Osim toga, taj dio populacije disciplinirano i redovito
izlazi na izbore i glasuje za Partiju. Što se tiče
ideologije, reformirani komunisti nisu ju bitno
promijenili. Vidljivo je to po još uvijek prisutnom
problemu koji vide u nacionalnom. Partija je uvijek
nacionalno doživljavala kao prijetnju. Kao nešto opasno.
Nešto zbog čega su naposljetku i
izgubili svoju državu. Učestalo, namjernom zamjenom
teza, nacionalno zamjenjuju šovinističkim kako bi
zbunili narod. S njima je upitno sve što je u svezi s
nacionalnim, bez obzira je li riječ o o jeziku,
interesima ili ciljevima. Hrvate s jasnim, nacionalno
svjesnim stavom prikazuju kao nazadne, ograničene i
primitivne ognjištarce. Milija im je internacionala
(međunarodna politička i ideološka organizacija
komunističkih partija) s kojom i danas imaju planove.
Sjetimo se kako su nekada političke
elite komunista međusobno surađivale i pomagale se -
od odanosti ideologiji do suradnje na gospodarskom,
kulturnom, sportskom i dr. planu. Tako je bilo u doba
kad je cvjetala komunistička internacionala. Njihova
je elita tada uživala. Danas vladajuća partijska elita
(SDP) ideologiju internacionalizacije nameće u
reformiranom obliku ujedinjavanjem sebi sličnih
partija u regiji. Znaju da povratak bivše tvorevine
više nije moguć, ali ujedinjavanje Partija jest.
Znači li nazočnost visokih dužnosnika
SDP-a - Arsena Bauka i Ranka Ostojića, u kampanji
SDP-a BiH potporu politici koja je sve, ali nije u
interesu i očuvanju hrvatskoga naroda u BiH? Kako
Vesna Pusić nije komentirala da je to agresivno
diranje u suverenitet druge države? To je, naravno,
radila samo kada je Franjo Tuđman bio u pitanju.
Mostovi sa
SDP BiH napravljeni su. Na redu je Srbija. Zbog
složenosti zadatka glavnu ulogu preuzima Ivo
Josipović. Je li poziv Veljku Džakuli uslijedio
slučajno? Ne samo da su na taj način Ivo Josipović i
Partija pokazali što misle o Oluji već i koji je
mogući scenarij kada se pronađe odgovarajući partner u
Srbiji. Smetao im je Milorad Pupovac. Ne zbog toga što
je u Hrvatskoj sebi dao za pravo predstavljati srpski
narod, već što su ga željeli onemogućiti da se miješa
u njihove planove u regiji. Josipović ga je,
pozivajući Džakulu, elegantno eliminirao nametnuvši
Partiju i sebe kao riešenie za pitanje Srba u
Hrvatskoj. Na taj je način osigurao i naklonost
budućih partnera Partije iz Srbije glede njihova
zajedničkog djelovanja, u kojima je pitanje Srba u
Hrvatskoj zasigurno najvažnije pitanje u tim odnosima.
Otvaranjem srpskog pitanja u Hrvatskoj, uoči
neposrednog ulaska u EU i trenutku kada se sve više
govori o nekoj vrsti balkanske asocijacije unutar same
EU, Partija nameće Ivu Josipovića kao lidera regije. I
konačno bi uspjeli riješiti problem koji je uvijek
mučio Partiju. U osnovi problem Partije uvijek je bila
Hrvatska. Čim su došli na vlast, počeli su s podjelama
- od Bleiburga do Pelješkog mosta. Znaju oni da je
zahvaljujući hrvatskom jedinstvu, na kojem je
inzistirao dr. Franjo Tuđman, nastala samostalna i
slobodna Hrvatska. Umjesto razvijanja jedinstva u
domovini, razvijaju ga u regiji s političkim
istomišljenicima. A regija je melem na bol za nikad
prežaljenom bivšom tvorevinom reformiranih komunista.
Ciljevi te političke elite zaista jesu nenarodni jer
su protiv naroda, a u interesu Partije. A kada je to
Partija radila u interesu Hrvatske?
Piše: Sanja Bilač
Hrvatski list
23.08.2012. |
