Kada sam prije 7 godina došla raditi u obiteljsku medicinu, željela sam raditi kompletnu medicinu, tj. sve što se može raditi u ambulanti primarne zdravstvene zaštite. Naime, radeći godinu dana u hitnoj pomoći udaljenoj od najbliže bolnice 40-ak minuta vožnje naučila sam svašta raditi.

No reakcije moje okoline su bile: Jesi li ti luda? Što se praviš da si popila svu pamet svijeta? Imaš bolnicu na 10 km, a uzimala bi kruh kirurzima, urolozima? Zar ti ne vidiš da je sustav postavljen tako da se skupi što više pacijenata i da se radi što manje, jer uputnica ne košta ništa, a sve drugo je trošak (i možeš biti kažnjena za potrošnju)?

Na sve to sam morala napraviti neke ustupke, jer ne mogu šiti rane bez kirurškog seta, niti mijenjati katetere koje nemam, ali većinom sam nastavila raditi kako mi je moja savjest nalagala - napraviti što više u ambulanti, ne slati pacijente nikamo bez prijeke potrebe, ukoliko ga ipak trebam poslati, onda ga obraditi što bolje i takvog uputiti konzilijarnom kolegi.

No, kako kažu stari ljudi, vrag nikad ne spava, pa tako početkom prošle godine u medijima počinje istupati ministar Milinović i njegovi pomoćnici, sa pričom kako PZZ ništa ne radi, samo piše recepte i uputnice i kako će on njih dovesti u red tako što će im smanjiti glavarine za 40 %.

Iako sama takva konstatacija krši sve zakone logike (zar nije logičnije da, ako se hoće da nešto bolje funkcionira i da netko više radi, onda ga se bolje plati? Zar nije logično da ako nekome uzmeš sredstva za rad, on neće bolje raditi, nego će prestati raditi?), mene je duboko povrijedilo to što me se naziva neradnikom, skretničarem i pisarom.

Zdravu pamet i logiku sam odavno prestala očekivati s te strane, kao i prepoznavanje kvalitetnog rada, ali nikom ne dopuštam da me vrijeđa.

Slijedeće 2 godine ja nastavljam raditi sa svojim pacijentima, pokušavajući biti još bolja, istovremeno se angažirajući u udruzi liječnika obiteljske medicine, pišući, držeći predavanja, pojavljujući se svugdje gdje mogu prikazati jednu drugu stranu obiteljske medicine u Hrvatskoj, i tako barem djelomično sprati ljagu koju je na ovo plemenito zanimanje bacio jedan političar, bijesan što se njegove destruktivne zamisli ne provode dinamikom koju je on zacrtao.

Istovremeno pokušavam balansirati u masi nelogičnih i kontradiktornih Zakona, Pravilnika i Smjernica, te ukazati pacijentima, javnosti i medijima na nezakonitost CEZIH-a i informatizacije PZZ-a u Hrvatskoj ovakve kakva je sad.

A povrh svega, pripremam se postati "ponosni" vlasnik "koncesije za obavljanje javnozdravstvene djelatnosti", kojom pravo da me kontroliraju i da im podnosim raznorazna izviješća, račune i očitavanja, osim HZZO-a, MZSS-a i Doma zdravlja, dobiva i županija i lokalni birokrati zaposleni u njoj.

I gdje sam ja nakon svega?

Sjedim i razmišljam kako pacijenti, koji su u početku bili sretni što se netko brine za njih, sad misle kako ih maltretiram - tjeram ih da prestanu pušiti prijeteći im otkazivanjem pluća i rakovima, tjeram ih da kontroliraju šećer, prijeteći im otkazivanjem bubrega i amputacijom nogu, (čak sam im donirala aparate za šećer i trakice, pa se moraju bockati i zadavati si bol); otkrivam im zatajenje bubrega u 1. ili 2. stadiju pa se moraju liječiti i kontrolirati, a mogli su biti mirni još neko vrijeme prije dijalize; roditelje djece gnjavim da dolaze 2 ili 3 puta na kontrole kad su prehlađeni, umjesto da im odmah dam antibiotik, pa da su svi mirni, itd. itd.

Bolnički kolege me ne vole, jer inzistiram da što hitnije prime akutnog pacijenta, a ne dam uputnice onome kojega su oni naručili za 1 ili 2 mjeseca na nepotrebnu kontrolu, sa hrpom laboratorijskih pretraga, da vide kako pacijent podnosi lijek, na koji su ga stavili u dogovoru sa farmaceutima; ne propisujem od strane urologa preporučeni ciprofloksacin pacijentu koji ima potpuno mirne parametre upale i simptome benigne hiperplazije prostate; pravim se pametna smatrajući da i sama znam i mogu indicirati rtg pluća, CD vena ili arterija nogu, gastroskopiju, UZV srca, a bez prethodnog pregleda pulmologa, vaskularnog kirurga, gastroenterologa ili kardiologa, te tako štedeći novac ovom siromašnom zdravstvenom sustavu i oslobađajući pacijentu koji zaista treba konzilijarni pregled termin da na taj pregled ne mora biti naručen za 3 mjeseca. Itd. itd. itd.

Zaposlenici HZZO-a, bilo područnog ureda, bilo Direkcije, me ne vole jer se ja uvijek nešto bunim (npr. vratila sam im knjigu koju su mi tako velikodušno poklonili, a u kojoj je baš bilo lijepo i poučno nacrtano kako se djetetu mjeri rektalna temperatura i mnogobrojni slični "komplicirani" postupci); zato što se ne priključujem na CEZIH i ne odajem liječničku tajnu; zato što ne priznajem svoju krivnju za većinu stvari za koje me oni žele kazniti i pišem im očitovanja u obliku romana u nastavcima; zato što stalno pratim koliko su mi pacijenata ovaj mjesec "ukrali" i za koliko mi ne plaćaju to što ih liječim....Itd. itd.

Ministar srećom i ne zna da postojim (jer sumnjam da je imao vremena čitati dopis koji sam mu uputila nekoliko puta, a u kojem ga molim za tumačenje Tumačenja Pravilnika o CEZIH-u), a da zna vjerojatno me ni on ne bio volio. Zato što ne dam mira njegovom "čedu" - Reformi Zdravstva, i njezinom sijamskom blizancu "Informatizaciji PZZ-a"; zato što umjesto da na sve njegove dopise kažem "Tako je rekao Vrhovni Doktor i tako biti mora", ja čitam, razmišljam, postavljam pitanja; zato što sam doslovno shvatila Pravilnik o CEZIH-u i tražim od pacijenata da se očituju pismeno da li dopuštaju da se njihovi podaci šalju na internet ili ne, a onda za one koji ne dopuštaju stalno dosađujem i pitam što ću s njima...Itd. itd.

I sada, iščekujući Godota (u vidu uređenog sustava u kojima će vladati red, rad i disciplina), kroz glavu ošamućenu od mnogobrojnih udaraca u zid (u pokušaju prolaska kroz isti), mi prolaze misli: "Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star, a biti mlad!", te: "Biti ili ne biti - to je pitanje."

A samo ponekad se probije neki glasić i kaže: "Nigdar ni tak bilo, da ni nekak bilo. Pak ni vezda ne bu, da nam nekak ne bu."

Pozdrav od vaše seoske doktorice.

23.11.2010.