U Ustavnoj odluci o suverenitetu i samostalnosti u
članku 1. kaže se:
"Republika Hrvatska proglašava se
suverenom i samostalnom državom"
Tim temeljnim državnim aktima nastala
je moderna država Hrvatska i započeo je postupak
razdruživanja novonastale države Hrvatske od drugih
jugoslavenskih federalnih jedinica (republika) i bivše
zajedničke države Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije (krat. SFRJ). Istodobno je pokrenut
postupak za međunarodnopravno priznanje neovisne i
samostalne države Hrvatske.
Zbog specifičnih prilika vezanih uz
status koji je Hrvatska imala u jugoslavenskoj
federaciji, posebice zbog neadekvatne opremljenosti
hrvatskih oružanih snaga i trajne opasnosti vojne
intervencije Jugoslavenske narodne armije (JNA) radi
obaranja legalne vlasti u Republici Hrvatskoj, u
Ustavnoj odluci o suverenitetu i samostalnosti
Hrvatske kazano je (zacijelo iz taktičkih razloga) da
će stupiti na snagu kada je proglasi Sabor Republike
Hrvatske.
Sabor o tome odluku nikada nije donio, a nakon 25. lipnja 1991.
Republika Hrvatska je u svim političkim proklamacijama i aktima kao i u svojemu
praktičnom djelovanju započela svoj neovisan i samostalan državni put.
Primjerice, 26. lipnja 1991. doneseni su u Saboru Zakon o hrvatskom
državljanstvu, Zakon o obrani, Zakon o pravima bivših političkih zatvorenika,
28. lipnja Vrhovno državno vijeće je preporučilo djelomičnu mobilizaciju u
kriznim područjima, 29. lipnja Ministarstvo obrane je uputilo naputak općinskim
organima obrane da ne šalju novake na odsluženje vojnoga roka u JNA i dr.
Prvo
priznanje stiglo je iz Ljubljane
Iz govora predsjednika Republike Hrvatske u Saboru i predsjednika Sabora 25.
lipnja 1991. bilo je jasno istaknuto da Hrvatska toga dana proglašava svoju
neovisnost. Nakon sjednice Sabora osobno sam, u funkciji hrvatskoga ministra
vanjskih poslova, pozvao sve strane predstavnike postavljene (akreditirane) u
Zagrebu u Ministarstvo vanjskih poslova i uručio im službenu notu i dokumente o
proglašenju neovisnosti. Zatražio sam da njihove vlade novoproglašenu državu
Hrvatsku priznaju što prije.
Sutradan, 26. lipnja stiglo je iz Slovenije prvo međunarodno priznanje države
Hrvatske. Toga dana Hrvatska je uzvratila priznanjem samostalnosti Slovenije. U
odluci Sabora od 26. lipnja 1991. kazano je: "Republika Hrvatska, kao suverena i
samostalna država priznaje Republiku Sloveniju kao suverenu i samostalnu
državu."
Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je 18. srpnja posjetio Bonn i
u razgovoru s njemačkim kancelarom Kohlom zatražio da Njemačka prizna Hrvatsku.
Francuskog predsjednika Mitterranda posjetio je u Parizu 28. kolovoza. Bilo je,
dakako, negativnih komentara i reagiranja. Američko Ministarstvo vanjskih
poslova (State Department), prema novinskim izvještajima, izrazilo je 26. lipnja
"žaljenje što su Hrvatska i Slovenija proglasile neovisnost od Jugoslavije". Svi
ti akti, događaji i reagiranja kazuju da je 25. lipnja nastala nova država u
međunarodnoj zajednici - Republika Hrvatska.
Proglašenje samostalnosti Slovenije
Istoga dana, 25. lipnja 1991., poput
Hrvatske, neovisnost i samostalnost proglasila je
Republika Slovenija.
Izlaskom iz jugoslavenske federacije Hrvatske i Slovenije
prestala je postojati država Jugoslavija nastala 1. prosinca 1918. Na temelju
tih činjenica Dan neovisnosti Republike Hrvatske jest samo jedan - 25. lipnja
1991. Nema nikakva valjana razloga za još jedan državni praznik kojim bi se
obilježavao nastanak države Hrvatske. Dva državna praznika, jedan neovisnosti a
drugi državnosti zbunjuju građane, pa se u nas dostojanstveno i ne slave.
Brijunska deklaracija
Pošto je nekoliko dana nakon
proglašenja samostalnosti Republike Slovenije započeo
oružani sukob Slovenaca s JNA, na poticaj savezne
jugoslavenske Vlade i uz podršku Europske zajednice
(danas: Unije) održan je 7. srpnja 1991. sastanak na
Brijunima na kojemu je donesena Brijunska deklaracija
(bili su prisutni predstavnici Hrvatske, Slovenije,
Srbije, savezne jugoslavenske Vlade i Europske
zajednice).
Tim aktom je dogovoren prestanak rata u Sloveniji i tromjesečno
stanje mirovanja (vremenski određeno odgađanje primjene, moratorij; u engl. je
uporabljen termin suspension period koji se može na hrvatski prevesti s desetak
različitih izraza) djelatnosti vezanih uz primjenu državnopravnih akata o
neovisnosti Hrvatske i Slovenije donesenih 25. lipnja 1991., ne bi li se u tome
razdoblju postigao dogovor o mirnom razrješenju jugoslavenske državne krize.
