Stojim danas tako sa svojom prekrasnom trideset i jednom
godinom na zidu fontane riječkog Jadranskog trga. Sunce
mi ometa pogled, ali ne i sluh. Dobro čujem što govori
govornik pred tristotinjak okupljenih, gotovo sa sramom,
ali ipak ponosom pristiglih Riječana koji su se odvažili
izaći iz ormara. Pripremam javljanje kolegici u eter i
razmišljam koje ću dijelove govora citirati - da je
Mesić uz potporu Vlade predao čudnovate transkripte
Brijunskog sastanka te je danas prozvan izdajicom, ili
da je na sebi svojstven način to isto s još više
grubosti učinio Ivo Sanader, ili da se spomenula dr.
Vesna Bosanac koja je baš nedavno morala dati izjavu u
istrazi nastavno na uhićenje nevinog Tihomira Purde, ili
ću citirati dio o sadašnjoj politici Vlade i
predsjednika Republike Hrvatske.
Iz mog me razmišljanja prenuo kolega
iz druge medijske kuće. Kao i uvijek, srdačno je
pozdravio, a kako mi je i inače jako drag odzdravila
sam mu istom mjerom. Nakon kraćeg razgovora na temu
"Kako si? Dobro, a ti", pun prijezira pogledao je na
okupljenu masu i ispod glasa, ali stavom držeći se
iznad svih rekao mi je: "Seljaci".
Pogledala sam ga, jer nisam shvatila
jesam li dobro čula i odnosi li se to na zaista na
okupljene i još jednom pitala: "Molim?", on je ponovno
pogledao na skup i pojasnio mi: "Vidi ove seljačine."
Sa stavom da se podrazumijeva da se slažem s njim,
prešao je preko svoga komentara i upitao me koji
prilog idem dalje raditi nakon ovoga. Sasvim mirno sam
mu odgovorila, gledajući prema okupljenima na skupu:
"Ne, ne idem raditi. Evo tata mi je tu, idem s njim u
mimohod." Nastala je kratka tišina, a onda se kolega
odmah ispričao, kazavši kako ima i dobrih ljudi i kako
razumije, i kako je bilo svega na sve strane
tada...razišli smo se, a ja sam ostala iskreno se
pitajući zna li on i svaki njegov istomišljenik zaista
koga ismijava, te "seljačine" - tko su ti ljudi i,
konačno, što ih je mobiliziralo na trgove?
Zna li on da
je moj otac u mladosti bio pravi riječki harambaša sa
Školjića? Da je mladost proveo u Palachu? Da je probao
marihuanu? Da je oplovio pola svijeta kao pomorac? Da
je imao dugu kosu, bujnu bradu, nosio trapez hlače,
slušao Floyde i Zeppeline, manijakalno sakupljao
ploče, kada su se pojavila računala upisao tečaj
informatike, da je bio jako zgodan muškarac, da je
obožavao pse, zna li da moj otac poznaje osnove
flamanskog jezika, da kuha najbolje maneštre na
svijetu, zna li taj mladić da je moj tata i u svojoj
pedeset i nekoj još uvijek bio spreman odlaziti na
utakmice svoga omiljenog nogometnog kluba i da danas,
s kojom godinom više, sakuplja Armadine ambleme,
popije pivo s ekipom ispred trgovine, drži se kao
pravi frajer, nikome ne ostaje dužan i trudi se
živjeti kako zna i umije?
Konačno, zna li moj
poznanik da je moj otac jedne večeri otišao jer nije mogao gledati što se događa
u drugim dijelovima Hrvatske dok on sjedi kod kuće ispred televizora i zna li da
se nikada više nije vratio isti? Da ni naša cijela obitelj nakon te '92. nikada
više nije bila ista?
I zna li koliko štete
može napraviti nekoliko mjeseci rata, a koliko je godina potrebno proći da se
jedan borac kojeg zahvati poslijeratna "bolest" izvuče iz faze agresije, a nakon
nje iz faze depresije, e da bi zadnje četiri godine ušao u fazu funkcionalnosti
koju će sa strane uvijek lagano gledati s podsmjehom - jer to nikada više neće
moći biti ona ista funkcionalnost kao prije dvadeset i dvije godine. Uvijek će
sa sobom nositi jednu sjetu, sjenu i prislno pripisanu nemoć. Ali, Armadini
amblemi i dalje će se vjerno sakupljati, životne situacije prepričavat će se s
jednakim žarom, a dostojanstvo i ponos vraćat će se barem kao danas -
iskazivanjem nezadovoljstva.
