Mi danas počinjemo živjeti s nasiljem ili njegovom
prijetnjom na našim ulicama u nemirima ljudi koje je sve
teže zaustaviti i kontrolirati....! Vika i galama je sve
veća, sve zaglušujuća, sve učestalija, da ne kažem i
zloslutnija, a nigdje čuti glasa razbora.
Sve je počelo,
i prve klice toga nezadovoljstva su nikle, kad je
hrvatska politika prestala biti hrvatska. To je neka
čudna politika - politika dodvorništva svemu i
svačemu, politika samogaženja nacionalnog ponosa i
dostojanstva, politika nepitanja naroda i u čemu, a
često vođena i mimo njegove volje. Grješke u politici
plaća narod. Ali narod, posebno naš hrvatski koji je
stoljećima naviknut svašta trpjeti ima dugački fitilj,
pa se duže mora čekati na njegovo zapaljenje - može
podnijeti mnogo i dugo. Ali kad se čaša prelije, a kod
nas se već odavno prelila, i kad tako dugački fitilj
dogori i izbije narodni gnjev, to prema politici i
političarima može biti vrlo nezgodno, po onome sustavu
- narod rijetko plaća, a kad plaća plaća višestruko.
A političari, zaljubljeni sami u sebe,
umišljeni u svoje lažne veličine, u svoje karijere
počesto zaboravljaju na one koji su ih svojim
glasovima tamo instalirali. Ponašaju se poput
razmaženih i raspojasanih putnika na brodu, koji traže
što udobniji položaj, što više pića, glazbe, zabve i
provoda, a do njihovih ušiju ne dopire vika
uznemirenih mornara - da brod tone.
Naši branitelji, naši časni i
najčasniji branitelji su poput mornara na brodu koji
tone, koji pokušavaju doviknuti političarima da
hrvatski brod, da naša Hrvatska tone. Ali raspojasani
političari to ne shvaćaju, jer ne mogu ni zamisliti da
bi taj brod mogao ploviti bez njih, a kamoli da bi taj
brod mogao i potonuti zajedno s njima. Najteže tone
brod za kojeg svi misle da će potonuti, jer je tada
posada na takvome brodu na velikome oprezu, a najlakše
tone brod za kojeg svi misle da je nepotopiv (slučaj
Titanica) jer se svi opuste, pa i posada broda uljulja
u lažnu sigurnost.
Hrvatskoj politici, nakon odlaska
predsjednika Tuđmana pa sve do danas, dalo bi se mnogo
toga zamjeriti, poput; - zašto joj je trebalo da
okrene leđa višemilijunskoj hrvatskoj dijaspori s
ogromnim gospodarskim, kadrovskim, znanstvenim,
političkim i lobističkim potencijalima? Zašto je
hrvatskoj politici trebalo da okrene leđa
braniteljskoj populaciji koja je najveća žrtva rata i
bez koje ne bi bilo ni hrvatske države, niti Hrvata na
ovim prostorima? Zašto je hrvatskoj politici trebala
kriminalizacija Domovinskoga rata, kad svi
dobronamjerni u svijetu znaju da je to bio izuzetno
pravedan obrambeni rat s minimalno kolateralnih
žrtava, čistiji nego mnoge bitke u povijesti svijeta
koje se svakom prigodom slave i veličaju?!
Zašto hrvatska
politika nije žestoko stala na obranu hrvatskih
branitelja u Hrvatskoj i u BiH, još u momentu kad je
od strane Haaga stigla lažna, zloćudna optužnica za
"zajednički zločinački pothvat" u koji je uključen
cijeli politički, vojni i logistički vrh Hrvatske i
Herceg-Bosne s neograničenim brojem sudionika? Da se
je tada hrvatska politika zajedno s cijelim narodom
suprotstavila, ta bi kvalifikacija, bez iti najmanje
sumnje, bila odmah povučena.
Ali prešutnim odobravanjem svega što
radi i od nas traži Haaški sud i EU birokracija, došlo
je do srozavanja domovinskog morala, došlo je do
poniženja hrvatskog čovjeka i hrvatske države bez
presedana u povijesti. Došlo je posebno do
samoponiženja i samih političara, jer sluganski
mentalitet nitko ne voli, a posebno ne u politici.
Jer... qui tacet consentire videtur (tko šuti smatra
se da pristaje). Šutnja je hrvatsko načelo čak i onda
kad bismo svi trebali i vriskati!
Hrvatsku je njena šutnja u njenoj
povijesti više puta mnogo koštala. Šutnja je i pravna
kategorija, ako se netko nečemu ne suprotstavlja (a po
logici stvari trebao bi se i morao bi se
suprotstaviti) pravno se tumači da se s nečim slaže,
da prihvaća ili da se barem tome ne protivi.
Zašto je hrvatskoj politici trebalo
petljanje sa Srbijom, s razmjenom braniteljskih
spiskova za kazneno procesuiranje, što je ponajprije
značilo pravnu nepismenost, a potom i davanje Srbiji
pravne nadležnosti nad hrvatskim braniteljima. Što joj
je trebalo lažno bratimljenje i sl. kad se dobro zna
da tamo postoji, mnogo duže od cijeloga stoljeća,
čvrsta i želja i namjera, višestruko puta vrlo grubo
provođena, da se Hrvatsku jednom zauvijek podčini i da
od te namjere neće odustati niti jedna njihova
politička garnitura kako ona trenutno na vlasti,
jednako tako i svaka buduća. I to bratimljenje je s
čovjekom (predsjednikom Tadićem) koji je nedavno
tražio da se zabrani proslava Oluje jer da je ona bila
najveći zločin. Hrvatska politika boluje od vrlo
opasne hlebinske dijagnoze naivitisa...! Ali čini se i
od vrlo slabog pravnog znanja.
S druge strane ulazak u EU pod svaku
cijenu, (krilaticom - Nema toga što mi ne bismo dali
ili učinili za ulazak u EU!) i to sve evidentnije mimo
i protiv volje hrvatskoga naroda. Danas bi to
potvrdila svaka objektivna i nenamještena anketa da je
vjerojatno i do 70 % naroda protiv ulaska Hrvatske u
EU pod postojećim ponižavajućim uvjetima. Ali kako se
čini da naša vlast taj narod neće ni pitati niti
slušati, poput onog po zlu poznatog "Narodnog" vijeća
iz 1918. g. koje je svojom odlukom - donijelo
hrvatskom narodu stravičnu tragediju u 20. stoljeću, a
koje !Narodno! vijeće narod već nekoliko generacija
naprosto proklinje zbog takve protunarodne odluke.
U sličnoj situaciji mogla bi se naći i
sadašnja politička garnitura na vlasti, ali nažalost
mogle bi se dogoditi i teške posljedice za narod i
hrvatsku državu. Političari koji to ne vide - ili ne
znaju što rade ili, još gore to svjesno rade,
preuzimaju na sebe povijesnu odgovornost koju nitko
pošten i pametan ne bi pojedinačno prihvatio.
Za tako delikatnu i sudbonosnu odluku
svatko iti malo misleći tražio bi dvotrećinsku
suglasnost naroda. Ali kako stvari stoje "ulica" će
ipak učiniti svoje i tu čast, da bez naroda i protiv
volje naroda potpišu ulazak Hrvatske u EU, bojim se da
će trenutno političko vodstvo teško doživjeti na
svojim političkim pozicijama.
Svaka destabilizacija Hrvatske izgleda
da je dobrodošla i određenim političkim krugovima u EU
koji nam ni inače nisu skloni, ali i našim politički
agresivnim istočnim susjedima. To ne shvaća ni
hrvatska politika koja je krajnje nepopustljiva i u
svome političkom trendu i ostajanju na vlasti pod
svaku cijenu, jednako to ne shvaćaju ni prosvjednici
(pritom misleći samo na one koji koriste nasilje ili
javno daju i šalju nepromišljene poruke).
Politika je preopasan zanat da bi se
smjela dati u ruke političkih šegrta. U politici se ne
opraštaju grješke. Bilo koja politička garnitura u
bilo kojoj državi (govorim na nivou teorije) protiv
koje se jednom digne narod, bez obzira je li to
opravdano ili ne, politički se mora povući, samo to bi
trebala učiniti mudro i dostojanstveno na način da
daljnje ne naškodi svome vlastitome narodu.
U širokim slojevima hrvatskoga društva
tenzije su visoko dignute, to politika mora shvatiti i
iz te nepobitne činjenice povući konzekvencije, a opet
misleći samo o dobrobiti naroda i njegove države.
Politika koja
je dovela do sloma hrvatskoga gospodarstva, do rušenja
moralnih društvenih vrijednosti, prvenstveno
korupcijom, do svekolike bijede i osiromašenja naroda
umjesto njegova blagostanja za koje su postojale sve
potencijalne komparativne pretpostavke i prednosti, do
ugroze opstojnosti same države, mora razmišljati o
taktici svoga političkoga izvlačenja. U protivnom,
nasilje na ulicama moglo bi sve više i više
eskalirati, što nas u konačnici, ne daj Bože, može
uvući i u sami građanski rat.
Zato kao glas razbora kažimo NE -
BARIKADAMA I NASILJU! Svi moramo u sebi imati toliko
moralne i političke svijesti, da svaki pojedinac,
svaka udruga, svaka politička stranka, ali i država i
njene institucije trebaju sve učiniti da se tenzije u
narodu smire i da se jednom politički opametimo i da
mislimo samo na ono što bi bilo dobro zajedničkom
nacionalnom interesu. To je trenutni politički
imperativ Hrvatske kojeg svi moramo prihvatiti, svatko
u svome dometu i djelokrugu, pa i bez obzira na osobne
žrtve, gubitke političkih pozicija i sl.
Neka s nama svima vlada glas razbora
jer on gasi i ratove, ali i nemire u dušama ljudi i
naroda. Glas razbora rijetko izlazi iz grla mladih.
Blažene glasnice onoga koje izgovaraju glas razbora. I
šutnja može biti glas razbora, ali grlatost nikada.
Pred glasom razbora klecaju i najveći svjetski
moćnici. Glas razbora ne umire, njegova jeka se odbija
o zvijezde.
Mile Prpa
Zagreb,
02.03.2011.
|