Mudrost nas uči da ne izazivamo nasilje igdje, a ponajmanje u svome vlastitome domu! Nasilje u obitelji, nasilje na ulici, nasilje u politici ili nasiljem protivu politike, ukratko bilo koje nasilje ne vodi ka - dobru. Svako nasilje, bilo nasilje politike ili nasilje od strane nezadovoljnih građana, prosvjednika, vodi ka razjedinjavanju našeg naroda, vodi ka nesložnosti, a poznato je da samo složna braća nove dvore grade, a nesložna i one stare razgrađuju.

U Sjevernoj Africi već više od mjesec dana gledamo na našim tv ekranima buntove, revolucije, nasilje (i s jedne i druge strane), rušenje i smjene režima po domino efektu i sl. I kad smo mislili da je to od nas daleko, evo to isto ili slično izgleda da je došlo i u našu domovinu, u naše gradove, na naše ulice i na naše trgove.

Mi danas počinjemo živjeti s nasiljem ili njegovom prijetnjom na našim ulicama u nemirima ljudi koje je sve teže zaustaviti i kontrolirati....! Vika i galama je sve veća, sve zaglušujuća, sve učestalija, da ne kažem i zloslutnija, a nigdje čuti glasa razbora.

Sve je počelo, i prve klice toga nezadovoljstva su nikle, kad je hrvatska politika prestala biti hrvatska. To je neka čudna politika - politika dodvorništva svemu i svačemu, politika samogaženja nacionalnog ponosa i dostojanstva, politika nepitanja naroda i u čemu, a često vođena i mimo njegove volje. Grješke u politici plaća narod. Ali narod, posebno naš hrvatski koji je stoljećima naviknut svašta trpjeti ima dugački fitilj, pa se duže mora čekati na njegovo zapaljenje - može podnijeti mnogo i dugo. Ali kad se čaša prelije, a kod nas se već odavno prelila, i kad tako dugački fitilj dogori i izbije narodni gnjev, to prema politici i političarima može biti vrlo nezgodno, po onome sustavu - narod rijetko plaća, a kad plaća plaća višestruko.

A političari, zaljubljeni sami u sebe, umišljeni u svoje lažne veličine, u svoje karijere počesto zaboravljaju na one koji su ih svojim glasovima tamo instalirali. Ponašaju se poput razmaženih i raspojasanih putnika na brodu, koji traže što udobniji položaj, što više pića, glazbe, zabve i provoda, a do njihovih ušiju ne dopire vika uznemirenih mornara - da brod tone.

Naši branitelji, naši časni i najčasniji branitelji su poput mornara na brodu koji tone, koji pokušavaju doviknuti političarima da hrvatski brod, da naša Hrvatska tone. Ali raspojasani političari to ne shvaćaju, jer ne mogu ni zamisliti da bi taj brod mogao ploviti bez njih, a kamoli da bi taj brod mogao i potonuti zajedno s njima. Najteže tone brod za kojeg svi misle da će potonuti, jer je tada posada na takvome brodu na velikome oprezu, a najlakše tone brod za kojeg svi misle da je nepotopiv (slučaj Titanica) jer se svi opuste, pa i posada broda uljulja u lažnu sigurnost.

Hrvatskoj politici, nakon odlaska predsjednika Tuđmana pa sve do danas, dalo bi se mnogo toga zamjeriti, poput; - zašto joj je trebalo da okrene leđa višemilijunskoj hrvatskoj dijaspori s ogromnim gospodarskim, kadrovskim, znanstvenim, političkim i lobističkim potencijalima? Zašto je hrvatskoj politici trebalo da okrene leđa braniteljskoj populaciji koja je najveća žrtva rata i bez koje ne bi bilo ni hrvatske države, niti Hrvata na ovim prostorima? Zašto je hrvatskoj politici trebala kriminalizacija Domovinskoga rata, kad svi dobronamjerni u svijetu znaju da je to bio izuzetno pravedan obrambeni rat s minimalno kolateralnih žrtava, čistiji nego mnoge bitke u povijesti svijeta koje se svakom prigodom slave i veličaju?!

Zašto hrvatska politika nije žestoko stala na obranu hrvatskih branitelja u Hrvatskoj i u BiH, još u momentu kad je od strane Haaga stigla lažna, zloćudna optužnica za "zajednički zločinački pothvat" u koji je uključen cijeli politički, vojni i logistički vrh Hrvatske i Herceg-Bosne s neograničenim brojem sudionika? Da se je tada hrvatska politika zajedno s cijelim narodom suprotstavila, ta bi kvalifikacija, bez iti najmanje sumnje, bila odmah povučena.

Ali prešutnim odobravanjem svega što radi i od nas traži Haaški sud i EU birokracija, došlo je do srozavanja domovinskog morala, došlo je do poniženja hrvatskog čovjeka i hrvatske države bez presedana u povijesti. Došlo je posebno do samoponiženja i samih političara, jer sluganski mentalitet nitko ne voli, a posebno ne u politici. Jer... qui tacet consentire videtur (tko šuti smatra se da pristaje). Šutnja je hrvatsko načelo čak i onda kad bismo svi trebali i vriskati!

Hrvatsku je njena šutnja u njenoj povijesti više puta mnogo koštala. Šutnja je i pravna kategorija, ako se netko nečemu ne suprotstavlja (a po logici stvari trebao bi se i morao bi se suprotstaviti) pravno se tumači da se s nečim slaže, da prihvaća ili da se barem tome ne protivi.

Zašto je hrvatskoj politici trebalo petljanje sa Srbijom, s razmjenom braniteljskih spiskova za kazneno procesuiranje, što je ponajprije značilo pravnu nepismenost, a potom i davanje Srbiji pravne nadležnosti nad hrvatskim braniteljima. Što joj je trebalo lažno bratimljenje i sl. kad se dobro zna da tamo postoji, mnogo duže od cijeloga stoljeća, čvrsta i želja i namjera, višestruko puta vrlo grubo provođena, da se Hrvatsku jednom zauvijek podčini i da od te namjere neće odustati niti jedna njihova politička garnitura kako ona trenutno na vlasti, jednako tako i svaka buduća. I to bratimljenje je s čovjekom (predsjednikom Tadićem) koji je nedavno tražio da se zabrani proslava Oluje jer da je ona bila najveći zločin. Hrvatska politika boluje od vrlo opasne hlebinske dijagnoze naivitisa...! Ali čini se i od vrlo slabog pravnog znanja.

S druge strane ulazak u EU pod svaku cijenu, (krilaticom - Nema toga što mi ne bismo dali ili učinili za ulazak u EU!) i to sve evidentnije mimo i protiv volje hrvatskoga naroda. Danas bi to potvrdila svaka objektivna i nenamještena anketa da je vjerojatno i do 70 % naroda protiv ulaska Hrvatske u EU pod postojećim ponižavajućim uvjetima. Ali kako se čini da naša vlast taj narod neće ni pitati niti slušati, poput onog po zlu poznatog "Narodnog" vijeća iz 1918. g. koje je svojom odlukom - donijelo hrvatskom narodu stravičnu tragediju u 20. stoljeću, a koje !Narodno! vijeće narod već nekoliko generacija naprosto proklinje zbog takve protunarodne odluke.

U sličnoj situaciji mogla bi se naći i sadašnja politička garnitura na vlasti, ali nažalost mogle bi se dogoditi i teške posljedice za narod i hrvatsku državu. Političari koji to ne vide - ili ne znaju što rade ili, još gore to svjesno rade, preuzimaju na sebe povijesnu odgovornost koju nitko pošten i pametan ne bi pojedinačno prihvatio.

Za tako delikatnu i sudbonosnu odluku svatko iti malo misleći tražio bi dvotrećinsku suglasnost naroda. Ali kako stvari stoje "ulica" će ipak učiniti svoje i tu čast, da bez naroda i protiv volje naroda potpišu ulazak Hrvatske u EU, bojim se da će trenutno političko vodstvo teško doživjeti na svojim političkim pozicijama.

Svaka destabilizacija Hrvatske izgleda da je dobrodošla i određenim političkim krugovima u EU koji nam ni inače nisu skloni, ali i našim politički agresivnim istočnim susjedima. To ne shvaća ni hrvatska politika koja je krajnje nepopustljiva i u svome političkom trendu i ostajanju na vlasti pod svaku cijenu, jednako to ne shvaćaju ni prosvjednici (pritom misleći samo na one koji koriste nasilje ili javno daju i šalju nepromišljene poruke).

Politika je preopasan zanat da bi se smjela dati u ruke političkih šegrta. U politici se ne opraštaju grješke. Bilo koja politička garnitura u bilo kojoj državi (govorim na nivou teorije) protiv koje se jednom digne narod, bez obzira je li to opravdano ili ne, politički se mora povući, samo to bi trebala učiniti mudro i dostojanstveno na način da daljnje ne naškodi svome vlastitome narodu.

U širokim slojevima hrvatskoga društva tenzije su visoko dignute, to politika mora shvatiti i iz te nepobitne činjenice povući konzekvencije, a opet misleći samo o dobrobiti naroda i njegove države.

Politika koja je dovela do sloma hrvatskoga gospodarstva, do rušenja moralnih društvenih vrijednosti, prvenstveno korupcijom, do svekolike bijede i osiromašenja naroda umjesto njegova blagostanja za koje su postojale sve potencijalne komparativne pretpostavke i prednosti, do ugroze opstojnosti same države, mora razmišljati o taktici svoga političkoga izvlačenja. U protivnom, nasilje na ulicama moglo bi sve više i više eskalirati, što nas u konačnici, ne daj Bože, može uvući i u sami građanski rat.

Zato kao glas razbora kažimo NE - BARIKADAMA I NASILJU! Svi moramo u sebi imati toliko moralne i političke svijesti, da svaki pojedinac, svaka udruga, svaka politička stranka, ali i država i njene institucije trebaju sve učiniti da se tenzije u narodu smire i da se jednom politički opametimo i da mislimo samo na ono što bi bilo dobro zajedničkom nacionalnom interesu. To je trenutni politički imperativ Hrvatske kojeg svi moramo prihvatiti, svatko u svome dometu i djelokrugu, pa i bez obzira na osobne žrtve, gubitke političkih pozicija i sl.

Neka s nama svima vlada glas razbora jer on gasi i ratove, ali i nemire u dušama ljudi i naroda. Glas razbora rijetko izlazi iz grla mladih. Blažene glasnice onoga koje izgovaraju glas razbora. I šutnja može biti glas razbora, ali grlatost nikada. Pred glasom razbora klecaju i najveći svjetski moćnici. Glas razbora ne umire, njegova jeka se odbija o zvijezde.

Mile Prpa

Zagreb, 02.03.2011.