Vratio sam se u petak s malo duljeg puta iz jedne
lijepe, ali tvrdo komunističke zemlje. I vratio sam se
baš na vrijeme da vidim što je naš dobri jugokomunizam
ostavio u naslijeđe bratskim narodima Srbima i Hrvatima
koji sada žive u demokratskim sustavima. Naime, taj
nesretni petak igrala se još jedna od "povijesnih"
utakmica između dva bratska i prijateljska naroda.
Pokazalo se, Hrvati su uvijek isti. Rukometni meč sa
Srbima uredno su izgubili, francuski suci su kao i inače
jako navijali za Srbe, ali mi smo po sistemu "kaj je,
je" srdačno čestitali Srbima na pobjedi, a usput suce ne
usudivši se ni spomenuti da nas ne bi demokratska
javnost u Srbiji, a što je još gore i u Hrvatskoj
napadala da se eto vadimo "na sudije".
Kao posljedica poraza, u Hrvatskoj se dogodio niz
odvratnih nacionalističkih ispada. Tako su razbijena
stakla na pravoslavnoj crkvi u Dubrovniku, a u Splitu su
napaljene ustaše napali jedno "svešteno lice". Napredni
i liberalni hrvatski tisak s pravom se drugi dan
obračunao s probuđenom genocidnošću svojih građana.
Odvratno, s kim mi to idemo u Europu, što će EU
činovnici reći na to da Hrvati kidišu na "svešteno lice"
i sl. Po nekim natpisima Srbi su nas dočekali kao braću.
Neke Hrvate su oko Novog Sada i sačekali kao braću
Dalton, ali to je bilo zato jer se braća nisu dugo
vidjela pa je to u tom oduševljenju došlo do nekog kaosa
gdje su Hrvati po običaju izvukli kraći kraj. To
obostrano oduševljenje prekinula je vojska- istinska
nasljednica JNA koja sad trenutno nema posla na Kosovu,
u BIH i Hrvatskoj pa da bi održala formu ureduje na
rukometnim utakmicama. Eto na što je spala nekad treća
armija u Europi.
Glave u zapišanom pijesku
No, da ne bi ispalo sve crveno-crno, moramo se
osvrnuti na jednu toplu ljudsku priču iz rukometne
dvorane u Beogradu, a koju hrvatski novinari koji su
izvještavali iz Beograda kao i oni koji su gledali
rukometnu utakmicu na TV-u nažalost nisu uočili.
Čudno, priča je toliko lirski dirljiva i tragično
osjećajna i nije jasno kako kao primjerak antičke
tragedije nije ušla u srce i dušu intelektualnih
proletera, odnosno hrvatskih novinara. Moguće je da
sam sinopsis za ljubavnu priču gledajući TV prijenos
gledao samo ja. A ovakvom ciniku i zlobniku kakav je
moja malenkost i ne treba previše vjerovati. No kako
bi rekli na TV Nova - evo priče.
Negdje sredinom prvog poluvremena u jednom je
trenutku objektivna beogradska publika s ljubavlju u
očima, zanosu u srcu i osmijehom u kosi počela pjevati
dirljivu odu o bratstvu i jedinstvu dvaju
prijateljskih naroda: 'Oj Slobodane šalji nam salate,
bit će mesa klat ćemo Hrvate!' Naravno, ja sam to kao
i hrvatski novinari shvatio kao pojedinačni ispad. I
tako osamnaest tisuća puta pojedinačno. Budući da je
bilo 18000 gledaoca, bilo je i 18000 pojedinačnih
ispada.
Naravno, hrvatski novinari nisu ništa čuli jer je
bila velika galama, a galamilo je njih 250-300
hrvatskih navijača tako da hrvatski novinari nisu
mogli čuti kako 18000 ostalih u dvorani lepo, zborno i
od srca peva. Naravno, tom prilikom je nastao pravi
akustični fenomen. Dvjestotinjak zapjenjenih hrvatskih
nacionalista se dere, pa pošteni hrvatski novinar ne
može čuti miroljubivi poj bratskog nam naroda. A
bratski nam je narod pjevao istu onu pjesmu koju su
meksikanci generala Santa Ane pjevali Amerima u
opkoljenom Alamu. A Ameri u Alamu nisu ništa bolje
prošli nego Bošnjaci u Srebrenici. Dobro, kakve to
veze ima s rukometom? I sam vidim da je to nepotrebno
politiziranje.
Ako pak mislite da ja Srbima nešto zamjeram na
njihovom pjevačkom talentu, varate se. Igraju se
delije i tuku Hrvate u rukometu, vaterpolu, tenisu,
košarci, odbojci i zato imaju pravo na odabir
repertoara koji ih čini tako sretnim. Zamjeram
hrvatskim novinarima koji svoju čuvenu autocenzuru
donose od kuće u redakciju kao komunistički recidiv i
kukavički glume da ništa ne vide i ne čuju, ne vadeći
svoje nojevske glave iz zapišanog pijeska. I dobro je
Trocki rekao da su novinari 'intelektualni
proletarijat'.
