U nastavku prenosimo s portala ww.seebiz.eu/hr kako je
taj razgovor tekao, iz pera same spisateljice. Mi bismo
samo dodali da se, gledajući s naše strane zapravo radi
o vlastitim reakcijama i riječima sjajno naslikanom
autoportretu predsjednika Josipovića, a s Josipovićeve
strane o autogolu, ničim izazvanim osim likom i djelom
samog Josipovića. (djl)
Kako sam
jedva čekala pobjeći od Josipovića
Dolazimo sada do Hrvata. Mjesto radnje: Zagreb,
tramvaj broj šest. Vrijeme radnje: bliska prošlost;
prije nekoliko mjeseci i dva dana prije posjeta
srbijanskog predsjednika Tadića Vukovaru, skora
obljetnica pada grada (optimisti kažu ispričat će se,
a idealisti donijet će dokumente o nestalima). Uzrok
događaja (motivacija): neočekivana popularnost gore
spomenutog romana o ratu i djeci. Stojim ja tako
držeći se za štangu u tramvaju kad zvoni meni mobitel.
U neopisivoj gužvi promakne mi prvi dio rečenice gdje
mi se netko predstavlja i čujem samo ugodan muški glas
koji postavlja pitanje:
- Biste li popili kavu s
predsjednikom?
- Predsjednikom čega? - zbunjeno
pitam.
- Pa našim predsjednikom,
predsjednikom Hrvatske.
- Ja?!
- Da, vi. Predsjednik je čuo o vama od
svog prijatelja gradonačelnika R., koji je nazočio
promociji vašeg romana, oduševili ste ga, i eto, bilo
bi lijepo kad biste se malo sastali i neformalno
razgovarali. Onda? - doda.
- Pa. Da, mislim, naravno, apsolutno,
hvala, uh, baš ste me iznenadili.
Možete vjerojatno zamisliti moje
iznenađenje. Naravno, kad sam se malo sabrala, nazvala
sam mamu, i općenito bližu rodbinu, čisto da znaju s
kim imaju posla. A onda, kad sam se još malo sabrala i
slučajno ugledala svoj odraz u staklu izloga, gotovo
da sam pomislila, tako dakle izgleda osoba koja s
predsjednikom ide na kavu. Iskreno, bilo mi je drago,
iskreno, pomislila sam, hajde, možda se nešto zaista
mijenja, možda ipak, ipak, koliko god teško dopuštala
tu mogućnost, nisu svi oni koji se bave politikom
(oprostite mi sad) ista govna. I sad kreće ta
pustolovina. Za sada ću reći samo pustolovina, čisto
da vas napetost, iz prosto meni dragih, literarnih
razloga, drži do kraja.
Kiša lije, prijatelj me vozi do Ureda
predsjednika, prolazim dvadeset šest portirnica,
pipaju me, gledaju, gotovo skidaju moju novu haljinu
za tu prigodu, a onda me dovode u prostoriju s visokim
stropom, glomaznim gadnim visećim lusterima i
vrijednim djelima hrvatskih slikara na zidovima.
Sjedimo tako savjetnik i ja, čavrljamo kako i priliči
i čekamo predsjednika. Nakon desetak minuta ulazi dr.
Ivo Josipović, užurbanim lakim korakom, za njim
predsjednikov fotograf, tajnica, rukujemo se, stanite
u sredinu, fleševi blicaju, OK, kratka s mlijekom, i
meni molim, valjda to tako ide.
Napokon, osoblje se povuče i ostanemo
nas troje. Malo se odmjeravamo, a ja onda krenem, neću
biti nepristojna. Predstavim se (ne treba se valjda on
meni) i kažem koliko mi je drago što me pozvao, da mi
je to zaista čast, misleći to što govorim iz dubine
srca. Predsjednik se dobronamjerno smješka, kima
glavom, zauzimamo svoje pozicije, sjeda preko puta
mene, dolazi trenutak da mi se obrati.
- I, recite - s visine koja
mu priliči zainteresirano prozbori - koji je vaš
problem?
Nakon kraće dramaturške pauze počinje
mi prolaziti kroz glavu (what a fuck, rekli bi Ameri)
koji je moj problem???
- Pa. - ovdje malo nastaje nelagoda,
glupo je da te predsjednik pita koji je tvoj problem,
a ti ga zapravo nemaš, jer on je tebe zvao, a nije bio
u stanju ni brifirati se tko mu dolazi, dobro, čovjek
je zaposlen, ali morate priznati, ne počinjemo baš
najbolje. Dakle, ne mogu odmah sakriti zbunjenost, na
sreću ulijeće obaviješteni savjetnik i milozvučno
podsjeća predsjednika.
- Znate, pa to je ona književnica iz
Vukovara, sjećate se kako smo razgovarali da bi bilo
dobro da se sretnete.
- Da, da, da. - klimucka
Josipović, čini mi se da mu nešto sviće, ali nije mu
baš najjasnije o čemu je riječ.
- Eto, baš lijepo da ste došli.
Nešto mi govori da čovjeku možda malo
tratim vrijeme pa se odlučujem baciti na razgovor,
pravi, važan, i iskoristiti, pretpostavljam jednom u
životu, svojih četrdeset pet minuta s predsjednikom.
- Kako je bilo u Vukovaru s
predsjednikom Tadićem? - pitam, to me stvarno zanima,
a i tih sam dana silom prilika bila izvan zemlje.
- Ooo, sjajno je bilo! -
odgovara Josipović oduševljeno.
- A što je s tim dokumentima koje je
donio? Moj otac je, naime, nestao na Ovčari pa me baš
zanima.
- A s tim? Pa ne znam, nisam ja to
gledao. Točka.
- Aha. Točka.
(Kasnije se ispostavilo da je riječ o
rentgenskim snimcima i povijestima bolesti pacijenata
vukovarske bolnice iz '89., '90. Valjda za slučaj, ako
je netko od tih pacijenata još živ, pa mu na sljedećoj
kontroli zatreba. Inače, postoji divna fotografija
primopredaje tog paketa važnog sadržaja. Zbilja
povijesni trenutak.)
- Ali, on je pokazao baš pravu
volju. Naravno, bilo je tu nekih, eto, kako da kažem,
kojima se to nije svidjelo, ali, znate kako je to.
- kaže Josipović.
- Dobro, ljudi možda misle da prije
formalne isprike još neki preduvjeti trebaju
postojati. Ipak, to je prvi dolazak u Vukovar, pitanje
nestalih, recimo. A i vezanje posjeta Paulin Dvoru i
Vukovaru, nije to baš isto.
Ovdje samo želim napomenuti da sam to
rekla jedino iz razloga što je napad na Vukovar bio
dio službene politike tadašnje Jugoslavije, dok s
Paulin Dvorom, gdje su ubijeni srpski civili, to nije
bio slučaj.
- Kako to mislite? - trgne se
Josipović. - Tamo su divljački ubijeni civili!
- Znam da jesu, i žao mi je, samo.
Prekine me i nastavi sad već grmjeti.
- A znate li vi kako su ih
ubijali?
- Ne - gotovo postiđeno kažem.
- Stavljali su ih u burad i onda
kotrljali niz neko brdo. - objasni. Ovdje ću vas
poštedjeti detalja koje sam morala slušati, a kad je s
tim završio, nastavio je dalje.
- Ili
zamislite da ste vi obitelj Zec - kaže
predsjednik meni. - Da vas netko tako odvede usred
noći, i ta djeca, pa to je strašno!
(Riječ je o
srpskoj obitelji mučenički ubijenoj usred rata, u
Zagrebu).
Kimam glavom i zamišljam, i zaista, to
je užasno i strašno, ali ne znam zašto bih to sada
zamišljala jer mojoj obitelji u ratu se dogodilo sve
što se moglo, osim što nisu ubijeni baš svi članovi. I
ponovno kažem:
- Žao mi je.
Kad pokušam
reći bilo što drugo osim toga, predsjednik me prekine.
Više ga baš i ne slušam, više mislim o tome koja sam
ja budala. Povremeno se priberem i onda ga vidim kako
mi pokazuje press-clippinge o sebi, nezadovoljan
veličinom članka koji su dnevne novine posvetile njemu
i njegovim povijesnim izjavama, u odnosu na veličinu
članka koji su posvetile branitelju iz Vukovara koji
je izjavio kako Tadić mora osuditi režim i od njega se
ograditi.
Želim da ovo što prije završi. Pitam se što ja ovdje
radim, a onda mi postaje jasno - da sam samo dio priče
koja se dobro uklapa u njegovu biografiju,
obilježavanje obljetnice, razumijevanje silnog
kapaciteta za obje strane. Ljudskog interesa za
stvarno razumijevanje problema - nula.
Nedugo zatim
završi svoj monolog o pomirenju, pogleda na sat i
dvije minute prije kraja baci se na lakše teme.
- I recite. - samozadovoljno,
nakon što mi je pravničkim jezikom istumačio četiri
Kantova pitanja primijenjena na politiku, razlog i
dobar način funkcioniranja Haaškog tribunala, odmahnuo
rukom na spomen Stanimirovića kao da je riječ o
dosadnoj muhi i natjerao me da se ispričam za sve
zločine koji su počinjeni u ovom ratu s hrvatske
strane -. imate li djece?
- Imam dvoje.
Široko se osmjehnuo ustajući se sa
stolca i uskliknuo: - Pa dajte da vidim slike!
Mehanički izvlačim mobitel i pokazujem
fotografiju sa zaslona, a Josipović se počinje kriviti
i ushićeno kreveljiti uzvikujući:
- Joooj, kak' su slatki, pa ja
obožavam djecu! Prati me prema vratima, što je
dobro, jer ovo već ionako postaje nadrealno, a ja bih
mogla postati nepristojna. Izlazim, a ispred me čekaju
namrgođena lica istarskih tartufara sa stvarnim,
konkretnim problemima, da kvalitetno provedu svojih
četrdeset pet minuta.
Kiša i dalje lije, pokušavam nazvati
prijatelja koji me negdje u blizini čeka u autu,
doznajem da je to nemoguće s obzirom na to da je ovdje
blokiran svaki signal osim njihova. Kišobran mi je
ostao pod sjedalom, trebam li reći, pokisla se spuštam
s brda elitne zagrebačke četvrti.
Da, tako izgleda osoba koja ide s
predsjednikom na kavu. I da, političari. I Srbi. I
Hrvati. Draga redakcijo Betona, moje pitanje glasi:
Jesam li normalna?
Hrvatsko kulturno vijeće
|
