Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

I SADA OPET RATNI VIHOR HUČI IZ DALJINE, PRASKA U BLIZINI         (11.01.2016.)

Turci dolaze

Ali ti Turci i 'turci' najavljuju nešto čega nikada nije bilo: globalni rat. Svi protiv svih. Tko živ, tko mrtav! Ideja začeta od postanka svijeta. Čekala je scenariste i vojskovođe - pa i dočekala.

Negdje na kraju II. svjetskoga rata, polovicom 20. st. autori suvremenoga paklenog plana shvatili su da ono što je Hitter proveo djelomično, može obuhvatiti cijelo čovječanstvo, ako se prava ekipa primi posla. Kreatori planetarnoga užasa opasni su luđaci i neizlječivi manijaci koje povezuje strašna žudnja da bace čitav svijet pod svoje i noge. Došlo je vrijeme, kažu, da čovjek koji sanja da je postao Bog, san pretvori u stvarnost. Kada obični ljudi, ne bogovi, mogu biti samo sluge pokorni, poslušni robovi. Odnosi se to samo na preživjele u ratu kojem je prvi cilj smanjiti broj stanovništva Zemlje. Glavni robovlasnik je George Soroš.

 

Sve spodobe s hrvatske političke scene, koji su nas užasavali svojim postupcima, posjećivali su u Americi toga svog mecenu, objavljivali slike, izjave, javno se hvalili - neka se zna tko ima moćnoga gospodara. A taj George Soroš, kojega je do sada jedini javno optužio genijalni mađarski premijer Viktor Orban, morao je kao svi veliki kapitalistički bogataši zaraditi svoje prve dolare. On ih je zaradio tako da je zajedno sa mađarskim katolikom (kojemu ga je kao Židova Sorošev otac povjerio na čuvanje za vrijeme nacističkoga divljanja Europom) bio partner u trgovini zlaitnim zubima izvađenim nesretnicima (na živo, dakako) prije negoli su ih spalili u pećima koncentracijskih logora. Kada ga je američki novinar pitao je li to točno, Soroš je pokazao poslovnu hlađnokrvnost: biznis je biznis! Pružila se dobra prilika, a da nije on, zaradio bi netko drugi. Njegova, njihova moć su Sotona (turc. šejtan) i novac.

Mračna inteligencija potpuno usmjerena monstruoznome cilju u ratnim pripremama nije previdjela da je preduvjet podjele slabljenje protivnika i njegova i otpora. Stvaranjem sustava korupcije koja se obilato isplati dobili su vjerne suradnike, 'korisne idiote', s pravom potpisa na važne državne odluke i dokumente. Tako se proizvodi kaos i beznađe.

Raznim načinima i metodama mijenjaju glavne osobine čovjeka kao prirodnoga i društvenoga biča. Posebno medijima i internetom savršeno probranog sadržaja ulaze u mozak ljudi. Instinkti, osjećaji, zdrav razum, iskustvo i znanje degradiraju se i pasiviziraju. Civilizacijske norme i vrijednosti nagriza površnost. Sivilo sadržaja, šarenilo ambalaže. U bolesnom tijelu - bolestan duh, pa se zdravlje uništava štetnom hranom i opasnim lijekovima. Posebna pažnja posvećena je dvjema vertikalama mogućeg spasa: obitelj i vjera. Zajednica: Muškarac - žena - dijete jezgra je čovječanstva koja u sebi nosi najjači poriv i motiv za preživljavanja. Zato se nameće homoseksualnost.

Vjerovanje u Boga, u postojanje višega smisla i bezgranične ljubavi daje pojedincima i zajednicama snagu da čuvaju dobro, brane ga od zla. Boga u vjeri, posebno su odradili i obradili. U muslimanskome svijetu napravili su sve da vjerski fanatizam razviju do snage najrazornije bombe. U osjetljivim područjima stvorili su neugasiva žarišta sukoba iz kojih se sada izlijevaju neprekidne kolone prema Europi. U kršćanskome svijetu odlučili su zatrti Boga, zbuniti i odvratiti mnoge Vjernike, zatvoriti mnoge crkve.