I zato predlažem da Hrvatska vlada kao jednu od
hitnih mjera donese uredbu po kojoj svaki Hrvat mora
imati psa. Zašto? Zato da bi svaki pas o svom gazdi
mogao misliti isto što engleski psi misle o svom gazdi
u jednoj zgodnoj engleskoj poslovici koja glasi "
Lord, help me be the person my dog thinks I am'.
Zvonimir Vjeran Drago Pilsel
'Prisjećanjem na Vukovar potvrđujemo da smo
fašisti'. Tu bljuvotinu izvalio je Drago Pilsel, alias
Vjeran Grković, alias Zvonimir Carlos. Naš Drago i
dalje potvrđuje Einstenovu teoriju da su jedino svemir
i glupost bezgranični, s time da naš Albert za svemir
nije još potpuno siguran. Čovjek koji voli mijenjati
imena napisao je: 'Hitler je stigao podmornicom u
Patagoniju u ljeto 1945. godine te se tamo intenzivno
družio s Pavelićem i ustašama. Kao mladić sam čuo od
tate o suradnji Hitlera s ustašama u Argentini. 'I sad
zamislite, lik koji je izvalio sve ove idiotarije,
umjesto da završi na nekom tretmanu, uspio se ubaciti
u vodstvo HHO-a, zatim je nakratko postao savjetnik
predsjednika republike Ive Josipovića (zanima me samo
na čiju preporuku). I na kraju kruna njegove karijere,
'Hrvatska moralna vertikala' don Ivan Grubišić
angažirao je ovakvog tipa za šefa svog izbornog
stožera. Kakva vertikala takav i šef izbornog stožera.
Ako mislite da je to sve po čemu je Zvonimir Vjeran
Drago postao poznat, varate se. Kao član užeg vodstva
HHO-a isti je glumeći normalnog novinara (s naglaskom
na normalnog) napravio intervju sam sa sobom i objavio
ga kao da je neki novinar obavio razgovor s njim.
Prijevara u novinarskom smislu koja čak nadmašuje
famozni razgovor Davora Butkovića s Ivom Sanaderom, a
u kojem Sanader nikada nije sudjelovao. Nadalje je naš
čovjek sa stotinu imena u nekom hotelu prebio jednog
dječaka koji je bio malo preglasan, što je našu
moralnu veličinu toliko iznerviralo pa je klinac dobio
batina. Nisam primijetio da se oko tog slučaja
uzbudila pravobraniteljica za mladež ili pučki
pravobranitelj Jurica Malčić.
Dobro, nije naš Carlos imao ovako crne faze. Imao je
on i lucidne intervale naročito dok je živio u
Argentini. Istakao se tako jednom kao muha u čaši
mlijeka bacivši "molotovljev kokotel" na izraelsku
ambasadu u Buenos Airesu. S obzirom da se radilo o
izraelskoj ambasadi, malo me je začudilo da ga
predsjednik Josipović nije predložio Jadranki Kosor za
hrvatskog ambasadora u Izraelu. Ona, kako je inače
dobro informirana, to bi sa zadovoljstvom podržala.
Razlog što nije realiziran ovaj efektni plan
vjerojatno je taj što je naš Carlos, čim je došao na
Pantovčak, odmah nešto zabrljao pa je odmah dobio
"pakrački dekret".
Zato naš predsjednik nije uspio prepoznati
grandiozni potencijal čovjeka sa sto imena, ali samo s
jednim nekarakterom koji je prošao sve političke faze,
od ustaša u Argentini do boljševika u Hrvatskoj pa do
"moralne vertikale" koja se i dan danas križa kad mu
neko spomene crkvu i kanonsko pravo.
I sad gledajte, recimo da se u Izraelu nađe lik kao
naš Dragec koji bi se usudio reći ili napisati da je
židovsko sjećanje na holokaust dokaz židovskog
fašizma, isti bi se odmah mogao pripremiti na kaznu
zatvora od najmanje pet godina. Naravno, ozbiljno
sumnjam da bi Dragec prošao sa zakonskim minimumom za
to kazneno djelo i u Hrvatskoj.
