Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

RAZGOVOR SA SVJEDOKOM -ŽIVOT U STRMOGLAVIJI

Zadnjih 10 godina u Hrvatskoj se sve češće glorificira bivša država. Krvnika Tita veliča se ne samo u Kumrovcu, partizani su postali antifašisti kojima moramo zahvaliti što Hrvatska postoji, govori se o zločinima ustaša, a stotine jama i šumaraka u kojima su komunisti zatrpali stotine tisuća bezimenih Hrvata ubijenih po završetku 2. sv. rata nisu tema niti bivšeg, niti sadašnjeg predsjednika, kao što ih niti najmanje ne zanimaju živući branitelji i njihove obitelji.

Hrvatska televizija i hrvatske tiskovine ne njeguju ljubav prema domovini, već suprotno. Nema toga što neće napraviti kako bi narodu 'utuvili' u glavu da je u Jugi bilo bolje, pa nema druge doli natrag. Na konkretnom primjeru želimo pokazati što su sve Hrvati pretrpjeli u "Strmoglaviji“ kako su mnogi nazivali nekadašnju državu.

Dr. Marijan Stanišić tipična je žrtva protuhrvatske politike Jugoslavije. Životni mu je cilj bio postati liječnikom kako bi mogao pomagati patničkom hrvatskom narodu na selu. Liječnik je postao usprkos svih prepreka koje su mu komunisti postavljali na put, ali daleko od svoga naroda, od svoje rodne Slavonije, u zemljama koje imaju dovoljno liječnika, umjesto u Hrvatskoj gdje ih je premalo. Žalosni primjer ovoga dobronamjernog Hrvata pokazuje koliko je pokvaren i protuhrvatski bio jugoslavenski sistem. Jugoslavija je uništila njegovu obitelj, zamalo pa i njega. I da nije bilo pomoći stranih ljudi u stranim zemljama, tko zna bi li danas još bio živ.

Doktore Stanišić, nama je Vaša životna priča poznata, ali nije našim čitateljima. Molimo Vas, opišite nam kada ste i zašto otišli iz Jugoslavije.

              Otišao sam iz YU koncem srpnja 1956., a izašao sam poradi velike nevolje, iako ni u kojem slučaju nisam planirao ostati u inozemstvu. Unatoč neizdržive komunističke diktature i unatoč činjenice, što smo mi Hrvati bili građani druge klase u vlastitoj domovini, negdje oko godine1950. jedna mala skupina hrvatskih studenata i istomišljenika u Zagrebu, dala si je časnu riječ da će ostati u Domovini i dijeliti tešku sudbinu s patničkim hrvatskim narodom - među njima sam bio i ja.

              Tito je u svojem staljinističko-komunističkom ludilu, uz pomoć neupućenih europskih i svjetskih velesila na konferenciji u Jalti 1945., strovalio hrvatski narod u novi opasni eksperiment imena “Nova Jugoslavija“ i degradirao Hrvatsku na kolonijalnu stepenicu. Odluka je donesena na brzinu, bez pitanja hrvatskog naroda, bez referenduma. Napravljena na isti način kao što su to radile europske kolonijalne velesile u 18. i 19. st. u Aziji i Africi. U našem modernom 20. st. to je bio čisti anahronizam i poniženje za europski narod kao što je to hrvatski.

              Prije svake diskusije o političkoj budućnosti područja jugoistočne Europe, morao se osnovati jedan internacionalan sud bez sudjelovanja komunista, u kojem bi sudjelovale i neutralne zemlje kao na pr. Švicarska. Taj sud je trebao, poput onoga u Nürnberg-u, biti pravedan i objektivan, nepristrano istraživati i kazniti zlodjela svih počinitelja, kako sa strane ustaša, tako i sa strane srpskih četnika i partizana. Sve drugo je bila iluzija.

              Sasvim drugačije je napravio Tito, umjesto jednog pravednog suda, kojega se je sigurno bojao, osudio je čitav hrvatski narod, kako bi se ulizao Srbima i tako nesmetano uživao moć u Beogradu. A to je imalo katastrofalne posljedice za Hrvate. Tito je time otvorio vrata Srbima i partizanima da, pod izlikom klasne borbe, nesmetano vrše svoje unaprijed pripravljene osvete nad Hrvatima i tako zadovolje svoje niske balkanske strasti. Tisuće i tisuće, a prema najnovijim dokumentima stotine tisuća Hrvata je poubijano, a da za to nitko nije bio pozvan na odgovornost. Srbin-partizan Simo Dubajić iz Knina, koji živi u Srbiji, i danas se hvali, da je poubijao 30'000 Hrvata.

