Ruske pankerice bolesne su egzibicionistice, a ruski narod i Putin još znaju prepoznati zločin i zato će pobijediti!

Već pola godine traje slučaj koji, iako naizgled sporedan, zorno pokazuje kako elita vlada svijetom i malom gubernijom Hrvatskom, ali i kako se ljudima ipak otvaraju oči.

Razmišljajući o temi sudske presude ruskim pankericama iz skupine 'Pussy Riot' i o već polugodišnjem kulturnom ratu dvaju moćnih carstava, angloameričkog i ruskog, izazvanog time, stalno mi je na pamet padala 'oružana stranka' libanonskih Šiita Hezbollah, ili Božja stranka. Kad sam prvi put čuo to ime činilo mi se drskim, ako ne i suludim, da se neka politička stranka, još manje oružana, usudi zlorabiti Njegovo ime. Iako je u ovom libanonskom slučaju krajnje dvojbeno radi li se o Božjoj ili čijoj drugoj stranci, možda ipak nisu sasvim promašili nakanu: barem im se ne može prigovoriti da nemaju smisla za kulturno-političke apstrakcije, prijeko potrebne za promišljanje svijeta. Čini se, naime, da se glavni planetarni rat na bojišnici duha, o kome je ovdje riječ, ipak vodi upravo na toj crti: s Bogom, mimo ili čak protiv njega.

Znajući za KGB-ovsku prošlost ruskog vladara Vladimira Putina, ali i narav svih moćnih carstava i njihovih čelnika, teško bi bilo ovoga - uz uvažavanje svačijeg prava na obraćenje - smjestiti u nekakvu Božju stranku. Ali čini se iz svega da druga strana, pankerice iz 'Pussy Riota', jamačno ni same ne bi imale ništa protiv toga da ih se svrsta u onu drugu, đavliju stranku. Kako to i zašto?

'Đavao nam se smije'

Dio sinopsisa ove vrlo rjećite priče već je svjetski poznat, a dio je ciljano skriven. Članice spomenute skupine 21. veljače ove godine upale su u moskovsku katedralu Krista Spasitelja, izvrijeđale vjernike i svećenike te održale prosvjednu priredbu ('performance'), koju su nazvale pankerskom molitvom'. Sadržaj te 'molitve', prema pankericama i njihovim domaćim i stranim zagovornicima, bio je uperen protiv sprege Ruske pravoslavne crkve i vrha ruske države. To bi značilo da je 'molitva' bila politički čin, ali ruski je sud to osporio; po njemu, radilo se o slučaju vjerske mržnje. Ova razlika je, vidjet ćemo, vrlo bitna.

A da metom moskovskih pankerica nisu samo država i Crkva, već itekako i vjera po sebi, jasno svjedoči jedan njihov 'svjetonazorni' iskaz: 'Pravoslavna vjera je ukrućeni k...., jer sili svoje podanike na pokornost'.

Tri članice skupine - Nadežda Tolokonnikova, Marija Alehina i Ekaterina Samucevič - uhićene su već nakon dva tjedna, 3. ožujka, što gotovo nikoga na Zapadu nije uzbudilo, a to je, vidjet ćemo, također vrlo bitno. Glavni zapadni oligarhijski mediji oglasili su se tek nakon što je ljeto uvelike odmaklo. Londonski je Guardian tako objavio zapažen tekst 8. kolovoza, da bi potom analitičari na stranicama istog lista o istoj temi - nabrojili čak sedamdeset napisa!

Prije izricanja presude ruski predsjednik Putin i Ruska pravoslavna crkva pozvali su sud da bude milosrdan. Patrijarh Moskve i cijele Rusije Kiril ipak je rekao da je njihov čin 'bogohuljenje', da se kroz njih 'đavao smije svima nama', te da 'nemamo budućnosti ako dopustimo izrugivanje velikih svetinja'.

I konačno, sud Taganjskog okruga u Moskvi, na koji su pankerice Tolokonnikova i Samucevič 2010. godine pokušale baciti nepoznatu količinu živili žohara (!), osudio ih je 17. kolovoza na dvije godine zatvora zbog "nasilništva potaknutog vjerskom mržnjom". Poziv na blagost vrha države i Crkve jamačno se dojmio sutkinje jer im je dosudila samo dvije godine zatvora (a, po zakonu, mogla je i do sedam).

 
'Djevojke ne će ni pod koju cijenu tražiti oprost (od predsjednika Putina)' rekao je o osudi njihov odvjetnik Mark Fejgin, prilično očekivano, uz ipak neočekivan dodatak:
'One ne će moliti ni ponižavati se pred takvim kučkinim sinom' (!). Dvije članice ubrzo su nakon toga iz Rusije prebjegle na Zapad, a jedna njihova divlja posestrina u Ukrajini, Ina Ševčenko, prepilila je jedan križ koji u toj zemlji, osim vjerske, ima i znatnu političku vrijednost.

Angeline 'Europske vrijenosti'

Taj pak Zapad i onaj dio tamošnje javnosti, kojem su dostupni vladajući (mainstream) mediji, zauzeo je također potpuno suprotno stajalište od prevladavajućeg ruskog. Oglasio se najprije niz viđenijih izvođača tzv. rock-glazbe - od američko-židovske 'pocupničke' (hip-hop) skupine 'Životinjiski momci' (The Beastie Boys), preko Engleza Gordona Matthewa Thomasa Sumnera zvanog 'Žalac' ('Sting'), do Amerikanke talijansko-francuskog porijekla Madonne Louise Ciccone zvane, 'Gospa' (Madonna). Nakon njih čule su se i angloametičke 'nevladine udruge' za 'obranu ljudskih prava' (oba su pojma predmetom sporenja - op.a.) kao što su Međunarodna oprostna udruga (Amnesty International) i Stražarnica ljudskih prava (Human Rights Watch). Ova prva čak je osuđenim pankericama dodijelila počasni naslov 'zatočenica savjesti'; cure su tako postale nešto kao ruski Šime Đodan ili Marko Veselica, istina, drugog spola, dobi i uopće...

I konačno, uslijedilo je 'teško topništvo': britansko i kanadsko Ministarstvo vanjskih poslova, potom i američko, sve do samog predsjednika SAD-a Baracka Obame. Svi su se javno požalili da je odluka suda na Taganjki 'prestroga', pa se nekima - kao engleskom predstavniku - učinila 'nestvarnom'. Njemačka kancelarka Merkel je - je li u ime cijele Europske unije? - 18. kolovoza tamošnjoj radio-televiziji Njemački val (Deutsghe Welle) rekla, da ova presuda 'ne odgovara europskim vrijednostima', ne pojašnjujući pobliže o kojim i kakvim bi se to vrijednostima moguće radilo.

U samoj pak Rusiji u korist osuđenih istupila je Skupina od 103 javna i kulturna djelatnika. Njima je, dosta jetko odgovrio jedan od najvećih suvremenih ruskih filmaša Nikita Mihalkov, predsjednik Ruskog filmskog saveza. On bi, kaže, i sam rado potpisao prosvjedno pismo, ali 'protiv' Pussy Riota'! Uvjeren je da bi takvu peticiju u vrlo kratkom vremenu potpisalo 'najmanje deset milijuna' Rusa. Tu je onda započela zanimljiva tema reprezentativnosti različitih javnih govornika, potkrijepljena raznim vrstama brojaka, prikupljenih na različite načine. S 'tužiteljske' angloameričke strane - iz Nadzorne ('monitoring') službe 'tiska širom svijeta' Britanske radiotelevizijske korporacije (BBC-a) - stigla je ocjena o 'gotovo jednodušnoj osudi ruske presude'. U Rusiji su mišljenja također podijeljena', piše 22. kolovoza u Glasu Slavonije autorski dvojac A.V i T.K. Kako su podijeljena?
Pa, eto, čak 77 slušatelja neovisnog radija Eho Moskve kažu, 'ne slažu se s presudom' (titula 'neovisnog', ali i navod s Wikipedije da se na Zapadu ovaj radio naziva 'možda zadnjom utvrdom slobode izraza u Rusiji' dobar je znak da bi se moglo raditi o nekoj vrsti tamošnjeg Radija 101). Iz ruskih ispitivanja javnog mišljenja pak proizlazi da 86 posto Rusa iz cijele Rusije, a ne samo nekih dijelova Moskve, misli da je pankerice trebalo, blaže ili strože, kaznili. To je svakako - za otprilike milijun puta - više od spomenutih 77 'ehovaca', ali takvih, recimo, 77 milijuna (bitno više i od onih Mihalkovljevih 10) svjetskom nadzorništvu britanske radio-televizije obično izvan vidokruga.

Što je to 'jedinstvena osuda'?

Ta 'jedinstvena svjetska osuda' - u ovom slučaju, ruske države - po modelu britanskog BBC-ja u slučaju ruskih pankerica uopće nije izuzetak, već pravilo (tako, recimo, 'svijet jedinstveno osuđuje' i navodne ratne zločince generala Gotovinu ili Praljka, da ostanemo samo na njima). Stoga je dobro i ljekovito za dušu i, posebno, za mlade naraštaje da postoji internet pa nismo sasvim ovisni o oligarhijskim ('mainstream') medijima, od kojih su oni u Hrvatskoj, vidjet ćemo, među najgorima.

Na Zapadu, naime, postoje brojni pojedinci i udruge, koje se ne mire s crno-bijelom slikom svijeta, koju pokušavaju stvoriti planetarni drmatori. Jedan od njih je i 73-godišnji Amerikanac Paul Craig Roberts, istaknuti ekonomist i političar, koji je između 1981. i 1982. godine, kao pomoćnik ministra financija u Reaganovoj vladi, bio i sutvorac poznate 'reaganomike'. On je na mrežnim stranicama svoga Instituta za političku ekonomiju (IPE) ovih dana napisao dva sjajna teksta: "Pussy Riot' ili žalosne lutke američke hegemonije' (22. kolovoza) i 'Zapadni nasrtaj na međunarodno pravo' (28. kolovoza).

Njegovim tvrdnjama dodat ćemo i one američkog blogera Alexandera Mercourisa, na koje se u više navrata poziva i Roberts (Mercouris je 7. kolovoza na svojim mrežnim stranicama mercouris.worldpress.com na 35 stranica napravio zadivljujuću ekspertizu cijele priče). Budući da su njihove tvrdnje i nalazi važniji i primjenjiviji na hrvatske, nego na ruske prilike - jer Rusija je velika zemlja, pa se može mnogo lakše nositi s nevoljama - najsažetije ćemo ih predstaviti čitateljima. Roberts tako naziva 'Pussy Riot' 'opskurnom rokerskom skupinom'. Nju su, kaže, 'grubo prevarile i zlouporabile nevladine udruge, koje financira Washington, a koje su se infiltrirale u Rusiju'. One su 'poslane na zadatak koji je, po važećem pravu, bio očito nezakonit'. Ili, po Mercourisu: 'Slučaj 'Pussy Riotsa' obični je kazneni progon zločina iz mržnje, koji je široko priznat u međunarodnoj pravnoj praksi'.

Roberts to podupire dokazima o nasilnoj i opscenoj naravi ove skupine, a posebno činjenicom, koju je utvrdio moskovski sud, da pankerice u katedrali Krista Spasitelja uopće nisu spominjale Putina, već 'samo' bogohulile i vrijeđale vjerske osjećaje nazočnih. A to je kažnjivo i na 'trulom Zapadu' ili, kako on kaže, 'i u SAD-u, ali i u američkim marionetskim državama Kanadi, Velikoj Britaniji i Europi' (dio o Putinu je, naime, naknadno dodan tek na snimci za You Tube).

Na ovo Mercouris dodaje kako je postalo uobičajeno da razni Rusi i nerusi - kao što su rusko-židovski bogataš Mihail Hodorkovski, britanski biznismen Bill Browder i drugi - svoj progon zbog kriminala, nerijetko i divovskih razmjera, pokušavaju na Zapadu predstaviti, i u tome s lakoćom uspijevaju, kao politički progon. Zbog toga se ruski sudovi na Zapadu, pa i kod kuće 'napadaju i ne poštuju na način nepoznat igdje drugdje' (sutkinja koja je osudila pankerice dobivala je i izravne prijetnje), Roberts pak uočava besmisao zapadnog predbacivanja Putinu što nije onemogućio presudu. Što je onda s pravnom državom, pita se on, jer 'ako Putin ne poštuje zakon, onda je on iznad njega'. Uočava da bi sud kaznu za čiju se razmernu blagost Putin već založio, jamačno i bitno smanjio, ali Zapadu ne odgovaraju pankerice na slobodi, već u zatvoru, što će svakako otežati njihovo moguće ranije puštanje vani, jer ova galama na Zapadu povećat će gnjev i nepopustljivost ruske javnosti.

