Amerikanci imaju i Kuću slavnih obavještajaca, a samo rijetki imaju tu čast naći se u njoj. Ivan Šarac, podrijetlom Hrvat, prije nekoliko godina dobio je u njoj mjesto. Prvi je, dakle, i jedini Hrvat u Kući slavnih američkih obavještajaca. Bio je to najveći znak priznanja američke države gospodinu Šarcu, obavještajcu i vojnom atašeu, za sve rezultate koje je ostvario u svojoj karijeri.

Ivan Šarac otišao je 1962. godine u Austriju gdje je dobio politički azil, a onda uskoro odatle u SAD gdje je pozvan u vojsku koja je u to doba bila obvezna kada je i započela njegova prebogata i osebujna vojna karijera. Bio je u svim ratovima, od Vijetnama do ovih novijih. Za nas je posebice značajno što je u Hrvatskoj bio na dužnosti američkog vojnog atašea u američkom veleposlanstvu, te je potanko upućen u sve što se događalo.

Ove godine je s obitelji boravio nekoliko tjedana u Hrvatskoj, a dio odmora proveo je i u Tomislavgradu.

S gospodinom Šarcom razgovaramo o mnogočemu i već na početku nam je jasno kako je riječ o zaista nesvakidašnjem čovjeku koji 'sve zna', ali s obzirom na narav posla koji je cijeli život radio u službi SAD-a, razumljivo nam je i bez njegova upozorenja da najveći dio ne možemo objaviti. Budući da je Ivan Šarac bio veliki poznavatelj, prijatel i partner hrvatskog generala Ante Gotovine, ratnoga zapovjednika koji je na političkom sudu u Haagu osuđen na 24 godine zatvora, a da mu nisu dokazali ni jedan konkretan krimen, logično je da je veći dio susreta s ovim slavnim američkim obavještajcem prošao u razgovoru o samome generalu Anti Gotovini.

Već na početku kaže:
'Vijest o njegovoj osudi na 24 godine zatvora bila je zastrašujuća za mene, ali i za sve nas koji poznajemo generala Antu Gotovinu. Toga dana, 15. travnja, bio sam na poslu, u Washingtonu, kada mi je poslana poruka o presudi. Malo je reči da je za mene i moje kolege, koji mnogo znamo o Gotovini, ta vijest bila toliko nevjerojatna i razočaravajuća. Svi moji kolege koji su 90-tih, sve do 2000. godine bili u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini, a znali su Antu, nisu jednostavno mogli povjerovati da je to moguće. Ima nas više koji generala Gotovinu vrhunski poznajemo. Nismo mogli doći k sebi. Znate, u svim vojnim operacijama ima pojedinaca koji počine određena kaznena djela. Primjerice, kada je naša, američka vojska došla na Kosovo, nekoliko je vojnika silovalo i ubilo jednu mladu djevojku. Oni su uhićeni i suđeno im je, ali nitko nije prozivao njihova zapovjednika bataljuna ili brigade za to što se dogodilo. U Iraku se u svim tamo nazočnim vojskama događalo da su pojedinci počinili kriminalna djela, ali se ni u jednom slučaju nije sudilo njihovim zapovjednicima, jer su pojedinci odgovorni. Zato je nevjerojatna presuda generlu Gotovini u Haagu. Bio sam u Kninu 1995. godine, drugoga dana Oluje. Naš veleposlanik Peter Galbraith odobrio mi je da odem tamo. Opće poznato je da je tri dana poslije general Gotovina bio u zapadnoj Bosni, jer se operacija nastavljala dalje s ciljem da se zaštiti Bihać. Srbi su dobili nekoliko brigada pojačanja iz istočnoga dijela BiH i iz Srbije pa je Bihaću prijetila smrtna opasnost, opasnost da ta enklava padne, a onda i genocid takvih proporcija kakav je bio samo u Drugome svjetskom ratu.'

Gospodin Šarac suglasan je s našom konstatacijom da Amerika nikada ne bi dopustila da joj osude generala na način na koji je osuđen hrvatski general Gotovina.

