Ako u današnje vrijeme je ono što piše na internetu,
onda Kranjčević je pjesnik i pravaš, pa bi se na prvu
moglo pomisliti da je riječ o dvama podjednako važnim
odrednicama njegova stvaralaštva (i/ili života, i/ili
političkog uvjerenja, i/ili svjetonazora). S druge
strane, "staromodne enciklopedije" (leksikoni, itd.)
uglavnom se zadržavaju na pjesniku.
Dubravko Jelčić u uvodnome dijelu
poglavlja o realizmu u svojoj Povijesti hrvatske
književnosti navodi da je Kranjčević (uz još pokojega
kolegu po peru) bio pravaš "po intimnom uvjerenju".
Usporedbe radi, za Kovačića, Kumičića i Harambašića
ustvrđuje da su bili "politički istaknuti pravaši" te
da "pravaške ideje prožimlju" Novakova i Kozarčeva
djela. S obzirom na navedena imena Jelčić povlači
opravdanu analogiju: ako su ruski realisti "izašli
ispod Gogoljeve kabanice", onda "s još više razloga
možemo reći, da je cijeli hrvatski realizam potekao iz
Starčevićeva tobolca" - jer "kao da je pravaška
ideologija našla svoj književni izraz u koncepciji
realizma, koju je sama oblikovala kao svojevrsnu
sintezu idealizma, realizma i naturalizma".
Okolnosti
Isticanje pravaštva kao ideologije
realizma ima snažno uporište u gotovo neraskidivoj
vezi politike/ideologije i književnosti u onodobnoj
Hrvatskoj. Krah političkih iluzija ilirskog pokreta u
"proljeću naroda" rezultirao je, obnovom ustavnosti,
pojavom dvaju sukobljenih nacionalnointegracijskih
ideologija. Njihovim se duhovnim ocima smatraju biskup
Josip Juraj Strossmayer i Ante Starčević: dijete
prvoga bilo je narodnjačko jugoslavenstvo, a drugoga
pravaško integralno hrvatstvo.
Jaz između tih ideologija u shvaćanju temelja nacije i države
(Starčević: liberalno-građanski princip i povijesno hrvatsko državno pravo;
Strossmayer: etničko-jezični princip u oba slučaja) te izboru metoda borbe u
stjecanju slobode (Starčević: "slobodom do prosvjete", negacija legalnosti
ustava i Nagodbe iz 1868; Strossmayer: "prosvjetom do slobode", poštivanje
ustava i pokušaj revizije Nagodbe) produbljivale su i svjetonazorska pitanja.
Pojednostavljeno, narodnjački je etos bio plod konzervativnijih i pomirljivijih
ideala s evolucijskim predznakom, pa je uglavnom privlačio više građanstvo i
kler; pravaški je etos bio plod liberalnijih i prevratničkijih ideala s
revolucionarnim predznakom, pa je uglavnom privlačio srednje i niže građanstvo,
seljaštvo i radništvo. Obje su opcije zagovarale vjersku toleranciju, ali je
pravaštvo bilo vrlo antiklerikalno nastrojeno.
Sve navedene razlike prelile su se i
na književno polje, uključujući uređivačku politiku
časopisa. Razvijajući se pod dojmom Starčevićeva
morala i asketsko-stoičkih ideala, kao i njegovih
saborskih govora i književne satire (Pisma
Magjarolacah, 1879), razvoj pravaške književnosti
rezultirao je smjenom šenoinskoga
sentimentalističko-idealističkoga protorealističkog
modela, odnosno uvođenjem novih stilova: od Kumičićeva
protonaturalizma preko Kovačićeva angažiranoga
satiričkog realizma do zreloga Novakova realizma.
Poezija je ostala u budničarskom tonu, a njezin
pravaški vrhunac bio je Harambašić. Sve to, pojačano
pravaškim društveno-političkim parolama, bilo je vrlo
privlačno i najsklonijima promjeni: srednjoškolskoj i
studentskoj omladini - tako i Kranjčeviću.
Vrhunac stranačko-ideoloških podjela
hrvatskog društva počeo je potkraj 1870-ih godina
obnovom rada Stranke prava nakon propasti Kvaternikove
Rakovičke bune. Ključni događaj tog razdoblja bio je
postavljanje Khuen-Héderváryja za hrvatskoga bana
1883. godine. Vještim iskorištavanjem ideoloških
podjela, on je k svojem saborskom sidru
(mađaroni-unionisti) privukao srpske zastupnike
(Srpski klub, osnovan 1885) i tako osigurao
parlamentarnu većinu.
Sustavnim progonom oporbe, posebno ljevice (pravaša), cenzurom
njihova tiska, kao i donošenjem niza represivnih zakona te promjenom izbornoga
zakona, Khuen je na saborskim izborima 1887. slomio utjecaj Stranke prava i
ostatka ujedinjene oporbe. Nakon toga je, sve do promjene radnog mjesta 1903.,
bez problema držao Hrvatsku u kolonijalnom položaju. Nakon Starčevićeve smrti
1896. veći dio ionako heterogene Stranke prava spojit će se s narodnjacima,
prihvatiti politiku "novoga kursa" i ući u koaliciju s hrvatskim Srbima, koja će
1918. uvesti Hrvatsku u prvu Jugoslaviju.
Korijeni
Kranjčević je rođen 1865. godine u
uskočkom Senju. Nekoć ponajvažniji hrvatski grad i
luka u Primorju, propadao je zbog porasta važnosti
krpicom i željeznicom "mađarizirane" Rijeke, što nije
popravio ni povratak u sastav banske Hrvatske iz Vojne
krajine (1871.). Ne začuđuje stoga činjenica da je
grad pod Nehajem, kako pokazuje Jasna Turkalj, bio
"pravaško gnijezdo" i trn u oku banovima Pejačeviću i
Khuen-Héderváryju.
U preporučenim i prakticiranim mjerama za suzbijanje pravaštva
isticalo se potkupljivanje onih slojeva koji su "punili" pravaške redove
(neovisni građani: obrtnici, trgovci, odvjetnici i sl.), kao i discipliniranje
drugih simpatizera - dijela učitelja i svećenika. Unatoč tomu, pravaši su
pobjeđivali na lokalnim (Josip Gržanić, npr.) i parlamentarnim (npr. Fran
Folnegović) izborima 1878.-1887. To nije prolazilo bez posljedica: vlada je
1884. zbog banalnoga javnog incidenta u grad uvela izvanredno stanje, zbog
"štetnog" djelovanja na mladež (i buduće zagrebačke studente) senjskoj je
gimnaziji 1885. ukinula više razrede, a iste godine (zbog legendarnoga saborskog
vritnjaka banu) utamničila Senjanina Josipa Gržanića.
Faksimil prve objavljene Kranjčevićeve pjesme Zavjet,
"Hrvatska vila", Zagreb, 1883.
Kranjčević je imao dobre predispozicije
za uklapanje u senjsku pravašku struju, a u tome nije bio osamljen. Svjedoči o
tome ulomak njegova autobiografskog teksta (Pabirci iz života, 1886.) u kojem
objašnjava razloge odustajanja (s gotovo cijelim razredom!) od polaganja ispita
zrelosti - iako mu/im je odluka da stanu uz nepravedno optužene kolege bila ne
samo zrela nego i hrabra: "Cijeli moj razred bijaše pun nekakvih Jakobinaca,
trebala im je samo kakova glava. Ja bijah odličan đak, za mene ne bijaše straha,
ali bilo je mojih prijatelja, kojim je prijetio pad. Bijahu mi usko srcu
prirasli, meni je bilo nemoguće pomislit se bez njih. I tako odstupih i ja od
mature, kad su njim zabranili pristup". Bio je to prvi (nama poznati) put da je
budući pjesnik poniženih, uvrijeđenih i slabih stao uz - upravo takve.
