"... Iz Zagreba sam otišao posjetiti ostarjelu majku i sestru jedinicu, ali eto žalosti, bio sam zaboravio skoro sasvim materinski jezik, a ni mati ni sestra nisu znale drugim govoriti... Ali u razgovoru s majkom i sestrom pobuđivali mi se kao iz sna slatki izrazi djetinjske dobe i nakon osam nedjelja, koje š njimi provedoh prilično sam opet naški govorio."

Napisao je to Petar Preradović u svom autobiografskom radu "Nacrt moga života", 1862. godine.

Mnogim našim ljudima slično se dogodilo, posebno onima koji su krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća novi dom stvarali u prekomorskim zemljama.

Hrvati koji su Domovinu napustili 60-tih i kasnijih godina, uglavnom su ostali na starom kontinentu. Nisu zaboravili hrvatski jezik, ali je pitanje koliko su ga dobro naučili u zemlji "humanog komunizma", u kojoj se ne samo u školama, forsirao jezik "bratstva i jedinstva". Polako, ali sigurno u naš su se jezik ušuljale riječi, izrazi, naglasci koji nisu tipični za hrvatski, ali su se tako ukorjenili da ih niti ne primjećujemo. I upravo to je opasno! No, gdje ima volje, ima i puta, kažu naši domaćini Švicarci, za učenje nikada nismo prestari.

Koliko je veliku ulogu i značenje u životu naroda Preradović pridavao jeziku, pokazuje njegova velika upornost u savladavanju poteškoća u jezičnom izražavanju. Kruna njegovih napora očitovala se u dvije najpoznatije ode hrvatskom jeziku: "Jezik roda moga" i "Rodu o jeziku". Tako su iz prve (Jezik roda moga) najčešće citirani stihovi:

Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
Šumi, grmi, tutnji, huči -
To je jezik roda moga!

Kao moto pjesmi "Rodu o jeziku", stavio je izreku W. Humboldta "Die wahre Heimat ist eigentlich die Sprache" (prava domovina je ustvari jezik). Pjesma sadrži Preradovićev životni credo u odnosu prema materinskom hrvatskom jeziku:

"Po jeziku dok te bude
I glavom će tebe biti."

U završnici pjesme autor nas podučava:

"Ljub' si, rode, jezik iznad svega!
U njem živi, umiri za njega!
Po njemu si sve što jesi:
Svoje tijelo, udo svijeta,
Bus posebnog svoga cvijeta
U naroda silnoj smjesi
Bez njega si bez imena,
Bez djedova, bez unuka.
U prošlosti sjena puka,
U buduće niti sjena!"

Osim što se kod Švicaraca zalažemo za potpuno priznanje našeg jezika, želja nam je da ga i svi mi bolje upoznamo i ispravnije se njime koristimo. Ovaj mali prilog, uvod je u jezičnu učionicu, koju će voditi mlada Anela, "svježe" diplomirana na Filozofskom fakultetu u Splitu (kako se sama predstavila).

Želimo vam ugodne, zanimljive i poučne trenutke u jezičnom kutku!

Upravni odbor HKZ