|
"... Iz Zagreba sam otišao posjetiti ostarjelu majku i
sestru jedinicu, ali eto žalosti, bio sam zaboravio
skoro sasvim materinski jezik, a ni mati ni sestra nisu
znale drugim govoriti... Ali u razgovoru s majkom i
sestrom pobuđivali mi se kao iz sna slatki izrazi
djetinjske dobe i nakon osam nedjelja, koje š njimi
provedoh prilično sam opet naški govorio."
Napisao je to Petar Preradović u svom
autobiografskom radu "Nacrt moga života", 1862.
godine.
|
Mnogim našim ljudima slično se dogodilo, posebno onima
koji su krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća novi
dom stvarali u prekomorskim zemljama.
Hrvati koji su Domovinu napustili 60-tih i kasnijih
godina, uglavnom su ostali na starom kontinentu. Nisu
zaboravili hrvatski jezik, ali je pitanje koliko su ga
dobro naučili u zemlji "humanog komunizma", u kojoj se
ne samo u školama, forsirao jezik "bratstva i
jedinstva". Polako, ali sigurno u naš su se jezik
ušuljale riječi, izrazi, naglasci koji nisu tipični za
hrvatski, ali su se tako ukorjenili da ih niti ne
primjećujemo. I upravo to je opasno! No, gdje ima
volje, ima i puta, kažu naši domaćini Švicarci, za
učenje nikada nismo prestari.
Koliko je veliku ulogu i značenje u
životu naroda Preradović pridavao jeziku, pokazuje
njegova velika upornost u savladavanju poteškoća u
jezičnom izražavanju. Kruna njegovih napora očitovala
se u dvije najpoznatije ode hrvatskom jeziku: "Jezik
roda moga" i "Rodu o jeziku". Tako su iz prve (Jezik
roda moga) najčešće citirani stihovi:
Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
Šumi, grmi, tutnji, huči -
To je jezik roda moga!
Kao moto
pjesmi "Rodu o jeziku", stavio je izreku W. Humboldta
"Die wahre Heimat ist eigentlich die Sprache" (prava
domovina je ustvari jezik). Pjesma sadrži Preradovićev
životni credo u odnosu prema materinskom hrvatskom
jeziku:
"Po jeziku dok te bude
I glavom će tebe biti."
U završnici pjesme autor nas podučava:
"Ljub' si, rode, jezik iznad svega!
U njem živi, umiri za njega!
Po njemu si sve što jesi:
Svoje tijelo, udo svijeta,
Bus posebnog svoga cvijeta
U naroda silnoj smjesi
Bez njega si bez imena,
Bez djedova, bez unuka.
U prošlosti sjena puka,
U buduće niti sjena!"
Osim što se kod
Švicaraca zalažemo za potpuno priznanje našeg jezika,
želja nam je da ga i svi mi bolje upoznamo i
ispravnije se njime koristimo. Ovaj mali prilog, uvod
je u jezičnu učionicu, koju će voditi mlada
Anela, "svježe" diplomirana na Filozofskom fakultetu u
Splitu (kako se sama predstavila).
Želimo vam ugodne, zanimljive i poučne
trenutke u jezičnom kutku!
Upravni odbor HKZ |