Jedan iz plejade velikih državnika XX. stoljeća, Winston Churchill, svojedobno je izjavio sljedeće:

Tko u vrijeme svoje mladosti nije bio revolucionar, taj nije imao srca. A tko je star, a nije konzervativac, taj nema mozga!

Na prvi pogled radi se o duhovitoj izjavi, ali ukoliko se nad njom samo malo zamislimo, vidjet ćemo kako ona u sebi sadrži puno istine. Pa tko se od nas u mladosti nije bunio protiv zadanih društvenih normi, težio pronalasku životnoga smisla, apsolutu slobode i sl. što se onda izražavalo kroz pripadnost različitim buntovnim ili alternativnim pokretima u glazbi, slikarstvu, književnosti, odnosno umjetnosti uopće.

Tko se od tadašnje obrazovane mladeži, poglavito one studentske, nije bavio analizom aktualnih političkih i društvenih zbivanja te ih pokušavao kritički vrednovati, za razliku od današnje generacije koja svojim većim djelom smisao akademskog života nalazi jedino u zabavi, organiziranim partijima, pijankama i svekolikoj drugoj ugodi koja degradira sve moralne vrijednosti čovječanstva tkane tisućama godina nekom unutarnjom silom u čovjeku samom, a ne despotskim nametanjem kroz krute, obligatorne norme. Ugoda je to koja degradira i sam život i Boga kao Stvoritelja te će u konačnici dovesti do općeg kaosa i izumiranja čovječanstva ukoliko se ono uskoro ne osvjesti.

U hrvatskom društvu, ti zdravi, mladi revolucionari o kojima se govori u uvodnoj rečenici, odgajani su i djelovali 60-tih i 70-tih godina prošloga stoljeća kada su javno dizali svoj glas protiv komunističke diktature, podređenog položaja i ekonomskog izrabljivanja Hrvatske unutar zlokobne tvorevine Jugoslavije i td. Njihov je pravedni bunt brutalno i u krvi ugušen milicijskim pendrecima Titovih jurišnika po hrvatskim sveučilištima, na ulicama i trgovima naših gradova, te ga se nastavilo mrcvariti montiranim sudskim procesima i progonima svih onih koji su se usudili javno nazivati hrvatskim domoljubima ili su samo pjevali Vilu Velebita. Njihovi su jauci bili nastavak krikova i smrtnoga hropca stotina tisuća nedužnih hrvatskih civila i vojnika nakon završetka 2. svjetskog rata, koji nisu imali pravo na pravedno suđenje i koji su poput divljih zvjeri, u okovima udružene partizansko-četničke mržnje prema svemu hrvatskome, tjerani u kolonama tuge i sramote do konačnog odredišta-jama smrti.

Ali jauci i krikovi i prvih i drugih, postali su ona nadljudska snaga i inspiracija nove, treće stasale generacije hrvatskih revolucionara, onog naraštaja ispunjenog hrabrošću, sebedarjem i nepatvorenom ljubavlju za slobodnom Domovinom, koja je s krunicom u ruci obranila i oslobodila novostečenu, tek uspostavljenu neovisnu državu Hrvatsku. Ti su mladići i djevojke ali i cjelokupni hrvatski narod, u nikad viđenom jedinstvu domovinske i iseljene Hrvatske, bili za Dom spremni! I zato im tu njihovu ljubav za Domovinu i spremnost na osobnu žrtvu nikada ne mogu i neće moći ukrasti ni razni Josipovići, ni Milanovići, ni Pusići, ni Jovanovići, ni Pupovci, ni čitav niz tzv. nevladinih udruga plaćenih za hrvatsko mrcvarenje, ni partijskih medija i njihovih sponzora iz inozemnih centara moći. Oni nikada ovu državu nisu željeli, a kamoli se za nju borili. A onaj koji nije bio vojnik ne zna što je odanost Domovini i naciji. A ovi nabrojani političari, vojnici nisu bili.

Zapravo, gdje su oni bili prema navedenoj Churchillovoj rečenici? Svi su redom u svojoj mladosti uživali u partijskim sinekurama svojih očeva i majki te bili daleko od revolucionara o kojima veliki britanski državnik govori, a svoje su "revolucionarstvo" dokazivali u salonskom natucanju marksovih i inih komunističkih besmislica. Slijedom logike, iz navedene Churchillove rečenice proizlazi da se u njihovu slučaju radi o ljudima koji nisu imali srca!

Josipović je prebirao po notama i sanjao da ga tata preko veze, kao osrednjeg talenta, ubaci na Muzičku akademiju. Jovanović, koji nam vodi resor prosvjete, tada je pohađao elektrotehničku školu, da bi se partijskim linijama uspio dočepati gimnazijskoga programa te medicinskog fakulteta, a svoju je ljubav prema obrani Domovine pokušao naplatiti dobivanjem specijalizacije. U tome nije uspio pa je tu ljubav vrlo brzo zamjenila mržnja. Stoga je i mogao nasmijan i sa šampanjcem u ruci slušati zaglušujuće salve zvižduka hrvatskoj himni te mirno promatrati paljenje hrvatskoga barjaka na beogradskoj Marakani.

A što reći za Vesnu Pusić, tu vrlu ministricu vanjskih poslova zemlje koju je cjelu svoju revolucionarnu mladost zasigurno željela i sanjala? Možda je najbolje dotaknuti se njene izjave od 18. prosinca o.g. kada je, povodom skorog otpočinjanja srbijanskog pristupnog procesa EU, rekla, ni manje-ni više, nego da će Hrvatska kao preduvjet za početak pristupnih pregovora zatražiti pismenu obvezu od strane Srbije da i dalje poštiva načelo tradicionalne trgovine s Hrvatskom i nakon ulaska u EU. Vrhunska zaštita hrvatskih nacionalnih interesa, nema što!

Pa zašto bi Hrvatska uopće reagirala na propagandni protuhrvatski izbljuvak srbijanske diplomacije koji kola stranim ministarstvima inozemnih poslova u obliku tzv. non-paper, o "ugroženosti" srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj? Zašto bi naši vlastodršci postavili javni zahtjev srbijanskim vlastima da nam vrate naš neosporni teritorij na dunavskoj adi, ili pak, službeni zahtjev za prestankom negiranja hrvatske nacionalne manjine-bunjevačkih Hrvata od strane najviših srbijanskih državnih dužnosnika, kao i nesmiljene protuhrvatske histerije u srbijanskom društvu uopće. Sve bi to trebao biti preduvjet za hrvatsko davanje suglasnosti prijamu Srbije u EU.

Ako se želi ući u klub, moraju se poštivati i pravila koja u njemu vrijede, ponavljali su kao mantru slovenski dužnosnici ucjenom blokirajući ulazak RH u EU. U slučaju navedenih hrvatskih zahtjeva Srbiji ne bi se radilo niokakvoj ucjeni kao taktici već o čistim i nedvojbeno jasnim vlasničko-pravnim odnosima zasnovanim na snazi argumentiranih gruntovnih i katastarskih činjenica, kao i snazi općemoralnih i europskih standarda u zaštiti prava manjinskih zajednica. Hrvatski vazal-političari uvijek su defanzivni te reagiraju tek kada nas netko napada, a u zadnje dvije godine kukuriku vlasti, ne rade niti to. Oni šute, prodaju hrvatski nacionalni ponos i troše hrvatsko strpljenje brže negoli se otapaju glečeri na zemaljskim polovima.

I da se opet vratimo Churchillu. Naši vlastodršci, umjesto da sa svojom starošću postaju konzervativniji, oni se pretvaraju u stare revolucionare koji provode nove seksualne i ine revolucije, tako protivne velikoj većini hrvatskoga naroda. Slijedeći logiku velikoga Britanca, iščitavamo da naši političari-vlastodršci nemaju niti mozga! Ako, dakle, oni nemaju ni srca ni mozga, što je tada s nama koji smo ih doveli na vlast i još ih uvjek trpimo?

Piše: Zoran Meter

izvor: hkz-kkv.ch