|
Kada sam prije 7 godina došla raditi u obiteljsku
medicinu, željela sam raditi kompletnu medicinu, tj. sve
što se može raditi u ambulanti primarne zdravstvene
zaštite. Naime, radeći godinu dana u hitnoj pomoći
udaljenoj od najbliže bolnice 40-ak minuta vožnje
naučila sam svašta raditi.
No reakcije
moje okoline su bile: Jesi li ti luda? Što se praviš
da si popila svu pamet svijeta? Imaš bolnicu na 10 km,
a uzimala bi kruh kirurzima, urolozima? Zar ti ne
vidiš da je sustav postavljen tako da se skupi što
više pacijenata i da se radi što manje, jer uputnica
ne košta ništa, a sve drugo je trošak (i možeš biti
kažnjena za potrošnju)?
Na sve to sam morala napraviti neke
ustupke, jer ne mogu šiti rane bez kirurškog seta,
niti mijenjati katetere koje nemam, ali većinom sam
nastavila raditi kako mi je moja savjest nalagala -
napraviti što više u ambulanti, ne slati pacijente
nikamo bez prijeke potrebe, ukoliko ga ipak trebam
poslati, onda ga obraditi što bolje i takvog uputiti
konzilijarnom kolegi.
No, kako
kažu stari ljudi, vrag nikad ne spava, pa tako
početkom prošle godine u medijima počinje istupati
ministar Milinović i njegovi pomoćnici, sa pričom kako
PZZ ništa ne radi, samo piše recepte i uputnice i kako
će on njih dovesti u red tako što će im smanjiti
glavarine za 40 %. |
Iako sama takva konstatacija krši sve zakone logike (zar
nije logičnije da, ako se hoće da nešto bolje
funkcionira i da netko više radi, onda ga se bolje
plati? Zar nije logično da ako nekome uzmeš sredstva za
rad, on neće bolje raditi, nego će prestati raditi?),
mene je duboko povrijedilo to što me se naziva
neradnikom, skretničarem i pisarom.
Zdravu pamet i
logiku sam odavno prestala očekivati s te strane, kao
i prepoznavanje kvalitetnog rada, ali nikom ne
dopuštam da me vrijeđa.
Slijedeće 2 godine ja nastavljam
raditi sa svojim pacijentima, pokušavajući biti još
bolja, istovremeno se angažirajući u udruzi liječnika
obiteljske medicine, pišući, držeći predavanja,
pojavljujući se svugdje gdje mogu prikazati jednu
drugu stranu obiteljske medicine u Hrvatskoj, i tako
barem djelomično sprati ljagu koju je na ovo plemenito
zanimanje bacio jedan političar, bijesan što se
njegove destruktivne zamisli ne provode dinamikom koju
je on zacrtao.
Istovremeno pokušavam balansirati u
masi nelogičnih i kontradiktornih Zakona, Pravilnika i
Smjernica, te ukazati pacijentima, javnosti i medijima
na nezakonitost CEZIH-a i informatizacije PZZ-a u
Hrvatskoj ovakve kakva je sad.
A povrh svega, pripremam se postati
"ponosni" vlasnik "koncesije za obavljanje
javnozdravstvene djelatnosti", kojom pravo da me
kontroliraju i da im podnosim raznorazna izviješća,
račune i očitavanja, osim HZZO-a, MZSS-a i Doma
zdravlja, dobiva i županija i lokalni birokrati
zaposleni u njoj.
I gdje sam ja nakon svega?
