Razloge hrvatskoga neuspjeha i bankrota ne treba tražiti u vanjskim čimbenicima

Na petnaestu obljetnicu smrti prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana, okupili smo se da mu iskažemo zahvalnosti i poštovanje, jer on to zaslužuje kao simbol hrvatske državnosti, samostalnosti i slobode. Međutim, nismo ovdje radi lauda njegovu državnom umijeću i povijesnim postignućima. Puki hvalospjevi njemu nisu potrebni, pogotovo u vrijeme dugogodišnje gospodarske krize, nacionalne razjedinjenosti i hrvatske dezorijentiranosti i smušenom ponašanju u EU i NATO-u. Zato je i ova obljetnica - i vrijeme i mjesto - da se zapitamo zašto smo već godinama među najneuspješnijim zemljama Europske unije, zašto ljudi u Hrvatskoj gladuju, zašto se mladi iseljavaju?

Zašto smo nesposobni ostvariti snove i planove iz 1990-ih godina, godina ponosa i slave, kada smo izvojevali svoju državu kao garanciju sigurnosti, stabilnosti i boljeg života hrvatskome narodu?

Razloge hrvatskoga gospodarskoga neuspjeha i moralnoga bankrota, ne treba tražiti u vanjskim čimbenicima, iako i oni konstantno djeluju na unutarnje političke i gospodarske prilike. Glavni je razlog u nacionalnoj raspolučenosti, kao posljedici nespremnosti lijevih političkih elita da se odreknu i osude komunistički totalitarizam, da shvate kako je pad Berlinskog zida preko noći pseudoznanstvenu marksističku doktrinu pretvorio u pravo smeće, te da su boljševička poricanja nacije, nacionalizma i nacionalne države nespojiva sa demokratskim vrijednostima i standardima suvremene Europe.

Europska unija i Vijeće Europe donijelisu nekoliko rezolucija kojima osuđuju sve totalitarne režime, a posebno osuđuju komunističkitotalitarizam. Naime, Europa je davno osudila desni totalitarizam kako bi mogla na ideji i politici oprosta otvoriti put europskim integracijama. Osuda i lustracija komunističkog naslijeđa preduvjet je demokratizacije bivših država s komunističkim pedigreomi pretpostavka uspješniheuropskih integracija. Nažalost, hrvatske lijeve politike od 2000. godine, čvrsto stoje na pozicijama obrane jugoslavenske socijalističke baštine, difamirajući vrijednosti nacionalne slobode i hrvatske državnosti, a programom detuđmanizacije ta se politika surovo obračunala s političkim i vojnim vodstvom iz vremena Domovinskoga rata.

Povratak petokrake na političku scenu

Neutemeljene haške optužnice protiv hrvatskih generala i političkog vodstva bile su dobar paravan za osudu kako nositelja tako i programa nacionalne slobode i samostalnosti. Haške su optužnice omogućile sljedbenicima komunističke petokrake povratak na političku scenu. Komunistički je mentalitet svoje saveznike i partnere tražio prvenstveno u svojem zavičaju, u regiji i "regionu" Zapadnoga Balkana, budući da u europskim državama više nisu imali srodne sugovornike. Dijagnozu stanja u kojoj se Hrvatska nalazi, kao i uzročnike toga stanja, precizno je opisao akademik Ivan Aralica u knjizi "Smrad trulih lešina" (Zagreb: Despot infinitus, 2014.). Nema primjerenijeg teksta, preciznijeg odgovora, ni razloga koji bi mogao bolje protumačiti političke posljedice negiranja djela i programa prvoga hrvatskoga predsjednika.

Dijagnoza akademika Aralice vrlo je precizna. Poznato je da hemiplegija u medicini "znači uzetost jedne strane tijela, poluuzetost, koja je posljedica kapi, moždanog udara". U sociologiji i politologiji mentalna hemiplegija ima "značenje nesposobnosti neke osobe da shvati kako je u demokratskom društvu legitimno postojanje ljevice, od centra do kraja spektra, kao i desnice u istom rasponu, s rezervom prema onim oblicima ljevice i desnice koji razaraju demokratsko društvo i uspostavljaju bilo koji oblik totalitarizma" (str. 257).

Nesposobnost da shvate i prihvate da su i ljevica i desnica jednakovrijedne demokratske opcije od mentalnih hemiplegičara čine 'gotove ili potencijalne totalitariste'. Mentalni komunisti svoju "mentalnu hemiplegičnost upražnjavaju na taj način da sve što je desno vide kao ekstremno desno, kao fašizam, ne dopuštajući desnoj strani ni toliko prostora da misle kako je njihova matrica, jugoslavenski komunizam, nedopustivi oblik ljevičarstva, totalitarizam" (str. 257).

Aksiom je mentalnih komunista i jugoslavenske baštine da je "nadnacionalno superiornije od nacionalnoga i da je nacionalnim državama mjesto u ropotarnici", te da treba "nadvladati nacionalističku ideologiju", a da se "potvrdi društvena, moralna i stvaralačka superiornost nad nacionalizmom" (str. 205). Teza da je svaki nacionalizam retrogradan, u suprotnosti je s povijesnom faktografijom budući je nacionalizam bio osnovna pokretačka snaga oslobodilačkih pokreta u 20. stoljeću kad je stvoreno 150 novih država u svijetu. Nacionalizam "viđen kao domoljublje i demokracija" (str. 219) bio je i ostao je glavna pokretačka snaga koja je nakon rušenja fašizma srušila i komunizam. Mentalni komunisti ne mogu prihvatiti ono što je društvena znanost konstatirala već prije nekoliko desetljeća: "Čini ... se, nepobitnim da su nacionalizam i religija danas neusporedivo moćnije društvene snage od marksizma i socijalizma ...".

Nacionalizam - pokretačka i oslobodilačka snaga

Program hrvatske samostalnosti izveden je iz filozofije povijesti i političke filozofije dr. Franje Tuđmana koja je sadržana u maksimi "Što se svijet više globalizira i integrira, to se više nacionalno individualizira". Nacionalizam je bio pokretačka i oslobodilačka snaga, ne samo hrvatskog programa za neovisnost, nego i onih 15-ak novih država u Europi koje su nastale 1990-ih godina. Nacionalizam je program domoljublja i demokracije.Kao oslobodilački program daleko od svake aberacije, jer je u svim zemljama kao cilj, uz međunarodnog priznanja, postavljao zahtjev za europskim integracijama. Što se u Hrvatskoj događa nakon smrti predsjednika Tuđmana? Mentalni komunisti reafirmiraju komunističku doktrinu po kojoj je nacija retrogradna ideja, a svaki je nacionalizam varijanta: nacizma, fašizma, klerofašizma, imperijalizma, hegemonizma, šovinizma, itd.Ili kako generalizira P. Matvejević "Sve desnice u našem regionu okrenute su fašizmu" (str. 259).

Lijeva politička opcija nikada nije pristana na Tuđmanovu pomirbu, jer prezire desne stranke i pokrete, sa njima ne surađuje nego ih zatire. Zato se lijeva politička opcija nikada ne obraća Hrvaticama i Hrvatima. Hrvatski čovjek, hrvatski narod, nacija i hrvatski nacionalni interesi izbačeni su iz političkog rječnika i nisu više mjerilo političke prakse. Za njih postoje samo anacionalni građani i građanke, te porezni obveznici. Građani i porezni obveznici su prazne i amorfne kategorije: adrese i brojke bez identiteta. Bez osobnog, obiteljskog, zavičajnog, vjerskog i nacionalnog identiteta.

Za komunistički mentalitet nacija i nacionalizam su proskribirane kategorije. Zato je i domoljublje - ljubav prema vlastitom narodu - izbačeno iz političkoga rječnika, postalo je suvišna, za vladajuće iritirajuća, vrijednost. U komunističkoj povijesti rodoljublje je uvijek vezano za potencijalni ili otvoreni separatizam, proglašavalo se neprijateljem komunizma i komunističke države (str. 211). Rodoljublje je za mentalne komuniste bilo i ostalo zlo. (str. 212), jer je neukrotiva snaga koju ne mogu kontrolirati.

Haško je Tužiteljstvo svojim optužnicama protiv hrvatskih generala i hrvatskog političkog vodstva za udruženi zločinački pothvat, otvorilo prostor mentalnim komunistima i hemiplegičarima da se pod zaštitom haškoga kišobrana obračunaju i sa hrvatskom desnom inteligencijom. Promjenom vlasti 2000. P. Matvejević poziva na obračun: "Krajnje je vrijeme da se pozovu na odgovornost ne samo izvršitelji zločina nego i oni koji su poticali na nj, podupirali ga svojim perom i porukom. Svi oni koji su pripremali i odobravali masovna ubojstva, etničko čišćenje, "humano preseljenje", teror nad civilnim stanovništvom, koncentracijske logore ...." (str. 215). Sve takve koji su pripremali i podupirali nacionalističku ideologiju predsjednika Tuđmana i njegovu "sramotnu politiku prema Bosni", od Ivana Aralice, Anđelka Vuletića, Mile Pešorde treba suditi "na sudu višem od Haaga". "Valja ih naučiti da obore pogled, da gledaju u zemlju kada nam se približe. Naviknuti ih da se stide" (str. 220).

Odlikovanje za promociju jugoslavenstva

Anatomiju i sudbinu Matvejevićevih optužbi i optužnica akademik Aralica podrobno opisuje u svojoj knjizi "Smrad trulih lešina". Zbog kleveta i uvreda iznijetih u tekstu "Naši talibani" Matvejević je završio na hrvatskome sudu. Nakon desetak mučnih godina sudovanja Mile je Pešorda, jedan od onih kojem bi se po Matvejeviću trebalo "suditi na sudu višem od Haga", dobio pravomoćnu sudsku satisfakciju što ga je Matvejević oklevetao i uvrijedio.

Na presudu kojom je Matvejević uvjetno osuđen (što je "osuda na kušnju i samo prijetnja kaznom zatvora", str. 330) žalilo se državno odvjetništvo tražeći zaštitu zakonitosti. No, i Vrhovni je sud potvrdio pravomoćnu presudu. Matvejević se nije žalio na presude jer je rekao da bi žalba značila da priznaje hrvatski sud i pravosuđe. Što on ne priznaje. No, uz njegovo 'blaćenje hrvatskoga pravnog poretka' (str. 332) pristali su i "Viskovićevo društvo književnika i Dukino društvo novinara, ... premijer Sanader, i Mesić s porukom da će ga amnestirati, kao i Vesna Pusić, te novinari Jutarnjeg lista izjavom da i oni supotpisuju inkriminirani tekst Matvejevića. Nema očitijeg primjera od ovoga za ponašanje mentalnih hemiplegičara i njihovog skakanja na jednoj nozi po hrvatskoj političkoj sceni.

Mesić je odlikovao Matvejevića za promociju "jugoslavenstva danas" iliti "prava svih građana", a predsjednik Josipović je u duhu svoje nove pravednosti priznao da Matvejeviću nikada nije prijetila zatvorska kazna, ali ga je zato kao klevetnika i zagovornika "suda višeg od Haaga" imenovao svojim posebnim predstavnikom u frankofonskim zemljama.Hrvatska gospodarska i politička kriza traju već godinama. Aktualna vladajuća garnitura ne može im stati na kraj.Što možemo očekivati i što moramo činiti? Pogotovo jer smo svjesni umreženosti mentalnih komunista, te raspolućenosti hrvatske zahvaljujući vladajućim hemiplegičarima?

Odgovor je sadržan u djelu predsjednika Tuđmana. Pod vodstvom predsjednika Tuđmana stvorena je hrvatska država sa svim institucijama demokratskoga društva. Institucije su trajnije od samovolje pojedinaca ili nesposobnih stranaka. Institucije služe nacionalnim interesima. Mogući su otkloni, disfunkcionalnosti i zloporabe državnih institucija; moguće su korupcije kao i hemiplegičarske infekcijeali ne u nedogled.

Komunističku baštinu pokopao je berlinski zid. Komunistički mentalitet je preživio, ali svjestan svoje neukorijenjenosti u hrvatskoj državi. Jugo-komunistička vojska priznala je već 1991. da je vojska koja je ostala bez države. Jugo-nostalgičari su priznali da su akteri bez društva, koji žive i preživljavaju od stranih donacija porazbacani po malobrojnim tzv. "nevladinim organizacijama".

Poluuzetost hrvatskog društva

"Antifašisti" kojima predsjednik Josipović dijeli povelje za boru protiv izmišljenog fašizma u Hrvatskoj, po vlastitom priznanju moraju se sastajati u ilegali kako ne bi odgovarali za svje klevete i laži. Peta kolona koja zajedno sa Beogradom lažno optužuje i denuncira Hrvatsku u Haagu, promovirana je od službene politike kao "naša savjest". No, ta i takva "naša savjest" ugnijezdila se i izgnijezdila iz komunističkog totalitarizma i njezine će aktivnosti trajati dok ne presahnu izvori financiranja. Lijevu koaliciju na vlasti održavaju aparati za umjetno disanje. Bez programa, bez snage, bez vizije. Posvađana međusobno, i u svađi sa svim socijalnim grupacijama: braniteljima, liječnicima, učiteljima, radnicima, poslodavcima. S oporbom ne želi i ne zna razgovarati. "Mi smo nebo, a oporba je podzemlje" poručuje premijer Milanović. Tu legitimaciju mentalnog hemiplegičara pokazuje svakih par tjedana.

Hrvatsko društvo danas je bolesno, paralizirano društvo: poluuzetost hrvatskog društva, paraliziranost desne strane, posljedica je inficiranošću mentalnom hemiplegijom. Oporavak od mentalne hemiplegije bit će onoliko dug koliko će trebati da ljevicashvati i prihvatiti da je Hrvatska stvorena na domoljublju i da su se za nju izborili domoljubi, te da bez poštivanja nacije nema ni zajednice ni demokracije. Zato je Hrvatskoj potrebna dekomunizacija. Ona se ne može tek administrativno provesti, ali se može ostvariti uz potporu najšire javnosti, te završiti dosljednom političkom i povijesnom osudom komunističkog totalitarizma. Bez dosljedne osude jugo-komunističkog totalitarnog sustava, Hrvatska će ostati paralizirana: nesposobna da riješi svoje unutarnje probleme, inertna i neprivlačna da bude ravnopravni partner svojim euro-atlantskim sugovornicima.

Danas, na petnaestu obljetnicu smrti predsjednika Tuđmana, ponovo postajemo svjesni vrijednosti i važnosti njegovih povijesnih ocjena i postavki političkoga programa. Kao državnik koji je vodio računa o dugoročnim ciljevima i strategijama razvoja Hrvatske bio je duboko svjestan da su sve nadnacionalne ideje u suprotnosti sa hrvatskim interesima. Zato se i svih današnjih zabluda jugo-integralista i komunističkih internacionalista, kao i svih posljedica detuđmanizacije, treba riješiti dosljednom provedbom političkog programa predsjednika Tuđmana. Što znači, zahtjevom da institucije hrvatske države ponovo preuzmu domoljubi i kompetentni stručnjaci, koji će hrvatsku učiniti zemljom u kojoj se dobro i dostojanstveno živi.

Autor: prof. dr. sc. Miroslav Tuđman, www.hkv.hr

Napomena: Ovo izlaganje prof. dr. sc. M. Tuđmana pročitano je tijekom obilježavanja 15. godišnjice smrti Franje Tuđmana u organizaciji UHIP-a u Histrionskom domu.

(100)