              Iz moje obitelji i najuže rodbine ubijeno je nakon završetka rata tokom 1945. sedam osoba bez suda, a k tome su četnici ubili u našoj vlastitoj kući moga starijeg brata Fabijana i sestričnu Baru. I to nije bilo sve. Došla je k tome vječna psihička trauma. Godinama su svi mediji svakodnevno urlali: “Ustaše su neprijatelji naroda, ustaše su okorjeli koljači“, uz obligatni refren: "svi Hrvati su ustaše“. Ta nepravda me je progonila dan i noć. I to je bio razlog, da nisam niti htio, niti smio ostaviti naš hrvatski narod i prepustiti ga njegovoj sudbini.

Daljnji razlog, koji me je primoravao da ostanem u Domovini, bila je izvanredno teška sudbina našega seljaka, prije svega u Slavoniji gdje sam rođen i odrastao. Tito je dao naređenje, da se na selu osnuju kolhozi po ruskom sistemu, ali da bi zavarali narod komunistički aktivisti dali su mu neutralno ime "zadruga“. Međutim, na selu se nitko nije zanimao za taj novi sistem, pa su komunisti seljake grubom silom tjerali u kolhoze-zadruge. Najprije su imućnije seljake proglasili “kulacima”, t.j. kriminalcima, i predbacivali im da su krivi za nedovoljnu opskrbu gradskog stanovništva životnim namirnicama. Time su na selu otvorili klasnu borbu, siromašnije seljake huškali protiv bogatijh i time izazvali mržnju, koja je do tada bila nepoznata u selu. U slijedećoj represivnoj fazi, koja je počela godine 1946., komunisti su podijelili seljake prema veličini posjeda na 6 kategorija. Kategorije 4., 5. i 6. bile su rezervirane za kulake. Za više kategorije, pogotovo za 5. i 6., uveli su ogromne poreze i zloglasne “obaveze”, koje mnogi seljaci nisu bili u stanju izvršiti. Već u proljeće, tek što su žitarice bile posijane, komunistički su aktivisti išli kroz polja i određivali količine žita, ku-kuruza i mesa koje će seljaci morati predati državi na ljeto, odnosno jesen. Država je bila nemilosrdna. Neovisno o vremenskim i drugim nedaćama, seljaci su morali predati onu količinu žita i kukuruza, koja im je bila određena u proljeće. Mnogi seljaci su kako-tako podmirili obaveze, ali im nije ništa ostalo za prehranu vlastite obitelji i stoke. Ljudi su morali prodavati dukate ili posuđivati novac kod rodbine ili u banci, kako bi mogli kupiti žito u Bačkoj za vlastitu potrebu. Međutim, bilo je puno ljudi, pogotovo iz 5. i 6. kategorije, koji nisu bili u stanju podmiriti obaveze, jer pšenica nije urodila. Na to su čekali komunistički aktivisti kao vragovi. Ljude su osudili na visoke zatvore kao obične kriminalce i sabotere, jer su navodno varali državu. Mnogi seljaci iz Slavonije, pogotovo stariji, umrli su u zatvorima.

              Tim represalijama nisu mogli izbjeći ni moji stari roditelji. Naš posjed su prisilno uzeli u kolhoz. Za moje roditelje ta je pljačka bila takav teški šok, da su obadvoje u roku od dva dana iznenada umrli. Moga starijeg brata Fabijana, koji je trebao preuzeti posjed, 1944. ubili su četnici, tako sam ostao sa 22 godine sam, bez roditelja, bez ikakve pomoći.

Vodstvo kolhoza bilo je isključivo u rukama lokalnih Srba, koji su doduše bili manjina u selu, ali su svi ušli u partiju i vodili glavnu riječ u selu i u kolhozu. Premda su i moj djed i moj otac imali lijepe odnose sa Srbima, kao bogati seljaci pomagali ih i za vrijeme rata štitili, oni su mi sada odbili svaku pomoć. Tako sam najednom bio prepušten sam sebi.

              Nakon položene velike mature u Zagrebu, odlučio sam, unatoč svih nedaća, studirati. Želio sam izabrati zvanje, kojim bih najbolje mogao pomoći našem ispaćenom narodu, a pogotovo našim seljacima u Slavoniji, čiju dušu sam najbolje razumio. Nakon dugih razmišljanja izabrao sam liječnički poziv. Htio sam biti dobar liječnik i ujedno vršiti jednu vrst dušobrižnika. Htio sam pomagati i bivše pripadnike hrvatske vojske, koji su bili nesmiljeno progonjeni nakon rata. Upisao sam se i počeo studij na medicinskom fakultetu u Zagrebu. Unatoč moje teške financijaske situacije dobro sam napredovao u studiju. Jedino se nisam mogao pomiriti sa teškom sudbinom Hrvatske niti sam mogao akceptirati realnost. Svugdje me je progonila nepravda nad hrvatskim narodom. Ako sam susreo na ulici ili u tramvaju 'milicajca' ili oficira jugoslavenske armije, fiksirao sam ga i dugo studirao njegovo lice pitajući se koliko Hrvata je poklao ili ubio da bi dobio svoje činove.

              Na našem semestru su komunisti imali i po tri stipendije, a ja nisam imao dovoljno novca niti za hranu. Nedjeljom sam tražio mir, utjehu i odmor u prirodi, u šumama i brdima. Tako sam jednoga dana otkrio postojanje studentskog planinarskog društva “Velebit“ u Zagrebu. Na moje iznenađenje i sreću ubrzo sam zaključio da neki od kolega misle kao i ja, i da bježe u brda kao i ja, kako bi nakratko pobjegli od strašne realnost.

Upoznao sam tako jednu simpatičnu grupu inteligentnih kolega, za koje sam bio uvjeren da pripadaju nekoj organizaciji. Nakon dužeg vermena sam doznao da su to bili pripadnici tajne organizacije “Hrvatski pokret otpora“. Prišao sam k njima. Cilj organizacije je bila borba za osnivanje slobodne i nezavisne Hrvatske na demokratskim principima. Znali smo da komunizam ne možemo odmah srušiti. Ali nam je bilo važno da smo zajedno i da razmišljamo o budućnosti Hrvatske kada jednom komunizam propadne. A svi smo bili uvjereni, da ta luda komunistička ideologija ne može dugo preživjeti.

              Iznenada je došlo do važnog preokreta u mojem životu. Jednog dana me je pozvao sekretar komunističke partije na mojem fakultetu, Sergej Z., na razgovor. Strah me je uhvatio. Nakon kratkog uvoda rekao mi je slijedeće, a sve bez obrazloženja: 'on će se pobrinuti da za mene neće biti mjesta ni u kojoj bolnici na području čitave YU i ako uspjem završiti medicinski studij. To će vrijediti tako dugo dok komunistička partija vlada u YU i dok on živi'. Bio sam šokiran i ostao bez riječi.

              Odmah nakon toga šokantnog razgovora odlučio sam još za vrijeme studija pronaći puteve do neke bolnice u inozemstvu, gdje bih se nakon završenog studija mogao praktički spremati za moje zvanje liječnika. Planirao sam raditi kao liječnik u jednom selu mojeg zavičaja u istočnoj Slavoniji, između Sl. Broda i Županje. Uza sve nevolje, već me je duže vermena uznemirivalo moje zdravstveno stanje. Bio sam neizmjerno umoran, bez energije i interesa, nisam mogao spavati, bio sam utučen i nisam znao kako dalje. O učenju niti govora, što god sam čitao nisam ništa zadržao u glavi. Počeo sam sumnjati kako imam neku tešku bolest, možda rak. To je još više učvrstilo moju odluku o kratkom prekidu studija i odlasku u inozemstvo. Mislio sam, ako sam stvarno teško bolestan, radije ću umrijeti u inozemstvu, negdje na cesti kao nepoznati putnik, nego umirati u YU pred očima mojih neprijatelja.