Sjedim i razmišljam kako pacijenti,
koji su u početku bili sretni što se netko brine za
njih, sad misle kako ih maltretiram - tjeram ih da
prestanu pušiti prijeteći im otkazivanjem pluća i
rakovima, tjeram ih da kontroliraju šećer, prijeteći
im otkazivanjem bubrega i amputacijom nogu, (čak sam
im donirala aparate za šećer i trakice, pa se moraju
bockati i zadavati si bol); otkrivam im zatajenje
bubrega u 1. ili 2. stadiju pa se moraju liječiti i
kontrolirati, a mogli su biti mirni još neko vrijeme
prije dijalize; roditelje djece gnjavim da dolaze 2
ili 3 puta na kontrole kad su prehlađeni, umjesto da
im odmah dam antibiotik, pa da su svi mirni, itd. itd.
Bolnički kolege me ne vole, jer
inzistiram da što hitnije prime akutnog pacijenta, a
ne dam uputnice onome kojega su oni naručili za 1 ili
2 mjeseca na nepotrebnu kontrolu, sa hrpom
laboratorijskih pretraga, da vide kako pacijent
podnosi lijek, na koji su ga stavili u dogovoru sa
farmaceutima; ne propisujem od strane urologa
preporučeni ciprofloksacin pacijentu koji ima potpuno
mirne parametre upale i simptome benigne hiperplazije
prostate; pravim se pametna smatrajući da i sama znam
i mogu indicirati rtg pluća, CD vena ili arterija
nogu, gastroskopiju, UZV srca, a bez prethodnog
pregleda pulmologa, vaskularnog kirurga,
gastroenterologa ili kardiologa, te tako štedeći novac
ovom siromašnom zdravstvenom sustavu i oslobađajući
pacijentu koji zaista treba konzilijarni pregled
termin da na taj pregled ne mora biti naručen za 3
mjeseca. Itd. itd. itd.
Zaposlenici HZZO-a, bilo područnog
ureda, bilo Direkcije, me ne vole jer se ja uvijek
nešto bunim (npr. vratila sam im knjigu koju su mi
tako velikodušno poklonili, a u kojoj je baš bilo
lijepo i poučno nacrtano kako se djetetu mjeri
rektalna temperatura i mnogobrojni slični
"komplicirani" postupci); zato što se ne priključujem
na CEZIH i ne odajem liječničku tajnu; zato što ne
priznajem svoju krivnju za većinu stvari za koje me
oni žele kazniti i pišem im očitovanja u obliku romana
u nastavcima; zato što stalno pratim koliko su mi
pacijenata ovaj mjesec "ukrali" i za koliko mi ne
plaćaju to što ih liječim....Itd. itd.
Ministar srećom i ne zna da postojim
(jer sumnjam da je imao vremena čitati dopis koji sam
mu uputila nekoliko puta, a u kojem ga molim za
tumačenje Tumačenja Pravilnika o CEZIH-u), a da zna
vjerojatno me ni on ne bio volio. Zato što ne dam mira
njegovom "čedu" - Reformi Zdravstva, i njezinom
sijamskom blizancu "Informatizaciji PZZ-a"; zato što
umjesto da na sve njegove dopise kažem "Tako je rekao
Vrhovni Doktor i tako biti mora", ja čitam,
razmišljam, postavljam pitanja; zato što sam doslovno
shvatila Pravilnik o CEZIH-u i tražim od pacijenata da
se očituju pismeno da li dopuštaju da se njihovi
podaci šalju na internet ili ne, a onda za one koji ne
dopuštaju stalno dosađujem i pitam što ću s
njima...Itd. itd.
I sada, iščekujući Godota (u vidu
uređenog sustava u kojima će vladati red, rad i
disciplina), kroz glavu ošamućenu od mnogobrojnih
udaraca u zid (u pokušaju prolaska kroz isti), mi
prolaze misli: "Kako je teško biti slab, kako je teško
biti sam, i biti star, a biti mlad!", te: "Biti ili ne
biti - to je pitanje."
A samo ponekad se probije neki glasić
i kaže: "Nigdar ni tak bilo, da ni nekak bilo. Pak ni
vezda ne bu, da nam nekak ne bu."
Pozdrav od
vaše seoske doktorice.
23.11.2010. |