On je naravno na slobodi i udara po hrvatskim
vrijednostima kao "Maksim po diviziji". Gdje je sada
hrvatska lijeva novinarska falanga na čelu s Jelenom
Lovrić, Butkovićem, Jergovićem, Tomićem, Juricom
Pavičićem, Slavicom Lukić i sličnima? Zamislite da je
s malom notifikacijom izrekao pjevač Marko Thompson,
da je recimo rekao da je srpsko spominjanje Vukovara
dokaz njihovog fašizma. Svi gore nabrojani uhvatili bi
se za svoje long play glave, nastala bi histerija,
dreka, eto pjevač ustaških pjesama kvari nam odnose u
regionu, stop nacionalizmu, treba mu zabraniti
pjevanje u čitavoj Hrvatskoj, trebalo bi mu zabraniti
odlazak na Walter Cooper ili WC. Ali našeg Drageca se
novinari boje. Misle, kad je on dogurao do savjetnika
predsjednika države, onda bi on sa svojim izuzetno
intelektualnim kapacitetom mogao postati i ministar
policije. Zato je bolje praviti se lud kao i novinari
koji su izvještavali s rukometne utakmice u Beogradu.
E tu su Hrvati raritetan narod. Oni su 1918. izabrali
Jugu, zatim su 2012. izabrali EU, dva puta za redom
birali su Stipu Mesića za predsjednika države, zatim s
obzirom da je 85% Hrvata katolika, oni na izborima
biraju Josipovića, Milanovića i Mesića koji su
ateisti, ali zato hrvatski ateisti na izborima glasaju
za Bandića i Keruma. Dobro, ovo shvatite kao šalu.
Uzmite to kao neku moju pjesničku figuru.
Veliki Napoleon Bonapatre je rekao: 'Budala ima
veliku prednost pred pametnim čovjekom, uvijek je
zadovoljan sa samim sobom'. Ovaj aforizam ne odnosi se
na pojedince nego na jedan narod, a čitaoci nek'
pogode na koji.
Rezanje loze i rezanje glava
Referendum o ulasku u EU uspio je više nego što je
to čak i Vesna Pusić vjerovala. Od 30% birača 66% je
reklo da, a one dvije trećine s neizlaskom poslužile
su se starom francuskom poslovicom koja glasi 'Da, da
da ne bi'. Prošlu kolumnu predao sam redakciji 7 dana
prije 22. siječnja zbog odlaska na Kubu. U njoj sam
napisao da će referendum sigurno uspjeti i Hrvatska će
1. srpnja 2013. godine ući u veliku europsku zajednicu
neravnopravnih naroda. Jedan moj prijatelj, inače
euroskeptik, promrsio je kroz zube da kao obično
pretjerujem, jer da je lopta okrugla i da na
referendumu može biti svašta. Odgovorio sam mu da je
tu u pitanju dijalektički materijalizam na hrvatski
način. Da je EU nešto što je stvarno dobro za
Hrvatsku, da će nam osigurati investicije, smanjiti
nezaposlenost, povećati zaposlenost, osigurati veći
standard, oživjeti proizvodnju na selu i označiti
prestanak traženja praznih boca u kontejnerima, Hrvati
bi na takvom referendumu većinom glasali s NE. Ne bute
nas j.....! Pošto nas čeka upravo obratno, Hrvati su
naravno uvijek ZA. Jedna od šansi da Hrvatska ipak
uspije je skori raspad Unije, ali će Hrvati brzo
pronaći nove gospodare. No dobro, pobornici EU ili
kako se ljupko kaže EU idioti, dobili su i više
glasova nego što im je trebalo, a to me ujedno
podsjeća na jedan predratni vic o Muji. Mujo na
velikom kvizu u Bosni dođe do zadnjeg pitanja i kaže
voditelju da ide na sve ili ništa. Voditelj kviza
otvara kovertu i veliki televizijski auditorij
zanijemi kad je pročitao pitanje. Pitanje je bilo
izuzetno teško, a glasilo je koliko je 7 i 7? Mujo se
znoji i razmišlja, gledalište drhti i strepi i par
sekundi prije kraja odgovori 7 i 7 su 15. Žiri se
povlači na vijećanje i nakon pola sata predsjednik
žirija izlazi pred kamere i kaže: 'Žiri je priznao
odgovor kao točan jer je kandidat rekao i više nego
što je trebalo'. S obzirom na hrvatski ustavni zakon o
referendumu, koliko god Hrvata izašlo na referendum,
izašlo ih je više nego što ih je trebalo. Da su izašla
trojica, bilo bi dovoljno da su dvojica rekla da, a
Šeks je još jedanput dokazao da su Švicarci sa svojim
zakonom pravne nule prema njemu. I tako zalazimo u EU
zajedno sa Slavkom Linićem. Čovjek je najavio veliko
rezanje. Za početak će početi rezati vinovu lozu, a
kasnije će metaforički rezati glave onima koji su
ostali u javnoj upravi i bili su tako neoprezni da se
nisu učlanili u SDP.
Stara engleska poslovica kaže. "WC nije daleko ako
kreneš na vrijeme''.
Bojim se da su Hrvati nisu krenuli na vrijeme.
Autor: Zvonimir Hodak|
dnevno.hr
|