              No, u ono vrijeme dobiti putovnicu bilo je jako teško, a za obične smrtnike kao što sam ja, gotovo nemoguće. Znao sam da je 1953. more u Holandiji razorilo nasipe, da su poplave uništile veliki dio južne Holandije i da se još uvijek radi na obnovi u kojoj aktivno sudjeluju internacionalne humanitarne organizacije. Jedna od njih bila je "Nothelfergemeinschaft“ iz Frankfurta u Njemačkoj. Javio sam se toj organizaciji, a oni su mi odmah poslali potvrdu iz koje se vidjelo da sam se obavezao, kod njih besplatno raditi u humanitarnoj bazi u Holandiji najmanje mjesec dana. Na veliko iznenađenje moje i mojih prijatelja, dobio sam 'pasoš', koji je vrijedio šest mjeseci.

              Bio sam siguran kako ću se vratiti najkasnije do Božića, ali neka me je čudna sila tjerala da se oprostim od rodbine i prijatelja u mojem Slavonskom selu. Imao sam ujaka i njegovu obitelj u Oprisavcima. Na sreću sam sve našao kod kuće. Došlo je do oproštaja. Čitava brojna obitelj mojega ujaka se po starom običaju preda mnom poredala i svakom sam dao ruku. Veselo sam rekao da ćemo se uskoro opet vidjeti, najkasnije do Božića. Moj ujak mi na to reče: "Mi se nažalost moramo za uvijek oprostiti, jer više se nikada ne ćemo vidjeti“. Na to je čitava obitelj počela plakati. U taj čas me je prvi puta uhvatila neka čudna slutnja. Moj ujak je imao pravo. Gotovo pola stoljeća nisam vidio moje rodno mjesto, a kada sam se vratio ujak i najveći dio te velike obitelji i rodbine su već davno prije toga pomrli. Moj bratić me je kolima odvezao na željezničku stanicu. Bila je nedjelja poslije podne i lijepo vrijeme, narod je u skupinama sjedio pred kućama, a sve žene su bile u nedjeljnjim nošnjama. To mi je do danas ostalo u živoj uspomeni. Kada sam se nakon 46 godina vratio u moje selo, primjetio sam, nažalost, da su sve narodne nošnje nestale sa slavonskog sela, navodno nakon 1960.

              Kako nisam imao puno novaca kupio sam kartu za vlak samo do Münchena. Od Münchena do Holandije preko Njemačke išao sam autostopom. Put me je slučajno doveo u Münster, u sjevernoj Njemačkoj. Već kod prvog susreta taj lijepi grad mi se neobično svidio. Nisam niti slutio da ću slijedećih 7 godina moje najsretnije dane provesti u tom lijepom gradu među divnim ljudima. Napravio sam jednodnevnu stanku i otišao na medicinski fakultet u Münster-u.  Primili su me jako lijepo, pa sam se ohrabrio zamoliti ih da mi omoguće rad u bilo kojoj bolnici, kako bih napravio studentsku praksu nakon povratka iz Holandije. Zazvonio je telefon i u roku od pola sata imao sam sigurno radno mjesto u velikoj bolnici Franciscus-Hospital u Münsteru s početkom rada 1. listopada 1956. Najprije ću raditi 3 mjeseca na kirurgiji, a nakon toga 3 mjeseca na odjeljenju za ženske bolesti i porođaje. Bio sam presretan, došao sam do željenog cilja. Nadao sam se da ću, budem li dobro radio, jednoga dana nakon završenog studija u Zagrebu, dobiti namještenje kao liječnik u toj istoj bolnici. Sa veseljem i pouzdanjem sam nastavio put autostopom u Holandiju.

              U mojoj radnoj brigadi u južnoj Holandiji su bili studenti iz Švedske, Danske, Njemačke i Francuske. Gradili smo kuće i ceste sa holandskim radnicima. Nakon 10 dana dogodilo se kod mene čudo. Daleko od UDBE, milicije i njihovih špijuna potpuno sam se preporodio, život se vratio u mene, ozdravio sam i kao da sam dobio nova krila. Niti traga nekoj bolesti. Već sam počeo praviti planove, kako ću početkom veljače ili ožujka 1957. nastaviti polaganje ispita u Zagrebu.

              No, ta sreća nije trajala dugo. Negdje početkom rujna došlo je pismo iz Londona od vođe naše organizacije “Hrvatski pokret otpora”, Jakše Kušana, koji je prije mene morao bježati u Englesku. Taj isti prijatelj je kasnije zajedno s grupom Hrvata kojoj sam i ja pripadao, utemeljio i izdavao u Londonu novine “Nova Hrvatska“. On mi u pismu javlja, da su na nesreću svi članovi naše organizacije u Zagrebu, njih 11, pohapšeni i nalaze se u zatvoru. Da je i moje ime poznato i da me UDBA tražila kako bi me uhitili. Užas koji me je uhvatio, ne mogu opisati. Čitava holandska obitelj kod koje sam stanovao, počela je plakati. Na sreću je njemački konzulat u Rotterdamu moju tranzitnu vizu za Njemačku pretvorio u trajnu i produžio je na godinu dana. Nakon završenog rada u Holandiji, 1. listopada 1956. nastupio sam na radno mjesto u Franziscus-Hospital u Münsteru. Vijest iz Londona o hapšenjima u Zagrebu, promijenila je moju odluku o povratku. Nastojao sam produžiti rad u bolnici, a studij nastaviti u Münster-u.

              Na odjeljenju za ženske bolesti, zajedno sa jednom starijom njemačkom liječnicom, asistirao sam šefu kod svih operacija od 7 do 14 sati. Šef je operirao ponedjeljkom, srijedom i subotom. Ostalo vrijeme sam radio na njegovom odjelenju. Kao i liječnici na kirurgiji, šef je bio oduševljen mojim medicinskim znanjem i radom, hvalio je moje spretne ruke i uspješan rad sa bolesnicima. U pauzama između operacija uvijek je želio nešto više saznati o meni i Hrvatskoj. Oduševilo ga je, kada je saznao, da sam Hrvat i da sam protivnik Jugoslavije i komunizma. Neznajući ništa o mojoj najnovijoj teškoj situaciji, o kojoj još nikome nisam htio ili smio govoriti, spontano je otišao direktoru bolnice i opisao me kao izvrsnog i pouzdanog suradnika koji mu je jako koristan. Zamolio je da me zadrže u bolnici i omoguće mi nastavak studija u Münsteru. Direktor mi je ponudio stan i hranu u bolnici i 50 maraka mjesečno. 

              Odmah sam otišao predsjedniku ispitne komisije na medicinskom fakultetu, profesoru Jordanu, da ga pitam bi li mogao nastaviti studij u Münsteru. Prof. Jordan me je jako lijepo primio, skoro očinski. Pokazao sam mu moj studentski index u kojem su bila upisana sva predavanja i ispiti koje sam položio u Zagrebu. Obećao mi je svaku pomoć i rekao, da bez daljnjega mogu nastaviti studij u Münsteru, ali da ću po zakonu morati studirati još 6 semestara i položiti 23 ispita, koji se polažu nakon studija i traju 5 mjeseci. Nakon položenih ispita po njemačkom ću zakonu imati ista prava kao svaki njemački liječnik. Rekao mi je da su za upis na fakultet potrebni index (kojeg sam imao) i maturalna svjedodžba, koju nisam imao. Mogao sam se provizorno upisati i bez maturalne svjedodžbe, ali sam je morao naknadno donijeti.

              Odmah sam pisao prijatelju u Zagreb, dubrovčaninu Djenki Milovavić, da mi sa fakulteta izvadi maturalnu svjedodžbu koja je bila deponirana u tajništvu. Odgovorio mi je da mu tajnica Zorka nije smjela dati svjedodžbu, jer je to UDBA zabranila, a najmanje jednom tjedno se raspituju jesam li se vratio.

Tu sam žalosnu vijest prenio jednom prijatelju, Hrvatu, profesoru Knežević, koji je bio docent za hrvatski i slavenske jezike na sveučilištu u Münsteru i koji je nakon 2. sv. rata ostao u Njemačkoj. On mi na to ništa nije rekao. Jednoga dana je iz Zagreba u Münster došao profesor Filipović održati predavanje. Nazvao me je i zamolio za susret, a onda je iz kovčega izvadio veliku knjigu, a iz nje moju maturalnu svjedodžbu. Bilo je to veliko iznenađenje. Kako se to dogodilo?