Pošto takvo rješenje nije postignuto, Hrvatski sabor je 8.
listopada 1991. donio odluku o raskidu svih državno-pravnih sveza Republike
Hrvatske sa SFRJ i s ostalim jugoslavenskim republikama i pokrajinama "polazeći
od Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaracije
o uspostavi samostalne i suverene Republike Hrvatske, koju je Sabor Republike
Hrvatske donio na sjednici od 25. lipnja 1991. godine".
Nijednim aktom, uključujući Brijunsku
deklaraciju, nisu stavljeni izvan snage akti o
uspostavljanju neovisne i samostalne države Hrvatske
doneseni 25. lipnja 1991. (termini "mirovanje" i
"stavljanje izvan snage" nisu istoznačni). Koliko se
sjećam, o Brijunskoj deklaraciji nikada nisu
odlučivali Sabor, a ni Vlada.
Odlukom Hrvatskoga sabora od 8.
listopada odbačena je svaka mogućnost produžavanja
moratorija i potvrđene su sve odluke donesene 25.
lipnja 1991. O tome stajalištu Sabora inozemne vlade
je izvijestio pismom hrvatski premijer. Saborska
Odluka od 8. listopada nije, dakle, konstitutivan akt
o nastanku države Hrvatske (zakonodavac je uporabio
naziv "odluka", a ne nazive za hijerarhijski viši
"ustavni zakon" ili "zakon"), već jedna od važnih
odluka kojom je označen početak završne faze postupka
razdruživanja Hrvatske u nekadašnjoj federaciji,
predviđen odlukama o neovisnosti donesenim 25. lipnja
1991.
Kontinuirano ostvarivanje suverene vlasti
Za trajanja moratorija Brijunske deklaracije vlast u Hrvatskoj
su kontinuirano obavljali legalno izabrani organi Republike Hrvatske,
sudjelujući u proklamiranome postupku razdruživanja s ostalim republikama i
federalnim institucijama na način koji je bio stvarno moguć u uvjetima krhkog i
svakodnevno prekidanog primirja (primjerice, postupno su povlačeni iz federacije
čak i najviši državni dužnosnici iz Hrvatske angažirani u saveznim
institucijama).
Za vrijeme brijunskoga mirovanja (moratorija) Sabor je, među
ostalim, izabrao novu hrvatsku Vladu nacionalnoga jedinstva koja je, među
ostalim, na sjednici 22. kolovoza prihvatila 58 uredbi vezanih uz ratno stanje.
Litva nas je priznala 30. srpnja, 18. srpnja na poziv kancelara Helmuta Kohla
predsjednik Republike je posjetio Bonn, a 18. kolovoza Pariz (sastao se s
francuskim predsjednikom Mitterrandom), 14. rujna Ministarstvo obrane je pozvalo
vojnike i časnike hrvatskoga državljanstva u JNA da napuste "agresorsku armiju",
24. rujna Vlada je donijela Uredbu o postupanju sa zarobljenicima, 3. listopada
predsjednik Tuđman je posjetio Italiju i Vatikan (sastao se s Papom Ivanom
Pavlom II.), Hrvatska je sudjelovala u radu Mirovne konferencije o Jugoslaviji u
Haagu i dr.
U razdoblju od 3. kolovoza do 5. rujna 1991. u državnome vrhu su
donesena, među ostalim aktima, 2 zakona, 36 uredbi, 80 odluka i 25 pravilnika.
Svi su ti akti u Hrvatskoj smatrani legalnim izrazom suverene vlasti, unatoč
Brijunskoj deklaraciji.
Tijekom moratorija, iz pragmatskih
razloga izražavana su različita mišljenja i
interpretacije učinaka Brijunske deklaracije i dana
stjecanja neovisnosti, pa i najviših hrvatskih
državnih dužnosnika (svašta se izjavljivalo,
potpisivalo i dogovaralo), jer se prije svega željelo
izbjeći frontalan oružani sukob s JNA i neraspoloženje
međunarodne zajednice prema novostvorenoj državi.
Nikada, međutim, nijednim ustavnim zakonom ili
zakonom, nakon 15. lipnja 1991., nije nanovo
proglašena neovisnost i samostalnost države Hrvatrske.
Tako smo počeli
Na kraju valja mi kazati i ovo: na
sastanku u Ministarstvu vanjskih poslova 25. lipnja
1991. pozvao sam strane predstavnike akreditirane u
Zagrebu na svečani prijem u prigodi proglašenja
neovisnosti, navečer u zagrebački hotel
"Intercontinental" (današnji Westin). Prilikom odlaska
iz Ministarstva njemački generalni konzul Hans Julius
Bolt mi je diskretno rekao da nitko od prisutnih naće
doći na prijem. I on je primio instrukciju svoje vlade
da se pozivu ne odazove. Navečer u "Internacionalu"
pojavio se na početku austrijski počasni konzul
Andreas Berlakovich i brzo nestao. Nitko od pozvanih
nije došao. Tako smo počeli.
Piše: akademik Davorin Rudolf
(hrvatski ministar vanjskih poslova na dan proglašenja neovisnosti 25. lipnja
1991.)
|
