Svojedobna fascinacija biračkog tijela političatima poput Mesića i Sanadera, pod čijim vođenjem je država srozana na dno, pokazuje se kao jedna od najporaznijih političkih činjenica. Dok oni koji su ih slavili i birali, a slične prototipove biraju i slave i danas, ne prepoznaju vlastitu političku, moralnu ili barem metafizičku odgovornost, teško da će u Hrvatskoj početi cvjetati nekakve ruže.

Nakon što je uhićen, zapovjednik kopnene vojske u HV-u general Mladen Kruljac istražnom je sucu navodno rekao da će, ako ga ne zaštiti bivši predsjednik Stjepan Mesić, sve reći: po čijim je nalozima radio, pa i po nalozima Stjepana Mesića. Uhićen je, pritvoren i osunmjičen da je u malverzacijama sa zemljištem oštetio državu za milijunske iznose.

U prvim reakcijama nakon uhićenja Mesić je branio Kruljca, s kojim je prijatelj boksačkih treninga, rekavši da mu "pakiraju" drugi, a poslije mu je, kao odgovor na prijetnju da će reći sve ako ga ne zaštiti, poručio da kaže sve što zna. Hoće li se general Kruljac do kraja otvoriti i doista reći sve što zna, tek će se vidjeti.

Neki promatrači ističu da je uhićenje generala Kruljca kraj Mesićeve nedodirijivosti, no zasad se to još uvijek čini kao optimizam bez pokrića. Još su, naime, prejake Mesićeve veze u sustavu državne vlasti da bi ga se smjelo dirati. Mnogi su to pokušali u zadnjih godinu, dvije, ali sve je ostalo na pokušajima. Kad je procesuirani Damir Polančec govorio kako su svi u ovoj državi jednaki, samo što ima jednakijih, mislio je, nema sumnje, na Mesića, a odnosilo se to na aferu Podravka u sklopu koje je navodno Mesić nazivao tamošnje direktore i tražio da daju kredit splitskom poduzetniku koji je kasnije propao.

Moćni Mesić sprdao se s tim prozivkama i vrijeđao Polančeca na račun boje njegova lica, što je bio klasični argumentum ad hominem čovjeka kojega je istina stjerala u kut. Nonšalantno se pravdao i u slučaju jedne orahovičke tvrtke u aferi HPB, odnosno velikog kredita koji je ta banka dala spomenutoj tvrtki koja je također kasnije propala, a državna banka ostala dobrano oštećena. Mesić je u oba slučaja, pravdao se, samo zvao čelnike tih institucija i pitao ih za mogućnost kredita. Oni, kao, nisu morali odobriti zajmove, no pravo je pitanje tko se mogao suprotstaviti predsjedniku države kad nešto zatraži.

Zatim se otkrilo da Stjepan Mesić odmah po svršetku svoga mandata kupuje dva stana gotovinom, a on je odgovarao da su mu više od dva milijuna kuna gotovine posudili, prvo, prijatelji iz inozemstva, zatim neki domaći prijatelji. Sve u svemu, muljao je i nije predočio dokaz o porijeklu novca. Vrlo brzo je drakonska presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Miadenu Markaču, po obrazloženju samoga Haaškoga suda, temeljena na predsjedničkim transkriptima koji su nelegalno dostavljeni s Pantovčaka, a nelegalni način te isporuke naknadno je Vlada "oprala".

Nema nikakve dvojbe da je Mesić, dakle, samovoljno i suprotno zakonskoj proceduri, predao haaškim istražiteljima brijunske transkripte i ostalu dokumentaciju. O tomu su vjerojatno već sada spremni svjedočiti neki njegovi bivši suradnici. Mesić se u tom slučaju vadio lažnim argumentom da su svi morali surađivati s Haagom, pa i on. Predsjednica Vlade Jadranka Kosor brzo je najavila istragu oko dostave transkripata koji su bili kobni za dvojicu generala, ali je brzo odustala čime je pokazala da je u odnosu ovisnosti o Stjepanu Mesiću. Osim nje, Mesić je u tom skandalu dobio zaštitu i aktualnog predsjednika Ive Josipovića pa je mogao mirno nastaviti sa svojom demagogijom i karijerom lažnoga pravednika. Njegova dva predsjednička mandata bila su prepuna laži i demagogije. Za bezbroj laži mnogi su ga prozvani tužili, ali on se zaštitio ustavnim pravom na imunitet. Nikada se nije želio pojaviti na sudu pa su privatne tužbe protiv njega otišle u zastaru. Polako, ali sigurno, što Mesić više ide u povijest, isplivavaju i neke druge priče s njegovom sumnjivom ulogom.

Hrvatski list je prije godinu dana objavio da je zahvaljujući njegovoj intervenciji oduzet na natječaju legalno dobiveni posao jednoj zagrebačkoj tvrtki i dodijeljen Ingri. Nije stoga čudno da je Mesić postao nakon isteka predsjedničkoga mandata predsjednik Nadzornog odbora Ingre. Mesića su hrvatski birači dva puta birali za predsjednika države nasjevši na njegova obećanja da će kriminalce strpati u zatvor, a vratiti puste milijarde opljačkanog novca. On nikoga nije strpao u zatvor niti je to mogao, a što se novca tiće, pokazuje se da je to bila obična obmana jer ne samo što nije vratio ni lipu, nego ga je sam stjecao za sebe.

Bezbroj je puta tijekom zadnjih desetak godina uhvaćen u teškim lažima, no svejedno uvijek bi se izmigoljio i prolazio bez posljedica. U ideološko-političkom pogledu prošao je i isprobao sve moguće pozicije; od ekstremnog ustaše do militantnog Ijevičara, ali u njegovoj retorici, svi su griješili i svi su krivi, samo je on nepogrešiv i samo je on pravedan. Ni danas mnogi njegovi birači ne će povjerovati ni ujednu aferu koja se plete oko Mesića.
Njegova pozicija slična je onoj Josipa Broza Tita. Koliko god masovnih jama s tisućama nedužnih hrvatskih žrtava otkrili, koje su u okrutnu smrt poslali Tito i njegov mračni komunistički režim, njegove pristaše i dalje nastupaju s apologetskih pozicija i sve prikrivaju s onom komunističkom rečenicom "Što je više kleveta i laži...". U takvoj je poziciji nekako i sam Mesić.

No što god njegove pristaše mislile, činjenice su neumoljive, a one sve više daju indicije da se Mesić zapravo malo ili nimalo razlikuje od bivšeg premijera pod istragom Ive Sanadera. No teško je vjerovati da će se ikad itko posramiti što je birao Mesića. Uostalom, ne vidimo da se itko srami, ili da makar jedan oblik mentalne odgovornosti osjeća zato što je birao Sanadera. Fascinacija biračkog tijela likovima poput Mesića i Sanadera pokazuje se kao jedna od najporaznijih političkih činjenica u Hrvata. A dok se ne prepozna takva odgovornost, teško da će u Hrvatskoj početi cvjetati nekakve ruže. Jer više od samih aktera pogubnih procesa koji su Hrvatsku srozali na dno krivi su oni koji su im omogućili da dođu u tu situaciju da trava ne raste gdje god oni pođu.

Da hrvatska pravna država nije selektivna, odavno bi bilo jasno da je Sanader samo dio, možda čak i manji, te priče. Je li uhićenje generala Kruljca znak da se prestalo sa selektivnim prakticiranjem pravne države?

Ivica Marijačić
Hrvatski list

14. srpnja 2011

Pojašnjenje uredništva: .argumentum ad hominem, latinski =

1. dokaz koji nije strogo logičan nego više prilagođen sposobnosti razumijevanja ili interesu slušatelja, lako razumljiv, popularan dokaz;

2. dokaz koji se ne zasniva na samoj stvari, već na osobinama ili položaju onih koji je iznose