Na karju - a imajući u vidu i činjenicu da je od uhićenja pankerica do trenutka kad su one za zapadnu vlast (establishment) postale 'privilegiranim slučajem' ('cause celebre') proteklo blizu pola godine - Roberts sve objašnjava. 'Washingtonu je trebao jedan ovakav popularan slučaj, kojim će ocrnjivati rusku vlast zato što ona smeta njegovoj nakani da uništi Siriju', piše on, 'baš kao što je uništttiiio Irak, Afganistan i Libiju, a sada to namjerava i s Libanonom i Irakom... Dok on i dalje ubija velik broj ljudi po svijetu, on će upirati prstom u slučaj 'Pussy Riots'.

'Pobjednik je Putin'

Nakon ovog ruskog slučaja Roberts prelazi na ono što ga doista tišti: trenutno 'stanje ljudskih prava' u samom SAD-u. 'Te žene nisu bile mučene metodom 'vodene daske', ni silovane, ni prisiljene da potpisuju lažna priznanja, što je sve davno uvriježen način djelovanja američke 'pravde', piše on. Potom navodi niz slučajeva - Juliana Assangea, kome Velika Britanija protuzakonito uskraćuje pravo utočišta u Ekvadoru, vojnika Bradleya Manninga i Brandona Rauba, koji su mučeni, bez suda zatvoreni, najprije u zatvor, a potom i u ludnicu, jer su govorili o ratnim zločinima svojih kolega ili pak samo osporavali američku ratnu politiku - pa do samog predsjednika Obame, koga naziva 'tiraninom', jer se oglušuje i na odluke saveznog suda da odustane od prakse 'pritvora na neodređeno vrijeme'.

'Gdje su prosvjedi zbog svega ovoga?', pita se Roberts i zaključuje da ih nema, jer u najmoćnijim korporacijskim medijima pišu 'novinske prostitutke' (,presstitutes'), ali su ušutkane i 'sve druge liberalne ustanove - sveučilišta, sudovi, organizacije za zaštitu ljudskih prava ... '. Navodi politologa Tonyja Cartaluccija, koji kaže da je 'Amnesty Intemauonal promidžbeni ogranak američkog ministarstva vanjskih poslova (State Departmenta)'. To podupire primjerom Suzanne Nossel, koja je, prije šefovanja u Amnestyju to isto radila i u State Departmentu. Bitno u ovoj općoj nemoći suprotstavljanja angloameričkom bezakonju i hegemoniji je, dodaje, i to što, zbog britanske moći u 18. i 19., a američke u 20. i 21. stoljeću, ove dvije zemlje, zbog raširenosti engleskog jezika, imaju 'prevlast u objašnjavanju stvari, jer drugi jezici im u tome ne mogu konkurirati'.

Sve ovo navelo je jednog očitog Robertsova istomišljenika Rona Unza da u svojoj knjizi 'Kineski uspon, američki pad' iznese 'uvjerljive dokaze da kineska vlada više poštuje vladavinu prava, te da je odgovornija ljudima kojima vlada, nego američka'. 'Danas se Rusija i Kina, a ne Velika Britanija i Europa suprotstavljaju pravu američke vlade da bude iznad međunarodnog prava i da ruši vlade država koje joj ne odgovaraju'. Roberts, čovjek, koji je pisao gospodarski program jednog takvog 'kapitalističkog konzervativca' Ronalda Reagana, danas navodi Karla Marxa, koji je pisao da 'novac sve pretvara u robu, koja se može kupiti i prodati: država, čast, ćudoređe, način pisanja povijesti, zakonitost'. Optužuje i SAD i druge zapadne 'marionetske države', koje su odgovorne za ovaj današnji 'novi oblik ropstva'.

