Cilj je stvoriti dojam da Hrvatska kao mala zemlja nema nikakve pregovaračke težine pa kao najnormalniju stvar mora prihvatiti da je njena suverenost samo formalne prirode.
Time se objektivizira zahtjev potpune podložnosti velesili u čijoj se interesnoj sferi Hrvatska nalazi, te se njoj pripisuje pravo da diktira uvjete političkog života i međunarodne obveze bez obzira na stanje međusobnih ugovornih odnosa.
Ili, kako je na televiziji ustvrdio ravnatelj hrvatskog Instituta za međunarodne odnose braneći pravo europskih veleposlanika da se neposredno miješaju u parlamentarni i politički život Hrvatske: "Kad smo zatražili prijam u Europsku uniju, prihvatili smo podjelu suvereniteta" (1. program HTV-a, »Meridijan 16«, 2. studenoga 2003.).
A na više strana u hrvatskim medijima bilo je ushićenih poklika kako taj diplomatski faux pas zapravo samo pokazuje da se na nas već računa kao dio integrirane Europe. Što se "babi tilo to se babi snilo!"
Medijska kampanja, koja podsjeća na agitpropovsku tehniku nekih prošlih dana, široko je postavljena. Koristi malodušje, hranjeno legitimnim nezadovoljstvom stanjem u gospodarstvu i društvu uopće, širi uopćene žalopojke o diplomatskoj nemoći male zemlje i tvrdi kako je nacionalna suverenost u znaku globalizacijskih i integracijskih kretanja ionako izgubila svaku relevantnost.
Nameće se tako teza da mala zemlja u svom uključivanju u sšire integracije niti može niti treba razmišljati o svojim interesima, odnosno biti pripravna braniti ih i, koliko god svjesna vlastitih ogranićenja, o njima žustro pregovarati s velesilom (velesilama).
U to se onda uključuju incidenti poput spomenutog neprimjerenog upada veleposlanika zemalja Europske unije u hrvatska politička zbivanja. Jedna se stranka u njihovim očima diskvalificira čak i zato što "stalno naglašava da su interesi Hrvatske različiti od interesa Europske unije".
Navodni interesni sklad muti na nešto konkretnijoj, a za veleposlanike jamačno ne manje zanimljivoj, razini i programsko zalaganje te stranke za "zabranu prodavanja hrvatskih nekretnina strancima" (Vjesnik, 3. prosinca 2003).
To je očito posebice zaboljelo predstavnika one zemlje koja je prema našoj obali iskazivala tisućljetne pretenzije i čiji je zapaženi dužnosnik, Adolfo Urso, zamjenik ministra gospodarstva, nedavno napisao:
"Na Balkanu Italija ima svoju vojsku, pet i pol tisuća vojnika, najviše od svih.... Zona slobodne trgovine na Balkanu bit će velika prigoda za naša poduzeća. U toj će zoni bdjeti naša vojska i vojske drugih europskih nacija. U njoj će ponajprije djelovati, tome se nadamo, naša poduzeća zajedno s drugim europskim poduzećima. To je zona našega primarnog strateškog interesa. Ovdje... je dio budućnosti našega gospodarstva i, prema tome, našeg društva. Zadnjih deset godina prošlog stoljeća Balkan je bio crna rupa Europe. Sljedećih deset godina bit će kotač zamašnjak Europe. I ponovno će rasti Venecijanska Republika."
Očito je, dakle, da ima zemalja koje se čak ni u svom predsjedateljskom razdoblju ne opterećuju previše europskom perspektivom već guraju neku vlastitu politiku, koja je u antifašističkoj borbi tijekom Drugoga svjetskog rata dobila odgovarajući, definitivan i hrvatskom krvlju skupo plaćen odgovor.
Zna se, doduše, da se ni stvaranje niti širenje Europske unije nisu odvijali u zanosu nekog idealnog sklada nego su uvijek bili rezultat teških pregovora i odvage nacionalnih interesa i velikih i malih država. Nije zato slučajno da Unija, unatoč mnogim pokušajima, još nema zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku pa i to stvara prostor sanjarijama g. Ursa o novom procvatu Venecijanske Republike. Unatoč velikim internim europskim podjelama, spram hrvatskog se opčinstva marljivo i sustavno projicira vizija navodnog europskog sklada probitaka. Umjesto da se hrvatska molba za primanje u Europsku uniju najavi kao ulazak u fazu pregovaračke (iako po naravi stvari neravnopravne) odvage interesa jedne i druge strane, molba se prikazuje kao zahtjev za mjesto u repu skrušenog čekanja na terapiju kod strogog ali pravednog psihijatra.
On će – a tu je i ključ stalnog, i evidentno himbenog, uvjeravanja da su kriteriji jednaki za sve – odabrati one koji će s vremenom biti pripušteni do podnožja bogate europske trpeze te, kao u večini bajki, uz stol ili pod njim biti sretni za sve vijekove.
Stvarnost je, naravno, uvijek bila i još uvijek jest posve drukčija. Države koje pristupaju Uniji ne odustaju od največeg dijela vlastite suverenosti sve do dana pristupa Uniji. Jedine su iznimke one specifično nabrojene ugovorne obveze koje zemlje u procesu približavanja Uniji preuzimaju kako bi čim bezbolnije mogle urasti u nju kad postanu formalne članice. Hrvatska se pak već odrekla značajnih dijelova suverenosti, ali ne kao odraz nekih objektivnih zadatosti već kao rezultat golemih promašaja ili krivo zamišljenog pristupa u dogovaranju našeg Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) s Europskom unijom. Ograničeni prijenos suverenosti, na koje su kandidati za ulazak pristajali u sklopu prijašnjih tzv. europskih sporazuma, bio je vezan uz prihvaćanje njihove kandidature i jasna pravila njihova ulaska u širu zajednicu.
Hrvatska je vlada, naprotiv, u svom odricanju suverenosti otišla znatno dalje a da za uzvrat nije dobila čak ni kandidatski status. Primjerice, Hrvatska je kao nekakav maglovit "potencijalni kandidat" obećala prodavati građanima zemalja Unije svoje tražene nekretnine već četiri godine nakon što SSP stupi na snagu, a Poljska je za tu istu obvezu dobila osmogodišnji predah nakon što postane članicom. Pa ipak Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju predstavljen je javnosti i parlamentu kao vrhunac naše diplomatske uspješnosti, što se spomenutom medijskom kampanjom dodatno učvršćuje, a sada se veleposlanickim istupima čak proskribiraju politička stajališta koja se to uopće usuđuju dovoditi u pitanje.
Nedavne zavrzlame u vezi s proglašenjem ekološko-ribolovne zone na Jadranu pružile su proizvođačima medijskih magli priliku da nastave grubo dezinformirati javnost. Na primjer, čak i diplomatski dopisnik ovih ozbiljnih novina među ostalim je netočnostima kategorički ustvrdio kako bi možebitnim prihvaćanjem Hrvatske kao kandidata, odluke o ribarskim kvotama prešle u ruke Europske komisije. Istina je, naravno, da takve ingerencije prelaze u ruke Bruxellesa danom pristupa Hrvatske kao punopravnoga člana. "Nevolja" je samo da priznanje te jednostavne činjenice zahtijeva da se kao uvod u pregovore o ulasku u veće integracije najprije konkretno odgovori na jednostavno, ali ključno pitanje: Što jedna i druga strana dobiva, a što gubi?
Posebnu ulogu u toj kampanji zauzimaju igre i nagađanja o datumu željenoga ulaska u Europsku uniju, koje su dio našega političkog folklora, a što Unijini diplomati posredno rabe kao sredstvo hladno-toplog pregovaračkog omekšavanja i pritiska. Hrvatsko se diplomatsko neiskustvo pri tome često iskazuje u nespremnosti osluškivanja relevantnih glasova i njihove pomne odvage.
Jedan takav relevantan glas čuo se u Zagrebu prije nekoliko tjedana kad je ravnatelj Kraljevskog instituta za vanjsku politiku iz Londona Victor Bulmer-Thomas akademski hladno izložio razloge zašto ne očekuje skoro primanje Hrvatske u Uniju. Primjerice, novinarku Novog lista (9. studenoga 2003.) podsjetio je na nekoliko jednostavnih činjenica, koje kampanja dezinformiranja skriva kao zmija noge.
Prvo, pitanje primitka Hrvatske u Europsku uniju nema veze s nekakvom pravdom, nego isključivo s političkom prosudbom. Drugo, ta se prosudba ne radi primarno u Europskoj komisiji s kojom mi inaće pregovaramo, nego u Vijeću ministara suverenih zemalja koje čine Uniju. Treće, u toj će se ministarskoj prosudbi odvagivati je li Hrvatska sa svojim udjelom od jedan posto europskoga stanovnistva i pola posto nacionalnog dohotka zanimljivija kao primjer Balkanu da se može uspjeti, ili će se kao zemlja, čiji nacionalni proizvod čini gotovo polovicu ukupnog proizvoda tzv. zapadnog Balkana, koristiti kao kotač zamašnjak toga područja.
Nakon toga hladnog britanskog sažetka imali smo prilike čuti i nekoliko optimističnijih predizbornih njemačkih poruka. Jedna od prvih mudrosti ako se Hrvatska želi ponašati kao suverena zemlja jest da shvati da Europska unija nije jedinstvena asocijacija i pomno se suočava i s onim što se ne uklapa u vlastita priželjkivanja i interese.
BRANKO SALAJ, Vjesnik, subota, 6. prosinca 2003.
Autor je magistar ekonomije i publicist, bivši hrvatski veleposlanik.
|