Neznanje se nije u Hrvatsku samo uvozilo, nego je
najopasnije što su i institucije u Hrvatskoj, protokom
višestoljetnog vremena, sve više pristajale proizvoditi
neznanje, nanoseći i reproducirajući pregoleme,
dugotrajne i raznovrsne štete hrvatskome društvu.
Naslage neznanja u Hrvatskoj su višegeneracijske i
višedimenzionalne. One su duboke, široke i visoke, te
međusobno isprepletene i međuovisne. Zbog toga je
neznanje u Hrvatskoj duboko ukorijenjeno u duhu, umu,
psihi, mentalitetu i emocijama mnogobrojnih pojedinaca,
te gotovo svih organizacija i institucija.
Zbog svega naznačenog je suprotstavljanje neznanju u
Hrvatskoj iznimno, složeno, teško i opasno, jer se
sudara s veoma osmišljenim i izgrađenim izvanhrvatskim
interesima, te sa svim vrstama unutarhrvatskih otpora
koji proizlaze iz naopake strukturiranosti institucija u
Hrvatskoj i iz iracionalne prirode neznanja, predrasuda,
stereotipa i zabluda.
Tko god je u Hrvatskoj pokušavao ili se pokušava
suprotstaviti neznanju nailazio je i nailazi na sve
vrste očekivanih i velikih problema, koji su tipični za
takove situacije, jer oni koji su konzervirali svoju moć
u Hrvatskoj nastoje je makijavelistički očuvati - svim
sredstvima.
Kompleks
manje socijalne i nacionalne vrijednosti
Među najveća opća osnovna neznanja u Hrvatskoj
svakako pripada stereotip kako je Hrvatska mala - po
površini teritorija i broju stanovnika - pa zbog toga
navodno nemože biti samostalne hrvatske države. Ili,
ako Hrvatska već i može biti samostalna država, onda
to navodno nije nikako dobro, ni za Hrvatsku niti za
cijeli svijet. O nerazumnosti ove besmislice - tj.
kompleksu manje socijalne i nacionalne vrijednosti
-moglo bi se nadugačko teoretizirati.
No, za rušenje ovog stereotipa najsnažnija je
činjenica da su i u starijoj i novijoj povijesti
postojale, te da i danas postoje uspješne države koje
su - po broju stanovnika i površini teritorija -
slične ili znatno manje od Hrvatske. Za to je
najbolji, te vremenski i prostorno najbliži, primjer
Republike Slovenije, koja je više nego dvostruko
stanovništvom malobrojnija i površinom manja od
Republike Hrvatske (RH).
Uz to, Slovenija je prvi puta postala samostalna
država 1991. g., što je sigurno bio identitetski i
politički nedostatak u odnosu na hrvatsku povijest.
Slovenija je, kao i Hrvatska, izašla iz istoga
totalitarizma kao i Hrvatska, te su obje zbog toga
naslijedila i mnoge slične probleme. Međutim, Hrvatska
je sada pred društvenim, nacionalnim i državnim
rasulom, a Slovenija je veoma stabilna država sa sve
snažnije konstituiranim državnim i nacionalnim
interesima.
Prvenstveni razlog te goleme razlike je u kakvoći
upravljačkih struktura u Sloveniji i u Hrvatskoj.
Slovenske institucije su veoma samosvjesne, suverene,
obrazovane, nacionalne i socijalne, a institucije u
Hrvatskoj su potpuna suprotnost svemu tome. Tu
dramatičnu razliku proteklih dvadesetak godina možemo
svakodnevno prepoznavati u svim vrstama međudržavnih
slovensko-hrvatskih odnosa: graničnih, političkih,
gospodarskih itd.
Osnovna
hrvatska haška određenja
No, vratimo se hrvatskim haškim problemima. Nakon
nedavne objave prvostupanjske presude i sve žešćeg i
artikuliranijeg nezadovoljstva velike većine hrvatskih
građana, u upravljačkim strukturama u RH se razvija
sve veća panika i raznovrsni bijeg od odgovornosti.
Zajedničko obilježje ove panike i bijega jest
ponavljanje ili proizvodnja još većih količina
neznanja.
Jednim smjerom neznanja se nastoji bitno umanjiti
svijest o svekolikim katastrofama koje će po hrvatsku
budućnost imati haške presude (tim smjerom idu svi
dijelovi Haške mreže). Drugim smjerom neznanja se želi
očuvati javna iluziju kako će se svi problemi riješiti
u žalbenom postupku (glavni zastupnik ovoga smjera je
Vlada RH na čelu s J. Kosor).
Trećim smjerom se odgovorne skupine i pojedinci
međusobno optužuju, kako bi umanjili svoju odgovornost
i prikrili svoje sudioništvo (najglasniji u ovom
smjeru je S. Mesić). Četvrtim smjerom se najviše
vrijeđa zdravu pamet hrvatskih građana jer se tvrdi
kako su protupravnosti, laži i veleizdaja bili navodna
pravna i časna obveza svih državnih dužnosnika i
građana RH (glavni zastupnici ovoga smjera su I.
Josipović i V. Pusić).
Peti smjer je šutnja i promjena fokusa, kao poseban
oblik javnoga govora (u ovom smjeru je najveća gužva;
od M. Bajića do J. Perkovića, J. Manolića i ostalih
znanih i neznanih pozadinaca).
U toj raznovrsnoj i sve zgusnutijoj halabuci nastoji
se prikriti cjelovita istina i njeni dijelovi, te
zamoriti javnost do iscrpljenosti u kojoj će se
odustajati od suočavanja s istinom.
Kako bi se pridonijelo da taj plan ne uspije
potrebno je sažeto izreći nekoliko osnovnih neupitnih
istina.
Prvo, u slučaju "trojice" i "šestorice" stvarno se
sudi hrvatskoj državi pod optužbom da je nastala na
najgorim vrstama ratnih zločina. To znači da se sudi
svim hrvatskim državljanima i hrvatskoj budućnosti.
Drugo, u žalbenom postupku pravnim se sredstvima
nemože i neće biti uklonjena jedina temeljna točka
optužnice, a to je da je Republika Hrvatska "udruženi
(ili "zajednički") zločinački pothvat" (UZP ili ZZP).
Za optužene pojedince je važna visina kazne, ali za RH
je jedino važno što će se osuđujuća presuda (bez
obzira na visinu kazne) temeljiti na "zajedničkom
zločinačkom pothvatu".
Treće, bilo koju korist za RH ili pojedine
optuženike nesmije učiniti ni jedan pojedinac ili
sadašnje skupine u institucijama RH, koji su
sudjelovali u građenju teze o "zajedničkom zločinačkom
pothvatu". Ako, kojim slučajem, bilo tko od njih to i
pokuša učiniti, odmah će završiti prema poučku
detronizacije "Sanader", ili prema još gorim i ovdje
viđenim poučcima. Naime, svi oni su "zapakirani"
korupcijom ili drugim uobičajenim načinima.
I četvrto, najvažnije: sve ključne hrvatske državne
institucije i ključni pojedinci su bitno, sustavno i
dugotrajno zajednički sudjelovali u izgradnji haške
teze da je RH zapravo "zajednički zločinački pothvat".
Osim njih, u to su na različite načine bile uključene
ili uvučene brojne niže institucijske razine u RH i
mnogobrojni pojedinci u njima. Zapitajmo se, tko je to
u institucijama RH odustao od toga protupravnoga i
prljavoga posla, te to javno izrekao i odbio izvršiti
veleizdajničke naloge?
Ključne
institucije i pojedinci
Hrvatski je sabor, kao formalno najviše tijelo
vlasti, donosio niz presudnih katastrofalno
destruktivnih zakonodavnih odluka, i/ili je
imenovanjima, nečinjenjem i na druge načine pokrivao
sve haške i druge deformacije institucijskog sustava u
RH. Između ostalog, već krajem ljeta 1992. g. Sabor je
donio prvi zakon o oprostu, a u proljeće 1996. g. je
izglasan i ključni protuustavni Ustavni zakon o
suradnji s Haškim tribunalom, koji je otvorio sva
kasnija haška i druga vrata svih veleizdaja i rušenja
suverenosti RH.
Sve Vlade RH, od 1996. g., su formalno i stvarno bile
operativni nositelj tzv. suradnje s Haškim tribunalom,
a za tehničke poslove je osnovan i poseban Ured Vlade.
Od 2000. g. je počelo najkriminalnije razdoblje
suradnje, jer je od tada pripremljena i provođena
strategija suradnje s Haškim tužiteljstvom a ne sa
Sudom. Ta kriminalna djelatnost je čak protivna i
Ustavnom zakonu i osnovnim pravnim načelima, jer je
tužiteljstvo stranka u sudskim postupcima.
S time je bila zapečaćena sudbina svih optuženika,
ali i sudbina RH, jer je u toj strategiji državni
sustav RH postao izvršitelj svih - istražnih,
procesnih, političkih, medijskih i drugih - naloga
Haškog tužiteljstva. Glavni haški tužitelji i
tužiteljice su od tada imali status božanstva kod svih
ključnih pojedinaca u sustavu vlasti RH, jer je osobna
karijera svih njih ovisila o volji i mišljenju Haškog
tužiteljstva.
Vlada RH je čak i sama proizvodila lažne dokaze kako
bi pojedini Hrvati mogli biti osuđeni u Hagu, a
najveća žrtva tih krivotvorina je Dario Kordić. Iako
je ovaj skandal premašio traženja Haga i naknadno je
dokazan u Hagu, nije se promijenila ni sudbina D.
Kordića, niti se u Hrvatskoj itko od nadležnih osvrtao
na tu zastrašujuću činjenicu, što zorno svjedoči o
dubini duhovne i upravljačke krize u kojoj se
nalazimo.
Kriminalnu strategiju suradnje s Haškim
tužiteljstvom su pripremili i formalno usvojili Vlada
RH i Hrvatski sabor, a glavni stručni dio posla
odradio je Ivo Josipović, koji je prijedlog strategija
najprije poslao na uvid Haškom tužiteljstvu, a tek
potom Vladi i Saboru. Zbog tih i sličnih poslova Haška
mreža je I. Josipovića nagradila kandidaturom i
pobjedom na predsjedničkim izborima u RH, te sve
njegov dosadašnje poteze treba razumijevati iz te
činjenice.
Bivši
Predsjednik RH (S. Mesić) je dva mandata na mjestu
predsjednika RH "kupio" suradnjom s Haškim
tužiteljstvom, a u tome se posebno ističe njegovo
krivokletstvo, tj. lažno svjedočenje u korist Haškog
tužiteljstva. O tome postoji i dokumentirana knjiga,
no to u Hrvatskoj nije ni okrznulo moć Haške mreže.
Državni odvjetnik Mladen Bajić je postao jedan od
ključnih i najmoćnijih operativaca Haškog tužiteljstva
i Haške mreže u RH. Nakon duge stagnacije, dogodio se
prije desetak godina munjeviti skok karijere i
(pre)dugi opstanak M. Bajića na iznimno moćnom mjestu
Glavnog državnog odvjetnika RH. Bajić je ulaznicu u
Hašku mrežu "kupio" više nego sramotnim odrađivanjem
slučaja Lora.
Haška mreža je u RH - prema haškim kriterijima -
obučila i instalirala dio državnog odvjetništva i
pravosudnog sustava za tzv. nacionalna suđenja za
ratne zločine. U brojnim optužnicama i presudama tog
"hrvatskog" pravosudnog sustava izrečene su daleko
besmislenije, sramotnije i teže inkriminacije na račun
RH, nego što je to izrekla nedavna prvostupanjska
presuda u Hagu.
Ako neko prvostupanjsko vijeće u RH ne pristane
sudjelovati u veleizdajničkoj montaži Haške mreže,
tada na scenu stupa korumpirani Vrhovni sud RH, koji
do besvijesti ponavlja suđenje dok se ne pronađe
sudsko vijeće koje će ispuniti želju Haške mreže.
Glede ovoga najupečatljivije je suđenje u slučaju
Hrastov.
Ustavni sud RH je rekao sve o sebi činjenicom da već
15 godina šuti o ustavnoj tužbi koja je podnesena
protiv Ustavnog zakona o suradnji s Hagom.
Posebno je teško, ali i neophodno važno, suočiti se
i sa činjenicom da je proces razaranja hrvatske države
započeo - vremenski i sadržajno - usporedo s procesom
njezina nastajanja i obrane. O tome potpuno jasno
svjedoči i ova hrvatska haška dimenzija. Naime,
nedvojbeno je da su velike količine dokumenata -
uključujući i ključne državne tajne - stizale u Hag i
godinama prije 2000. godine, a dostavljali su ih moćni
dijelovi strukture i moćni pojedinci iz političke i
izvršne vlasti te obavještajnih službi RH.
O svemu tome uskoro će - radi svojih potreba i
interesa - javno konkretno i argumentirano progovoriti
različiti dijelovi Haškoga tribunala.
Na koncu ovoga kolumnističkog pregleda treba
istaknuti još jednu iznimno važnu činjenicu. A ta je,
da su veliki i ključni dijelovi obrana optuženih
Hrvata bili dijelovi Haške mreže, te su također radili
na štetu svojih branjenika, a s time i na štetu RH.
Ovu temu je osobito važno otvoriti i s njome se
suočiti tijekom žalbenog postupka, kako se u njemu ne
bi nastavili vući katastrofalni potezi obrana.
Primjerice, i pravno i laički je znakovito, da su se
obrane trojice bavile svim i svačim samo ne rušenjem
jedine glavne točke optužnice, tj. "udruženim
zločinačkim pothvatom". To se nikako ne može tumačiti
njihovim neznanjem ili "naivnošću".
Prema svemu naznačenom može se zaključiti da u
institucijskom sustavu RH godinama zaista postoji
golemi udruženi zločinački pothvat, koji sustavno
djeluje protiv interesa države Republike Hrvatske i
hrvatskoga društva. Hrvatski građani su odgovorni
suočiti se u punoj mjeri sa ovom činjenicom.
Suočavanje s istinom obuhvaća i rješavanje problema,
ili uskoro neće biti ni hrvatske države, a potom niti
hrvatskoga društva. Budimo svjesni biblijske mudrosti:
"Samo istina će nas osloboditi".
Josip
Jurčević
kolumna dnevno.hr
|