A zaključak ovoj ruskoj priči, koja je poslužila kao zgodan lakmus za znatno širu priču o današnjem načinu vladanja svijetom, prepustit ćemo spomenutom Alexanderu Mercourisu: 'Ako je nakana 'Pussy Riotsa' bila da uvjeri Ruse kako 'feminizam' znači kršenje zakona u nizu, niskost, spolnu razularenost i egzibicionizam, onda su zacijelo u tome uspjele'. Po njegovu mišljenju pravi je pobjednik onaj koji je trebao biti metom: ruski predsjednik Vladimir Putin - i njegov narod. 'Rusi su savršeno sposobni prepoznati kriminalno ponašanje u svome društvu, čak i kad su zapadnjaci i neki ruski oporbenjaci namjerno slijepi prema njemu'.

Izgubljeno u prijevodu: 'Pussy Riot' znači 'Vaginasilnice'?

Iščitavanje ove polugodišnje ruske političke 'skaske' na vidjelo je iznijelo mnogo slikovitih pojedinosti, koje bacaju jarko svjetlo na protagoniste ove velike svjetske - recimo to turski - fertutme. Najviše teškoća ipak nam je stvarao prijevod samog imena te ne baš umiljate skupine, prije samo pankerica, a sada, evo, i 'zatočenica savjesti'. One jamačno najbolje poznaju sebe same i svoje djelo pa bi i raščlamba njihova vlastitog nazivlja mogla mnogo toga rasvijetliti.

'Punk' tako na engleskom znači 'ništarija.' ili čak 'bijedna niptarija, nerijetko i u spolnom pogledu. Pussy pak znači, među ostalim ili prije svega, ženski spolni organ. Konačno, Riot znači nasilni javni istup, po nekim rječnicima, 'troje i više ljudi'. Dvoje, očito, ne bi bilo dovoljno, ali za ove cure u tom pogledu 'nema zime': ima ih znatno više nego što ih je uhićeno i osuđeno - čak dvanaest!

Prikladan hrvatski izraz za ovaj značenjski spoj teško je naći, ali, recimo: 'vaginasilnice'! A moglo bi se posegnuti i u uspomene iz komunističkih vremena kada su jednu visoko plasiranu splitsku političarku čak i najbliži suradnici nazivali 'vuk s p.....'. Na ovakav društveno-umjetnički angažman kažu, nagnala su ih, prije svega, 'ograničenja koja ljudskim pravima postavlja ruski zakon o prekidu trudnoće'. Protiv društva prosvjedovali su na razne - više sumanute, nego maštovite - načine. Najveći podvig je kada je, recimo, Tolokonnikova 2008. godine, kao dio skupine 'Rat' ('Vojna'), koji je nešto kao njihova 'krovna udruga', u moskovskom Biološkom muzeju sudjelovala u javnim muško-ženskim spolnim orgijama, u kojima su 'nastupale' i gole trudnice.

Cure su, dalje, na raznim mjestima predstavljene i kao 'umjetnice'. Za one koji njihovu 'umjetnost' ne mogu vidjeti na You Tubeu, navodimo mišljenja iz dvaju američkih izvora. Za novinara Michaela Idova iz New York Timesa od 7. kolovoza sprdnja je uopće dovoditi njihovo djelovanje u ikakvu vezu s umjetnošću. Novinar agencije Associated Press od 20. kolovoza smatra njihove radove 'amaterskim, provukativnim i opscenim', a njihov pjev - "kričanjem". Sve navedene osobine danas su, očito, postale građa od koje su sačinjeni današnji 'zatočenici savjesti' i osobe s čijom sudbinom suosjeća onaj famozni BBC-jev 'sav svijet'.

I čije će 'sve življe i razvijenije građansko društvo', kako poučno reče gospođa Angela Merkel, postati 'pretpostavkom, a ne prijetnjom' - komu ili čemu? - 'modernizaciji Rusije'. Ni manje, ni više. Njemačka je, kao i uvijek, prvak u ljudskim pravima, ali to valja pokazati na djelu. Stoga imamo i prijedlog. Naime, svojedobno smo ovdje, u Hrvatskom listu, ministru kulture Boži Biškupiću predlagali da 'umjetničku sliku' glumca performera Marka Mandića, nacrtanu spermom na njegovoj javnoj onanijskoj 'priredbi' u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, objesi u svome dnevnom boravku. Tako i sada gospođi Merkel predlažemo da mladu gospođu Tolokonnikovu, po mogućnosti golu i trudnu, i njezinu družinu 'vaginasilnica', 'zatočenika savjesti' i istodobno 'modernizatora Rusije', koji su prije četiri godine, orgijali u Biološkom muzeju u Moskvi - postoje i slike na internetu - dovede sebi u Bundestag. Nije isključeno da bi se društvu pridružio i koji njezin ministar - recimo, onaj vanjskih poslova - što bi zacijelo bila sjajna 'kulturna' nadogradnja političkih i gospodarskih veza dviju velikih zemalja, Rusije i Njemačke. Bio bi to dokaz da gospođa kancelarka stoji iza svojih riječi i uzvišenih načela. A i mi bismo, divlji i zadrti Hrvati, konačno shvatili što su doista te njezine 'europske vrijednosti'!

Mali hrvatski majmuni

Uslučaju osuđenih ruskih pankerica 'službena', dakle, izvana nametnuga i nadzirana hrvatska javnost ponijela se po modelu 'najmoćnije' Europljanke, Angele Merkel - dakle, kao pudlica ili, bolje, mali majmun makako. Makako, naime, oponaša velikog angloameričkog (prema Paulu Craigu Robertsu: samo američkog) gazdu, koji ga vodi na uzici. 'Neslužbena', dakle, i nevidljiva Hrvatska, vidjet ćemo, odnosi se prema ovom slučaju potpuno suprotno.

Tako je visokonakladni Večernji list 25. kolovoza na dvije i pol stranicama donio tekst novinarke Dijane Jurasić pod kratkim i jasnim naslovom 'Politička presuda i moć jačega', veliku fotografiju neke mlade i zgodne prosvjednice pod 'balaklavom' (vunenom kapuljačom s prorezima), koja 'Putinov režim' proglašava 'diktaturom'. Slijede tri lokalna 'politički ispravna', manje-više lijevo libaralna 'genija', od onih koji 'gupim i zadrtim Hrvatima' objašnjavaju uglavnom sve stvari i pojave: velečasni zastupnik don Ivan Grubišić, pučki pravobranitelj i nekadašnji ustavni sudac Jurica Malčić te sociolog s Hrvatskih (?) studija Renato Matić.

Liberalni klerik misli da je kazna 'stroga', Malčić da je 'prestroga', dodajući - potpuno neobaviješten o stvarnim činjenicama - da je to bio 'više politički performans, nego vrijeđanje vjernika', te da je ova presuda - kao da je išao po upute kod Merkelice - 'stvarno daleko izvan europske prakse' (manjka samo onaj fini purgerski prizvuk: 'Pa joj, gospon, to zaista nema smisla!).
Sociolog Matić pak bio je, sasvim u neskladu s navodno kritičkom naravi vlastite struke: doktor, pače i docent, a sve trojica najviše nalik onim milijunima nesretnika, koji svoju sliku svijeta stvaraju na osnovi promidžbe vladajućih globalizatorskih medija!
Odluka je, kaže, 'potpuno suprotna blo kakvoj ideji slobode i demokracije', u nastupu pankerica 'nema ništa neprimjernog', jer nisu niti bile 'gole', 'samo su otpjevale tu pjesmu', problem su država i religija, moral je podložan osobnom, a ne političkom ili vjerskom tumačenju - bla, bla, bla... Koliko li ih samo uspiju pronać - uvjek iste, kao jaje jajetu slične, i to ne niti na Filozofskom fakultetu, gdje bi to čovjek i očekivao, nego, evo, i na Hrvatskim studijima!

U Glasu Slavonije od 22. kolovoza spomenuti duo A.V. i T.K. piše o prosvjedima na 'ulicama diljem Europe', koji se šire i na 'SAD, točnije ulice New Yorka', 'na račun Rusije kritike pljušte sa svih strana', a stigle su tek s četiri-pet (Amerika, Engleska, Kanada i Merkel). Čovjek bi rekao da su se uzbudile stotine tisuća ljudi, milijuni, a onda ispade, kao ono na radiju Eho, da se brojke kreću oko - 77. O tipovima kao što su Boy George ili Paul McCarthney pišu sa strahopoštovanjem, kao o 'slavnim osobama', gotovo svecima.

U Novom listu od 22. kolovoza Predrag Lucić, koji i sam kao da je učlanjen u neku ovdašnju inačicu moskovske udruge 'Rat' - samo ne protiv Rusije, već Hrvatske - ljut je što se ne oglašava službena 'republika Horvatija', jer da je ucijenjena ruskim naftnim projektom 'Južni tok'. 'Protiv presuda drugaricama iz 'Pussy Riot' progovorile su samo cure iz 'Le Zbora'". Kao da mi nemamo dovoljno naših hrvatskih luđakinja, nalik ovim ruskim - ja sam ih u golemim količinama vidio, recimo, na splitskim homo-mimohodima, samo one znaju da im, barem za sada, upadi u hrvatske crkve ne bi baš tako lako prošli. A to što bi Lucić za tri ruske 'lutke na koncu američkih vladinih/nevladinih organizacija' (Roberts) rado žrtvovao neodređeni broj hrvatskih naftnih milijarda - nije nikakva novost. Za njega je svaka hrvatska šteta uvijek vila njegova korist - tvarna ili pak čist intimni užitak. On i njemu slični oduvijek su zapravo bili pravi pravcati ovdašnji 'vaginasilnici' ili, izvorno 'Pussy Riot'!

Najvažniji od svih, Jutarnji list, 28. kolovoza objavio je pod vrlo aštovitim naslovom 'Borba za ljudska prava' (mor'te si zamisliti), vijesti da je zagrebački ogranak washingtonske agenture Amnesty International - onaj isti u kome šefuje donedavna šefica u State Departmentu - odlučio marljivo odraditi jednu dobru specijalno-ratovsku dnevnicu time što će iskoristiti zagrebački koncert američke skupine 'Vruće crvene chili papričice' (Red Hot Chili Peppers) za potporu moskovskim 'zatočenicama savjesti'.
Ali, pogled na reakcije čitatelja hrvatskih listova, pa i onih najbližih duševnom (ras)klopu ruskih pankerica, pokazao je sasvim obratnu sliku: ne samo da su potpuno 'razvalili' ovo angloameričko žuto-crveno pravovjerje, već im uopće nije zasmetao način na koji je Rusija nekadašnjeg KGB-ovca, a današnjeg 'uzornog pravoslavca' Vladimira Putina opet 'pokazala stražnjicu' zajapurenoj masonoidnoj Angloamerici. Ljudi se i ovdje svakodnevno suočavaju s plodovima njihove Velepriče - a novinari u Hrvatskoj neka se i dalje čude zbog čega im se to strmoglavljuju naklade i gase izdanja!

Franz Werfel: Vragom opsjednuta avangarda

Neki su Hrvati počeli i prepoznavati ovdašnje klonove moskovskih pankerica, čak i u naizgled drugim 'umjetnostima'. Tako je jedan od tih malobrojnih bezimenih, a lucidnih čitatelja, koji ostavljaju svoje komentare na mrežnim izdanjima ovdašnjih novina, upravo povodom najnovijeg 'genijalnog uratka' ovdašnje kazališne inačice 'Pussy Riota', Olivera Frljića, pronašao jedan sjajan odlomak. Navod je iz pera istaknutog židovsko-kršćanskog intelektuaca Franza Werfelda (1890-1945) i idealan je kao zaključak cijele ove priče:
"Na sebi i na drugima doživio sam mnoge vrste oholosti. Kako sam u svojoj mladosti neko vrijeme i sam tome pripadao, iz vlastita iskustvam ogu priznati da nema bezobraznije, prezirnije, vragom opsjednutije oholosti koja više izgleda, od oholosti avangardnih umjetnika i radikalnih intelektualaca koji pucaju od tašte strasti da su duboki, mračni i teški, te da nanose bol. Praćeni zabavno-srditim podsmijehom nekih filistara, mi smo bili najneugledniji ložači pakla u kojemu se sada peče čovječanstvo".

Piše: Joško Čelan

Hrvatski list, 06.09.2012.