Nezadovoljstva zbog svega onoga što je
dovelo do toga da se oko hrvatskih branitelja, njihovih obitelji, udovica i
majki i svih koji i u ovim nepopularnim vremenima 'Hrvatska' kažu s ponosom na
usnama stvori atmosfera nazadnjaštva, primitivizma, nepoželjnog nacionalizma,
ismijavanja, zluradosti kada im se vadi kojekakvo trnje iz očiju i kada se
spominju isključivo kao protagonosti crne kronike, sažaljenja i iritantnosti. I
to samo zbog toga jer su dovoljno blisko i dovoljno bolno, za nečijih 10 života,
osjetili što znači rat, što znači biti napadnut pred kućnim pragom, što znači
nikada se ne oprostiti sa svojom silovanom bakom u Slunju, izgubiti nekoliko
djece i pokušavati nositi to cijeli život kao biljeg vlastite tragedije. Pa ne
valjda šutke s osmjehom? Ako bi tko to mogao - možda je upitno koliko je čovjek.
Ti su ljudi generalno učinili sa sobom daleko više od svih
civiliziranih, uglađenih i slatkorječivih cirkusanata. Jer - kada izoliramo
pojedinačne slučajeve - s nama, unutar istih granica žive obitelji koje su
toliko izgubile, a koje su svoju tugu pretvorile u jedinu preostalu
konstruktivnu emociju, nasuprot mržnji - u ponos. I njima će Hrvatska uvijek
biti vrijedna borbe jer su je najviše i platili. Mi ostali, kojima je Hrvatska
praktički servirana na pladnju, nikada nećemo moći dostići toliki stupanj
zahvalnosti i uvijek ćemo razmaženo trabunjati o prošlim, boljim vremenima iako
u tim istim nikada ne bismo imali niti 5 posto od mogućnosti da se slobodno
izražavamo, kao primjerice danas protiv vlasti, bez da ne završimo s dosjeom na
Golom.
Tu razmaženost ne prepoznati kod sebe znači upravo ono što je
najlošije, znači ne imati svijest o sebi, a onda niti o svijetu oko sebe, u ovom
slučaju o Hrvatskoj u onom esencijalnom, početnom smislu u kojem bi svakome
trebalo biti važno što joj se radi o glavi. Ako je važno tko i koliko krade, ako
je važno što je HDZ napravio ovoj zemlji posljednjih godina, ako je važno koliko
je nezaposlenih i siromašnih, prirodno je da bude važno i što se događa i s
temeljima na kojima Hrvatska počiva, a Domovinski rat je tu pod broj jedan. A
temelji su uzdrmani sve dok se povećava broj ravnodušnih, odnosno za to izučenih
i na to pripremljenih građana koji će u svojoj nesvjestici kolonizatore, fizički
izvan ili unutar neke asocijacije nije važno, čak dočekivati kao osloboditelje.
Ipak, slika je puno šira od samo empatije i osjećaja za
petogodišnju ratnu tragediju. To bi bilo prejednostavno. Jer, iako je ovih dana
nezadovoljstvo presudama hrvatskim generalima u prvom planu, mediji su im
naklonjeniji, Vlast, eto, licemjerno solidarizira s njima, a i oporba im se
umiljava vjerojatno u maniri predizborne kampanje, ipak se već pomalo nadziru
konture buduće svekolike interpretacije presuda. A te su opet jako bitne i one
će se ponavljati toliko dugo koliko je potrebno da ih mase usvoje, a naši
branitelji pod pritiskom snize svoj glas i uđu u unaprijed pripremljene ladice
kakvih luđaka s kojima ne treba imati puno posla.
I zato pišem ovo danas
Po ljudskoj
i profesionalnoj savjesti, iz ljubavi prema ljudima
koji su branili Hrvatsku, iz ljubavi prema majkama
koje su ispratile svoje sinove u onaj svijet, iz
ljubavi prema djeci koja su osijedjelih glava izlazili
iz vukovarskih skloništa, iz ljubavi prema dijelu moje
obitelji iz srednje Bosne, iz ljubavi prema Siniši
Glavaševiću, iz ljubavi prema svima koji su na prvom
refernedumu rekli - da - želimo suverenu Hrvatsku, iz
ljubavi prema onima koji su još sedamdesetih morali
zbog svoje vizionarske ili povijesne, kako želite,
misli napustiti Hrvatsku, a u konačnici i iz čisto
ljudske ljubavi prema svima onima koji su se našli na
drugoj strani, s neprijateljskim simbolima na čelu i
ne znajući da se Vukovar i Knin, suprotno predratnoj
propagandi, ne trebaju "oslobađati", ne znajući da su
samo marionete u rukama istinski zločinačkog uma
Slobodana Miloševića, kao i i iz ljubavi prema onim
časnim srpskim obiteljima koje su prelomile u sebi sve
ono što su mogle učiniti, a nisu i koje su tih i
takvih godina ostale u Hrvatskoj do dana današnjega.
Da ne govorim o
Srbima koji su sudjelovali i u Domovinskom ratu - s
prave strane i ne obazirući se na ideale svoje braće
preko Drine - ostali braniti svoju Domovinu. Pišem ovo
i zbog jeze koja me prođe svaki put kada vidim
neutješne srebreničke majke koje, baš kao niti ja, ne
razumiju kako je moguće da je odbijena tužba protiv
Srbije za genocid nad 20 tisuća - mladića, staraca,
žena, djece...Vojska nikada isporučenoga Haagu Ratka
Mladića imala je tri dana i "blagoslov" nizozemskih
unproforaca za hladnokrvno iživljavanje nad lokalnim
stanovništvom i za stvaranje jednog od najstravičnijih
zločina ikad...
Ista ta vojska dobila je isti taj
nizozemski blagoslov i u petak. Miloševićeve i snage
njegovih ratnih jataka u petak su dobile novu
nizozemsku pohvalnicu. Dok se u Hrvatskoj već
naoštravaju pera koja će imati zadaću u duhu "bratstva
i jedinstva" opisati što točno presuda Gotovini i
Čermaku znači (kako se slučajno nacionalni zanos ne bi
proširio preko mjere dosad kontroliranoga) radikali u
Srbiji već likuju jer, budimo realni, i imaju zašto.
Započeti agresiju na jednu zemlju, "oslobađati"
gradove, ubijati civile, napraviti ceh u ljudskim
životima, koji kad se podvuku brojke - ledi krv u
žilama, a za to neprimjereno odgovarati, sravniti
Vukovar, Pakrac, Gospić sa zemljom i ne odgovarati čak
ni za to, štititi glavnog Haaškog bjegunca dok se
zapovjednik Oluje - najčišće oslobađajuće akcije u
modrenom ratovanju, proglašava zločincem, a sve to dok
se stari Veselin veseli i čačka zube jer je njega za
nedjela u Vukovaru i pokolj na Ovačri u
prvostupanjskom preocesu snašlo pišljivih 5 godina -
jesu razlozi za likovanje.
Pišem i zato jer sam svjesna da je
cijeli svijet obišla vijest da je "Oluja" proglašena
zločinačkim pothvatom. I tužna sam zbog toga jer znam
što to znači makoliki su već počeli s bajalicama o
tome da su za pothvat optuženi konkretni ti i ti
imenom i prezimenom, a ne cijela država. Svatko zdrav
zna što znači kada istoga dana cijelim svijetom kao
udarna vijest prođe ne samo da su generali optuženi za
zločinački pothvat, već i da je cijela "Oluja" bila
zločinačka akcija. Čavao u lijes je zabijen, bez
sumnje. Pitam se kako će nakon ovoga ijedan Hrvat,
koji zna što je Oluja, moći bez opravdavanja i
kompleksa proći Europom? I kakva nas još kazna čeka za
taj "pothvat" u budućnosti? Onima koji će zagnjuriti
glavu u pijesak bit će lakše. U maniri - "nije moderno
biti Hrvat" revolucionarno će braniti tuđe nepravde,
blatiti svoje i nekako će mu život proći na granici
između mlakosti i neznanja. Ovim drugima koji žele da
im se čuje i glas i stav - njima će biti mnogo teže.
Nova politička elita - anacionalni kadar
Dok god političke elite iznutra i
izvana dirigiraju glavnim medijima i "školuju" svoj budući anacionalni kadar,
dok god se s Hrvatkom poigravaju kako s kakvim deranom u osnovnoj školi pa mu
podmeću lažne isprike, osjećaj krivice i plasiraju gadljive poluinformacije
mnogi će ostati zakinuti za istinu. I mnogi će, nažalost, i dalje govoriti -
Vidi ih, seljačine.
Ne krivim ja za
to te nepismene papagaje koji samo ponavljaju ono čime
im je samima ispran mozak, s godinama čovjek shvati i
razumije, čak i suosjeća s takvima. No, krivim svakoga
pojdinačno u onom dijelu u kojem može malo dublje
prokopati, ali iz vlastite komocije, zluradosti ili
pomodarstva neće.
Je li zaista bio baš takav krimen
poželjeti samostalnost i izaći iz već istrošenog i
upitno poštenog sustava za kojim danas javno cvile
pojedini relikiti istoga pritom se naslađujući svakom
mrljom u Hrvatskoj unatrag 20 godina?
Izgleda da je bio. Zločin koji je
zaslužio biti kažnjen istom mjerom - zločinom nad
hrvatskom političkom, povijesnom i moralnom težnjom
otcjepljenja iz Jugoslavije. Nije bilo dovoljno navući
na sebe bijes i tenkove JNA, njihove vojnike i oružje,
nije bio dovoljan embargo Hrvatskoj na uvoz oružja da
se ne bi imala čime braniti (I što bi bilo tko učinio
na tom mjestu? Npr. dijete vam napadaju virusi, a vi
ne smijete u ljekarnu po lijek, virus napreduje,
agresivan je i beskrupulozan, a ti nemaš lijeka?
Normalno bi bilo valjda da provališ u ljekarnu usred
noći ili da odeš preko granice i lijek nabaviš na
crno...), nije bilo dovoljno da je "oslobođenim"
Vukovarom dirigirao današnji saborski zastupnik
Vojislav Stanimirović čime je RH dobrano pljucnula
svojim braniteljima u lice, nije dovoljno ni to što
Hrvatska prisilno već godinama leži na Prokustrovoj
posteljici pa joj se sužava prirodan manevarski
prostor: te ispričajte se Tadiću, te ne podižite tužbu
za ratnu odštetu, te izručite generale, te dajte more,
te prodajte otoke i šume, te ne prosvjedujte, te
šutite na položaj konstituirajućih Hrvata u BiH, te
ovo, te ono... I sve skupa kad se zbroji, a ovo je tek
dijelić, petak je za Hrvatsku postala posljednja
srušena linija digniteta - što se tiče "njih",
međutim, može itekako postati prva linija obrane ovoga
što je ostalo ako se pamet i razbor udruže ruku pod
ruku, što se tiče nas. Jer gledajući cijelu sliku -
sve je jasno.
Da je u petak izrečeno sedam, deset pa
i dvanaest godina ovo danas sigurno ne bih pisala,
bila bih razočarana, priznajem, ali poznajući mjerila
pravde prema Srbiji, s jedne strane, a prema Hrvatskoj
s druge, uzela bih u obzir krivicu po zapovjednoj
odgovornosti i samu sebe još jednom natjerala na
kompromis, jer je ipak ubijeno 150 civila, a svaki
zločin zaslužuje kaznu, jer je bilo paleža i krađe i
jer se prema kojekakvim mjerilima Hrvatskoj mora
prišiti još dio kolektivne krivice da bi Srbija i
dalje mogla mirno koketirati s Rusijom, a da se Zapadu
ne zatrese pod nogama.
Međutim, kada se 24 godine i zločinački pothvat stave uz bok
sprdačini s prvostupanjskih 5 godina Veselina Šljivančanina, pa ako baš hoćete i
s 10 konačnih, kada se sjetim njegove izjave uz ironiju na usnama za RTS kako su
pucnji koji se čuju noću u vukovarskim šumama bezazleni jer noću u šumama ima
divljih zvijeri, kada se sjetim da je više od 250 takvih pucnjeva noću
ispaljeno, ne u zvijeri, već zvjerski u civile odvedene u kamiončićima ciljano
pred već pripremljenu jamu, da ne spomenem ukupan broj vukovarskih žrtvi koji
prelazi nekoliko tisuća, kada se sjetim da je srpski tenk pogazio vlastite
civile bježeći pred "Olujom" i kada se samo sjetim početka - tko je napadnut, a
tko je napao - dođe mi mučno.
Onda se ne libim progovoriti. I na to pozivam sve koji osjećaju
isto. Jer jedino ćemo tako sačuvati povijest, a povijest jest važna.
Ona je počelo svake nove budućnosti. Dok se ona ne raščisti mi
možemo svoje glasove križati i stvarati kakofoniju, nasjedati na umjetne
razodore i nebitno zamijenjivati bitnim. Jer ne pomažu nama sve silne rasprave o
krizi u Hrvatskoj, ne pomažu već plitki dijalozi o ustašama i partizanima, o
lažnim i pravim braniteljima, o lopovima i kriminalcima. Sve dok ne počistimo
početak, ovo ostalo su kosti za zavađanje kako bi se lakše vladalo i, u
konačnici, kako bi se sa što manje "buke" i dalje događale nepravde prema našoj
zemlji. Dokaz tome je i petak. Da je povijest čista i svijest jača - petak bi se
dogodio - ublažen ili se, u najboljem slučaju, ne bi dogodio uopće. A sve koje
danas krivimo za to - od pokojnog Ivice Račana koji je "ispod stola" potpisao
Deklaraciju o suradnji s Međunarodnim sudom u Haagu (i time de facto predao
nadležnost nad "Bljeskom" i "Olujom"), preko Stjepana Mesića, hrvatskog
predsjednika koji je imao dovoljno obraza da u Haagu svjedoči na strani
tužiteljstva, pa sve do jednog i neponovljivog Ive Sanadera koji je, pak, toliko
prevršio mjeru da je jedne izbore dobio na glasnoj platformi "Nedamo svoje
generale!", a već drugog trenutka - učinio upravo suprotno - sve te koje danas
krivimo - imamo pravo kriviti.
Međutim više od eurolizaca, više od
jugonostalgičara, više od međnarodnih krvnika
razjarenih zbog nesklada koje ja na Balkanu nastalo
otcjepljenjem Hrvatske, više od medija koji
svakodnevno regrutiraju nove članove u klub "Ne volim
Hrvatsku", možemo kriviti sami sebe zbog podložnosti
bez dubljeg razmišljanja i hrvatske intelektualce koji
sve ovo znaju, a šute. Šute kao da se boje.
I zbog toga isto pišem danas, pritome
ne umišljajući si intelektualnost. Vodi me samo moj
razum. Zbog čega da šutim, ako živim u demokratskoj
zemlji u kojoj svaka manjina, svaki azil za životinje
i svaki wannabe celebrity ima pravo na novinsku
naslovnicu i na svoju istinu? Vodeći se time,
pretpostavljam da si mogu dopustiti barem pokušaj.
Razlog je posve sebičan i već naveden - zbog vlastite
savjesti. Savjest je nešto što mogu ušutkati samo
dovoljno neupućeni i, s druge strane, oni gori od njih
- preupućeni i proračunati.
Zato sam napisala ovih nekoliko
stranica. To je najmanje što mogu učiniti sa svojim
minimalnim znanjem, ali s maksimalnim osjećajem za
pravdu.
Zato kad sljedeći put budemo laki na
okidaču i zbog osobne ograničenosti bubnemo nešto
poput - Vidi ih, seljaci, konzerve, jadnici,
desničari, ustaše... zacrvenimo se istoga
trenutka. Molim lijepo. Ma i da su odlazili od svojih
obitelji da bi se netko obogatio, i da su postojali
dogovori, i da je sve jedna velika predstava i laž -
to su bili ljudi koji u tom trenutku nisu imali luksuz
intelektualizirati i filozofirati kao mi danas. Pred
vratima je bio nož s kokardom ili petokrakom, a naši
heroji su imali samo dva izlaza. Mogli su hrabro izaći
i od navale adrenalina istraha pred bitkom veliku
nuždu izvršiti u vlastite gaće, ali ostati do kraja i
braniti svoje ili - izvući cijelu svoju obitelj pred
kućni prag i, kako je rekao jedan moj prijatelj, bez
borbe dignuti glavu i pustiti da svakom članu pijani
četnik razreže grkljan, a nama svima ostalima tako
osigurati budućnost pod čizmom jednog Slobodana
Miloševića.
To je istina, sve ostalo su nijanse
koje - pravilno posložene mogu donijeti ravnotežu i
stabilnost, a neselektivno nabacane mogu nastaviti
promovirati neznalački kaos i, time, razdor među
Hrvatima i pripremiti tkivo za konačan šut botoksa u
naše mozgove.
Ana-Marija Vizintin
|