zatomljeni sukobi, potaknuti i političkim ambicijama pojedinaca, posebice onih jugoslavenske orijentacije. Dolazi do raskola i pročišćavanja. Sada u trećem razdoblju u HKZ-u je mirno i skladno, oni kojima je Hrvatska bila jednako na srcu kao i nama, koji su pokojnom predsjedniku Tuđmanu zahvalni za ostvarenje vjekovnog sna, ostali su vjerni članovi, a prišli su i neki novi.
Međutim, puno se ljudi vratilo u Hrvatsku, neki su umrli, većina članstva nije više u najboljim godinama, a mladi su nezainteresirani, pa nas brine budućnost. No, kao i do sada, pouzdajemo se u Njega, čuvao nas je u teškim vremenima, pa će se sigurno pobrinuti i za daljnji opstanak udruge. Koristim ovu prigodu, pozvati ljude da nam se pridruže, da se aktiviraju i time osiguraju opstanak ove najstarije kulturne udruge u Švicarskoj.
Primijetili smo da mnogi posjeti nezavisnih intelektualaca iz Domovine Švicarskoj idu upravo HKZ-u. Kakav je Vaš odnos s hrvatskim predstavnicima u službenim diplomatskim predstavništvima? Postoji li tu dobra suradnja ili se, kao u mnogim drugim primjerima, oni koji su svojim radom posvjedočili da bi mogli pomoći Hrvatskoj izoliraju i nastoje, od strane hrvatske službene politike, pogurnuti na margine?
- Mi smo jako sretni i ponosni što se našim pozivima odazivaju domoljubni hrvatski intelektualci, a neki su nas posjetili i više puta, kao primjerice prof. dr. sc. Miroslav Tuđman, dr. sc. Miroslav Međimorec i prof. dr. Zdravko Tomac. Velika nam je čast što su u nama prepoznali istomišljenike.
Po nastanku Hrvatske države i otvaranju Veleposlanstva u Bernu bili smo ugodno iznenađeni njihovom organiziranošću i aktivnostima. Na važne adrese u Švicarskoj redovito je odašiljan t.zv. Presse-Bulletin na njemačkom i engleskom jeziku, koji je izvještavao o stanju u zemlji izazvanom srpskom agresijom, o broju protjeranih, izbjeglih, ubijenih, o nanešenoj šteti, razrušenim gradovima, selima, bolnicama, crkvama, ali i o povijesti Hrvatske.
Po završetku rata pokrenuti su „Prilozi - za proučavanje društvenih, kulturnih, znanstvenih i inih veza Hrvatske i Švicarske", također dvojezično, ali su izašla na žalost samo tri broja. Zadnji pod izdavačkom palicom gospodina veleposlanika Miroslava Međimorca, koji je naprasito smijenjen Mesićevom čistkom u diplomaciji 2000. g. Tada se puno toga promijenilo, na negativno.
Često se pitamo što diplomati rade i zašto su uopće tu, kada ih se ne čuje onda kada bi ih se trebalo čuti. Primjerice, kada se u švicarskim medijima pojave negativni komentari o Hrvatskoj. Navest ću samo dva primjera.
Povodom izborne pobjede HDZ-a u studenome 2003. „swissinfo" (slično kao naša HINA-e) je pisao sljedeće: "Sanader je izbjegao stvarno suočavanje s autokratskim naslijeđem dugogodišnjeg šefa stranke i države Franje Tuđmana. Stranka je također odbila ispričati se zbog ratnih zločina koje je počinila hrvatska vojska tijekom rata u Bosni i Srbiji". Tako formulirana vijest navodi na zaključak kako je Hrvatska ratovala protiv Bosne i Srbije na njihovu tlu. Nije li tu trebalo oštro reagirati?
Ne znajući je li ta vijest stigla do naših diplomata, pismeno sam obavijestila tadašnjeg veleposlanika g. Mladena Andrlića. Nekoliko dana kasnije sreli smo se na jednom sastanku, pa sam ga upitala što je napravljeno. Odgovorio je kako nije na njemu, odnosno diplomaciji, reagirati na takve izjave, nego to moramo napraviti mi, obični ljudi i naše udruge!? Odgovorila sam da mi, obični ljudi, nismo plaćeni obavljati njihov posao, a ako obrana nacionalnih interesa nije dužnost diplomacije, što je onda njihova zadaća? Odgovora nisam dobila.
Primjer Thompsona i hrvatske diplomacije
Drugi primjer: kada je Marku Perkoviću Thompsonu 2010. godine bio zabranjen ulaz u Švicarsku, i to na osnovu lažnih objeda, od naše diplomacije nije se čulo ni slova. Ako ništa drugo trebala i morala je reagirati na formulaciju „građanski rat" u obrazloženju zabrane. HKZ je prvo uputila prosvjed švicarskoj policiji, a kada smo saznali da se i mi možemo žaliti na zabranu, ako smo njome pogođeni, prikupili smo gotovo šest tisuća potpisa naših ljudi i napravili žalbu. Tko želi saznati više o tome, neka pogleda link.
Ni na kulturnom polju diplomacija nije naročito aktivna. Dok je primjerice veleposlanik Švicarske u Zagrebu nastojao u Hrvatsku dovesti švicarske umjetnike (raznih profila), naša diplomacija ne izvršava ni ono što obeća. Navest ću i za to jedan konkretan primjer.
Godine 2007. HKZ je organizirala „Dva tjedna hrvatske kulture" u Badenu. U jednoj švicarskoj galeriji napravili smo izložbu hrvatskog naivnog slikarstva i tradicionalnih hrvatskih glazbala. Na svečanom otvorenju bili su prisutni predstavnici grada Badena (koji je i novčano pomogao naš projekt), i naravno, hrvatski veleposlanik i konzul. Oduševljen izložbom naive, veleposlanik je predložio umjetnicima daljnje izložbe koje bi on, odnosno veleposlanstvo, organizirali u Bernu i Ženevi. Predstavnica umjetnika, gospođa Nada Hegedušić Janković to je oduševljeno prihvatila, a mene zamolila da se do tada brinem o slikama.
Hoće li vas iznenaditi kada saznate da izložbe nisu nikada organizirane? Nakon 6 mjeseci dopisivanja s gospođom Hegedušić-Janković, naša se vrla diplomacija jednostavno zatajila! Ništa nije dopiralo do njih, ni elektronska pošta, ni telefonski pozivi, sve dok im nisam poslala preporučeno pismo. Tada su se doduše javili, ali s izgovorom da izložbe ne mogu organizirati u prostorijama diplomatsko-konzularnih predstavništava, jer to navodno ne dozvoljava „Bečka konvencija".
Prvo, to nije točno i drugo, zar to nisu znali kada su dali obećanje? Tražila sam tada da barem organiziraju povrat slika u Hrvatsku, što su prvo obećali, ali očito s „figom" u džepu. Pisala sam i Petru Barišiću, načelniku Samostalne službe za Hrvate u inozemstvu i kulturu, koji mi je obećao pismeno i usmeno pred 30-tak ljudi, da će se sigurno naći način kako slike vratiti u Hrvatsku. I da ne duljim, slike su tri godine bile u Švicarskoj, a vraćene su, ne zaslugom hrvatske diplomacije ili gospodina Barišića, nego uz pomoć dobrih ljudi. Sve sam opisala u članku kojeg se može pročitati ovdje.
Iseljeništvo predstavlja velik hrvatski potencijal. Toga su vlastodršci u bivšoj Jugoslaviji bili itekako svjesni, uloživši zaista ogromna sredstva i napore kako bi hrvatsko iseljeništvo što više ocrnili i etiketirali kao ustašku emigraciju, ne prezajući pri tome ni od brojnih političkih ubojstava. Odnosi su se u Domovini osamostaljivanjem napokon promijenili, ali ipak ne možemo biti zadovoljni onime koliko je naša dijaspora uključena u razvoj Hrvatske.
- Hvala Bogu, prošla su vremena kada smo se morali bojati doušnika UDBA-e i KOS-a. Iseljeništvo je, u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, dokazalo svoju ljubav prema domovini. Država ima koristi od nas već samim time što dolazimo u Hrvatsku i u njoj trošimo novac, a mogla bi imati još i veću, kada bi to znala i htjela iskoristiti. Tu ne mislim na iseljeničke predstavnike u Saboru. Naravno, tako dugo dok manjine imaju svoje zajamčene predstavnike u Saboru treba ih imati i dijaspora. Ali u principu nisam pristalica kvota za manjine. Tko ima hrvatsko državljanstvo, taj ima jednaka prava i dužnosti kao i svi drugi, ali ne i više. Porijeklo i religija ne mogu biti razlog za traženje povlastica. Ali ono što je nužno, jeste mogućnost dopisnog glasovanja.
Dijaspora se može najučinkovitije uključiti u razvoj Hrvatske investiranjem u Hrvatskoj. To je pokazao i pokazuje primjer Irske. Ali za to je potrebna sređena i pravna država, a to Hrvatska nije i ne vide se pomaci na bolje, nego suprotno. Mnogi sudski procesi, koji se Europi prodaju kao borba protiv korupcije, su politički procesi.
Jal i privatni interesi
Poznajem ljude koji su puno uložili u Hrvatsku i sve izgubili, ljude koji su se vratili u Hrvatsku i nakon nekog vremena je ponovno napustili. Mnogi su definitivno izgubili volju za povratak, jer se ne mogu pomiriti s kaosom koji vlada u Hrvatskoj. Mjesni šerifi dodatno zagorčavaju život raznoraznim barijerama, nešto iz poslovičnog hrvatskog jala, više iz osobnih interesa. Zakoni se mijenjaju po kratkom postupku, pa dugoročno planiranje naprosto nije moguće. Što danas vrijedi, sutra će možda biti protupravno. Zamislite iseljenika koji je kupio kuću na moru, sa svim papirima i uredno unešenu u zemljišne knjige, a onda jednoga dana dođe dopis da se kuća mora srušiti, jer je navodno napravljena na krivom mjestu. Ako je državni službenik za izdane papire primio mito, onda treba on biti kažnjen, a država bi vlasniku morala nadoknaditi troškove nastale rušenjem kuće.
Nered u državi nije samo problem ulagača iz iseljeništva, nego je to problem svih stanovnika Hrvatske. Jedina je razlika u tome, što prvi imaju mogućnost izbora i odluke hoće li se i dalje mučiti s preprekama, a drugi ne. Vlada i Linić se čude i ljute što nema investitora, a ne pitaju se što je tome razlog. Umjesto da pročiste državni aparat, oni izmišljaju nove poreze i namete, koji će dodatno obeshrabriti potencijalne ulagače.
Trenutna kriza vrijednosti, pa onda i gospodarstva, stvara novu dijasporu, pri čemu Hrvatsku ponovo napuštaju mnogi mladi, ambiciozni, školovani i sposobni ljudi. Govori se čak o 30.000 osoba samo u zadnje tri godine. Imate li kakvih pokazatelja o novom priljevu Hrvata u Švicarsku?
- Na žalost, umjesto da se Hrvati masovno vraćaju u Hrvatsku, oni masovno izlaze iz nje. Nemamo brojčane podatke o priljevu Hrvata u Švicarsku, ali jedan od pouzdanih pokazatelja su upiti za posao i zamolbe za pomoć, koje dobivamo zadnjih 7-8 mjeseci. I prijašnjih godina se znalo dogoditi da nam ljudi pišu i raspituju se o mogućnostima zaposlenja u Švicarskoj, ali prošle smo godine bili naprosto zatrpani elektronskim pismima. Na početku smo svakome pojedinačno odgovorili, no kada smo gotovo svakoga dana primili jedan do dva e-maila, morali smo iznaći neko drugo rješenje, jer više vremenski nismo mogli savladati toliku poštu. Na našoj smo internetskoj stranici otvorili rubriku „Tražim posao u Švicarskoj" u kojoj smo objasnili da se do posla u Švicarskoj ne dolazi jednostavno.
Ne vjerujem da je puno Hrvata našlo posao, jer Švicarci prije svega zapošljavaju Nijemce, a tih godišnje u Švicarsku uđe oko 60 000. Sada bi se Hrvati trebali zapitati zašto Nijemci iz svoje zemlje, članice EU, dolaze u Švicarsku koja nije članica EU? No, to je druga tema.
Kako institucije i političari koji su za to plaćeni jednostavno ne rade svoj posao, u Hrvatskoj postoje brojne inicijative i udruge preko kojih se nastoji dati alternativa trenutnom stanju. Međutim, istovremeno vlada posvemašnja nepovezanost između tih raznih inicijativa i udruga, pa je konačni rezultat svih ovih napora, možemo otvoreno reći, vrlo slab. Može li se uopće očekivati bilo kakav veći napredak ako se sve radi uz puno improvizacija i praktički bez ikakve profesionalne jezgre?
Utješno je vidjeti da se ljudi ne mire sa situacijom i žele promjene. Međutim, udruge i njihove inicijative nemaju jednaku značajku u društvenom životu. One „otvorenog društva", nameću se stanovništvu kao mjerilo za dobro i loše, te imaju punu potporu vlade i političara, dok su sve druge gurnute na stranu kao „nužno zlo" koje se mora akceptirati zbog privida ravnopravnosti pred zakonom. Svaka čast udrugama i pojedincima, ali oni niti imaju, niti mogu imati legitimnost, jer ih nije birao narod.
Ništa se neće moći napraviti ako se narod ne probudi iz svoje apatije i ne okupi snage na jedino ispravnom i djelotvornom mjestu, a to je biračko. Da bi se to postiglo, desnica bi se morala stubokom promijeniti i ujediniti, a ne si međusobno konkurirati i podmetati. Zajedničkom radu na putu stoji osobna koristoljubivost pojedinaca. Zbog moguće buduće funkcije, spremni su se i posvađati, umjesto da u korist viših interesa potisnu svoje narcisoidne nagone. Bolje je imati vrapca u ruci, nego goluba na grani, a oni na kraju nemaju ni goluba, ni vrapca.
Objava registra - primjer gluposti i dodvoravanja svojim neprijateljima
Vezano uz prošlo pitanje, izdvojili bismo jedan primjer. Znamo doslovno za stotine braniteljskih udruga proisteklih iz Domovinskog rata, ali samo za jednu udrugu antifašističkih boraca iz NOB-a, Savez antifašističkih boraca i antifašista RH (SAB). Međutim, i pored velike brojčane prevage, učinkovitost ovih prvih u usporedbi sa SAB-om vrlo je upitna. Tako su se mjesecima lomila koplja oko objave Registra branitelja, a sve pod izlikom da će se tako utvrditi lažni branitelji. S druge strane, nitko iz državnih institucija nije predložio objavu registra sudionika NOB-a, pogotovo u dijelu koji se tiče prava na desetke tisuća mirovinu koje se danas još uvijek ostvaruju.
Eto, to je najbolji primjer za navedeno u predhodnom odgovoru. Očito su i komunisti/jugoslaveni usvojili poznatu srpsku krilaticu „samo sloga Srbina spašava". No, nije to srpska mudrost, već iskustvo svake uspješne obitelji, svake uspješne ljudske zajednice kroz mnoga stoljeća. Logično je, da ne može biti logičnije, kako se samo zajedničkim snagama može postići uspjeh. Predsjednik dr. Franjo Tuđman to je dobro znao, zato je i radio na pomirenju Hrvata, zato smo i pobjedili srpske agresore i stvorili slobodnu Hrvatsku.
Ono što bi trebala biti kvaliteta, kod nas se pretvorilo u nedostatak. Velika miroljubivost hrvatskog čovjeka pretvorila se u komociju, zbog koje teško trpe hrvatski nacionalni interesi. Za slobodu, samostalnost i pravdu treba se boriti svakoga dana, a mi smo se očito uspavali i dozvoljavamo da nas za nos vuku oni koji su nas gurnuli u rat. Objava Registra hrvatskih branitelja samo je jedan od unikuma hrvatskih političara. Jedinstveni primjer gluposti i dodvoravanja svojim neprijateljima, nevažno iz kojih razloga. Ako postoje lažni branitelji, koje je neki korumpirani administrator 'potiho' upisao u registar, postoji i način da ih se 'potiho' odstrani zajedno s onim koji ih je upisao.
Meni bi, osim popisa sudionika NOB-a (koliko dugo žive ti narodni borci!?), bio zanimljiviji popis aboliranih Srba. Oni koji sjede u Saboru, poznati su nam, ali što je s drugima? Poznato je da ih ima u hrvatskoj policiji, čak i u Vukovaru. Hoćemo njihova imena sa slikom, pa kada se Srbija uzjunači zatvoriti nekog našeg branitelja, da mi odmah zatvorimo sve abolirane Srbe i počnemo im konačno suditi za sve zločine koje su nam napravili.
Posvetimo se pred kraj ovoga razgovora lijepim temama. Kraj 2012. godine obilježila je presuda suda u Haagu, odnosno rušenje teze o zajedničkom zločinačkom pothvatu. Radi se o izuzetno politički važnom događaju, što je i general Gotovina sažeo ocjenom kako je napokon vojno i pravno završena obrana Republike Hrvatske. Kako biste Vi komentirali spomenute događaje?
- Uz osamostaljenje Hrvatske i akciju Oluja, oslobađajuću presudu našim generalima, uz pobijanje teze o 'zajedničkom zločinačkom pothvatu', svi mi u Hrvatskoj kulturnoj zajednici doživljavamo kao prevažan, veličanstven povijesni događaj. Od dana uhićenja generala Gotovine, sva pisma naše udruge i svi brojevi Društvenih obavijesti, kao i naša web stranica nosili su 'žutu vrpcu' kao izraz nade u povratak naših generala. Molili smo se i nadali, i s mučninom u želudcu iščekivali presudu.
Zahvalni smo Svevišnjem što smo smjeli doživjeti taj prevažan dan. Telefoni su zvonili, elektronska pošta nas je zatrpala, ljudi su plakali od sreće. Pobjeda je to koja nas čini ponosnima, a ponosne će biti i sve slijedeće generacije Hrvata.
Žrtvu generala Gotovine i Markača (kao i svih drugih koji su nam osigurali slobodu i pobjedu) moramo stalno imati pred očima. Ne smijemo zaboraviti ni njihove obitelji, koje su zajedno s njima trpjele, strahovale i živjele u neizvjesnosti. Ne smijemo se uspavati i misliti da je sada sve uredu. Ne zaboravimo izraze lica vladajućih političara i nekih novinara, kada su čuli presudu. Ta je za njih bila pravi šok. No, oni su se brzo sabrali i već u prvom komentaru i predsjednik države i predsjednik vlade su nastavili svoj posao optuživanja Hrvatske za navodne zločine. Te primjedbe u tom trenutku ne bi u nekoj drugoj državi politički preživjeli niti jedan dan. Ne postoji država u kojoj vladajući rade protiv svoje zemlje i svog naroda, niti postoji država koja financira bivšeg predsjednika koji je lažno svjedočio protiv vlastite zemlje i počinio veleizdaju dijeleći svima interesiranima tajne državne dokumente. Hrvatska je na tome polju 'unikum'.
Turizam jedini donosi zaradu
U trenutku kad ulazimo u 2013. godinu, možete li rekapitulirati ukratkoprva desetljeća hrvatske samostalnosti i jeste li, kako vrijeme prolazi, više optimist ili pesimist po pitanju naše sposobnosti odgovora vremenima koja dolaze?
- Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Ono što je očigledno, dva desetljeća hrvatske samostalnosti jasno su podjeljena na prvih deset godina, koje su bile teške, ali uspješne i pružale su nadu u bolju budućnost. I drugih deset godina, od kojih je svaka gora od one predhodne, pa je i nada da će biti bolje, svakim danom manja.
Trenutačna vladajuća ekipa pokazala se totalno nespremnom (iako su tvrdili suprotno) i nesposobnom ispraviti brod i usmjeriti ga u mirne vode. Naprotiv, čini se da su napravili više zla, nego koristi. Jedino u čemu su uspjeli, a i to zahvaljujući gluposti desnice, jest sebi pribrojiti glasove koji im nisu bili namjenjeni.
Iako sam po prirodi optimistična, u slučaju budućnosti Hrvatske teško mi je to biti. Gdje nam je proizvodnja, što izvozimo? Naši seljaci i mali poljoprivrednici ne znaju kako preživjeti u šumi zakona i propisa koji im samo zagorčavaju život. Turizam je jedina grana koja donosi zaradu, no to se može preko noći promijeniti, kao što je već bio slučaj u vrijeme Domovinskog rata. Uslužne djelatnost ovise o standardu ljudi, koji je u Europi iz godine u godinu lošiji.
Bremeniti smo problemima, a na vlasti su nesposobnjakovići. Ni u opoziciji ne vidim lik koji bi nas mogao izvući iz nevolja. Jedino što nam preostaje, je nada da će nam pomoć stići Odozgora. Hrvatska je nastala Božjom voljom i pomoći, pa se nadam da nas Svevišnji neće ostaviti ni u ovim teškim vremenima.
|
