Tradicija postaje najveća kvaliteta hrvatskog turizma
Ovaj pomalo ironičan uvod nije šala.
No nije ni sve tako crno. Uzme li se u obzir da nam je
država na svjetskoj razini iznimno bogata prirodnom i
kulturnom baštinom, Svjetski gospodarski forum,
koji je iznio ove podatke, smješta Hrvatsku na 34.
mjesto na svijetu po konkurentnosti u turizmu. I to je
iznimno važna stvar. Ali, uspavani uspon odraz je
nesnalaženja, prevelikih očekivanja i premalo rada i
ulaganja u hrvatski turizam. Zastali smo na istom
mjestu kao i 2009. Uspoređujući s Hrvatskom, zemlje u
susjedstvu poput Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne
Gore i Albanije povisile su konkurentnost i za više od
deset mjesta. U svijetu low-cost globalizacije sve se
mijenja - od demografije do promjena općih ljudskih
vrijednosti, a sada je konačno vrijeme da se promjeni
ponuda koja se u našoj zemlji i dalje ponajvećma
sastoji od sunca, mora i plaže te hotela starih (i
neobnovljenih) i više od trideset godina.
Problemi infrastrukture
Svakako, riječ je o najuspješnijoj gospodarskoj grani bilo gdje
na svijetu. U doba najveće financijske krize turizam neumorno grabi naprijed,
stavljajući se na mjesto industrije 21. stoljeća. Istina, u hrvatskom
gospodarstvu samo turizam nosi 25 posto prihoda, ali zabrinjava što 80 posto
otpada na tri ljetna mjeseca. Produžetak sezone, ono što se popularno naziva
predsezonom i postsezonom, nije lako ostvariti, jer ovisi prije svega o dobroj
infrastrukturi koja će biti kompatibilna s našom najvećom prednosti:
raznovrsnošću klime i izmjenom godišnjih doba.
U Hrvatskoj svako godišnje doba donosi drugu mogućnost
turističkih aranžmana. No gdje? Hrvatska ima 612 hotela i pedeset tisuća soba,
od toga 85 posto sagrađenih (a mnogi su i zastali) u dobu komunizma. Od ukupnoga
broja smještajnih kapaciteta, na njih odlazi 18 posto, ali i 50 posto zarade. Za
ozbiljan turistički posao te su brojke daleko premale. Hrvatska kao zemlja
obiteljskog i mirnijeg turizma očekuje navalu starijih turista, onih
dobrostojećih u srednjim godinama, kao i pola Azije, a smjestili bi ih u kampove
i domaćinstva! Kapaciteti su posebno nedostatni na kontinentu koji i inače čini
zanemariv udio zarade. Uz to je razvidno da regionalne turističke kompanije drže
monopol u pojedinim regijama, što stvara poveliku mogućnost za nepotizam i
korupciju. Naime, generiranje gubitka zapravo nikomu nije na pameti, jer -
turisti stižu! I donose nam 15 posto BDP-a i 15 posto zaposlenosti. Svjetska
turistička organizacija (UNWTO) smatra da će do 2020. turizam činiti barem 20
posto BDP-a i više od 30 posto zaposlenosti.
Bourdain: Ne znate što imate!
S obzirom na iskazane brojke, počelo se razmišljati koji su ti
elementi koji nas mogu ojačati te nam osigurati cjelogodišnju zaradu, a sve uz
društveno i ekološki odgovorno i održivo poslovanje. Jedna od ideja koja je tek
u počecima razvoja, a koja obećava iznimno kvalitetan turistički proizvod, jest
orijentacija na tradiciju. Ponajprije na gastronomiju, jer kako je opće poznato,
svi vole dobro pojesti i popiti.
Nedavno je u Hrvatskoj boravio
Anthony Bourdain, jedan od nekolicine najpoznatijih svjetskih gastronomada,
hvaljeni kuhar i voditelj kulinarsko-turističkog showa No Reservations.
Njegove riječi ostvarile su više medijske pokrivenosti u SAD-u nego svi plakati
i promidžbe Hrvatske turističke zajednice. Sve se sumiralo u nekoliko riječi
(zbog kojih roditelji trebaju djeci pokriti uši): Niste bili u Hrvatskoj? Vi
ste j... idiot! Osim toga, Bourdain je nakon svakoga jela samo izgovarao
superlative, ali i dobro nam svima poznatu uzrečicu: Ne znate što imate.
Nije baš vrijeme da saznamo. Naime, to već znamo, jer svatko će rado otići u
vinske podrume Grešne gorice, pojesti fuže s tartufima u okolici Motovunske
šume, okrenuti janje u Lici, nazdraviti slavonskom rakijom i baranjskim fišem te
sudjelovati u kočarenju oko našega razvedenog arhipelaga. A naši dragi furešti
sasvim su slični nama. I vole otkrivati nove stvari, zbog kojih se nećemo
sramotiti kao kada odemo u Njemačku pa nam Nijemci kažu kako dolazimo iz
predivne zemlje gdje su vrlo ukusni ćevapi. Ili, u najboljem slučaju, vrhunac
svakodnevne ponude morskih destinacija: frigane lignje s lešo krumpirom.
Promašena ulaganja
Na nedavnom bijenalnom kongresu Tourism and Hospitality
Industry, koji je u organizaciji Fakulteta za menadžment u turizmu i
ugostiteljstvu održan u opatijskom hotelu Ambasador čulo se dosta toga o
potrebi razvijanja ruralnoga turizma, agroturizma, ekoturizma i sličnih vrsta
turizma koja se praktično vrte oko autohtone tradicije pretočene u turistima
prihvatljivo okruženje. Kongres kao kongres, dani su neki naglasci u polupraznoj
dvorani, većinom upućeni onima koji jako dobro znaju o čemu je ovdje riječ.
Nažalost, Fakultet se često slabo čuje do Kockice na Prisavlju, a nije da se i u
HTZ-u ili UHPA-i (Udruga hrvatskih putničkih agencija) nešto ističe glas struke.
Nije to samo posljedica lošega sluha u tim institucijama, nego i ponekad
fakultetska nevoljkost i akademska tromost.
No službeni podaci ipak su svima vrlo jasni, a pogotovo kad je
agroturizam u pitanju. A oni su doista potresni. U Hrvatskoj je prosjek ostanka
takvih turista šest do sedam dana, u pojedinim regijama čak osam do četrnaest
dana! U Istri, našoj najrazvijenijoj ekoagroturističkoj destinaciji, 40 posto
gostiju troši 30 do 50 eura po osobi dnevno, a njih 19 posto više od stotinu
eura po osobi dnevno! Istra gotovo redovito bilježi više od četiri noćenja po
individualnom posjetu, većina ih je prvi put u Istri, ali se 12 posto njih želi
vratiti na isto mjesto odmah iduće godine. Ostali su skloniji drugom izboru, ali
također u agroturizmu. Njih 43 posto ekstremno je zadovoljno uslugom,
prijaznošću, gostoljubivošću, autohtonošću, kvalitetom. Temeljeno na održivom
razvoju i izbjegavanju masovnosti, ovakav oblik turizma može u potpunosti
revitalizirati pojedine hrvatske regije, kao što su Dalmatinska zagora, Lika,
središnja Hrvatska i Slavonija. Istra je primjer vrlo dobra rada, ali i ta
regija mora još poraditi na kapacitiranosti i infrastrukturi.
Nije li ovo dovoljan poticaj državi,
od nacionalnih do županijskih razina, u što treba ulagati? Očito nije, jer
država će radije ulagati 90 posto sredstva u održavanje svjetski poznate
manifestacije Snježne kraljice. Svaka čast skijašima, posebno našim
pobjednicima, ali treba se upitati je li izgradnja te staze i njezino korištenje
doista bilo potrebo i koliko prihoda donosi, a koliko gubitka odnosi, ne samo u
novčanom smislu nego i u ekološkom, infrastrukturnom i svakom drugom pogledu. Ne
insinuirajući ništa, već blago ironično razmišljajući, izgorjeli objekt na
Bjelolasici zorno pokazuje koliko je vrijedno imati skijališta u koja se ne mogu
dovući ulagači, ugostitelji i hotelijeri, pa država mora uskakati s dotacijama.
A dotacije u dotu ostavljaju gubitak, jer zbog nedostatka smještaja i
pripremljenosti za svaku zimsku sezonu naši skijaši radije odlaze u susjedne
zemlje nego da skijaju na nekoliko livada pokrivenih prirodnim snijegom do prvih
visibaba.
Istra je nalik Toskani. Jedna od najpoznatijih talijanskih regija praktično je
postala engleskim lenom, jer je posebno omiljena na britanskim otocima.
Poduzetni Toskanci iskoristili su ono što ih okružuje, s tavana i iz konoba
izvukli su stare prašnjave kuharice svojih prabaka, uredili zapuštene vile,
nadogradili na pet zvjezdica (koje nisu, kao mnoge na Mediteranu, one s neba) te
prodaju aranžmane i do 2.500 eura po osobi za tjedan dana. Gosti uče kuhati,
obilaze vinske podrume, uživaju u branju grožđa i maslina, imaju organizirani
prijevoz do kulturom bogatih talijanskih renesansnih baštinika.
Slično se pokušava ostvariti u Hrvatskoj. No treba ulagati.
Kapaciteti kuhinja su mali, većina agroturizama i dalje smatra da im je prvi
posao poljoprivreda, pa nerado puštaju turiste da im prčkaju po vinogradima i
maslinicima. Malokoji od njih ima bazen (što bi bila i grehota, s obzirom na
blisko more), a zvjezdice ne mogu dosegnuti čistu peticu. Uz malo volje samih
domaćina, županija, gradova i općina, i uz pomoć pristupnih fondova i poslije
pravih fondova Europske Unije, čuda su moguća. Kapacitiranost kuhinja za
tečajeve autohtonih jela, poboljšanje vinskih cesta, maslinova ulja i sira,
razne rakijašnice i suvenirnice autohtonih gastronomskih proizvoda nisu u
Grčkoj, Portugalu, Španjolskoj ili Italiji izniknuli ni iz čega. Bili su to
pomno pripremljeni planovi dugoročne izgradnje identiteta hedonističkog života,
naplaćeni u Bruxellesu, ali sa zaradom koja je skinula breme s pleća bogatijih
europskih nacija. Time bi se zasigurno potaknula izgradnja agroturističkih
objekata (odnosno objekata ruralnog turizma: problem definiranja još je akutan)
kojima bi primarna djelatnost bila turizam.
Raznolikost ponude
U ruralnim krajevima Hrvatska
prepoznaje agroturizme odnosno obiteljska seoska gospodarstva, ruralne kuće za
odmor, ruralne vile s bazenom, ruralne obiteljske hotele, objekte koji nude
usluge noćenja s doručkom (tzv. Bed & Breakfast, B & B), sobe i
apartmane u tradicijskoj i novoj arhitekturi, punktove ekoturizma, restorane,
konobe, klijeti i sl. Ulaznica na europsko i svjetsko tržište agroturizma
proizlazi iz istih načela kakva postoje u Europskoj Uniji; dolazi do pada
prihoda od poljoprivrede i promjena u sustavu potpore poljoprivrednicima, što
farmere i seljane prisiljava da mijenjaju svoje aktivnosti; rad ruralnih
razvojnih agencija podupiru strukturni fondovi Europske Unije; jača i svijest o
dužnosti pružanja pristupa te mogućnost zarade od turizma među organizacijama
uključenim u upravljanje okolišem, uključujući nacionalne i regionalne parkove
te tijela koja se brinu o izgrađenoj baštini. Ključni su mu elementi da je takav
oblik turizma smješten u ruralnim područjima, da je funkcionalno seoski, odnosno
temeljen na malom poduzetništvu, na otvorenom prostoru u izravnom dodiru s
prirodom, a zasnovan na nasljeđu i tradicijskim aktivnostima. Dopušta
sudjelovanje u aktivnostima, tradicijama i načinu života lokalnog stanovništva,
uz personalizirani kontakt i gostoljubivost domaćina.
Neujednačen razvoj agroturizama u Hrvatskoj možda i nije razlog za veliku
zabrinutost. Klasična seoska domaćinstva kakva postoje u Moslavini, Podravini,
Slavoniji i drugim krajevima kontinentalne Hrvatske možda su više okrenuta
domaćem stanovništvu, ali to je i u skladu s ukupnim turističkim prometom na
kontinentu, koji pati od nedostatka razvijene strategije i proizvoda koji bi
doista privukao strane goste u većem broju. I opet, razlog jest više-manje u
misaonom sklopu koji turizam gotovo odmah povezuje s morem. Stoga i nije čudno
da je najveći broj domaćinstava smješten u dvjema turistički najrazvijenijim
županijama, Istarskoj i Dubrovačko-neretvanskoj, kao i da ti agroturizmi
odudaraju donekle od kontinentalnih kućanstava. To ipak ne znači da će 21.
stoljeće, u eri turizma, moći iznijeti hrvatsku tradiciju, baštinu i
gastronomiju na svjetsku razinu, kakvu, po svim obilježjima, zaslužuje.
Vedran Obućina
Vijenac, broj 475, 17. svibnja 2012.
|
