Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

SAVJET PREDSJEDNIKU JOSIPOVIĆU NAKON SUSRETA U VUKOVARU

Prije Vašeg susreta sa predsjednikom Srbije u Vukovaru 26. listopada uputio sam Vam otvoreno pismo sa željom da doprinesem interesima Hrvatske, dobrosusjedskim odnosima sa Srbijom i dobru za sve ljude. Objavljeno na Portalu hrvatskog kulturnog vijeća i drugim elektronskim oblicima.

Dan kasnije Vi ste odgovorili:

Poštovani gospodine dr.Lang, ne prihvaćam Vašu tezu kako išta prisvajam. Mene je hrvatski narod izabrao za predsjednika velikom većinom, a trenutno moja politika uživa mjesecima konstantnu podršku od oko 80% građana. To mi daje i legalitet i legitimitet da vodim politiku za koju sam uvjeren da je u najboljem interesu Hrvatske.

Naravno, Vaše je pravo da me kritizirate i s dužnim poštovanjem ću poslušati (pročitati) svaku Vašu riječ. Ali, odricanje legitimiteta za vođenje politike apsolutno ne prihvaćam. Što se tiče tužbe pred MSP, osobno sam je pisao. Dozvolit ćete da kao doktor prava o tome znam više od Vas, uključivši i to kako je i zašto nastala.

Usput, gotovo svi stručnjaci (domaći i međunarodni) dijele moje mišljenje o tome. I u toj stvari (neovisno hoće li Vlada naći mogućnost nagodbe ili će ustrajati na tužbi) radit ću u najboljem interesu Hrvatske.

Vide se razlike viđenja i vođenja politike. Moralno gledano, vlast stiče legalnost izborom, a legitimnost tek pozitvnim odnosom prema politici koju vode onih koje su je izabrali. Mnogi političari u Hrvatskoj, smatraju da su samim izborom stekli i legitimnost vladanja, što nije točno. Hitler je bio legalan, ali ne legitiman. Na podršku 80 % građana, se demokratski političar ne poziva nakon totalitarnih iskustava iz prošlosti. Vi smatrate da kao predsjednik imate pravo voditi u ime Hrvatske, a ja da i Vi i svaki predsjednik treba voditi za Hrvatsku.

Smatrate da je korisno za Hrvatsku povući tužbu za genocid protiv Srbije, da kao doktor prava o tome znate više od mene, i da gotovo svi stručnjaci svijeta dijele vaše mišljenje. Ističete i da ćete bez obzira na Vladu raditi u najboljem interesu Hrvatske. Međutim, sprečavanje i kažnjavanje genocida, je odgovornost svih ljudi i struka a ne profesionalno područje pravnika. Utvrđivanje istine o svakvom genocidu, pa tako i povodom Hrvatske tužbe je svjetska odgovornost, u cilju povečanja znanja, više zbog sprečavanja u budučnosti nego kažnjavanja za učinjeno. Stručno je bolje ne tražiti autoritet u navođenju sličnosti sa mišljenjem gotovo svih stručnjaka, domaćih i međunarodnih. Vi previše ističete pravo, a premalo pravdu. Ovo suđenje je moralna obaveza, bez obzira na ishod.

Pristojno ističete (i moje) pravo da Vas se kritizira. Želim da znate da ja nikada i nikoga ne kritiziram, što smatram površnim i ne doprinosi razvoju i budučnosti. Komuniciranjem treba nastojati što potpunije sagledati istinu i činiti što više dobra. Pismo Vama i g. Tadiću je sadržavalo savjete o istini i što možete učiniti da bi što više doprinijeli općem dobru. Vi smatrate da imamo pravo kritizirati predsjednika ako ne radi dobro, a ja želim pravo savjetovati kako bi radio što bolje.

Vi ste spremni sa poštovanjem poslušati (pročitati) svaku riječ. Opet ste učtivi, ali niste prihvatili nijedan savjet, niti ste ga proveli u djelo. Vi ste pristojniji od mene, a meni je važniji sadržaj.

Nemamo iste prioritete. Rješavanje nezaposlenosti, dugovi i ekonomska kriza su danas najvažniji, izabrani ste za rješavanje teških problema današnjice i svoj rad i suradnju posvetite tim ciljevima. Iustitia et pax je 8. studenog izvanrednim tekstom ocijenila prioritete i djelovanje, a pozvala na odgovornost.

Ne slažemo se niti oko samog susreta, značenja, ocijena ciljeva, načina provođenja - korištenju morala i pristupa stvarnosti.

Do raspada Jugoslavije, komunisti su imali potpunu vlast i nisu pokazali političku volju i sposobnost, da održe mir i uključivanje dotadašnjih Republika u Europu. Još uvijek se izbjegava analiza vremena prije i odgovornost za rat koji se mogao izbjeći. Europa je u 19. stoljeću koristila imperijalizam, kolonijalizam, rasizam i nemilosrdne ratove diljem svijeta, bez obaziranja na civile, uključivši korištenje i koncentracionih logora i provođenje genocida. U euforiji kraja hladnog rata i pada Berlinskog zida, Europa je povjerovala da je totalitarizam mrtav. Međutim Miloševićeva vlast je bila totalitarna vlast, i on ju je okrutno provodio, agresijom, rasizmom, imperijalizmom, etničkim progonom, razaranjem i genocidom. Makar u relativno maloj zemlji, Miloševićeva Srbija, nije usporediva sa Hitlerovom Njemačkom, ni Staljinovim Sovjetskim Savezom, ali je nedvojbeno bila totalitarna država i pokazala da je totalitarizam i dalje velika opasnost. Miloševiću kroz sve godine suđenja, do smrti nije pokazao nikakvo kajanje. Suđenje je prekinuto jer je umro, za razliku od predsjednika Tuđmana koji je i optužen i suđenje započelo nakon smrti. Današnja Srbija nije Miloševićeva, ali ne može biti mira dok Srbija ne shvati, ne osudi i ne odrekne se vlastitog totalitarizma, prema svim svojim građanima i susjedima. Osuda totalitarizma i agresije je bio najvažniji prioritet vašeg susreta.

Osudili ste zločine na Ovčari i Paulin Dvoru, šutili o Vukovaru, izbjegli Oluju, izostavili Hrvatsku, a prešutili ostale ratove, agresije i zločine. Čim sam čuo za napad na Dubrovnik 1991., otišao sam braniti Slavoniju. Nema isprike za Ovčaru dok se vređa Oluju i ne priznaje agresiju na Hrvatsku.

Zločine u agresiji na Hrvatsku je počnila JNA, redovna vojska pod vodstvom časnika koji su medicinski pregledavani zbog mentalnih poremečaja, u savezništvu sa paravojnim formacijamapoput nacističkih SA i SS jedinica. U Nirnbergu su osuđeni vojnici zločinci, ali ne Njemačka vojska, dok su SA, SS i nacistička stranka osuđene kao zločinačke organizacije. Za razliku Hrvatsku, pa tako i Vukovar je branio sam narod. To je bio rat protiv totalitarizma i za dekolonizaciju. Hrvatski branitelji, nisu bili vojnici, već mladi ljudi koji bi, da nije bilo rata, postali radnici, seljaci, obrtnici, umjetnici, učitelji, doktori i doktori prava. Među njima je bilo i mentalnih bolesnika. Prema NEJM (vodeći medicinski časopis) u SAD je među ljudima od 18 do 54 godine starosti od 1990. do 1992. bilo 12.2 % mentalno bolesnih. U Hrvatskoj se godišnje izvrši 250 do 300 ubojstava. Oko trečine ubojica imaju psihijatrijske poremečaje. Uzimajući u obzir moralno značenje obrane, sudac Milan Vuković je rekao da nema zločina u obrani, dok sam ja kao liječnik upozorio da nema obrane bez zločina. U svakom narodu postoje i mentalni bolesnici i zločinci i bolesni zločinci. Paulin Dvor, Varivode i ubojstvo obitelji Zec su djelo zločinac,a a ne branitelja. Nažalost u Hrvatskoj se često za djela zločinaca u ratu optužuju branitelji - kao toliko često u ratovima za oslobođenje, uključivši umjerenog Joma Kenijatu, domoljubnog Nelsona Mandelu i samog Mahatmu Gandhija. Ovčara i Paulin Dvor su zločini, ali su neusporedivi.

U samu akciju vašeg susreta, neprihvatljivo ste unijeli humanitarni i medicinski rad. Bit razlike je u činjenici da je akcija nepredvidiva i do kraja se nezna da li će uspjeti i biti prihvaćena ili ne. Za razliku, rad je redovna djelatnost u kojoj se znanjem ostvaruje željeni proizvod ili rezultat.

Medicinska dokumentacije i traganje za nestalima su redoviti i važni oblici rada. Strašno je da je dokumentacija vračena tek nakon 19 godina i to djelomično, a da se potreban rad na logorima, nestalima islično u Srbiji još uvijek ne može ispravno provoditi. Predsjednici republike se nemaju šta baviti povjestima bolesti, već osigurati nesmetani rad zdravstvene službe. Odajem priznanje predsjednici Vlade da je sudjelovala samo u ovom važnom i potrebnom radu, a ne u ostaloj akciji.

Sama pak akcija mirenja i isprike nije ni mogla uspjeti. Nakon što je Chambarlaine sa Planom Z doletio 15. rujna 1936. Hitleru u Minhenu, farse vodanja tadašnjih predsjednika po Jugoslaviji 1990. i Plana Z4 1994. ambasadora Galbraitha nitko ozbiljan više ne organizira "povjesne" sastanke umirivanja i novih početaka. Isto tako svako ispričavanje je gotovo prazno, nakon što je Willy Brandt 7. prosinca 1970. spontano kleknuo pred spomenikom žrtvama Varšavskog geta ("Pod teretom nedavne prošlosti, učino sam što ljudi čine, kad ostanu bez rijeći i tako odao počast milionima ubijenih ljudi.") On je istog dana potpisao i ugovor o granici između Njemačke i Poljske. Unatoć tome želim istaknuti da je u izvinjenju, polaganju vijenca i križanju predsjednika Tadića na Ovčari bilo dostojanstva i da je za to trebalo hrabrosti, s obzirom na odnose i povjest Srbije. Tadić nije Brandt, ali se nadam da će ovo zrno dobra rasti i potaknuti toliko potrebna, a moguća djela u budućnosti. Neka se bar potpišu granice Hrvatske i Srbije, prije agresije i rata, ako već ne i one kad su spojenu u Jugoslaviju 1918. i 1945. godine. Smije li se tražiti manje?

Hrvatska nikada nije prešla granicu prema Srbiji, niti vojno niti teroristički. Tražila je samo mir. Predsjednik Tuđman je isticao želju za suradnjom i viziju buduće skandinavizacije Balkana. Da je ova politika nastavljena i nakon Tuđamanove smrti, vizija bi već postala konkretan program dobrosusjedske suradnje. Zadnjih deset godina je propušteno zalaganje za mir. Prvo pismo sam vam pisao sa međunarodnog sastanka na Brionima, Europskog Centra za Mir iz Beograda, unutar kojeg već osam godina djelujem u zalaganju za mir i suradnju. Upravo sam iznosio program dobrosusjedstva na Balkanu. Nešto ranije smo odbacili službeni protest predstavnika Srbije, zbog prisustva Albanaca sa Kosova.

Pomirenje Hrvata i Srba, ne može biti, jer sukoba nije ni bilo. U obrani Hrvatske sudjelovale su tisuće Srba, ne zato što su Srbi nego jer su branili svoju Hrvatsku. Nedovoljna pažnja prema njima i drugim manjinama je ozbiljan problem Hrvatske nakon 2000. Dio hrvatskih građana po narodnosti Srba, zavedeni su prije, u toku i na kraju rata. O ovoj bolnoj temi, o kojoj domaća i međunarodna javnost, i vas obojica, znate premalo i pogrešno.

O vašem susretu su se izjasnile Majke nestalih i žrtava, zapovjednik Vukovara i ja. Majke su došle uvijek ponovno ispunjene nadom da čuju nešto o svojim nestalima, ali su vam na Ovčari okrenule leđa i pretvorile se u živi crni Zid Boli. Zid boli. 26. rujna 1993. Zid boli stajao je od 1993. do 1995. pred komandom Ujedinjenih Naroda u Zagrebu. Izgradile su ga majke i na 13.600 crvenih i crnih opeka, napisale imena nasilno odvedenih, zatočenih, nestalih i poginulih hrvatskih branitelje i civila. Vlast i vrijeme nisu shvatili i srušilisu najljepši spomenik patnji, miru, vjeri i nadi, ikada podignut u Europi. Gnjevno se digao Mladi Jastreb, ratni zapovjednik Vukovara, optužujući da je mir prevrijedan za ovakav pristup. Osobno živim zalažući se za dobro, u što svakako spada i mir i oprost. Svi mi težili smo u proteklom ratu i nakon njega povezati moral i stvarnost. Što je moral niži, to se ostvaruje manje dobra u zajednici, a kad se moraliziranjem traži previše, onda se propusti postići što je moguće.

Vjerujem da Vam da nitko izvana nije naredio susret u Vukovaru, vi ste naprosto mislili da bi birokraciji u Briselu to bilo drago.

Hrvatska je u krizi, čije će posljedice trajati dugo u budućnost. Nemojmo se zavaravati prikrivanjem, izbjegavanjem ili skretanjem pažnje. Za izlaz iz krize je potreban cijeli narod povezan vjerom i razumom.

Dr. Slobodan Lang

 

25.11.2010.

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: