Ta izjava nas u najmanju ruku začuđuje budući da je Dawkins poznat kao jedan od najagresivnijih ateista našeg vremena: kao propagator ukidanja svake religije iz života društva. Ako sada javno prizna sumnju u svoju ateističku „religiju“, pitamo se odmah je li Dawkins zabacio time i svoju teoriju evolucije, na kojoj gradi svoj ateizam? Kao agnostik bi trebao to učiniti i priznati da čovjek ne može na ovom stupnju razvoja spoznati je li teorija evolucije istinita ili je pak ona samo jedna vrsta Science Fiction-a.
Dawkins zna da na području znanosti ima dovoljno slučaja Science Fiction-a, osobito kada se radi o pitanju početka i kraja svijeta. Te teorije su zapravo spekulacije u pozitivnom smislu: naime to su vizije i prognoze pomoću kojih znanstvenici pokušavaju doći do istinske spoznaje (Heisenberg, Schrödinger i dr.). Jedna takva spekulacija puna mašte nalazi se na području teorije evolucije. To je spekulacija o „egoističnom genu“ Richarda Dawkinsa. Ovdje se radi o jednom klasičnom primjeru kako određeni znanstvenici dolaze pomoću spekulacije do spoznaja, koje proglašavaju istinitim i pomoću kojih vode „oslobodilačku“ borbu protiv svake religije, a s posebnim žarom protiv kršćanske vjere. Dawkins je vjerojatno spoznao neodrživost svog agresivnog ateizma na osnovi spekulacije o „egoističkom genu“ te se „obratio“ iz agresivnog fundamentalističkog ateizma na humaniji agnosticizam.
Svaki razuman čovjek pita Dawkinsa, zašto ne može uvidjeti ljepotu ideje da je svijet stvoren iz „ništa“? Zašto ne može uvidjeti da je ta divna ideja nužno povezana s idejom postojanja nad-naravnoga bića koje nazivamo Bog? On misli da ne trebamo ideju nadnaravnog bića za tumačenje svijeta.
S time se slaže i katolička teologija, kada uči da kršćanska vjera kao objavljena vjera po prorocima i konačno u osobi Isusa Krista nije tumačenje struktura svijeta, njegovih zakona i procesa nego je ona Vesela vijest spasenja svijeta i čovjeka po djelu otkupljenja Isusa Krista: njegovom smrću na križu i njegovim uskrsnućem kao pobjedom nad smrću za vječni život. Hipotezu „Bog“, zaista, ne trebaju prirodoslovne znanosti (fizika, kemija, biologija, medicina, etnologija, sociologija i dr.) da bi otkrile zakonomjernosti u „svijetu“ i tako došle do razumijevanja svih događanja u depresijamaterijalno-živućem svijetu. No svaki čovjek, koji razmišlja i promatra svijet, treba u susretu s vanjskim svijetom, ali još više u doživljavanju svoje čovječnosti s njezinim zagonetkama i problemima nešto drugo nego obično tumačenje pomoću empirijskih istraživanja.
Mi ljudi kao razumna bića trebamo odgovore na temeljna pitanja: odakle smo, kamo se krećemo, što je smisao našeg života, koji je cilj evolutivnog procesa svijeta i povijesti čovječanstva. Mi trebamo odgovor na pitanje zašto zlo na svijetu i u nama, zašto patnja, zašto smo slobodni, zašto vidimo što je dobro pa ipak činimo zlo? I konačno mi hoćemo spoznati zašto je u nama čežnja za srećom i vječnošću? Mi, ljudi svjesni svog položaja u svijetu tražimo istinu o toj našoj sveukupnoj stvarnosti. Bez te istine se osjećamo zatvorenima u vremenu i prostoru svemira, osjećamo se izgubljenima i nesretnima. Tu istinu o nama i svijetu nam je donio Isus Krist: istinu da smo stvoreni ljubavlju Stvoritelja na njegovu sliku, istinu da kao slobodna razumna bića usavršavamo radom sebe i okolinu oko nas na Božju slavu, istinu da nas nitko i ništa ne može više izbaciti iz egzistiranja jer smo spašeni i određeni za vječni život.
Nema te prirodoslovne znanosti koja nam može ponuditi zadovoljavajuće odgovore na ova naša pitanja. Naglašujemo: to nisu pitanja koja su nam položena u razum i u dušu samo našim kršćanskim odgojem odnosno našom humanističko-kršćanskom kulturom. To su pitanja svakog čovjeka u svakoj kulturi. To su pitanja čovjeka jer je razumno biće i jer je stvoren kao takvo biće. Zar ga je takvim stvorila evolucija ili slučaj? Zar da čovjek zahvaljuje svoju egzistenciju, svoj razum, svoju sposobnost za lijepim i dobrim nekom „egoističko-altruističkom genu“? Nije li utješno i smirujuće tako misliti i vjerovati, kako mislimo i vjerujemo mi kršćani katolici? Ima ljudi koji to priznaju. To naše vjerničko stanje ih čak privlači. Oni ga poštuju i poštuju također nas vjernike, jer imaju osjećaj za istinitim, za lijepim, za dobrim i korisnim. Nažalost, ima i druge vrste ateista: agresivnih, nepromišljenih, prisiljenih taštinom i osjećajem mržnje na sve religiozno, prije svega na kršćanstvo kao objavljenu vjeru i na Katoličku Crkvu.
Mogli bismo tu i tamo ipak sebi postaviti pitanje, gdje su razlozi da baš oni - ta mala skupina ljudi - ne mogu ili neće prihvatiti činjenice ljudske duše i ljudskog uma o čežnji za istinom, za spasom, za srećom, za savršenošću, za smislom, za vječnošću života? Možda si u času samokritičnosti ipak postave pitanje, odakle to da su najsvjetliji umovi čovječanstva i geniji spoznaje i kreposnog života upravo ljudi religioznog usmjerenja života, da su to upravo ljudi vjere, a ne (samo) ljudi ateisti? Kad bi ateisti tipa Dawkinsa bili voljni razmišljati bez afekta mržnje i oholosti, lako bi došli do saznanja činjenice da su najviše vrednote naše kulture, pomoću kojih izgrađujemo ovu civilizaciju, djelo nadahnuća ljudi duboke vjere, da, kršćanske vjere i religioznosti.
Sa spekulacijom Dawkinsa o „egoističkom genu“ i njegovom religijom ateizma nitko ne dolazi do spoznaja tih vrednota. Agresivni ateisti danas u svijetu trebali bi već jednom prihvatiti činjenicu da slabljenjem religiozne svijesti i duha kršćanske vjere današnja civilizacija nema dobru budućnost. Naravno, moramo dopustiti pomisao da oni misle baš suprotno: naime da oni svojom aktivnošću stvaranja ateističke svijesti, recimo ateističke religije, hoće današnjoj civilizaciji ništa drugo nego samo dobro. Pravo na tu misao imaju. Hoće li biti zaista na dobro čovječanstva, to ne znaju i ne mogu to niti teoretski dokazati. Usprkos toga oni svoju religiju ateizma propagiraju kao neku sigurnu znanost na simpozijima, na televizijskim ekranima, literaturom, difamiranjem kršćanske vjere i Crkve.
Najnoviji potez jest njihov zahtjev da se ateizam uvede u sustav obrazovanja kao redoviti predmet, jer to traži pravo na slobodu religije. Tako misle. Dakle: svijet će biti opet „obogaćen“ jednim „novim“ pravom: ljudskim pravom na religiju ateizma. Za Dawkinsa je to jedina legitimna religija koja odgovara našem vremenu. On računa s time da će ta nova religija biti prihvaćena od većine ljudi. Tko to ne učini, taj je ili slabog uma ili slučaj za psihijatriju. Tako stoji crno na bijelo u njegovom djelu, zapravo pamfletu, pod iluzija o Bogunaslovom: „The God Delusion“. To ne moramo uzeti ozbiljno jer je on to najvjerojatnije pisao pod pritiskom afekta mržnje i nekontrolirane taštine, o čemu može nešto više reći psihoanaliza.
Znanost nema s time ništa zajedničkog. No, ozbiljno trebamo uzeti ovaj slučaj iz jednog drugog razloga. Trebamo znati: kada god dođe na vlast „znanstveni ateizam ili sekularizam“, imat ćemo posla s totalitarizmom. Kao vjernici smo to već doživjeli u nedavnoj prošlosti za vladavine „znanstvenog socijalizma“. Tu činjenicu moramo shvatiti kao poziv na duhovno-intelektualni otpor propagatorima ateizma i sekularizma svuda u svijetu. Možda nećemo dugo čekati na odluku ministarstava znanosti i obrazovanja diljem Europe (u Irskoj je udruga ateista već podigla taj zahtjev) da se ateizam uvede kao školski predmet. Vjerojatno će se taj predmet zvati „vjeronauk ateizma“ ili religiozni odgoj u ateizmu. Za sada nije još poznato što će se poučavati.
Svakako će se poučavati o onome što ateist treba ili mora vjerovati da postane član ateističke zajednice. „Vjerovanje“ ili credo za ateiste već postoji. Napisao i objavio ga je poznati borbeni ateist u Italiji matematičar Piergiorgio Odifreddi u knjizi „Caro Papa, ti scrivo“ (Dragi Papa, pišem Ti, 2011. godine). Prema njemu „credo“ (vjerovanje) za ateiste glasi ovako: „Vjerujem u jednoga boga: u Prirodu, tu svemoguću majku, tog stvoritelja neba i zemlje, svih vidljivih i nevidljivih stvari. Vjerujem u jednoga gospodina: Čovjeka, tog jedinorođenoga sina Prirode, rođenoga od majke na koncu svih stoljeća: priroda od prirode, materija iz materije, prava priroda iz prave prirode, proizvedena, a ne stvorena, iz iste prirode kao i majka. Vjerujem u duha, koji je gospodin i koji daje životu svijest, i koji proizlazi iz majke i sina, i koji se s majkom i sinom obožava i slavi, i koji je govorio po prorocima intelekta. Očekujem rastvaranje u smrti, ali nikakav drugi život u nekom svijetu koji neće doći“.
Prepuštam katoličkom vjerniku da razmotri malo ovaj ateistički credo i da dade na njega odgovor.
dr. Josip Sabol, hkv.hr
Priredila D. Gaupp
|