              Profesor Knežević je svoga rođaka, profesora na medicinskom fakultetu u Zagrebu, obavijestio o mojoj tragičnoj situaciji i zamolio ga za hitnu pomoć. Ovaj je otišao u tajništvo fakulteta, izvadio moju maturalnu svjedodžbu iz pretinca, dao je prepisati i ovjeriti na sudu, a onda je po profesoru Filipoviću poslao u Münster. Moju originalnu maturalnu svjedodžbu vratio je natrag u pretinac, da je UDBA i dalje čuva.

              U međuvremenu sam morao produžiti putovnicu. Pisao sam jugoslavenskoj ambasadi u Bonnu i molio produljenje. Odgovorili su mi na srpskom jeziku, da će mi pasoš produžiti nakon što im uplatim 13 maraka. To je bio veliki novac, jer sam mjesečno zarađivao 50 maraka. Novac sam poslao, ali umjesto produljene putovnice dobio sam odgovor da se moram vratiti u YU i tamo rješiti svoje probleme. Bilo mi je jasno "koliko je sati“, UDBA je obavijestila ambasadu o mojem slučaju! Novac mi ti bezobraznici nisu vratili. I to je najbolja slike te lopovske YU države. Nije ih bilo stid prevariti jednog siromašnog studenta. Kao Hrvat za Srbe nisam bio čovjek, nego ništica.

              U ožujku 1957. jedanaest pripadnika naše organizacije, među njima i ja, osuđeno je na zatvorske kazne između 2 i 6 godina. Neki su završili na Golom otoku. Meni više nije bilo povratka, moja je sudbina bila zapečaćena. Nisam se bojao zatvora, nego uništenja egzistencije, jer za nas Hrvate nije postojala druga kazna osim gubitka prava na život.

              Njemačke vlasti su mi dale trajni boravak. Nakon 6 semestara studija položio sam svih 23 ispita u roku od 5 mjeseci i napisao doktorsku dizertaciju, sve s odličnim uspjehom (summa cum laude). Moja dizertacija je bila proglašena kao najbolja zadnjih 5 godina. Bio sam presretan kada su mi uručili doktorsku diplomu. Sve je bilo lijepo napisano, moje ime, tema doktorske dizertacije, mjesto rođenja i ocjena: odličan. Ali, moje se oduševljenje ubrzo pretvorilo u veliko razočaranje. U mojoj lijepoj diplomi otkrio sam vrlo ružnu riječ, pored moga imena ta nesretna "Jugoslavija“. To je bilo previše. Sjetio sam se svega što sam od te "nazovi države“, koju smo mi kod kuće zvali "Strmoglavija“, doživio. Otišao sam rektoru sveučilišta, obrazložio mu svoje razočaranje i opisao tragediju hrvatskog naroda i moje obitelji. Ime "Jugoslavija“ ne smije biti uz moje ime, to bi bila uvreda, rekao sam. Uljudno sam mu vratio diplomu i zamolio za ispravak. Pozorno me je slušao i nasmijao se. Osam dana kasnije dobio sam novu diplomu, u kojoj je pokraj mojega imena stajalo pravo ime “Kroatien“, Hrvatska. To je bila moja osveta, osveta maloga čovjeka, za sve ono zlo koje sam doživio ja i čitava Hrvatska. Od toga dana, pa nadalje stajalo je u svakoj mojoj svjedodžbi, bez iznimke, ime moje prave domovine Hrvatske.

Gdje ste i što radili po završetku fakulteta?

              Za vrijeme polaganja mojih 23 ispita na sveučilištu u Münsteru, ispitivač iz predmeta farmakologije, profesor Loeser, ordinarius za farmakologiju (nauka o lijekovima) na fakultetu, mi je, na temelju mojeg izvrsnog znanja, ponudio mjesto suradnika. Kod njega sam radio 2,5 godine i izradio tri znanstvena rada, koji su bili publicirani u najvažnijim časopisima u Europi. Profesor Loeser je bio glasoviti učenjak predložen za Nobelovu nagradu. Na osnovu suradnje s njim, vrata svake institucije u Njemačkoj bila su mi otvorena. 

