Poštovano uredništvo!

U prošlotjednom broju HT-a, od 24. listopada 2013. zamijetio sam izvrstan osvrt g. Vjekoslava Magaša o predstavljanju novog "Hrvatsko-ruskog rječnika", autora prof. dr. Artura Rafaelovića Bagdasarova, iz Moskve.

Želio bih najprije naglasiti kako u ruskom jeziku ne postoji znak za hrvatski glas -č, preciznije, u ruskom govornom izričaju glas -č uopće ne postoji, već se isključivo rabi tzv. meko -ć. Ta je velika greška gotovo redovita pojava u hrvatskim medijima, uglavnom u pisanju srednjeg (očevog) imena osoba!

Stoga, a poglavito poradi same teme i naslova istog novinarskog osvrta koji govori o jeziku samome, potrebito je reagirati kako bi se u buduće takve grješke pravodobno korigirale. Slovo i glas -č koristi se samo u bjeloruskom jeziku te bismo, kao što uvaženi profesor Bagdasarov sustavno radi u promicanju autohtonosti hrvatskog književnog jezika u odnosu na umjetnu političku tvorevinu hrvatsko-srpskog jezika, iz poštovanja prema ruskom i bjeloruskom jeziku, i mi morali paziti na njihove različitosti jer se i tu radi o dva književna jezika.

Od ranije mi je poznato djelovanje uvaženog profesora Bagdasarova čiji je doprinos promicanju hrvatskog jezika, kulture i, uopće, Hrvatske kao suverene države u Ruskoj Federaciji uistinu golem, te je potpuno neshvatljivo i nedopustivo hrvatsko medijsko i političko ignoriranje osobe i djela uvaženog profesora.

Djelovati u Ruskoj Federaciji proaktivno, u interesu širenja stvarne istine o Hrvatskoj, njenoj bogatoj povjesti i kulturi, izvan uvriježenog jugokomunističkog rakursa, nije jednostavno. Ne iz razloga nekakvog ruskog organiziranog državnog otpora, jer njega uistinu nema. Na otpor se nailazi samo mjestimično, uglavnom u sferi kulture i historiografije te pravoslavne duhovnosti, gdje se onda ubacuju različiti srpski djelatnici koji s pozicija velikosrpske ideologije nastoje iskrivljavati istinu o Hrvatskoj te stigmatizirati Hrvate kao umjetno stvorenu naciju, fašiste i sl. gluposti u cilju promicanja srbijanskih interesa.

Međutim, širenje istine o Hrvatskoj i Hrvatima se ne može zauataviti te ona i u Rusiji sve snažnije izlazi na vidjelo. To naprosto diktira život i njegova realnost. U promicanju hrvatske istine u Ruskoj Federaciji, kao jedine valjane kada je naš narod i Domovina u pitanju, sudjelujem i osobno svojim skromnim doprinosom i, hvala Bogu, u tome nisam usamljen.

Biti boj sa stereotipima nije lako, poglavito u sredini gdje je neprijateljski utjecaj puno snažniji od tvog vlastitog. Ljudi koji bez straha šire i brane istinu, pravo naroda na slobodu u svoj punini te riječi, te šire duh ljubavi i tolerancije među ljudima i narodima, nasuprot mržnji i laži, zaslužuju poštovanje. Oni su ponekad i pravi heroji, poput uvaženog profesora Bagdasarova.

A naši pojedini hrvatski predstavnici u Rusiji, na više razina djelovanja, od političkih, gospodarstvenih do onih kulturnih, ipak bi se trebali zapitati koja je njihova istinska uloga u poslovima kojima se bave? Je li to zaštita interesa države koju predstavljaju ili je to osobna promocija i bogaćenje? Hrvatsku volimo onoliko koliko smo se za nju spremni žrtvovati. Sve ostalo su floskule.

Piše: Zoran Meter

Hrvatski tjednik