Cilj je stvoriti dojam da Hrvatska kao mala zemlja nema nikakve pregovaraÄke težine pa kao najnormalniju stvar mora prihvatiti da je njena suverenost samo formalne prirode.
Time se objektivizira zahtjev potpune podložnosti velesili u Äijoj se interesnoj sferi Hrvatska nalazi, te se njoj pripisuje pravo da diktira uvjete politiÄkog života i meÄ‘unarodne obveze bez obzira na stanje meÄ‘usobnih ugovornih odnosa.
Ili, kako je na televiziji ustvrdio ravnatelj hrvatskog Instituta za meÄ‘unarodne odnose braneći pravo europskih veleposlanika da se neposredno mijeÅ¡aju u parlamentarni i politiÄki život Hrvatske: "Kad smo zatražili prijam u Europsku uniju, prihvatili smo podjelu suvereniteta" (1. program HTV-a, »Meridijan 16«, 2. studenoga 2003.).
A na viÅ¡e strana u hrvatskim medijima bilo je ushićenih poklika kako taj diplomatski faux pas zapravo samo pokazuje da se na nas već raÄuna kao dio integrirane Europe. Å to se "babi tilo to se babi snilo!"
Medijska kampanja, koja podsjeća na agitpropovsku tehniku nekih prošlih dana, široko je postavljena. Koristi malodušje, hranjeno legitimnim nezadovoljstvom stanjem u gospodarstvu i društvu uopće, širi uopćene žalopojke o diplomatskoj nemoći male zemlje i tvrdi kako je nacionalna suverenost u znaku globalizacijskih i integracijskih kretanja ionako izgubila svaku relevantnost.
Nameće se tako teza da mala zemlja u svom ukljuÄivanju u sÅ¡ire integracije niti može niti treba razmiÅ¡ljati o svojim interesima, odnosno biti pripravna braniti ih i, koliko god svjesna vlastitih ogranićenja, o njima žustro pregovarati s velesilom (velesilama).
U to se onda ukljuÄuju incidenti poput spomenutog neprimjerenog upada veleposlanika zemalja Europske unije u hrvatska politiÄka zbivanja. Jedna se stranka u njihovim oÄima diskvalificira Äak i zato Å¡to "stalno naglaÅ¡ava da su interesi Hrvatske razliÄiti od interesa Europske unije".
Navodni interesni sklad muti na neÅ¡to konkretnijoj, a za veleposlanike jamaÄno ne manje zanimljivoj, razini i programsko zalaganje te stranke za "zabranu prodavanja hrvatskih nekretnina strancima" (Vjesnik, 3. prosinca 2003).
To je oÄito posebice zaboljelo predstavnika one zemlje koja je prema naÅ¡oj obali iskazivala tisućljetne pretenzije i Äiji je zapaženi dužnosnik, Adolfo Urso, zamjenik ministra gospodarstva, nedavno napisao:
"Na Balkanu Italija ima svoju vojsku, pet i pol tisuća vojnika, najviÅ¡e od svih.... Zona slobodne trgovine na Balkanu bit će velika prigoda za naÅ¡a poduzeća. U toj će zoni bdjeti naÅ¡a vojska i vojske drugih europskih nacija. U njoj će ponajprije djelovati, tome se nadamo, naÅ¡a poduzeća zajedno s drugim europskim poduzećima. To je zona naÅ¡ega primarnog strateÅ¡kog interesa. Ovdje... je dio budućnosti naÅ¡ega gospodarstva i, prema tome, naÅ¡eg druÅ¡tva. Zadnjih deset godina proÅ¡log stoljeća Balkan je bio crna rupa Europe. Sljedećih deset godina bit će kotaÄ zamaÅ¡njak Europe. I ponovno će rasti Venecijanska Republika."
OÄito je, dakle, da ima zemalja koje se Äak ni u svom predsjedateljskom razdoblju ne opterećuju previÅ¡e europskom perspektivom već guraju neku vlastitu politiku, koja je u antifaÅ¡istiÄkoj borbi tijekom Drugoga svjetskog rata dobila odgovarajući, definitivan i hrvatskom krvlju skupo plaćen odgovor.
Zna se, doduÅ¡e, da se ni stvaranje niti Å¡irenje Europske unije nisu odvijali u zanosu nekog idealnog sklada nego su uvijek bili rezultat teÅ¡kih pregovora i odvage nacionalnih interesa i velikih i malih država. Nije zato sluÄajno da Unija, unatoÄ mnogim pokuÅ¡ajima, joÅ¡ nema zajedniÄku vanjsku i sigurnosnu politiku pa i to stvara prostor sanjarijama g. Ursa o novom procvatu Venecijanske Republike. UnatoÄ velikim internim europskim podjelama, spram hrvatskog se opÄinstva marljivo i sustavno projicira vizija navodnog europskog sklada probitaka. Umjesto da se hrvatska molba za primanje u Europsku uniju najavi kao ulazak u fazu pregovaraÄke (iako po naravi stvari neravnopravne) odvage interesa jedne i druge strane, molba se prikazuje kao zahtjev za mjesto u repu skruÅ¡enog Äekanja na terapiju kod strogog ali pravednog psihijatra.
On će – a tu je i kljuÄ stalnog, i evidentno himbenog, uvjeravanja da su kriteriji jednaki za sve – odabrati one koji će s vremenom biti pripuÅ¡teni do podnožja bogate europske trpeze te, kao u veÄini bajki, uz stol ili pod njim biti sretni za sve vijekove.
Stvarnost je, naravno, uvijek bila i joÅ¡ uvijek jest posve drukÄija. Države koje pristupaju Uniji ne odustaju od najveÄeg dijela vlastite suverenosti sve do dana pristupa Uniji. Jedine su iznimke one specifiÄno nabrojene ugovorne obveze koje zemlje u procesu približavanja Uniji preuzimaju kako bi Äim bezbolnije mogle urasti u nju kad postanu formalne Älanice. Hrvatska se pak već odrekla znaÄajnih dijelova suverenosti, ali ne kao odraz nekih objektivnih zadatosti već kao rezultat golemih promaÅ¡aja ili krivo zamiÅ¡ljenog pristupa u dogovaranju naÅ¡eg Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) s Europskom unijom. OgraniÄeni prijenos suverenosti, na koje su kandidati za ulazak pristajali u sklopu prijaÅ¡njih tzv. europskih sporazuma, bio je vezan uz prihvaćanje njihove kandidature i jasna pravila njihova ulaska u Å¡iru zajednicu.
Hrvatska je vlada, naprotiv, u svom odricanju suverenosti otiÅ¡la znatno dalje a da za uzvrat nije dobila Äak ni kandidatski status. Primjerice, Hrvatska je kao nekakav maglovit "potencijalni kandidat" obećala prodavati graÄ‘anima zemalja Unije svoje tražene nekretnine već Äetiri godine nakon Å¡to SSP stupi na snagu, a Poljska je za tu istu obvezu dobila osmogodiÅ¡nji predah nakon Å¡to postane Älanicom. Pa ipak Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju predstavljen je javnosti i parlamentu kao vrhunac naÅ¡e diplomatske uspjeÅ¡nosti, Å¡to se spomenutom medijskom kampanjom dodatno uÄvršćuje, a sada se veleposlanickim istupima Äak proskribiraju politiÄka stajaliÅ¡ta koja se to uopće usuÄ‘uju dovoditi u pitanje.
Nedavne zavrzlame u vezi s proglaÅ¡enjem ekoloÅ¡ko-ribolovne zone na Jadranu pružile su proizvoÄ‘aÄima medijskih magli priliku da nastave grubo dezinformirati javnost. Na primjer, Äak i diplomatski dopisnik ovih ozbiljnih novina meÄ‘u ostalim je netoÄnostima kategoriÄki ustvrdio kako bi možebitnim prihvaćanjem Hrvatske kao kandidata, odluke o ribarskim kvotama preÅ¡le u ruke Europske komisije. Istina je, naravno, da takve ingerencije prelaze u ruke Bruxellesa danom pristupa Hrvatske kao punopravnoga Älana. "Nevolja" je samo da priznanje te jednostavne Äinjenice zahtijeva da se kao uvod u pregovore o ulasku u veće integracije najprije konkretno odgovori na jednostavno, ali kljuÄno pitanje: Å to jedna i druga strana dobiva, a Å¡to gubi?
Posebnu ulogu u toj kampanji zauzimaju igre i nagaÄ‘anja o datumu željenoga ulaska u Europsku uniju, koje su dio naÅ¡ega politiÄkog folklora, a Å¡to Unijini diplomati posredno rabe kao sredstvo hladno-toplog pregovaraÄkog omekÅ¡avanja i pritiska. Hrvatsko se diplomatsko neiskustvo pri tome Äesto iskazuje u nespremnosti osluÅ¡kivanja relevantnih glasova i njihove pomne odvage.
Jedan takav relevantan glas Äuo se u Zagrebu prije nekoliko tjedana kad je ravnatelj Kraljevskog instituta za vanjsku politiku iz Londona Victor Bulmer-Thomas akademski hladno izložio razloge zaÅ¡to ne oÄekuje skoro primanje Hrvatske u Uniju. Primjerice, novinarku Novog lista (9. studenoga 2003.) podsjetio je na nekoliko jednostavnih Äinjenica, koje kampanja dezinformiranja skriva kao zmija noge.
Prvo, pitanje primitka Hrvatske u Europsku uniju nema veze s nekakvom pravdom, nego iskljuÄivo s politiÄkom prosudbom. Drugo, ta se prosudba ne radi primarno u Europskoj komisiji s kojom mi inaće pregovaramo, nego u Vijeću ministara suverenih zemalja koje Äine Uniju. Treće, u toj će se ministarskoj prosudbi odvagivati je li Hrvatska sa svojim udjelom od jedan posto europskoga stanovnistva i pola posto nacionalnog dohotka zanimljivija kao primjer Balkanu da se može uspjeti, ili će se kao zemlja, Äiji nacionalni proizvod Äini gotovo polovicu ukupnog proizvoda tzv. zapadnog Balkana, koristiti kao kotaÄ zamaÅ¡njak toga podruÄja.
Nakon toga hladnog britanskog sažetka imali smo prilike Äuti i nekoliko optimistiÄnijih predizbornih njemaÄkih poruka. Jedna od prvih mudrosti ako se Hrvatska želi ponaÅ¡ati kao suverena zemlja jest da shvati da Europska unija nije jedinstvena asocijacija i pomno se suoÄava i s onim Å¡to se ne uklapa u vlastita priželjkivanja i interese.
BRANKO SALAJ, Vjesnik, subota, 6. prosinca 2003.
Autor je magistar ekonomije i publicist, bivši hrvatski veleposlanik.
|