              Nakon farmakologije odlučio sam specijalizirati patologiju (nauka o bolestima). Dobio sam mjesto kod glasovitog profesora Schümmelfedera koji je bio ordinarius za patologiju na sveučilištu Köln. Tu sam radio 3 godine, do 1965., do njegove nagle i neočekovane smrti u 47. godini života. Tada mi je najglasovitiji njemački patolog, profesor Seifert, ordinarius za patologiju na sveučilištu u Hamburgu, ponudio mjesto suradnika (poznavao me još kao studenta u Münsteru). Kod njega sam radio do 1968. To je bilo vrijeme mog najbržeg uspona i najuspješnijeg rada. U te tri godine napisao sam 4 znanstvena rada. U ožujku 1968. došli su predstavnici Švicarske i ponudili mi mjesto “leitender Arzt“ (glavni liječnik) na institutu za patologiju u kantonalnoj bolnici St. Gallen-a. Ponuđeno mi je dakle "mjesto života“ sa pravom na državnu mirovinu, što u ono vrijeme u Njemačkoj još nije bilo moguće. U Hamburgu su tada bjesnile demonstracije studenata infiltriranih komunističkim agitatorima. To mi je olakšalo odluku o odlasku, ali svi moji predpostavljeni su bili protiv mojega odlaska u Švicarsku. Bila je to prava mala revolucija: “Vi pripadate nama, Vi ste kao i mi“. A neki mi ni do danas nisu oprostili moj odlazak. Bila je to i inače šteta, jer sam za dvije-tri godine trebao dobiti mjesto profesora u Hamburgu. 

Od tada ste, znači, definitivno u Švicarskoj. Gdje ste sve bili zaposleni?

              Prvog svibnja 1968. počeo sam raditi na institutu za patologiju u kantonalnoj bolnici u St. Gallenu, gdje sam radio 24 godine, do moje mirovine u svibnju 1992. Napisao sam više znanstvenih radova i održao 30 znanstvenih referata sa područja patologije na nacionalnim i internacionalnim kongresima, 144 jednosatnih predavanja za liječnike kantonalne bolnice i liječnike grada St. Gallen i okolice. Svakog utorka sam predavao studentima medicine.

Kako ste doživjeli rat u Hrvatskoj? 

              Čim je počeo rat skupljao sam pomoć za Hrvatsku. Zajedno s kantonalnim vlastima organizirao sam liječničku pomoć za ranjene hrvatske branitelje, koji su bili uspješno liječeni od mojih kolega u bolnici u St. Gallenu. Odmah sam pristupio švicarskoj humanitarnoj organizaciji u Appenzellu Gemeinde Gemeinsam Appenzell Aussenrhoden (GGAR). Za cilj naše pomoći izabrali smo Županju, u kojoj je bilo 36'000 protjeranih i izbjeglih. Kamionima se slalo nevjerovatno puno živežnih namirnica, robe za odijevanje i novaca, a ja sam k tome preko kantonalne apoteke organizirao tone i tone lijekova. Nakon rata smo nastavili rad. Doveli smo 16 učenika iz Županje koji su završili obrtničku školu i omogućili im jednogodišnji boravak i rad u istočnoj Švicarskoj. Djelovao sam u toj organizaciji i pomagao Županju do 2009., kada je GGAR ukinuta, jer Županja više nije pokazivala interes za daljnju suradnju. 

Vrlo ste aktivni i na kulturnom polju. Što Vas motivira i na takav rad? 

              Napravio sam dvije izložbe: izložbu čipaka sa otoka Paga godine 2005. i izložbu hrvatskih narodnih nošnji 2009., obje u Appenzellu. Primjetio sam da narod kantona Appenzella ima veliku tradiciju u narodnim rukotvorinama i posebno veliko iskustvo u izradi čipaka. To me je podsjećalo na divne rukotvorine u mojoj Slavoniji, te na tradiciju čipaka u Lepoglavi i na otoku Pagu. Izložbama sam htio upozoriti na sličnosti hrvatske i švicarske kulture i time poraditi na približavanju ovih naroda. No, ne manje važna bila je moja namjera, Hrvatsku izvući iz balkanske močvare i dovesti je u Europu. Uz dvije izložbe hrvatske kulturne baštine u Švicarskoj, organizirao sam, uz pomoć švicarskog veleposlanika u Zagrebu, dr. P. Widmera i "Stiftsarchiva“ St. Gallen, i izložbu "Baština opatije St. Gallen“ u Zagrebu. Bio je to ogroman uspjeh, ali to je trebao biti samo početak.

Oduševljeni ste švicarskim modelom demokracije i voljeli biste ga vidjeti i u Hrvatskoj. Je li to moguće?

              Švicarska ima stoljetnu demokratsku tradiciju, prije svega s tzv. direktnom demokracijom, i veliko iskustvo u borbi protiv korupcije. Želim da Hrvatska preuzme što više od švicarske državne strukture i da joj kao primjer posluži švicarsko sudstvo. Stoga sam zamolio vladu Appenzell IRh, da pozove veleposlanika Hrvatske u Švicarskoj, dr. Mladena Andrlić i njegovog nasljednika g. Jakšu Muljačić na Landsgemeinde (primjer direktne demokracije), što je vlada i učinila.

              U Zagrebu sam posjetio odjeljenje za ustav na pravnom fakultetu i upozorio na uzorni švicarski ustav i koristi švicarske direktne demokracije, koja bi mogla služiti Hrvatskoj kao primjer. Naglasio sam potrebu znanstvenog pristupa švicarskom ustavu i švicarskoj demokraciji. S tim istim idejama sam posjetio i Hrvatski Sabor, razgovarao s jednim poslanikom o strukturi švicarskog državnog sistema i darivao mu literaturu na tu temu.

Znamo da ste dugogodišnji član HKZ, kada ste pristupili našoj udruzi i zašto?

              HKZ-u sam pristupio 1971. i član sam bez prekida do danas. Prije svega bilo mi je izvanredno drago što postoji jedna kulturna hrvatska ustanova u inozemstvu, koja ima zadaću okupiti Hrvate u dijaspori i njegovati hrvatsku kulturu. Na početku nisam imao direktne kontakte sa HKZ, jer sam znao da su sve hrvatske zajednice infiltrirane komunističkim špijunima. S druge strane, nisam htio mojom prisutnopću naškoditi našim ljudima koji su imali jugoslavenske putovnice. A i ljudi su se bojali mene i bježali od mene kao vrag od tamjana, jer ih je druženje sa mnom moglo koštati 'pasoša'. Osim toga, doznao sam da je netko iz St. Gallena redovno izvještavao UDBA-u u Zagrebu o mojim aktivnostima. Tek nakon 1990. sam počeo imati direktne konakte sa HKZ-om.

I kakva iskustva imate sa Zajednicom?

              Imam samo dobra iskustva. HKZ okuplja oko sebe Hrvate u dijaspori. HKZ je vrlo aktivna, drži uske veze sa Domovinom i aktivno njeguje i promovira hrvatsku kulturu u Švicarskoj. Osim toga pozivaju se ljudi iz političkog života Hrvatske da daju svoja mišljenja o razvoju političkog života u Hrvatskoj. Smatram, da bi mnogo više Hrvata iz dijaspore trebalo pomagati i sudjelovati u radu HKZ.

Čitate li Društvene obavijesti i što mislite o njima?

              Zahvaljujući neumornom radu gg. Dunje i Osvina Gaupp, Društvene obavijesti imaju izvanrednu kvalitetu kako vanjštinom, tako i sa uvijek aktualnim sadržajima. Publiciraju se članci sa čitavog područja hrvatske kulture u dijaspori. Smatram, da je jako lijepo i korisno što su i hrvatska djeca uključena u izvještaje. Hrvati bi se morali puno više uključiti i svojim radom pripomoći. Volio bih da se redovito izvješćuje o kulturnom životu u Hrvatskoj. 

 

Dr. Stanišić, srdačno Vam hvala na spremnosti da našim čitateljima ispričate svoju životnu priču i na vremenu koje ste za to odvojili.

Uredništvo HKZ DO

Dunja i Osvin Gaupp

razgovor objavljen u Društvenim obavijestima broj 105, srpanj 2010.           

  

Preobrazba

1945.

Doveli ga u grad

Vezali mu mašnu

Dali tašnu

Oduzeli mu plug

I rekli: “Sad si drug“

1984.

Skinuli mu mašnu,

oduzeli tašnu,

uništili imanje,

dali mu ponovno plug

i rekli: "Sad živi, drug“

18.09.2010.

11 - 2010

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch