Doktore Stanišić, nama je Vaša životna priča poznata,
ali nije našim čitateljima. Molimo Vas, opišite nam
kada ste i zašto otišli iz Jugoslavije.
Otišao sam iz YU koncem srpnja 1956., a izašao sam
poradi velike nevolje, iako ni u kojem slučaju nisam
planirao ostati u inozemstvu. Unatoč neizdržive
komunističke diktature i unatoč činjenice, što smo
mi Hrvati bili građani druge klase u vlastitoj
domovini, negdje oko godine1950. jedna mala skupina
hrvatskih studenata i istomišljenika u Zagrebu, dala
si je časnu riječ da će ostati u Domovini i dijeliti
tešku sudbinu s patničkim hrvatskim narodom - među
njima sam bio i ja.
Tito je u svojem staljinističko-komunističkom
ludilu, uz pomoć neupućenih europskih i svjetskih
velesila na konferenciji u Jalti 1945., strovalio
hrvatski narod u novi opasni eksperiment imena “Nova
Jugoslavija“ i degradirao Hrvatsku na kolonijalnu
stepenicu. Odluka je donesena na brzinu, bez pitanja
hrvatskog naroda, bez referenduma. Napravljena na
isti način kao što su to radile europske kolonijalne
velesile u 18. i 19. st. u Aziji i Africi. U našem
modernom 20. st. to je bio čisti anahronizam i
poniženje za europski narod kao što je to hrvatski.
Prije svake diskusije o političkoj budućnosti
područja jugoistočne Europe, morao se osnovati jedan
internacionalan sud bez sudjelovanja komunista, u
kojem bi sudjelovale i neutralne zemlje kao na pr.
Švicarska. Taj sud je trebao, poput onoga u
Nürnberg-u, biti pravedan i objektivan, nepristrano
istraživati i kazniti zlodjela svih počinitelja,
kako sa strane ustaša, tako i sa strane srpskih
četnika i partizana. Sve drugo je bila iluzija.
Sasvim drugačije je napravio Tito, umjesto jednog
pravednog suda, kojega se je sigurno bojao, osudio
je čitav hrvatski narod, kako bi se ulizao Srbima i
tako nesmetano uživao moć u Beogradu. A to je imalo
katastrofalne posljedice za Hrvate. Tito je time
otvorio vrata Srbima i partizanima da, pod izlikom
klasne borbe, nesmetano vrše svoje unaprijed
pripravljene osvete nad Hrvatima i tako zadovolje
svoje niske balkanske strasti. Tisuće i tisuće, a
prema najnovijim dokumentima stotine tisuća Hrvata
je poubijano, a da za to nitko nije bio pozvan na
odgovornost. Srbin-partizan Simo Dubajić iz Knina,
koji živi u Srbiji, i danas se hvali, da je poubijao
30'000 Hrvata.
Iz moje obitelji i najuže rodbine ubijeno je nakon
završetka rata tokom 1945. sedam osoba bez suda, a k
tome su četnici ubili u našoj vlastitoj kući moga
starijeg brata Fabijana i sestričnu Baru. I to nije
bilo sve. Došla je k tome vječna psihička trauma.
Godinama su svi mediji svakodnevno urlali: “Ustaše
su neprijatelji naroda, ustaše su okorjeli koljači“,
uz obligatni refren: "svi Hrvati su ustaše“. Ta
nepravda me je progonila dan i noć. I to je bio
razlog, da nisam niti htio, niti smio ostaviti naš
hrvatski narod i prepustiti ga njegovoj sudbini.
Daljnji razlog, koji me je primoravao da ostanem u
Domovini, bila je izvanredno teška sudbina našega
seljaka, prije svega u Slavoniji gdje sam rođen i
odrastao. Tito je dao naređenje, da se na selu
osnuju kolhozi po ruskom sistemu, ali da bi zavarali
narod komunistički aktivisti dali su mu neutralno
ime "zadruga“. Međutim, na selu se nitko nije
zanimao za taj novi sistem, pa su komunisti seljake
grubom silom tjerali u kolhoze-zadruge. Najprije su
imućnije seljake proglasili “kulacima”, t.j.
kriminalcima, i predbacivali im da su krivi za
nedovoljnu opskrbu gradskog stanovništva životnim
namirnicama. Time su na selu otvorili klasnu borbu,
siromašnije seljake huškali protiv bogatijh i time
izazvali mržnju, koja je do tada bila nepoznata u
selu. U slijedećoj represivnoj fazi, koja je počela
godine 1946., komunisti su podijelili seljake prema
veličini posjeda na 6 kategorija. Kategorije 4., 5.
i 6. bile su rezervirane za kulake. Za više
kategorije, pogotovo za 5. i 6., uveli su ogromne
poreze i zloglasne “obaveze”, koje mnogi seljaci
nisu bili u stanju izvršiti. Već u proljeće, tek što
su žitarice bile posijane, komunistički su aktivisti
išli kroz polja i određivali količine žita,
ku-kuruza i mesa koje će seljaci morati predati
državi na ljeto, odnosno jesen. Država je bila
nemilosrdna. Neovisno o vremenskim i drugim
nedaćama, seljaci su morali predati onu količinu
žita i kukuruza, koja im je bila određena u
proljeće. Mnogi seljaci su kako-tako podmirili
obaveze, ali im nije ništa ostalo za prehranu
vlastite obitelji i stoke. Ljudi su morali prodavati
dukate ili posuđivati novac kod rodbine ili u banci,
kako bi mogli kupiti žito u Bačkoj za vlastitu
potrebu. Međutim, bilo je puno ljudi, pogotovo iz 5.
i 6. kategorije, koji nisu bili u stanju podmiriti
obaveze, jer pšenica nije urodila. Na to su čekali
komunistički aktivisti kao vragovi. Ljude su osudili
na visoke zatvore kao obične kriminalce i sabotere,
jer su navodno varali državu. Mnogi seljaci iz
Slavonije, pogotovo stariji, umrli su u zatvorima.
Tim represalijama nisu mogli izbjeći ni moji stari
roditelji. Naš posjed su prisilno uzeli u kolhoz. Za
moje roditelje ta je pljačka bila takav teški šok,
da su obadvoje u roku od dva dana iznenada umrli.
Moga starijeg brata Fabijana, koji je trebao
preuzeti posjed, 1944. ubili su četnici, tako sam
ostao sa 22 godine sam, bez roditelja, bez ikakve
pomoći.
Vodstvo kolhoza bilo je isključivo u rukama lokalnih
Srba, koji su doduše bili manjina u selu, ali su svi
ušli u partiju i vodili glavnu riječ u selu i u
kolhozu. Premda su i moj djed i moj otac imali
lijepe odnose sa Srbima, kao bogati seljaci pomagali
ih i za vrijeme rata štitili, oni su mi sada odbili
svaku pomoć. Tako sam najednom bio prepušten sam
sebi.
Nakon položene velike mature u Zagrebu, odlučio sam,
unatoč svih nedaća, studirati. Želio sam izabrati
zvanje, kojim bih najbolje mogao pomoći našem
ispaćenom narodu, a pogotovo našim seljacima u
Slavoniji, čiju dušu sam najbolje razumio. Nakon
dugih razmišljanja izabrao sam liječnički poziv.
Htio sam biti dobar liječnik i ujedno vršiti jednu
vrst dušobrižnika. Htio sam pomagati i bivše
pripadnike hrvatske vojske, koji su bili nesmiljeno
progonjeni nakon rata. Upisao sam se i počeo studij
na medicinskom fakultetu u Zagrebu. Unatoč moje
teške financijaske situacije dobro sam napredovao u
studiju. Jedino se nisam mogao pomiriti sa teškom
sudbinom Hrvatske niti sam mogao akceptirati
realnost. Svugdje me je progonila nepravda nad
hrvatskim narodom. Ako sam susreo na ulici ili u
tramvaju 'milicajca' ili oficira jugoslavenske
armije, fiksirao sam ga i dugo studirao njegovo lice
pitajući se koliko Hrvata je poklao ili ubio da bi
dobio svoje činove.
Na našem semestru su komunisti imali i po tri
stipendije, a ja nisam imao dovoljno novca niti za
hranu. Nedjeljom sam tražio mir, utjehu i odmor u
prirodi, u šumama i brdima. Tako sam jednoga dana
otkrio postojanje studentskog planinarskog društva
“Velebit“ u Zagrebu. Na moje iznenađenje i sreću
ubrzo sam zaključio da neki od kolega misle kao i
ja, i da bježe u brda kao i ja, kako bi nakratko
pobjegli od strašne realnost.
Upoznao sam tako jednu simpatičnu grupu
inteligentnih kolega, za koje sam bio uvjeren da
pripadaju nekoj organizaciji. Nakon dužeg vermena
sam doznao da su to bili pripadnici tajne
organizacije “Hrvatski pokret otpora“. Prišao sam k
njima. Cilj organizacije je bila borba za osnivanje
slobodne i nezavisne Hrvatske na demokratskim
principima. Znali smo da komunizam ne možemo odmah
srušiti. Ali nam je bilo važno da smo zajedno i da
razmišljamo o budućnosti Hrvatske kada jednom
komunizam propadne. A svi smo bili uvjereni, da ta
luda komunistička ideologija ne može dugo
preživjeti.
Iznenada je došlo do važnog preokreta u mojem
životu. Jednog dana me je pozvao sekretar
komunističke partije na mojem fakultetu, Sergej Z.,
na razgovor. Strah me je uhvatio. Nakon kratkog
uvoda rekao mi je slijedeće, a sve bez obrazloženja:
'on će se pobrinuti da za mene neće biti mjesta ni u
kojoj bolnici na području čitave YU i ako uspjem
završiti medicinski studij. To će vrijediti tako
dugo dok komunistička partija vlada u YU i dok on
živi'. Bio sam šokiran i ostao bez riječi.
Odmah nakon toga šokantnog razgovora odlučio sam još
za vrijeme studija pronaći puteve do neke bolnice u
inozemstvu, gdje bih se nakon završenog studija
mogao praktički spremati za moje zvanje liječnika.
Planirao sam raditi kao liječnik u jednom selu mojeg
zavičaja u istočnoj Slavoniji, između Sl. Broda i
Županje. Uza sve nevolje, već me je duže vermena
uznemirivalo moje zdravstveno stanje. Bio sam
neizmjerno umoran, bez energije i interesa, nisam
mogao spavati, bio sam utučen i nisam znao kako
dalje. O učenju niti govora, što god sam čitao nisam
ništa zadržao u glavi. Počeo sam sumnjati kako imam
neku tešku bolest, možda rak. To je još više
učvrstilo moju odluku o kratkom prekidu studija i
odlasku u inozemstvo. Mislio sam, ako sam stvarno
teško bolestan, radije ću umrijeti u inozemstvu,
negdje na cesti kao nepoznati putnik, nego umirati u
YU pred očima mojih neprijatelja.
No, u ono vrijeme dobiti putovnicu bilo je jako
teško, a za obične smrtnike kao što sam ja, gotovo
nemoguće. Znao sam da je 1953. more u Holandiji
razorilo nasipe, da su poplave uništile veliki dio
južne Holandije i da se još uvijek radi na obnovi u
kojoj aktivno sudjeluju internacionalne humanitarne
organizacije. Jedna od njih bila je
"Nothelfergemeinschaft“ iz Frankfurta u Njemačkoj.
Javio sam se toj organizaciji, a oni su mi odmah
poslali potvrdu iz koje se vidjelo da sam se
obavezao, kod njih besplatno raditi u humanitarnoj
bazi u Holandiji najmanje mjesec dana. Na veliko
iznenađenje moje i mojih prijatelja, dobio sam
'pasoš', koji je vrijedio šest mjeseci.
Bio sam siguran kako ću se vratiti najkasnije do
Božića, ali neka me je čudna sila tjerala da se
oprostim od rodbine i prijatelja u mojem Slavonskom
selu. Imao sam ujaka i njegovu obitelj u
Oprisavcima. Na sreću sam sve našao kod kuće. Došlo
je do oproštaja. Čitava brojna obitelj mojega ujaka
se po starom običaju preda mnom poredala i svakom
sam dao ruku. Veselo sam rekao da ćemo se uskoro
opet vidjeti, najkasnije do Božića. Moj ujak mi na
to reče: "Mi se nažalost moramo za uvijek oprostiti,
jer više se nikada ne ćemo vidjeti“. Na to je čitava
obitelj počela plakati. U taj čas me je prvi puta
uhvatila neka čudna slutnja. Moj ujak je imao pravo.
Gotovo pola stoljeća nisam vidio moje rodno mjesto,
a kada sam se vratio ujak i najveći dio te velike
obitelji i rodbine su već davno prije toga pomrli.
Moj bratić me je kolima odvezao na željezničku
stanicu. Bila je nedjelja poslije podne i lijepo
vrijeme, narod je u skupinama sjedio pred kućama, a
sve žene su bile u nedjeljnjim nošnjama. To mi je do
danas ostalo u živoj uspomeni. Kada sam se nakon 46
godina vratio u moje selo, primjetio sam, nažalost,
da su sve narodne nošnje nestale sa slavonskog sela,
navodno nakon 1960.
Kako nisam imao puno novaca kupio sam kartu za vlak
samo do Münchena. Od Münchena do Holandije preko
Njemačke išao sam autostopom. Put me je slučajno
doveo u Münster, u sjevernoj Njemačkoj. Već kod
prvog susreta taj lijepi grad mi se neobično svidio.
Nisam niti slutio da ću slijedećih 7 godina moje
najsretnije dane provesti u tom lijepom gradu među
divnim ljudima. Napravio sam jednodnevnu stanku i
otišao na medicinski fakultet u Münster-u.
Primili su me jako lijepo, pa sam se ohrabrio
zamoliti ih da mi omoguće rad u bilo kojoj bolnici,
kako bih napravio studentsku praksu nakon povratka
iz Holandije. Zazvonio je telefon i u roku od pola
sata imao sam sigurno radno mjesto u velikoj bolnici
Franciscus-Hospital u Münsteru s početkom rada 1.
listopada 1956. Najprije ću raditi 3 mjeseca na
kirurgiji, a nakon toga 3 mjeseca na odjeljenju za
ženske bolesti i porođaje. Bio sam presretan, došao
sam do željenog cilja. Nadao sam se da ću, budem li
dobro radio, jednoga dana nakon završenog studija u
Zagrebu, dobiti namještenje kao liječnik u toj istoj
bolnici. Sa veseljem i pouzdanjem sam nastavio put
autostopom u Holandiju.
U mojoj radnoj brigadi u južnoj Holandiji su bili
studenti iz Švedske, Danske, Njemačke i Francuske.
Gradili smo kuće i ceste sa holandskim radnicima.
Nakon 10 dana dogodilo se kod mene čudo. Daleko od
UDBE, milicije i njihovih špijuna potpuno sam se
preporodio, život se vratio u mene, ozdravio sam i
kao da sam dobio nova krila. Niti traga nekoj
bolesti. Već sam počeo praviti planove, kako ću
početkom veljače ili ožujka 1957. nastaviti
polaganje ispita u Zagrebu.
No, ta sreća nije trajala dugo. Negdje početkom
rujna došlo je pismo iz Londona od vođe naše
organizacije “Hrvatski pokret otpora”, Jakše Kušana,
koji je prije mene morao bježati u Englesku. Taj
isti prijatelj je kasnije zajedno s grupom Hrvata
kojoj sam i ja pripadao, utemeljio i izdavao u
Londonu novine “Nova Hrvatska“. On mi u pismu
javlja, da su na nesreću svi članovi naše
organizacije u Zagrebu, njih 11, pohapšeni i nalaze
se u zatvoru. Da je i moje ime poznato i da me UDBA
tražila kako bi me uhitili. Užas koji me je uhvatio,
ne mogu opisati. Čitava holandska obitelj kod koje
sam stanovao, počela je plakati. Na sreću je
njemački konzulat u Rotterdamu moju tranzitnu vizu
za Njemačku pretvorio u trajnu i produžio je na
godinu dana. Nakon završenog rada u Holandiji, 1.
listopada 1956. nastupio sam na radno mjesto u
Franziscus-Hospital u Münsteru. Vijest iz Londona o
hapšenjima u Zagrebu, promijenila je moju odluku o
povratku. Nastojao sam produžiti rad u bolnici, a
studij nastaviti u Münster-u.
Na odjeljenju za ženske bolesti, zajedno sa jednom
starijom njemačkom liječnicom, asistirao sam šefu
kod svih operacija od 7 do 14 sati. Šef je operirao
ponedjeljkom, srijedom i subotom. Ostalo vrijeme sam
radio na njegovom odjelenju. Kao i liječnici na
kirurgiji, šef je bio oduševljen mojim medicinskim
znanjem i radom, hvalio je moje spretne ruke i
uspješan rad sa bolesnicima. U pauzama između
operacija uvijek je želio nešto više saznati o meni
i Hrvatskoj. Oduševilo ga je, kada je saznao, da sam
Hrvat i da sam protivnik Jugoslavije i komunizma.
Neznajući ništa o mojoj najnovijoj teškoj situaciji,
o kojoj još nikome nisam htio ili smio govoriti,
spontano je otišao direktoru bolnice i opisao me kao
izvrsnog i pouzdanog suradnika koji mu je jako
koristan. Zamolio je da me zadrže u bolnici i
omoguće mi nastavak studija u Münsteru. Direktor mi
je ponudio stan i hranu u bolnici i 50 maraka
mjesečno.
Odmah sam otišao predsjedniku ispitne komisije na
medicinskom fakultetu, profesoru Jordanu, da ga
pitam bi li mogao nastaviti studij u Münsteru. Prof.
Jordan me je jako lijepo primio, skoro očinski.
Pokazao sam mu moj studentski index u kojem su bila
upisana sva predavanja i ispiti koje sam položio u
Zagrebu. Obećao mi je svaku pomoć i rekao, da bez
daljnjega mogu nastaviti studij u Münsteru, ali da
ću po zakonu morati studirati još 6 semestara i
položiti 23 ispita, koji se polažu nakon studija i
traju 5 mjeseci. Nakon položenih ispita po njemačkom
ću zakonu imati ista prava kao svaki njemački
liječnik. Rekao mi je da su za upis na fakultet
potrebni index (kojeg sam imao) i maturalna
svjedodžba, koju nisam imao. Mogao sam se provizorno
upisati i bez maturalne svjedodžbe, ali sam je morao
naknadno donijeti.
Odmah sam pisao prijatelju u Zagreb, dubrovčaninu
Djenki Milovavić, da mi sa fakulteta izvadi
maturalnu svjedodžbu koja je bila deponirana u
tajništvu. Odgovorio mi je da mu tajnica Zorka nije
smjela dati svjedodžbu, jer je to UDBA zabranila, a
najmanje jednom tjedno se raspituju jesam li se
vratio.
Tu sam žalosnu vijest prenio jednom prijatelju,
Hrvatu, profesoru Knežević, koji je bio docent za
hrvatski i slavenske jezike na sveučilištu u
Münsteru i koji je nakon 2. sv. rata ostao u
Njemačkoj. On mi na to ništa nije rekao. Jednoga
dana je iz Zagreba u Münster došao profesor
Filipović održati predavanje. Nazvao me je i zamolio
za susret, a onda je iz kovčega izvadio veliku
knjigu, a iz nje moju maturalnu svjedodžbu. Bilo je
to veliko iznenađenje. Kako se to dogodilo?
Profesor Knežević je svoga rođaka, profesora na
medicinskom fakultetu u Zagrebu, obavijestio o mojoj
tragičnoj situaciji i zamolio ga za hitnu pomoć.
Ovaj je otišao u tajništvo fakulteta, izvadio moju
maturalnu svjedodžbu iz pretinca, dao je prepisati i
ovjeriti na sudu, a onda je po profesoru Filipoviću
poslao u Münster. Moju originalnu maturalnu
svjedodžbu vratio je natrag u pretinac, da je UDBA i
dalje čuva.
U međuvremenu sam morao produžiti putovnicu. Pisao
sam jugoslavenskoj ambasadi u Bonnu i molio
produljenje. Odgovorili su mi na srpskom jeziku, da
će mi pasoš produžiti nakon što im uplatim 13
maraka. To je bio veliki novac, jer sam mjesečno
zarađivao 50 maraka. Novac sam poslao, ali umjesto
produljene putovnice dobio sam odgovor da se moram
vratiti u YU i tamo rješiti svoje probleme. Bilo mi
je jasno "koliko je sati“, UDBA je obavijestila
ambasadu o mojem slučaju! Novac mi ti bezobraznici
nisu vratili. I to je najbolja slike te lopovske YU
države. Nije ih bilo stid prevariti jednog
siromašnog studenta. Kao Hrvat za Srbe nisam bio
čovjek, nego ništica.
U ožujku 1957. jedanaest pripadnika naše
organizacije, među njima i ja, osuđeno je na
zatvorske kazne između 2 i 6 godina. Neki su
završili na Golom otoku. Meni više nije bilo
povratka, moja je sudbina bila zapečaćena. Nisam se
bojao zatvora, nego uništenja egzistencije, jer za
nas Hrvate nije postojala druga kazna osim gubitka
prava na život.
Njemačke vlasti su mi dale trajni boravak. Nakon 6
semestara studija položio sam svih 23 ispita u roku
od 5 mjeseci i napisao doktorsku dizertaciju, sve s
odličnim uspjehom (summa cum laude). Moja
dizertacija je bila proglašena kao najbolja zadnjih
5 godina. Bio sam presretan kada su mi uručili
doktorsku diplomu. Sve je bilo lijepo napisano, moje
ime, tema doktorske dizertacije, mjesto rođenja i
ocjena: odličan. Ali, moje se oduševljenje ubrzo
pretvorilo u veliko razočaranje. U mojoj lijepoj
diplomi otkrio sam vrlo ružnu riječ, pored moga
imena ta nesretna "Jugoslavija“. To je bilo previše.
Sjetio sam se svega što sam od te "nazovi države“,
koju smo mi kod kuće zvali "Strmoglavija“, doživio.
Otišao sam rektoru sveučilišta, obrazložio mu svoje
razočaranje i opisao tragediju hrvatskog naroda i
moje obitelji. Ime "Jugoslavija“ ne smije biti uz
moje ime, to bi bila uvreda, rekao sam. Uljudno sam
mu vratio diplomu i zamolio za ispravak. Pozorno me
je slušao i nasmijao se. Osam dana kasnije dobio sam
novu diplomu, u kojoj je pokraj mojega imena stajalo
pravo ime “Kroatien“, Hrvatska. To je bila moja
osveta, osveta maloga čovjeka, za sve ono zlo koje
sam doživio ja i čitava Hrvatska. Od toga dana, pa
nadalje stajalo je u svakoj mojoj svjedodžbi, bez
iznimke, ime moje prave domovine Hrvatske.
Gdje ste i što radili po
završetku fakulteta?
Za vrijeme polaganja mojih 23 ispita na sveučilištu
u Münsteru, ispitivač iz predmeta farmakologije,
profesor Loeser, ordinarius za farmakologiju (nauka
o lijekovima) na fakultetu, mi je, na temelju mojeg
izvrsnog znanja, ponudio mjesto suradnika. Kod njega
sam radio 2,5 godine i izradio tri znanstvena rada,
koji su bili publicirani u najvažnijim časopisima u
Europi. Profesor Loeser je bio glasoviti učenjak
predložen za Nobelovu nagradu. Na osnovu suradnje s
njim, vrata svake institucije u Njemačkoj bila su mi
otvorena.
Nakon farmakologije odlučio sam specijalizirati
patologiju (nauka o bolestima). Dobio sam mjesto kod
glasovitog profesora Schümmelfedera koji je bio
ordinarius za patologiju na sveučilištu Köln. Tu sam
radio 3 godine, do 1965., do njegove nagle i
neočekovane smrti u 47. godini života. Tada mi je
najglasovitiji njemački patolog, profesor Seifert,
ordinarius za patologiju na sveučilištu u Hamburgu,
ponudio mjesto suradnika (poznavao me još kao
studenta u Münsteru). Kod njega sam radio do 1968.
To je bilo vrijeme mog najbržeg uspona i
najuspješnijeg rada. U te tri godine napisao sam 4
znanstvena rada. U ožujku 1968. došli su
predstavnici Švicarske i ponudili mi mjesto
“leitender Arzt“ (glavni liječnik) na institutu za
patologiju u kantonalnoj bolnici St. Gallen-a.
Ponuđeno mi je dakle "mjesto života“ sa pravom na
državnu mirovinu, što u ono vrijeme u Njemačkoj još
nije bilo moguće. U Hamburgu su tada bjesnile
demonstracije studenata infiltriranih komunističkim
agitatorima. To mi je olakšalo odluku o odlasku, ali
svi moji predpostavljeni su bili protiv mojega
odlaska u Švicarsku. Bila je to prava mala
revolucija: “Vi pripadate nama, Vi ste kao i mi“. A
neki mi ni do danas nisu oprostili moj odlazak. Bila
je to i inače šteta, jer sam za dvije-tri godine
trebao dobiti mjesto profesora u Hamburgu.
Od tada ste, znači, definitivno
u Švicarskoj. Gdje ste sve bili zaposleni?
Prvog svibnja 1968. počeo sam raditi na institutu za
patologiju u kantonalnoj bolnici u St. Gallenu, gdje
sam radio 24 godine, do moje mirovine u svibnju
1992. Napisao sam više znanstvenih radova i održao
30 znanstvenih referata sa područja patologije na
nacionalnim i internacionalnim kongresima, 144
jednosatnih predavanja za liječnike kantonalne
bolnice i liječnike grada St. Gallen i okolice.
Svakog utorka sam predavao studentima medicine.
Kako ste doživjeli rat u
Hrvatskoj?
Čim je počeo rat skupljao sam pomoć za Hrvatsku.
Zajedno s kantonalnim vlastima organizirao sam
liječničku pomoć za ranjene hrvatske branitelje,
koji su bili uspješno liječeni od mojih kolega u
bolnici u St. Gallenu. Odmah sam pristupio
švicarskoj humanitarnoj organizaciji u Appenzellu
Gemeinde Gemeinsam Appenzell Aussenrhoden (GGAR). Za
cilj naše pomoći izabrali smo Županju, u kojoj je
bilo 36'000 protjeranih i izbjeglih. Kamionima se
slalo nevjerovatno puno živežnih namirnica, robe za
odijevanje i novaca, a ja sam k tome preko
kantonalne apoteke organizirao tone i tone lijekova.
Nakon rata smo nastavili rad. Doveli smo 16 učenika
iz Županje koji su završili obrtničku školu i
omogućili im jednogodišnji boravak i rad u istočnoj
Švicarskoj. Djelovao sam u toj organizaciji i
pomagao Županju do 2009., kada je GGAR ukinuta, jer
Županja više nije pokazivala interes za daljnju
suradnju.
Vrlo ste aktivni i na kulturnom
polju. Što Vas motivira i na takav rad?
Napravio sam dvije izložbe: izložbu čipaka sa otoka
Paga godine 2005. i izložbu hrvatskih narodnih
nošnji 2009., obje u Appenzellu. Primjetio sam da
narod kantona Appenzella ima veliku tradiciju u
narodnim rukotvorinama i posebno veliko iskustvo u
izradi čipaka. To me je podsjećalo na divne
rukotvorine u mojoj Slavoniji, te na tradiciju
čipaka u Lepoglavi i na otoku Pagu. Izložbama sam
htio upozoriti na sličnosti hrvatske i švicarske
kulture i time poraditi na približavanju ovih
naroda. No, ne manje važna bila je moja namjera,
Hrvatsku izvući iz balkanske močvare i dovesti je u
Europu. Uz dvije izložbe hrvatske kulturne baštine u
Švicarskoj, organizirao sam, uz pomoć švicarskog
veleposlanika u Zagrebu, dr. P. Widmera i
"Stiftsarchiva“ St. Gallen, i izložbu "Baština
opatije St. Gallen“ u Zagrebu. Bio je to ogroman
uspjeh, ali to je trebao biti samo početak.
Oduševljeni ste švicarskim
modelom demokracije i voljeli biste ga vidjeti i u
Hrvatskoj. Je li to moguće?
Švicarska ima stoljetnu demokratsku tradiciju, prije
svega s tzv. direktnom demokracijom, i veliko
iskustvo u borbi protiv korupcije. Želim da Hrvatska
preuzme što više od švicarske državne strukture i da
joj kao primjer posluži švicarsko sudstvo. Stoga sam
zamolio vladu Appenzell IRh, da pozove veleposlanika
Hrvatske u Švicarskoj, dr. Mladena Andrlić i
njegovog nasljednika g. Jakšu Muljačić na
Landsgemeinde (primjer direktne demokracije), što je
vlada i učinila.
U Zagrebu sam posjetio odjeljenje za ustav na
pravnom fakultetu i upozorio na uzorni švicarski
ustav i koristi švicarske direktne demokracije, koja
bi mogla služiti Hrvatskoj kao primjer. Naglasio sam
potrebu znanstvenog pristupa švicarskom ustavu i
švicarskoj demokraciji. S tim istim idejama sam
posjetio i Hrvatski Sabor, razgovarao s jednim
poslanikom o strukturi švicarskog državnog sistema i
darivao mu literaturu na tu temu.
Znamo da ste dugogodišnji član
HKZ, kada ste pristupili našoj udruzi i zašto?
HKZ-u sam pristupio 1971. i član sam bez prekida do
danas. Prije svega bilo mi je izvanredno drago što
postoji jedna kulturna hrvatska ustanova u
inozemstvu, koja ima zadaću okupiti Hrvate u
dijaspori i njegovati hrvatsku kulturu. Na početku
nisam imao direktne kontakte sa HKZ, jer sam znao da
su sve hrvatske zajednice infiltrirane komunističkim
špijunima. S druge strane, nisam htio mojom
prisutnopću naškoditi našim ljudima koji su imali
jugoslavenske putovnice. A i ljudi su se bojali mene
i bježali od mene kao vrag od tamjana, jer ih je
druženje sa mnom moglo koštati 'pasoša'. Osim toga,
doznao sam da je netko iz St. Gallena redovno
izvještavao UDBA-u u Zagrebu o mojim aktivnostima.
Tek nakon 1990. sam počeo imati direktne konakte sa
HKZ-om.
I kakva iskustva imate sa
Zajednicom?
Imam samo dobra iskustva. HKZ okuplja oko sebe
Hrvate u dijaspori. HKZ je vrlo aktivna, drži uske
veze sa Domovinom i aktivno njeguje i promovira
hrvatsku kulturu u Švicarskoj. Osim toga pozivaju se
ljudi iz političkog života Hrvatske da daju svoja
mišljenja o razvoju političkog života u Hrvatskoj.
Smatram, da bi mnogo više Hrvata iz dijaspore
trebalo pomagati i sudjelovati u radu HKZ.
Čitate li Društvene obavijesti
i što mislite o njima?
Zahvaljujući neumornom radu gg. Dunje i Osvina
Gaupp, Društvene obavijesti imaju izvanrednu
kvalitetu kako vanjštinom, tako i sa uvijek
aktualnim sadržajima. Publiciraju se članci sa
čitavog područja hrvatske kulture u dijaspori.
Smatram, da je jako lijepo i korisno što su i
hrvatska djeca uključena u izvještaje. Hrvati bi se
morali puno više uključiti i svojim radom pripomoći.
Volio bih da se redovito izvješćuje o kulturnom
životu u Hrvatskoj.
Dr. Stanišić, srdačno Vam hvala na spremnosti da
našim čitateljima ispričate svoju životnu priču i na
vremenu koje ste za to odvojili.
Uredništvo
HKZ DO
Dunja i Osvin Gaupp
razgovor objavljen u Društvenim
obavijestima broj 105, srpanj 2010.
Preobrazba
1945.
Doveli ga u grad
Vezali mu mašnu
Dali tašnu
Oduzeli mu plug
I rekli:
“Sad si drug“
1984.
Skinuli mu mašnu,
oduzeli tašnu,
uništili imanje,
dali mu ponovno plug
i rekli:
"Sad živi, drug“
18.09.2010. |
