SDP je nekoliko dana prije članstva u Europskoj Uniji
promijenio zakon kako bi spriječio djelovanje
represivnih tijela po uhidbenom nalogu koji je njemačko
pravosuđe izdalo za Josipom Perkovićem i ostalim
osumnjičenim sudionicima i počiniteljima krvavih zločina
nad hrvatskim domoljubima u emigraciji. Nalogodavci i
počinitelj tih zločina činili su ih za potrebe
tuđinskog, jugoslavenskog totalitarističkog sustava,
odnosno tadašnjeTitove Komunističke partije.
Danas se deklarativno svi u Hrvatskoj slažu kako nitko ne može
biti amnestiran za neopisivo grozna ubojstva koja je činio u ime propalog
političkog sustava, ali kad to ističu i oni koji su bili dio istog sustava, na
političkoj razini, onda u tim riječima postoji velika doza odvratnog licemjerja.
Josipović, Milanović, Mesić i mnogi drugi pripadali su kao i Perković, formalno
ili mentalno, istom tom mračnom sustavu koji je likvidirao svoje protivnike zbog
krive riječi, krivog pogleda, krive etničke pripadnosti.
Zato nije apsolutno točno da oni nemaju ništa s tim
likvidacijama. Imaju barem na mentalnoj, političkoj ili moralnoj razini već
samim time što su pripadali istom svijetu i što ni na koji način nisu reagirali
dok su se te surove likvidacije događale. Nitko od njih ne može red da nije
znao.
Njihovo je licemjerje tek vidljiva manifestacija mnogo opasnije i stvarne
njihove potrebe da zaštite ubojice, za što je i izglasovan famozni "lex
Perković". Svjestan blamaže, predsjednik SDP-a i predsjednik Vlade RH Zoran
Milanović, kako bi dokazao da mu nije ni na kraj pameti stati iza udbaških
ubojica, užurbano traži da se izmijeni Ustav i da takva ubojstva ne podliježu
ubuduće zastari. No riječ je o manipulaciji u osnovi koje je inicijativa protiv
koje nitko razuman ne može imati ništa, ali ni nakon nje od suđenja ne će biti
ništa.
Drugim riječima, unatoč vjerojatnoj izmjeni Ustava, teško je
očekivati da će hrvatsko pravosuđe suditi Perkoviću i ostalim osumnjičenim
udbaškim nalogodavcima i likvidatorima. S lakoćom, a na temelju dosadašnjeg
iskustva u procesuiranju komunističkih zločina, može se pretpostaviti da će
istražna tijela odgovoriti kako nema dokaza protiv svih njih. Dorh je već
odgovorio nedavno nakon Milanovićevih prozivki da je bilo istraga protiv
Perkovića, ali da su sumnje bile neutemeljene, dakle protiv njega nije bilo
dokaza.
Uzvratio je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko riječima da
njemačko pravosuđe raspolaže s istom dokumentacijom o Perkoviću kao i hrvatsko.
Kako je onda moguće da je Nijemcima dostatna za ozbiljne optužbe, a Hrvatima ni
za indicije. Razlog te različitosti o istome leži, dakako, u političkom pristupu
tematici. Njemačko pravosuđe oslobođeno je stega politike, nezavisno je i
slobodno.
Hrvatsko je pravosuđe pod čizmom
politike, pleše onako kako politička vrhuška svira i gotovo nikad nije bilo u
podjarmljenijoj poziciji nego danas, što se može ilustrirati na bezbroj
primjera. Vidjelo se prije nekoliko godina koliko se cijeli sustav upregnuo da
pusti iz pritvora Josipa Boljkovca, protiv kojega postoje gotovo nepobitne
činjenice za ratni zločin. Ako hrvatskom pravosuđu nije dovoljna činjenica
postojanja više od 1.600 masovnih grobnica, iz kojih svaki dan izbijaju kosti
Hrvata, žrtava komunističko-partizanskog zločina, da razriješi barem jedan takav
zločin, onda tu svaki racionalni razgovor o pravdi i pravednosti u Hrvatskoj
prestaje.
Sve u svemu, SDP je najprije izglasovao u Saboru lex Perković kako
Perkovića ne bi izručio Njemačkoj, a sada traži ustavne promjene o
nezastarijevanju udbaških zločina kako im se, u biti, uopće ne bi nikada ni
sudilo i kako bi oni do kraja života bili slobodni u Hrvatskoj. Manipulacija je
previše prožima da ne bi bila prepoznatljiva. Komunisti i njihovi potomci ne
procesuiraju svoje ubojice, ratne zločince i kriminalce. To je velika istina o
recentnoj Hrvatskoj. Sve to ne znači kako ove izmjene Ustava ne bi trebalo i
poduprijeti.
Za par godina realno je moguće da netko drugi bude sjedio na
Pantovčaku, u Banskim dvorima i u Dorhu pa će se Milanovićeva računica raspasti,
a Perković i drugi temeljem Ustava završiti tamo gdje im je odavno mjesto.
Ivica Marijačić, Hrvatski tjednik
|
