|
Slika prva:
Kad sam se, kao
petogodišnja djevojčica, vratila iz Njemačke u Bosnu,
perfektno sam govorila njemački jezik. Iako je II sv.
rat bio završen prije desetak godina, djeca iz ulice
su me oborila sa bicikla i izudarala zato što sam im
nešto rekla na, tada omrznutom, njemačkom jeziku. Nije
mi bilo jasno zašto im smeta njemački jezik!? Kako bi
dijete to moglo razumjeti!?
Slika
druga:
Nije mi bilo ni kasnije, kad nisam više bila dijete,
jasno zašto su Njemci protjerani iz Vojvodine. Skoro
svi! Dobri i loši. Nisu svi oni osobno počinili
zločine ni progonili susjede, ali su kao i njihovi
sunarodnjaci iz Njemačke podržavali Hitlera!? To je
uzeto kao povod za pogrom nad njima. Da li su svi? Zar
su bili krivi djeca i starci i žene. Šta su djeca o
tome znala? Sve su im uzeli, zemlju, kuće, nikada im
ništa njihovo nisu vratili. Uselili se Srbi,
kolonisti, jer su tada oni bili žrtve pa se u
Vojvodini više nije mogao ni čuti, a kamoli pročitati
na tabli njemački jezik. Govorio se samo srpski. Šta
je to bilo? Odmazda? Osveta žrtava? Pravda?
Vojvođanski Njemci platili su cijenu zbog fašističkih
zločina svojih sunarodnjaka iz Njemačke! |
Slika treća:
Kad me čula da
govorim bosanski jezik, sedmogodišnja kčerka mog
kolege novinara, Albanca, sakrila se od mene iza
njegovih leđa, počela da drhti i plaće i moli oca da
idu. Bilo je to 2001. godine u Prištini, na RTK. On mi
se izvinjavao objašnjavajući da ona misli da je to
onaj jezik kojim su govorili srpski policajci,
paramilitarci i vojnici u Ferizaju gdje žive. Uplašila
se. Deset godina poslije rata srpski jezik se nije čuo
u Prištini iz koje su Srbi tri mjeseca terorisali i
protjerivali Albance od marta do juna 1999. godine. A
prethodno deset godina držali Kosovo pod okupacijom
progoneći ih.
Pa i danas dvojezični natpisi na
tablama na albanskom i srpskom iako su na latinici,
često osvanu prefarbani crnom bojom. Kakva ćirilica!?
Kako ih nije sramota! Razumiju Srbi odlično i
latinicu.
Svježe su uspomene na srpske zločine,
na protjerivanje, pljačkanje, paljenje, silovanje. Još
uvijek na hiljade nestalih u masovnim grobnicama čeka
na zakon i pravdu.
Naravno, to ne znači da neće doći
vrijeme kada će i ćirilićni natpisi biti ponovo
normalni. Zavisi od većinskog stanovništva, ali i od
srpske manjine. Jer, treba malo strpljenja tamo gdje
su u ime velikosrpskih planova, počinjeni zločini. I
genocid. Treba pokazati makar malo poštovanja prema
žrtvama i njihovim porodicama... Da bi pokazali da su
svjesni onoga šta se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji,
kakvi su zločini i genocid počinjeni u njihovo ime,
Srbi, posebno oni koji žive u mjestima stratištima,
mjestima stradanja njihovih susjeda, najmanje što mogu
da učine, je da budu strpljivi. Zar ne mogu pročitati
šta piše na tabli ako nije na ćirilici? Zar misle da
za to što se u njihovo ime nije poštovalo ni pravo na
život, a kamoli pismo, ne zaslužuje da shvate realnu
situaciju ili zamisle kako bi se oni ponašali da su
oni preživjeli strahote Srebrenice, Prijedora,
Vukovara.
Ta drskost insistiranja na svojim
pravima, na sprovođenju zakona samo kad je to u
njihovom interesu, bez pokajanja, saućešća,
izvinjenja, iritira, povrjeđuje, liči na ruganje onima
koji znaju kako su Srbi poštovali njihova prava.
Posebno pogađa njihove mještane čiji su najbliži
ubijeni u srpskoj agresiji.
Ali, Srbi tu vrstu pijeteta uglavnom
nigdje ne pokazuju. Nije ih briga, ne izvinjavaju se,
ne kaju se, ponovo prijete, neće ni da znaju šta su
drugima učinili predstavnici koje se uporno birali,
njihov predsjednik Milošević, njihovi Arkanovci i
drugi "paramilitarci", njihova vojska i policija! Za
njih je sve to: Bilo pa prošlo! Svi su činili zločine!
U Bosni na svojim proslavama i okupljanjima najavljuju
nove pohode na one koji su preživjeli.
Ispade, nisu krivi oni koji su
počinili genocid i zločine već oni koji ih pominju!
Krivi su oni koji se ne slažu da piše na ćirilici
Srebrenica, Zvornik, Foca, Vukovar, Dubrovnik. u
mjestima u kojim od stida ne bi trebalo svoje susjede
u oči da pogledaju.
Ali, problem je što oni nemaju stida.
Nemaju sažaljenja. Nemaju ljudskosti! Takva im je i
SPC, takvo im je duhovno stanje. .i moral! I
rukovodstvo koje biraju. Pa čak oni zahtjevaju, traže,
nadmeni su i drski, provociraju...
U tome je problem! Nije u ćirilici.
Pa ko onda može najjednostavnije
rješiti problem ćirilićnih natpisa u Vukovaru?
Mogu sami Srbi u Hrvatskoj! Iz
poštovanja prema žrtvama počinjenim u njihovo ime
pokazati dobru volju. Treba oni da zatraže makar deset
narednih godina moratorijum na njihovo zakonsko pravo
na ćirilićne natpise. Oni da osjete koliko je to i za
njih dobar gest koji govori o njihovoj želji da se zlo
nikada više ne ponovi. Jednostavno da zatraže da se to
zakonsko pravo u Vukovaru ne koristi. Zbog zločina,
razrušenog grada, zbog postovanja prema žrtvama, zbog
užasa koji su njihovi susjedi ni krivi ni dužni
preživjeli samo zato sto su Hrvati. Da oni kažu: To
naše pravo nećemo da koristimo ili odlažemo
sprovođenje zakona za narednih deset godina! Makar dok
se svi ubijeni pronađu i pokopaju..
Jer građani Vukovara koji su
preživjeli srpsku opsadu i agresiju na njihov grad ili
su ostali invalidi, izgubili svoje najbliže, su kao
ona djevojćica, kćerka mog kolege novinara. Kad vide
ćirilicu sjete se slike porušenog Vukovara! I
zlodjela.. A gledati svakog dana na tablama te slike
zaista je teško!
Njihovi sugrađani Srbi to treba da
znaju. Da ih razumiju! Ali, oni ne znaju! Neće da
znaju! Nikog ne razumiju.
Jer dušu ni stida nemaju!
Autor: Nadira Avdić Vllasi
www.balkanpost.net
(Tekst je prenesen u izvornom
obliku, bez jezičnih ispravaka.) |