Najveći Sotonin uspjeh, stoljećima nezamisliv, deklarativno je i stvarno odricanje Europe od svojih kršćanskih korijena, ustoličenje Angele Merkel 'najmoćnije žene Europe i svijeta', te njezin pristanak da širom otvori vrata nevjerničke, liberalne Europe u koju sada ulaze tisuće, stotine tisuća, a uskoro milijuni ljudi koji će ostati u našem domu.

Pitanje svih pitanja jest: gdje je bog, stvoritelj, roditelj, spasitelj svijeta?

U Hrvatskoj! Uz majku svoga sina, čudotvornu Gospu Sinjsku. Ona upravlja jesenskim oblacima koji se odražavaju u rijeci Cetini i blagonaklono promatra, kako se, nakon odmora, alkarska družina priprema za 301. sinjsku alku 2016. Sve što je uspjelo s izluđivanjem i uništavanjem ljudi po svijetu, zaobišlo je Sinj, jer su 'oko sokolovo i junačka desnica' pružili viteški otpor. Nismo mi na periferiji, na rubu svjetskih događanja. U novinarstvu, špijunaži i medicinskoj dijagnostici najvažnije je opaziti i protumačiti važnost malih pojedinosti. To se posebno odnosi na temu 'Turci dolaze!'


- Najprije su krenuli naši mediji kojima nije nedostajalo mašte u ismijavanju, omalovažavanju, ne bi li unizili Alku i alkare. Posebno su ludovati kada su se sinjske trudnice pobunite zbog ukidanja rodilišta 'jer im sinovi ne će moći trčati Alku, ako nisu rođeni u Sinju .." primitivizam, zatucanost, ognjištarenje... kakva Alka, kakvi alkari, kakvi sinovi.... Zar nisu čuli za čari hoda pod duginim zastavama...


- Odjednom je uređenje velebnih alkarskih dvora postao imperativ, a nedostatak novca važna tema. Predsjednik građanin Stipe Mesić šalje poruku da će novca biti, ali zauzvrat traži da se s trkališta ukloni plakat alkarskog vojvode Mirka Norca, nevino osuđenoga generala Hrvatske vojske. Kroz tu pukotinu u počasnu ložu dolaze i Pusićka, i Josipović, i Milanović i - turski veleposlanik! Događaj prati veličanje Alke kao velike kulturne manifestacije koju je prepoznao i Unesco. Naši govore kako je samo kultura u pitanju, a veleposlanik sjedi i gleda oružje svojih predaka sačuvano od davne bitke, gleda naše momke koji kopljem gađaju u sridu Alke nekoga velikog paše - vojskovođe. To je prvi put da je utajeno, umanjeno, da je Alka prvenstveno velika vojnička, viteška, pobjednička igra koja gađa Turčina, i svakog neprijatelja u srce - jer su stoljećima mučili naš narod (što se tiče kulture, ona je u našem narodu uobičajeni začin svakom običaju i igri, pa tako i Alci.)

Ali zašto bi Turčin bio neprikladan u Sinju, kada je par godina prije njegova posjeta Grad, Dubrovnik, koji je cijelu svoju povijest, diplomaciju i gospodarstvo upregnuo u samo jedan cilj - očuvati slobodu od Turaka - prvu prodanu građevinu u Starome gradu dodijelio Turcima za njihov hotel. Nalazi se par metara od kipa Gundulića, koji je pjevao Slobodi, da 'sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi, ne mogu bit 'plata tvoj' čistoj ljepoti.'

Nije daleko od Sinja grad u kojem stoluje Bakir Izetbegović koji je turskome predsjedniku čestitao na način kao da je Sarajevo glavni grad Turske. Ili kao da se Turska dobrano udomaćila u Sarajevu. Svaka tema svojim putem vodi prema Pelješkome mostu. Kada je Jure Radić napravio prvi nacrt, Bosanci su se pobunili da im ne će moći u Neum pristajati veliki brodovi, a oni s turskim kapitalom planiraju izdubiti more za veliku luku. Vesna Pusić i Neven Mimica bacili su hrvatski projekt Pelješkoga mosta u koš, od Europske komisije zatražili konzultacije, a potom u komisiju ubacili muslimana Izeta Bajrambašića koji je tako dobio prvi prigodu da najavi ono što se sprema: nema Pelješkoga mosta dok se ne uredi granica na moru, a ona mora osigurati Bosni i Hercegovini more do Korčule.

Kakve to veze ima s Turcima, stvarne i konkretne. Ne misli valjda netko da muslimanski kapital iz raznih zemalja kupuje goleme parcele po Bosni, a da ne računa kako je to samo zaleđe njihova izlaska u Jadran i Mediteran i s te strane - od svih "pojedinosti" najvažniji je sljedeći: Dan nakon završetka Svjetskoga nogometnog prvenstva u Brazilu, s drugog kraja zemaljske kugle doletjela je Angela Merkel i odmah se spustila do Dubrovnika - na samo par sati. Umorna i neraspoložena, snimljena na Stradunu, a našli su se novinari koji su neukome puku objasnili kako je ona oduvijek željela prošetati glavnom dubrovačkom ulicom. Međutim, šetnja je bila kratka, ali je poruka koju je donijela dugoročno indikativna. Došla je reći da će Njemačka i EU podržati ideju, koju zagovaraju bosanski muslimani, da autocesta koju je Hrvatska sagradila do Ploča, i okrenuta je prema Pelješkome mostu i Dubrovniku kroz hrvatski teritorij, ipak skrene iza Neuma i kroz BiH ode prema jugu Europe. Gotovo da vrijeđa zdrav razum objašnjenje da je tako odlučeno, i od Merkelice podržano, jer se zagovara energetsko povezivanje Europe.

Tko je do tada znao da Kws električne energije, gubitci plina i bareli nafte putuju autocestama. A kako bi znali, kad smo tako zaostali da u današnjemu modernom svijetu spominjemo bič u ruci pravednog čovjeka i molitvu u duši pametnog naroda. Turci su dolazili i dolaze opet. Možda će na vrijeme i u dovoljnoj snazi, po istom krugu stići repriza naše uspješne obrane.

Naše visočanstvo čovjek!

Inteligentni smo. Znatiželjni. Pronicljivi i uporni. Ambiciozni i samouvjereni. Osobine gospodara svijeta! Samo trima fenomenima ponizno priznajemo da su nam nedokučivi beskonačnosti prostora, vječnosti vremena i labirintskom klupku tajni u stalnoj vrtnji i mijeni... tek dodirnuta spoznaja izmiče u jeke, izmaglice, fluide, nepoznato... Rođenjem uz kolijevku, nalazimo dvije knjige. Jednu je napisala Priroda, drugu Čovjek. Naslovi su im u početnici latinskog jezika.


Tara est siella! Zemlja je zvijezda! Sve što na njoj postoji i živi stalna je otvorena stranica, pripremljena za čitanje i proučavanje. Besplatno. U neograničenoj nakladi. Dostupna svima.

Na žalost, mi smo površni, nedostojni učenici iz magareće klupe, skloni zabušavanju i markiranju. Važne nam poruke i pouke stalno promiču, ali ne marimo jer - mislimo - nema opasnosti od kazne. Od te prve pogrešne pretpostavke kreću sve ostale. Priroda ne govori našim jezikom pa ne moramo slušati prigovaranja, niti se bojati neopravdanih sati ili opomene pred isključenje. Isto tako možemo se pravdati da mi ne razumijemo njezin jezik, pa na učestale i sve strasnije elementarne nepogode kataklizmičkih razmjera, jednostavno okrenemo glavu, isključimo mozak, a još je bolje klikom otputovati u virtualni svijet. Propustili smo naučiti (i u skladu s tim živjeti) da svaki uzrok ima svoju posljedicu, a oboje sustiže svaku generaciju i svaki kutak Planeta kružeći uokolo.

Historia magistra vitae est! Povijest je učiteljica života! Tvrdi to ljudskom rukom, pismom i spoznajom napisana knjiga. Njezina je osobitost što se stalno dopunjuje novim iskustvima i znanjima, a dok je drveća i pila, biti će i bijeloga papira. To što svako posječeno drvo smanjuje proizvodnju kisika i preradu hranjivih tvari iz zemlje - taj rizik i štetu iz prve knjige nismo naučili pa u drugoj nismo zapisali. No bitni je problem tvrdnja o povijesti iz koje bismo mogli mnogo naučiti i time izbjeći da se pogreške i katastrofe ponavljaju. Stvar je u tome što ne možemo izgraditi obrambeni sustav za stalne reprize koje se ne mogu izbjeći jer su u krug ugrađene i o kruženju ovisi kada će i kamo ponovno stići.

Kroz prirodu prolaze dani i noći, godišnja doba, rađanja i umiranja. Potresi i vulkani preoblikuju Planet kakav je nekada bio i kakav će jednom biti. Požari i poplave pripremaju prostor i hranu za nove klice. Svaku životinjsku vrstu predvodi uvijek ista najjača jedinka. Kroz ljudsko društvo prolaze stvaranja i razaranja, nade i razočaranja, zanos i užas, med i žuč. Ratovi s klicom primirja, primirja sa klicom ratova. Turci i 'Turci' dolaze, odlaze - da bi se opet vratili. Nitko i ništa ne može zaustaviti kotač. Izvan moći žitelja Zemlje jest njegov ritam i sadržaj koji nosi, te mjesto i vrijeme iskrcaja. O tome nam govore i voda i povijesni arhivi.

Voda u kruženju

Rano je jutro. Zora zamiče svojim ružičastim velovima kroz visoke krošnje jablanova uz rijeku. S uske planinske staze pogledu je poklonjeno Sinjsko polje. Začudne nijanse zelenih obala rijeke Cetine! široko poprište ljudske povijesti! Na istome mjestu kroz dugo vrijeme. Dva zdenca kristalno čistoga znanja u spojenoj posudi. A nikoga nema da zagrabi gutljaj i živom istinom razbistri misli, okrijepi dušu. Voda koja u ovim alkarskim dvorima teče Cetinom krvotok je svega života, memorije i mudrost svega svijeta. Iz smaragdno-sedefastih izvora dionicom dugom 101 km ova naša rijeka nosi vodu do ušća u modrinu Jadrana ispod omiške stine. U svojoj dolini napaja i krijepi ljude koji su svoju povijest upisali u Vitešku igru i ove 2015. godine Alkom ispričali tristoti put.


- Vodotok! Jedan oblik i odsječak vremena u kruženju vode.
- Krvotok! Jedan oblik i odsječak vremena u povijesti čovječanstva.


Nije jednostavno, zapravo nije moguće u krajoliku gledati samo rijeku. Pred pogledom je akvarelna slika odraza neba i obale u vodi. Površinu joj nabire lahor s planina, uzdah gizdavoga lopoća, sjajne ljuske kroz struje i virove, čamac i gnjurac. Podiglo se i malo mulja s dna - koritom prolazi nekoliko krava. Još su daleko, ali nazire se da su velike, uhranjene, plemenite domaće pasmine, s mirisom na bijelu kavu iz starinske šalice od debeloga porculana. Približavaju se kroz sočnu ispašu u kojoj su se obične trave odavno privikle na upornost i žilavost samonikloga bilja. Neke su vrste odavno dio navodne medicine, a odnedavno panično ih traži farmaceutska industrija. U zagađenome svijetu drastično nedostaju sirovine za većinu lijekova. Iza stada razabira se čudni pokreti žene u crnini, dok dugom tankom šibom s par listića na vrhu vitla zrakom. Fijuk je upozorenje što slijedi ako ne budu poslušne, a zamasi dugih tankih repova s kiticom dlaka na vrhu odgovaraju da je primjeno na znanje... Starinski prizor u današnjici prolazi pokraj nas. Uokvireno crnim rupcem zastaje lice naborano poput zemlje za sušnoga ljeta, a oči pametne, znatiželjne, napete, oprezne.


- Što slikale - pita.
- Krave - odgovaramo.
- To su moje krave, koliko ćete platiti - pita.
- Ovo je i naša dolina, vi pasete krave mi snimamo dokumentarac - dakle plaćanje nije predviđeno - odgovaramo.


Lice je i dalje isto ali oči postaju opora odluka: nema para - nema slikanja! Eto vam oblaci, njih slikajte. Čuva ih Gospa, a ona ne naplaćuje. Bič fijuknu tako snažno i glasno da su krave potrčale začudnom brzinom, a njihova vlasnica ih zavidnim umijećem potjerala oko grmlja koje ih skriva od objektiva. Snimatelj se ljuti, a ja sam očarana. Dok je fijuka biča, nitko ne će nauditi Cetinskome polju. Oblaci se samo smiješe. Po plavetnilu svoda plove lađe bijeloga paperja voden ptica... čekaju znak da se pretvore u kišu... jedan veliki rasuo se u stado nebeskih ovčica... iz daljine se jedan prema dragome približavaju hitri oblačići i stope u poljupcu... kakav spokoj i mir. Naš papa Ivan Pavao II. govorio je kako u svijetu nestaje tišina. U buci se gube otkucaji srca, treptaji mašte, začetci ideja...


Jutros Cetina plovi svojim koritom, a oblaci nebeskom ratom. Oni se odrazom lako spuštaju u rijeku, ali da bi se rijeka popela k njima, mora ju nositi najveća sila: Tek što sunce otopi led u tekućicu, voda nezaustavljivo poteče kroz cijeli planet - uvijek prema moru. Slana voda što pokriva dvije trećine svijeta teža je i zato joj razina tone točno za količinu neslanih, slatkih voda koje se ulijevaju, rašire u tankome sloju i čekaju. Svaka kap ima vremena za predah dok čeka da ju pronađe njezina sunčeva zraka koja će ju obujmiti, pretvoriti u paru i odnijeti u oblak. Odozgo kapi gledaju svoje rijeke i čekaju svoju kišu. Koliko u današnjici imamo vremena i zanimanja o ovome čudu i blagu razmišljati?

Hrvatskoj je darovana domovina s obiljem vode, a to znači i stalnu borbu sa žednim uljezima. Imamo sačuvana prastara vodopojilišta i svjedočanstva kako su se u davno doba oko voda postavljale straže i često vodile žestoke borbe. U arhivima su pohranjeni dokumenti o propisima za čuvanje voda, o štednji i pravednoj podjeli u sušnim razdobljima, o strogoj zabrani strancima da se približe našim vodama. Danas je posebno važno podsjetiti na vrijednost naših golemih zaliha nadzemnih i podzemnih voda - čistih, bistrih, zdravih - prirodnih, kao i na potrebu čuvanja hrvatskoga nacionalnog blaga. Mnogo toga kod nas što bi trebalo biti rutinsko i normalno treba posebno naglašavati. Sustavno se zatire, premalo se uči, nedovoljno razgovara, gotovo uopće ne planira i zakonska zaštita i gospodarsko korištenje naših voda jer to sprječava podmukli scenarij zamagljivanja teme, zaglupljivanja ljudi.

Stranci i domaće jude u međuvremenu razgledavaju, podmićuju i sve uspješnije, za mali novac kupuju neprocjenjivu vrijednost: vodocrpilišta, rezervoare, vodovode i vodomjere. Voda je čisti proizvod prirode bez ijednoga uloženog novčića pa eventualna zarada u bilo kojemu obliku i iznosu može pripadati samo narodu koji je po Ustavu vlasnik prirodnih blaga. Po kotaču vodenice opet se šuljaju vodokradice. Danas više nego ikad prijete dvije globalne pošasti. S jedne strane zagađivanje voda, za koje ni priroda ni ljudi nisu smislili prepreke. S drage strane prijete sprega pljačkaša tuđih izvora i domaćih izdajnika koji im uklanjaju prepreke... Dolinom Cetine vode potencijalne investitore, graditelje golf terena, sve im pokazuju kao da im je ćaća iskopao korito i ulio rijeku. Smiješi im se sreća, očekuju veliku proviziju za velike ravne terene, obilje trave, blizinu besplatne vode, posredovanje u 'uređenju' papirologije...

U Lici se prodaju, strancima dakako, goleme površine tzv. bespuća, a radi se o prostorima iznad podzemnih zaliha voda... U blizini naših krških ljepotica dopustili smo Nijemcima snimanje njihova kič projekta o poglavici Winnetou, a u blizini Plitvičkih jezera umjesto uživanja u nedirnutoj prirodi s liste Svjetske baštine, nudimo indijanske šatore kao originalnu turističku atrakciju... Dubrovački vodovod onim famoznim investitorima na Srđu nudi vodu iz malene i jedine rijeke Omble - koliko žele... Coca Cola se šulja oko naših izvora, posebno Gacke. Račan je prodao Inu mađarskome Molu, zajedno s kompletnom četrdesetgodišnjom dokumentacijom o otkrivenim zalihama vode... MMF gomila naša zaduženja i vreba trenutak kada će to naplatiti našim vodama.


Tehnologija i standard zatvorili su vode u cijevi, a ljude u kuće pa djeca danas misle daje izvor - slavina. Prezreli smo i napustili običaje zahvalnosti, divljenja i uživanja u vodi, i time istrgnuli i i bacili u vjetar stranicu knjige Prirode. Donedavno imali smo predsjednika države koji je za životni moto izabrao monstruoznu kinesku poslovicu: 'Treba sjediti uz obalu rijeke i mirno čekati. Voda će kad-tad donijeti leševe tvojih neprijatelja'. Poruka ovog neugodnoga podsjećanja jest da će rijeka, vrijeme i povijest opet donijeti nekog monstruma u političke vođe, nekoga uljeza u biznis s vodom, nekog vodokradicu u narodnu sudbinu. Ali, iza okuke rijeke, uz jablane kroz čije visoke krošnje prolaze sve zore i sutoni, odjednom će se pojaviti biće koje će fijukom bića dovesti sve u red.

Čovjek u kruženju

Nije lijepo ćuti, nije lako niti priznati, ali pomama za tuđim, jagma za plijenom snažna je ljudska mana, a povijest potvrđuje da je u njoj uzrok većine ratova. I ta spoznaja ne može pomoći jer je ćinjenica neiskorjenjiva. Osvajači i pljačkaši čvrsto su usidreni u krugu što kruži čovječanstvom. U razdobljima mira sjećanja blijede pa oprez slabi, ali uvijek ispočetka, eto ih: preskaču tarabe, provaljuju brave - napadaju i kradu. Pokazuju se pogubnima previđanja mnogih malih znakova koji najavljuju veliko zlo. Rat se ne može izbjeći, ali se može pripremiti obrana. Rimljani o tome kažu - Ako želiš mir, pripremaj se za rat! Četnička jugoarmija nije se usudila napasti sve dok im hrvatski ratni zločinci nisu predali sve pokupljeno oružje teritorijalne obrane i dok im Budo Lončar nije u UN-u priskrbio embargo, zabranu uvoza oružja za Hrvatsku. Onda su junaci krenuli na megdan.

Oblaci nad sinjskim krajem dolijeću i odlijeću, propinju se i izvijaju poput ruba baletne haljinice labudice Čajkovskoga. Jedino što ih može prisiliti da zastanu jest pogled odozgo prikovan na taj predivni kutak naše domovine, kolijevku naroda posebnih vrlina i snažne vjere. Zato su kroz dugu i burnu povijest preživjeli mnoge Turke i Turčine, mnoge poturice i izdajice.


Jedan događaj, koji je započeo dolaskom nadmoćnog neprijatelja riješen je, čudom Gospine milosti - zapisali su stari Sinjani u vitešku igru kojom već tri stotine godina ponavljaju što se dogodilo i zašto se baš tako dogodilo. Mudrost i preciznost prastaroga Statuta poštuje se dandanas do u najsitnije pojedinosti. Raskošna starinska odora rafiniranih materijala i bogatih originalnih ukrasa. Divni njegovani konj i vrsni snažni jahači. Oružje originalno (pokupljeno s bojnoga polja) i najveći trofej: Alka! Ukras skinut s čizme zapovjednika turske vojske, koji je sa 60 tisuća ratnika pokrio Sinjsko polje. Spremala se još jedna bitka, u nizu stalnih obrana od napada Alka je mali predmet od kovanoga željeza, veličine raširenog muškog dlana. S tri poveznice vanjski krug spojen je s malenim krugom (poput kovanice od 5 kuna) u sredini, u sridi.


Pogodak kopljem 'U Bridu' pobjednički je pogodak u srediste ruže ratnih vjetrova koji su obilježili povijest i odredili oblik naše države. Pogodak kopljem 'U sridu' izvor je snage koja nam je omogućila da naša sudbina, unatoč strašnim žrtvama bude pobjednička. Pogodak kopljem 'U sridu' alkar opisuje kao pogodak u srce neprijatelja - Turčina i svakoga drugog koji pokuša oteti naše. Zato domoljubnim uzvicima "U boj, u boj!", 'Za Dom spremni ' treba dodati 'U sridu!'

U davnoj prošlosti Hrvatske (i Europe) zlo svih zala, opasnost svih opasnosti, rat svih ratova počeo je s Turcima, Osmanlijama, ekstremnim fanatizmom muslimana koji vjeruju da su svi drugi nevjernici koji zaslužuju smrt, a ubojice da čeka odlazak u nebo. (I najnovija pariška jeziva epizoda, jedna je u tom nizu.) Snažna, uvježbana, opremljena turska sila krenula je u XV. stoljeću na naš kontinent, a Hrvatska je bila zemlja na tome putu. Tijekom nekoliko stoljeća, poput divljih zvijeri trgali su drevno, kulturno, uspješno, veliko Hrvatsko Kraljevstvo. Pljačkali, pa rušili i palili sve pred sobom. Najmonstruozniji zločini bili su otimanje dječaka u stroj za ratovanje turske vojske, a djevojčica u stroj za rađanje turskih harema. Tursku seriju Sulejman Veličanstveni gledalo je oduševljeno hrvatsko pučanstvo, diveći se hrabroj vojsci, lijepoj odjeći i spletkama u haremu.

Godine 1715. toplo ljetno jutro osvanulo je s bijelim oblacima na nebu, a polje se crnjelo od vojske: Mala grupa Sinjana, slabo naoružani hranitelji, fratri, žene, djeca, malo hrane i vode - stisnuto klupko straha sklonilo se u malu tvrđavu nad gradom. Danas s toga mjesta pucaju gromke maćkule u znak pobjede, tj. da je koplje junaka pogodilo sredinu Alke. Situacija prije tri stoljeća bila beznadna, bitka unaprijed izgubljena, nije se samo znalo kako će koga zadesiti smrt. Noć u tvrđavi bila je još tamnija zbog crnih misli i zlih slutnji.


Ujutro polje je osvanulo prazno! Nekolicina turskih vojnika u zoru je vidjela Gospu kako hoda rubom tvrđave. Probudili su ostale i pobjegli pred spoznajom da im se suprotstavila jedina sila koja je jača od njihova oružja. Vjera Sinjana da se baš tako dogodilo pretočena je u stalnu duboku zahvalnost Čudotvornoj Gospi Sinjskoj. To je razlog što je viteška igra Alka neuništiva, neosjetljiva na vrijeme i ljudske pogreške. Igrala se nekada na cijelome Mediteranu, ali je nestala, izumrla. I u Sinju su se miješali, izmjenjivali, nametali svi mogući utjecaji, ali to je bilo u prizemnome, političkom, ljudskom svijetu. Alku je iznad svega toga čuvala i blagoslivljala Gospa. Sinjska Alka živa je vjera!


Alkara u zoru oblači njegova majka. U velikom uzbuđenju i ganuću do suza ispraćaju ga rodbina i prijatelji sjećajući se svih bojeva za slobodu, u koju je kroz povijest odlazila naša mladost. Predmet Alka visi na konopcu na sredini staze trkališta, na visini 332 cm od tla do sredine sride.


Alkar jaši propisanom brzinom na snažnom konju koji ga njiše, kroz titrave zrake sunca u krošnjama, obučen i sputan u kompliciranoj odori, s kopljem dugim oko 3 metra (željezni šiljak na vrhu, štitnik za ruku na sredini i 'jabuka' na stražnjem dijelu za ravnotežu). Alkar sridu naslućuje, ali ju ne vidi. Uispravljeno koplje u završnici vodi Gospa. Ona odlučuje o sridi. Zato je veselje alkara, časnoga suda, gledališta, glazbe i mačkula tako veliko. Na kraju zbrajaju se punti iz triju trka, a pobjednik se zove slavodobitnik. On je odabran za pobjednika pa mu se zato još više dive i još srdačnije ga slave. Sve alkarske kuće koje se te godine pripremaju za slavlje, bogate trpeze hrane i pića donose sve u kuću slavodobitnika. Slavi cijelu noć sve dok se ružičasta zora ne počne sklanjati u krošnje jablanova uz njihovu Cetinu.


Viteška alka ne posustaje pred vremenom koje nosi zaborav, niti se predaje pred ljudskim intrigama koje je prate kao sjena. I tako dok je fijuka biča u dolini, Alke na kopiju junaka, Gospe na oltaru - bit će i Croatije (Matoš je to kraće nazvao - srcem). I sada opet ratni vihor huči iz daljine...

Branka Šeparović, Hrvatski tjednik , www.hkz-kkv.ch

119-2015

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch