Teroristički hitci srpskoga atentatora Gavrila Principa
1914. u Sarajevu na austrijskoga prijestolonasljednika
Franza Ferdinada nisu svijet uveli samo u prvo međusobno
masovno klanje, nego su na razini srpske
ekspanzionističke politike omogućili Beogradu da provede
velikosrpske planove, koji su se ostvarivala u dvije
jugoslavenske države, pod čijim se režimima tijekom 20.
stolejća vodila prikrivena, a po potrebi i otvorena
politika etničkoga čišćenja hrvatskoga i drugih naroda,
samo zato što se pravodobno nisu usprotivili stvaranju
jugoslavenskih država.
Stotinu godina poslije terorističkih
pucnjeva u Sarajevu i dva desetljeća nakon
osamostaljenja hrvatske države, trenutačni predsjednik
Republike Hrvatske Ivo Josipović t. zv. regionalnom
politikom usmjerava sudbinu hrvatske države na put što
ga je svojim terorističkim hitcima zacrtao srpski
atentator Gavrilo Princip.
Hrvatska se danas nalazi u sklopu
Europske unije, jednako kao što se i prije stotinu
godina nalazila u sastavu Austro-Ugarske, nu njezine
političke elite, onda kao i danas ugodnije se osjećaju
u balkanskom blatu nego u vlastitom srednjoeuropskom i
sredozemnom okruženje.
Tu političku kolebljivost brzo su
prepoznali ruski stratezi, koji bi Hrvatsku vrlo rado
ugurali u svoj balkanski geopolitički projekt povezan
plinovodom Južni tok, čije bi distribucijesko središte
trebala biti Srbija. Tako bi Hrvatska, uz znatan dio
militantne srpske manjine na čelu s Miloradom
Pupovcem, postala i ovisnica o ruskom plinu, koji u
srpskim rukama i nije ništa drugo nego moćno oružje za
provedbu "regionalne" politike po srbijanskim
uvjetima.
Iz američke političke ponude, koju je
Hrvatskoj prenijela pomoćnica američkoga državnog
tajnika za europske i euroazijske poslove Victoria
Nuland nije bilo teško odčitati kako se Washington
pritivi ruskoj naftno-plinskoj prevlasti, iza koje
naravno stoji politika moćne Moskve. Nuland je
poručila hrvatskim političarima kako Hrvatska zbog
istraživanje svoje obale pa sve do izgradnje LNG
terminala ima "priliku postati tranzitni centar za
diversifikaciju nabavnih plinskih pravaca koji bi
dobro došao hrvatskom gospodarstvu", što bi, između
ostaloga bio jedan od elemenata "energetske sigurnosti
u cijelom euroatlantskom prostoru".
Predsjednik Republike Hrvatske Ivo
Josipović očito je relativizirao američku poruku, pa
je čak i bez znanja predsjednika Vlade Zorana
Milanovića dogovarao pregovore s ruskim
naftno-plinskim mogulima, koji se u svojoj
regionalnoj, odnosno balkanskoj politici oslanjaju na
Beograd.
Osim toga u igru je uključio i
njemačku kancelarku Angelu Merkel, što samo potvrđuje
snažnu nazočnost političkih silonica koje su se kao i
prije stotinu godina borile za prevlast nad područjem
hrvatskih zemalja. Josipović je svoju okrenutost
balkanskoj regiji izričito demonstrirao izjavom kako
sastanak s njemačkom kancelarkom "znači punu
afirmacija regionalne politike koju osobno zagovaram".
Dakle, Josipovićeva regionalna balkanska politika
izravno je odgovorna za još uvijek neriješena granična
pitanja Hrvatske sa Srbijom, srbijansko prikrivanje
hrvatskih žrtava te odbijanje Beograda da vrati u ratu
opljačkano hrvatsko kulturno blago, ali i za
nepostojanje hrvatskoga zahtjeva Srbiji za plaćanjem
ratne odštete.
Zato takva politika i može tolerirati
krađu hrvatske dubrovačke književnosti te njezino
uvršćivanje u sklop srpske kulture, a javnost
potaknuta takvim odnosom političkih elita spremna je
pljeskati novom srbijanskom mitropolitu Porfiriju u
Zagrebu, dok im ovaj svetosavskim bizanstkim govorom
otima hrvatskoga književnika Petra Preradovića.
Pogubnost Josipovićeve regionalne, odnosno
jugoslavenske politike, najbolje se očituje u
sustavnim najavama promjene hrvatskoga Ustava, koji bi
trebao omogućiti regionalizaciju države.
Učinci tih predsjedničkih najava već
su nakon Jakovčićeva ulaska u Europski parlament
vidljivi u sve snažnijim nastojanjima IDS-a da od
Zagreba izdvoji Istarsku županiju. Lokalni istarski
političari te njihovi predstavnici u Saboru, bilo da
je riječ o manjinskim predstavnicima ili pak o t. zv.
neovisnim zastupnicima jednako tako podupiru
ćiriličenje Vukovara, iza čega se skriva dugoročna
politika Milorada Pupovca da ovaj hrvatski grad na
Dunavu također izdvoji ispod političke jurisdikcije
hrvatske metropole.
Treće žariše se stvara u Dubrvniku,
područjem kopneno izdvojenim od drugoga dijela
hrvatskoga teritorija, pa ga zato treba što snažnije
pretvoriti u zajednički balkanski prostor. U toj
političkoj strategiji valja tražiti i odbijanje
izgradnje Pelješkoga mosta, kojim bi se premostila
prometna izoliranost, ali i povezao hrvatski državni
teritorij u jedinstvenu cjelinu.
Josipovićevo rastrojavanje unutarnje
povezanosti hrvatske države u jedinstenu cjelinu te
istodobna zauzetost za balkanske integracijske
tijekove, otkriva političara koji, unatoč silnim
hrvatskim žrtvama tijekom 20. stoljeća u ratovima sa
Srbijom i njezinim jugoslavenskim pristašama,
nastavlja svojevrsnu "principovsku" politiku
južnoslavenskoga jedinstva, koja uvijek završi u
pandžama velike Srbije.
Mate
Kovačević, Hrvatsko slovo
18. srpanj 2014. |