Prav(d)aštvo je nesumnjivo imalo utjecaj na taj čin, što zorno
pokazuje Kranjčevićeva odluka da svoju prvu pjesmu "za javnost", Zavjet, potkraj
srpnja 1883. pošalje u zagrebačku Hrvatsku vilu - pravaški časopis. Po riječima
svjedoka događaja i budućega Kranjčevićeva najboljeg prijatelja i kuma, Josipa
Milakovića, pjesma je oduševila sve nazočne, a urednik je, Eugen Kumičić,
pročitavši pjesmu i saznavši da joj je autor iz Senja, uzviknuo - "Ma to je
jedan od naših! Bravissimo!" - te ju uvrstio u sljedeći broj časopisa. Zavjet
nikako ne pripada u red njegovih najboljih pjesama - ali pripada u red
najvažnijih.
U njoj je - kako argumentira Antun Česko u knjizi Za
Kranjčevića. Od arhivacije do kanonizacije (2015.) - mlađahni
pjesnik-početnik iznio svoj pjesnički program: svjesno preuzimanje dužnosti
nacionalnoga pjesnika proroka po romantičarskom modelu, kojem je ostao vjeran do
vlastitog sloma u zbirci Trzaji.
Kranjčević je u Zavjetu nastavio tradiciju tematsko-motivske
funkcionalizacije petrificiranih stereotipa u domoljubnoj poeziji (prisutna od
Štoosa i Gaja) i epigonski se naslonio na Harambašića (vrhunac te manire, ali u
pravaškom, euforičnom i eksklamativno uznositom tonu). Istodobno se od
njih/njega i disidentski udaljio: ugođajem (elegičan i gotovo deprimantan),
osobnom i intimističkom intonacijom u početnom i završnom dijelu pjesme te
leksikom (zavjetuje se idealu, "mučeničkom domu" - Hrvatska se nigdje ne
spominje direktno, nego tek - Hrvati).
Stoga se već u prvijencu naziru dva
svijeta pjesnikova subjekta: izvanjski (obilježen epigonskim prihvaćanjem
književne tradicije) i unutarnji (s prethodnim spojen u zakletvi domovini);
odnosno: tu su vidljiva dva Kranjčevića i njegove dvije pjesničke misije:
kolektivistička (epigon tradicije) i monistička (osobna, intimno doživljena, u
odnosu na tradiciju disidentska). Drugim riječima - Zavjet ima iznimno značenje
za cjelokupni pjesnikov opus jer sadrži, makar u naznakama, fundamentalne
sastavnice strukture budućega, velikoga Kranjčevića - zaključuje Česko. Toj se
argumentaciji može dodati tek sljedeće:
a) pjesma otkriva i
Kranjčevićev karakteristični oprez (Al mladom brzo skršili bi krila, / Jer
dosuđeni još nij' došo čas - / Al nij' daleko, domovino mila, / Pa sunce božje
grijat će i nas.);
b) pjesma jasno otkriva i autorovo
pravaško opredjeljenje (A kad se narod na osvetu sjati, / I ja ko sinak ustati
ću tvoj, / Pa s milim Bogom, s milimi Hrvati, / U osvetnički pohrlit ću boj.).
Prva Kranjčevićeva pobuna, koja je prethodila pjesničkom mu
debiju, za posljedicu je imala i prvi veliki životni kompromis: bio je prisiljen
polaziti senjsku bogosloviju, odakle je ubrzo, na preporuku biskupa Posilovića i
očevo inzistiranje, poslan u Rim (Collegium Germanico-Hungaricum), gdje je uz
stjecanje teološke naobrazbe trebao postati - svećenik. Unutarnju dramu te
životne prekretnice (protkanu, očekivano, tugom zbog ostavljanja napaćene
Hrvatske) iskazao je u pjesmi Zbogom!, objavljenoj u pravaškoj sušačkoj
Slobodi samo tri mjeseca nakon prvijenca.