'Ne, ni u kom slučaju. U svim ratovima, od Korejskog, Vijetnamskog do rata u Panami, Grenadi, Iraku u Afganistanu, svugdje je bilo zlodjela pojedinaca, pojedinci su za to i kažnjeni, ali nikada zapovjednici.' Smatra on.

Susret s Leslijem u Kninu

Može li general Gotovina, onakav kakvog ga poznajete, uopće počiniti kaznena djela koja su mu stavljena na teret, nastavljmo razgovor sa željom da nam Ivan Šarac pobliže približi vlastitu percepciju generala Gotovine, a on odgovara:

'Ne, to je apsolutno nemoguće pod bilo kakvim uvjetima. On to nikada sebi ne bi dopustio. Kad smo se upoznali 1992. godine, prvo što nas je on pitao jest da mu damo zakone ratovanja naše kopnene vojske i Ženevsku konvenciju. Ženevsku konvenciju na francuskom je dobio od Francuza, zatim je isto tražio od Nijemaca na njemačkom i od nas na engleskom. I mi smo mu to dali. Poslije, kada je operacija započela, bili smo upoznati s činjenicom da je general Gotovina dao zapovijed svim svojim zapovjednicima da se ne smiju kršiti zakoni ratovanja i Ženevske konvencije. Ni pod kojim uvjetima se, dakle, ne bi moglo dogoditi da on krši te zakone'.

Pa ipak, unatoč takvim ocjenam hrvatskog generala, Gotovina je u haagu drakonski osuđen, a u korist optužbe nastupili su kanadski časnici, koji su u doba rata bili u Kninu i u Hrvatskoj. Jedan od njih je i general Leslie koji je slao, poslije se otkrilo, lažna izvješća iz Knina koja su teško optuživala Hrvatsku vojsku i generala Gotovinu. O tome Šarac kaže:

'Amerikanci i Kanađani veliki su susjedi. U 80-tim godinama prošloga stoljeća, naše i njihove specijalne jedinice održavale su zajedničke vježbe. Mi smo odlazili kod njih, oni kod nas, ali ovo što su Kanađani odigrali u slučaju Hrvatske, Knina i Oluje, to je tako nevjerojatno. Nevjerojatno je da neki časnici i postrojbe NATO snaga mogu tako nastupaati. Kada sam došao u Knin drugoga dana Oluje, u vojnu bazu, Lesli je bio unutra, u vojnoj bazi, nije uopće izlazio u grad Knin. Iz vojne baze izašao je tek kad smo mi došli, došao je do žice. Pitao sam ga je li uopće igdje bio. Odgovorio je da nije. Moj kolega Sadler pitao ga je, zatim, zašto onda daje izjave i intervjue pune dezinformacija o stanju u Kninu, primjerice za kanadski radio, ako nigdje nije bio i nije izlazio iz vojne baze, te kako mu je bilo moguće odrediti jačinu topničkog udara hrvatskih snaga. Leslie u toj vojnoj bazi, naime, nije mogao vidjeti ni pod kojim kutom dolaze topnički udari, od kuda uopće dolaze. On je samo nagađao, šutio je i govorio da je takva izvješća dobio od svojih ljudi, izvora, ali ne otkrivajući koji su to izvori. Kad budem pisao knjigu, o tomu ću opširno pisati, kao što ću pisati i o operaciji u Medačkom džepu u sklopu koje su Kanađani izmislili nekakvu svoju bitku s hrvatskim snagama.'

Hrvatska je nedavno obilježila 16. obljetnicu oslobodilačke operacije Oluja. Ta je operacija izložena sustavnoj kompromitaciji od strane srpskih političko-obavještajnih struktura u Srbiji, ali i njihovih izdanaka u Hrvatskoj, te u djelovanju haaškog tužiteljstva. No sjećamo se da su upravo Amerikanci odmah po njezinu svršetku 1995. godine jasno istaknuli da je Oluja bila besprijekorna i briljantna profesionalna oslobodilačka akcija. Američka ocjena je, dakako, temeljena na operativnim izvješćima njihovih ljudi na terenu, a prvi izravni svjedok bio je upravo Ivan Šarac. On ne krije da je upravo takve ocjene slao svojim nadreženima. S obzirom da se generalima Markaču i Gotovini sudilo kao sudionicima tzv. Zločinačkog pothvata u Oluji, očekivalo se da će ovaj najizravniji svjedok događaja s terena, dakle Ivan Šarac, biti pozvan u Haag u ulozi svjedoka Gotovinine obrane, no to se nije dogodilo Zašto?

Moja Amerika je dopustila svima nam da budemo na pomoći generalu Gotovini

'Ne mogu o tome govoriti. No kad je obrana tražila moguće svjedoke s američke strane, mene, Sadlera, Herricka i druge kolege, svi smo dobili odobrenje američke vlade da možemo svjedočiti. Sastao sam se s odvjetnikom Lukom Mišetićem i njegovim timom u State Departmentu, odgovorio sam na sva pitanja koja su ih zanimala i očekivao sam da ću biti pozvan, i ja i Sadler. Zašto nas nisu pozvali kao svjedoke, ne znam, ne mogu komentirati, nisam odvjetnik. Optužba je imala 150 svjedoka, a obrana je uzela samo 27. Nevjerojatno je da nisu iskoristili sve prilike i sve svjedoke. Inače, kad je jedan moj kolega, koji radi kao odvjetnik, vidio optužnicu, rekao je: 'Radim kao vojni tužitelj 30 godina, ali kada bi mi netko zapovjedio ovaj slučaj, rekao bih - ne, jer je optužnica apsurdna i nikako se ne može dobiti.'

Na licu gospodina Šarca vidi se da mu je žao što nije svjedočio u korist generala Gotovine. Vjeruje da bi mu to pomoglo. Umjesto njega, Gotovinin tim pozvao je za svjedoke njegova kolegu Hericka, koji je međutim, otišao iz Hrvatske dan uoči Oluje, i tadašnjeg američkog veleposlanika Petera Galbraitha. Od svih njih, međutim, samo je Šarac bio u Kninu in tempore criminis i nema dvojbe da je mogao pružiti obilje konkretnih podataka koji bi dočarali Sudu pravu istinu o generalu Gotovini. Na suđenju hrvatskim generalima, svjedok Herick nije ni pitan o okolnostima koje su tada vladale u Kninu, nego se izjašnjavao o kvaliteti izvješća jednog UN-ova promatrača.

Pa ipak, kako je po općem uvjerenju politika u ovom slučaju unaprijed osudila Gotovinu i Markača, malo je vjerojatno da bi svjedočenje Ivana Šarca bitno promijenilo ishod suđenja. Odgovarajući na tu našu primjedbu, šarac kaže:

'Nisam mjerodavan da bilo što kažem o tomu. Tamo je bio veleposlanik Galbraith koji je govorio u ime svih nas. Bilo je i drugih naših časnika, a jedan general je rekao istinu, ono što smo svi mi znali. Ali smatram da bi moje svjedočenje pomoglo zato što sam Gotovinu poznavao osobno. Ja sam imao uvida u njegove operacije, nebrojeno sam puta posjetio njegovo zapovjedništvo u Splitu i u Zadru. Bili smo nazočni na vježbama, na otvaranju škole za specijalne jedinice, svugdje smo bili. Mi sm na njega računali u smislu, on je naš, misleći pritom da je istreniran, odrastao i proslavio se kao profesionalac po standardima NATO-a. S Gotovinom smo imali usku suradnju. Naš interes je bio da naše zapovjedništvo zna istinu, a Gotovina nije od nas ništa krio zato što je smatrao da samo istina može pomoći Hrvatskoj u međunarodnoj zajednici. Zato i jesmo razočarani ponašanjem naših susjeda Kanađana'.

Topnički dnevnici velika su glupost

Gotovina je osuđen za tobožnju prekomjernu, odnosno neselektivnu uporabu topništva pri oslobađanju Knina, podsjećamo Šarca, na što on odgovara:

'Kada se govori o planovima uporabe topništva, onda se o njima može govoriti samo za početnu borbu. Jednom kad borba počne, nema čvrstih planova. To vam je isto kao i kad trener ili menadžer pripremaju tim za nogometnu utakmicu s jednom koncepcijom i planom, a onda kad utakmica počne, svi zakoni se mijenjaju.
Postoje neke činjenice koje su kontroverzna. Ne može biti prekomjernog granatiranja u vlastitoj obrani. Kad se braniš, onda imaš pravo koristiti topništvo prema vlastitoj procjeni i mogućnostima. Drugo, kako može biti prekomjernog granatiranja ako se braniš u svojoj zemlji i u svojemu gradu od snaga koje su te napale i okupirale ti prostor. Vojni ciljevi, napokon, točno su se znali. Mi svi, dakle 50 obavještajaca iz raznih zemalja, bili smo u Kninu i svi smo vidjeli i znali da nije bilo nikakva dokaza o prekomjernom granatiranju. Ušli smo u srpsko zapovjedništvo, a da je bilo prekomjernog granatiranja, onda te zgrade ne bi bilo tamol ni svih stvari koje su pronađene u njoj. Vojni objekti i ciljevi nisu samo tamo gdje su tenkovi i topovi, vojni objekti su zapovjedništva, komunikacije...'

Hoćete reči da je ono što je Haag tražio, topničke dnevnike od Hrvatske, zapravo glupost?

'Da, to je najveća glupost. To ne postoji. Mi smo znali i gdje su ciljevi i ništa nije bilo sporno. Za Vidovdan 1995. Srbi su imali smotru svoje vojske na Crvenoj zemlji kod Knina. Te sam slike imao i o tomu sam mislio govoriti u Haagu da su me pozvali za svjedoka. Srbi su, dakle, organizirali smotru i kad se gleda broj postrojba koje su pokazali, onda se mora vidjeti, a bilo je u Kninu i 50 drugih stranih obavještajaca koji su vidjeli sve to i obavještavali svoje nadređene, onda se mora znati, a to su svi zaključili, da će Hrvatska vojska imati pune ruke posla prije nego što izvede zadaću. Srbi su bili snažni i brojni. Gotovina i drugi generali morali su, dakle, računati i planirati da će naići na jak otpor i da će se morati boriti te da će biti žrtava na obje strane. Slika koja se vidjela kod srpske vojske pokazivala je da se oni nadaju i da se pripremaju te da će se boriti za svaku stopu teritorija koji su kontrolirali.'

Ivan Šarac odbacuje tvrdnje koje se s vremena na vrijeme ponavljaju da je njegova zemlja, SAD, pripremila Hrvatskoj oslobodilačku operaciju Oluja.

'Ne', kaže on, 'svi planovi proizvod su Hrvatske vojske i hrvatskog planiranja. MPRI je privatna kompanija, ona nije imala zadaću da to radi. Bili smo nas dvojica u uredu vojnog atašea i mi smo surađivali, ali nismo planirali. I sve što je napravljeno, napravljeno je sa spremnošću i profesionalizmom hrvatskih časnika i hrvatskih generala koji su vodili vojsku'.

Odmah bi Amerika prekinula suradnju da je išta bilo sporno

U provedbi oslobodilačke akcije Oluja američki obavještajci nisu opazili ništa sporno ni problematično. Da su evidentirali bilo kakvo nečasno ponašanje Hrvatske vojske ili kršenje zakona ratovanja i Ženevske konvencije, odmah bi obavijestili svoje nadređene. Nema uopće dvojbe da bih ja to zapisao u svom izvješću i pritom me nimalo ne bi priječila činjenica što sam podrijetlom Hrvat. Ja sam prije svega u toj ulozi bio i ostao časnik američke vojske i svoje američke države. Dokaz da ničega nije bilo spornoga, jest i činjenica da smo svi mi pisali gotovo ista izvješća, podsjeća Šarac.
Prigovori takve vrste jednostavno su neistiniti. Kad sam došao u Zagreb, došao sam kao američki časnik. Služio sam kao američki časnik zato što sam hrvatskog podrijetla i što sam poznavao jezik. U mojoj karijeri, govorio sam s osam jezika. Kamo god sam poslan, poslan sam kao časnik koji zastupa američku vojsku i svoj američki narod. Da nisam bio objektivan, to bi sankcionirali moji nadređeni. Čovjek može u ovom poslu napraviti samo jednu pogrešku. Ako napiše krivi izvještaj i to analitičari otkriju, onda uzalud poslije može napisati stotine ispravnih izvještaja. Izgubili ste zauvijek vjerodostojnost. U mom slučaju to se nije dogodilo.'

Govoreći o svemu tome, on nastavlja:

'Nikada vojna suradnja između Washingtrona i Zagreba nije usporena ni osporena, čak ni onda kada se nešto pojavilo oko čega se dvije strane ne slažu. Mi smo svojega veleposlanika Galbraitha, ali i još više razine, obavijestili gdje smo bili, s kim i o čemu smo razgovarali. I da se primijetilo da nešto nije u redu, da je nešto kriminalno, sve bi aktivnosti bile suspendirane. Upravo takve su bile reakcije kada se američki interesi nisu slagali s drugim državama, u Pakistanu, Siriji ili bilo gdje. Vojna bi se suradnja odmah suspendirala. Tako bi se dogodilo i s Hrvatskom da nije bilo sve u redu.'

Samu optužbu za udruženi zločinački pothvat, koja je očito poslužila Haaškome sudu da izrekne okrutne kazne dvojici generala u nedostatku nekih konkretnih dokaza protiv njih, gospodin Šarac smatra nebulozom koja nikome nije jasna. Kaže da je pročitao podosta literature i konzultirao mnoge stručnjake, ali nitko mu od njih nije mogao objasniti kako je to moguće kad takvo što nigdje nije postojalo.

'Nigdje se takav način suđenja nije mogao dogoditi i nikada ni poslije jednoga rata koje poznajem. Mi sigurno ne bismo surađivali s Hrvatskom da je postojao tzv. Udruženi zločinački pothvt', kaže Šarac.

Optužnica i presuda predstavlja golemo iznenađenje za američku stranu koja je poznavala i poštovala generala Gotovinu. Nastavak suradnje s njim planiran je i očekivan i poslije svršetka Domovinskoga rata. Uostalom, po broju hrvatskih kadeta na američkim vojnim akademijama vidi se koliko je to bila uska i prijateljska suradnja između dviju zemalja. Hrvatska je, naime, napominje Šarac, imala najviše kandidata na zrakoplovnoj, kopnenoj, mornaričkoj, pješačkoj akademiji od svih drugih država. Zapovjednik svake akademije imao je pravo sam odlučiti tko će doći na jedno mjesto i svi oni predali su ta mjesta kandidatima Hrvatske vojske. Da je bilo ikakve sumnje u pogledu čistoće hrvatskoga ratovanja, da je bilo zločina i kriminala, a ovdje ne govorimo o pojedincima, nego o operaciji na nacionalnoj razini, toga zacijelo ne bi bilo.

Gotovini nije bila potrebna vojna akademija

Za Ivana Šarca nema nikakve sumnje: general Gotovina vrhunski je časnik, a prigovor da general Gotovina ipak nema klasičnu vojnu izobrazbu, odnosno vojnu akademiju, Šarac naziva pogoreškom u razmišljanju, jer kaže da ima mnogo država u čijim vojskama časnici nemaju akademiju. Primjerice, mnogi visoki časnici u engleskoj vojsci nemaju vojnu akademiju.

'Gotovina je proveo 20 godina u Legiji i za tih 20 godina on je izučio sve što je mogao izučiti na bilo kojoj akademiji. I to se pokazalo od početka kad je preuzeo Hrvatsku vojsku', objašnjava Šarac. On se slaže da takvi prigovori dolaze iz redova bivših oficira JNA koji su postali ljubomorni na Gotovinu zato što je njemu pripala ratna slava.
'Činili ste velike pogreške kada su prvi kadeti završili američke akademije i došli natrag u Hrvatsku vojsku, a onda dovedeni u podređeni položaj ljudima koji su izrasli u JNA. Takvi su bili ljubomorni prema novopridošlim ćasnicima. Mi smo toliko puta o tom problemu razgovarali. To je bila golema pogreška, jer je toliko u te mlade ljude uloženo i s hrvatske strane i s američke strane. Znanje tih ljudi ostalo je neiskorišteno'.

Gospodin Šarac još jednom podsjeća da njegovo mišljenje o generalu Gotovini dijele svi američki časnici koji su ga poznavali. Do dana današnjeg.

'Bio sam u Stutgartu sa specijalnim jedinicama za Europu i kad je general Gotovina uhićen, onda mi je kolega rekao: 'Na žalost, čuo sam lošu vijest da je naš prijatelj uhićen.' Profesionalni ljudi specijalci imaju drukčiji kod za ponašanje. Ne mijenja se mišljenje od danas do sutra. Ako je ponašanje profesionalno, ako je suradnja profesionalna, onda se to cijeni i poštuje'.

Za vrijeme obavljanja svog posla vojnog atašea, ali i prije i poslije toga, Šarac je upoznao mnoge hrvatske političare. Domaće i strane optužbe na račun prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana da je s Miloševićem dijelio Bosnu i Hercegovinu smatra podvalama.

'Tuđman je samo imao osjećaj obveze pomoći hrvatskom narodu jer, generalno, da nije Hrvatska vojska došla na Kupres, a u Šuici je bila zadnja crta, Srbi bi došli nadomak Sinju i Splitu i Hrvatska bi bila prerezana na dva dijela. Upravo je i bio plan Srba s tenkovskom brigadom iz Gornjeg Malovana pregaziti Šuicu i da su prošli, Split bi im bio na dlanu. Srpska namjera bila je proboj i zauzimanje Splita. JNA je imao cijelu tenkovsku brigadu u Gornjem Malovanu. Moji svi Duvnjaci znaju za mjesto gdje je Ante bio pripremio zamku za tenkovsku brigadu. Ante je izabrao mjesto zapadno od sela Stipanjica prema Sinju'.

U svim tim okolnostima general Gotovina stvarao je Hrvatsku vojsku koja je na vojnički profisionalan i častan način oslobodila svoju zemlju. Prigovori da je nakon Oluje bilo pojedinačnih kaznenih djela ne tiču se generala Gotovine, smatra Šarac, nego konkretnih pojedinaca.

'Moji šefovi znali su da su to pojedinci i nikomu nije palo na pamet optuživati HV i hrvatski sustav. Kriminalaca ima svugdje. Svako jutro u Washingtonu na lokalnoj televiziji najprije vam kažu koliko je ubijenih i ranjenih te noći i intko ne kaže da je Amerika zločinačka država zbog toga. Velika je pogreška što vrhunski časnik general Ante Gotovina, siguran sam, nevin čovjek, leži u haaškoj tamnici', drži Ivan Šarac koji ne skriva da je razočaran i u hrvatske političare. Jednog od njih, Ivu Sanadera, susreo je u Belgiji 2004. 'Na moje neugodno iznenađenje, Sanader me pitao znamo li gdje je Gotovina. Valjda je očekivao da mu potvrdimo i kažemo gdje je pa da ga on uhiti i o tome slavodobitno obavijesti Haaški sud. Vjerojatno se plašio da mu slavu ne preotme Stjepan Mesić', kaže Šarac.
'Unatoč svim nevjerojatnim okolnostima, a jedna ot tih okolnosti je i da je Hrvatska imala sve donedavno neprijatlejske doušnike u vlastitim redovima, kako u kopnenoj vojsci tako i u Hrvatskoj ratnoj mornarici, Hrvatska vojska izrasla je u jednu od najspremnijih u sastavu NATO snaga', smatra Ivan Šarac.

Kanađani krali, Ukrajinci trgovali, Pakistanci vozili Srbe kroz slobodni teritorij, a Srbi donedavno imali doušnike u kopnenj Hrvatskoj vojsci i Hrvatskoj ratnoj mornarici

Ivan Šarac namjerava objaviti knjigu o svemu što zna. Jedna od glavnih likova bit će i general Ante Gotovina, jer drži da je nemoguće govoriti o američko-hrvatskoj vojnoj suradnji, a ne spominjati njega. Kao izravni svjedok mnogih događaja i situacija, otkrit će i slučajeve nečasnog ponašanja nekih pripadnika i vojski iz sastava UN snaga. Uz ostalo, upravo su Kanađani, kada su napuštali Daruvar, preko riječke luke pokušavalki prokrijumčariti šest kontejnera. Hrvatski carinik nije im dopuštao ukrcaj u brod dok ne pokažu što je u kontejnerima, ali oni su uporno odbijali. Na kraju su molili Amerikance da utječu na ministra obrane Šuška, koji je bio i kanadski državljanin, da im dopusti ukrcaj. Poslije mnogih konzultacija, Šušak im je to dopustio. Radilo se zapravo o tome da su Kanađani na području Daruvara prilikom pretraživanja kuća ljudima oteli staro oružje iz turskoga doba, puške, sablje i željeli su to odvesti u svoju zemlju, što im je i uspjelo.

Šarac ponavlja da ne može vjerovati kako su se ti ljudi ponašali. Ima, zatim, slučajeva da su pojedini Srbi plaćali pakistanskim pripadnicima UN snaga po sto tadašnjih maraka samo da ih provezu u bornim kolima kroz slobodna hrvatska mjesta. Nadalje, Ukrajinci bi na kamion iskrcan iz broda u Splitu stavili samo naljepnicu UN, odveuzli ga do Mostara, predali ga muslimanima i dobili 10 tisuća maraka, muslimani onda prodali Srbima, a radilo se i o oružju, ali i trgovini svime što su htjeli. Sve je to bilo toliko rašireno i očigledno, toliko smo puta rekli: kad bi političari mogli surađivati kao kriminalci, ne bi bilo rata, potvrđuje nam Ivan Šarac.

Savjetnik Dicka Cheneya slučajno je otkrio ime zaposlenika CIA-e i zvršio je u zatvoru; bilo bi pravilno da vi sudite Mesiću zbog odavanja državnih tajna!

Je li zamislivo da američki predsjednik daje tajne dokumente kao što je činio hrvatski predsjednik Stjepan Mesić koji je davanjem transkripata sa sastanka vojno-političkog vrha na Brijunima najviše doprinio osudi generala Gotovine?

'To je nezamislivo, bilo pod kojim uvjetima, jer svaki predsjednik zaklinje se da će čuvati ustav svoje zemlje. Prije nekoliko godina glavni savjetnik potpredsjednika SAD-a Dicka Cheneya slučajno je otkrio ime zaposlenika CIA-e i zato je otišao u zatvor. Mesić se ponašao kao svaki drugi diktator, isto kao bivši predsjednik Egipta kojem se sada sudi. Bilo bi pravilno i za Mesića i sve ostale koji su predavali državne tajne Haagu. Pa u Rumunjskoj, Poljskoj..., još se vodi potraga za bivšim suradnicima tajnih kokmunističkih služba, a u Hrvatskoj one još i danas vladaju.'

Pupovac je poručivao Đakuli i četnicima da izdrže samo još malo - imam i fotografiju Pupovca s njegovim bratom u odori srpske vojske!

Tijekom srpske agresije susreli ste se, poznato mi je, na pakračkom području s vođom srpskih pobunjenika Veljkom Đakulom. Naime, veleposlanik Galbraith pokušao ga je uvjeriti da se ponaša lojalno kao Milorad Pupovac. Što mu je Đakula odgovorio?

'Kad je veleposlanik Galbraith rekao Đakuli za Pupovca, Đakula je odgovorio: 'Pupovac je najveći hipokrit. Nama dolazi i kaže, izdržite samo malo, a on u Zagrebu uživa kao kralj'. Taj sam podatak namjeravao ostaviti za moju knjigu. Imam i fotografiju Pupovca s njegovim bratom u odori agresorske, srpske vojske. Imam i fotografiju generala Clarka s Ratkom Mladićem. Sve to ću objaviti u svojoj knjizi.'

Ivica Marijačić

Hrvatski list, 25.08.2011.