Šestomjesečni boravak u Rimu (tijekom
kojeg u Slobodi objavljuje Pozdrav i Senju-gradu) bio je, za njegov pjesnički
razvoj, važan iz dva razloga:
1) zbog "sapetosti"
habitom i sjemeništarskim zidovima osvijestio je sklonost borbi i pobuni u
okviru svjetovnog života (kolege su ga zvali garibaldinac), čak i protiv Boga
(oba momenta razvidna u poslije napisanoj pjesmi U katakombah);
2) na antičkim ruševinama uvjerio se u
prolaznost tiranskih sustava i otpornu snagu naroda te se misaono uzdignuo ka
razmišljanjima o općoj sudbini čovječanstva (oba momenta vidljiva u pjesmi Noć
na Foru, uz na kraju iskazane jasne aluzije na tlačiteljsku vlast u Hrvatskoj).
Njegovu je novu pobunu - skidanje habita zbog svijesti da nema
svećenički poziv - obilježila nova "kapitulacija": igrom slučaja u Rimu se našao
biskup Strossmayer, kojem se Kranjčević bio prisiljen obratiti ne samo za utjehu
- nego i za financijsku pomoć. Je li pritom proživljavao unutarnje, pravaške
dvojbe - nije poznato, no znamo da su mu Strossmayerov blagoslov, novčana pomoć
i preporuka Račkom olakšali povratak u Hrvatsku.
Ne mogavši se vratiti u očev dom, Kranjčević je u svibnju 1884.
u Zagrebu sletio u svoje jato, pravaški pjesnički krug oko Harambašića, a iako
je tada pravaško-narodnjački sukob bio na vrhuncu, nije zaboravio na
Strossmayerovo dobročinstvo te mu je ubrzo poslao, za uvjerenog pravaša,
neobično laskavo pismo, čak i ako je bilo pisano s predumišljajem, radi
dobivanja novčane pomoći ("Evo me pred Tobom - prvi hrvatski sine i uz Boga Ti
jedina nado moja - spasi me, spasi košto si jur tisuće spasio sirota! (...) ime
Strossmayer vedri duh do spoznaja savršenstva (...) Nek bude - sve za vjeru i
domovinu.").
Da je Kranjčević uistinu bio uvjereni pravaš, potvrđuje i
njegova bilježnica, u kojoj ispod naslova Pjesme od 1884. sitnim slovima piše -
Bog i Hrvati. Može se pretpostaviti da je njegova politička opredijeljenost bila
razlog za negativno mišljenje ravnatelja senjske gimnazije, na temelju kojeg mu
je Zemaljska vlada odbila molbu za naknadno polaganje mature ("slučajna"
kolizija s režimskim obračunima sa senjskim pravašima?). Nakon nekoliko mjeseci
životarenja u Zagrebu preselio se na tri mjeseca tetki u ličke Vrhovine. Je li
taj bijeg bio motiviran samo egzistencijalnim razlozima ili mu je trebao i odmak
od pravaških epigona oko Harambašića, pa čak i njega osobno? To nije moguće sa
sigurnošću utvrditi, no činjenica je da je u Lici napisao mnogo novih pjesama te
počeo sređivati materijal za prvu zbirku.
Potkraj 1884. Kranjčević je započeo plodnu dugogodišnju suradnju
s Vijencem te na kontu, uključujući i pjesme iz senjskog Uskoka (koledar za
1885., urednik Milan Gruber, nakladnik Marijan Župan), imao 17 objavljenih
stihotvora. Dovoljan razlog, čini se, da ga otac ponovo primi pod svoj krov.
Filip Kozina, Hrvatska revija
/nastavlja se
|