Sve spodobe s hrvatske političke scene, koji su nas
užasavali svojim postupcima, posjećivali su u Americi
toga svog mecenu, objavljivali slike, izjave, javno se
hvalili - neka se zna tko ima moćnoga gospodara. A taj
George Soroš, kojega je do sada jedini javno optužio
genijalni mađarski premijer Viktor Orban, morao je kao
svi veliki kapitalistički bogataši zaraditi svoje prve
dolare. On ih je zaradio tako da je zajedno sa
mađarskim katolikom (kojemu ga je kao Židova Sorošev
otac povjerio na čuvanje za vrijeme nacističkoga
divljanja Europom) bio partner u trgovini zlaitnim
zubima izvađenim nesretnicima (na živo, dakako) prije
negoli su ih spalili u pećima koncentracijskih logora.
Kada ga je američki novinar pitao je li to točno,
Soroš je pokazao poslovnu hlađnokrvnost: biznis je
biznis! Pružila se dobra prilika, a da nije on,
zaradio bi netko drugi. Njegova, njihova moć su Sotona
(turc. šejtan) i novac.
Mračna inteligencija potpuno
usmjerena monstruoznome cilju u ratnim pripremama
nije previdjela da je preduvjet podjele slabljenje
protivnika i njegova i otpora. Stvaranjem sustava
korupcije koja se obilato isplati dobili su vjerne
suradnike, 'korisne idiote', s pravom potpisa na
važne državne odluke i dokumente. Tako se proizvodi
kaos i beznađe.
Raznim načinima i metodama mijenjaju glavne osobine čovjeka kao
prirodnoga i društvenoga biča. Posebno medijima i internetom savršeno probranog
sadržaja ulaze u mozak ljudi. Instinkti, osjećaji, zdrav razum, iskustvo i
znanje degradiraju se i pasiviziraju. Civilizacijske norme i vrijednosti nagriza
površnost. Sivilo sadržaja, šarenilo ambalaže. U bolesnom tijelu - bolestan duh,
pa se zdravlje uništava štetnom hranom i opasnim lijekovima. Posebna pažnja
posvećena je dvjema vertikalama mogućeg spasa: obitelj i vjera. Zajednica:
Muškarac - žena - dijete jezgra je čovječanstva koja u sebi nosi najjači poriv i
motiv za preživljavanja. Zato se nameće homoseksualnost.
Vjerovanje
u Boga, u postojanje višega smisla i bezgranične
ljubavi daje pojedincima i zajednicama snagu da
čuvaju dobro, brane ga od zla. Boga u vjeri, posebno
su odradili i obradili. U muslimanskome svijetu
napravili su sve da vjerski fanatizam razviju do
snage najrazornije bombe. U osjetljivim područjima
stvorili su neugasiva žarišta sukoba iz kojih se
sada izlijevaju neprekidne kolone prema Europi. U
kršćanskome svijetu odlučili su zatrti Boga, zbuniti
i odvratiti mnoge Vjernike, zatvoriti mnoge crkve.
Najveći Sotonin uspjeh, stoljećima nezamisliv, deklarativno je i stvarno
odricanje Europe od svojih kršćanskih korijena, ustoličenje Angele Merkel
'najmoćnije žene Europe i svijeta', te njezin pristanak da širom otvori vrata
nevjerničke, liberalne Europe u koju sada ulaze tisuće, stotine tisuća, a uskoro
milijuni ljudi koji će ostati u našem domu.
Pitanje svih pitanja jest: gdje je
bog, stvoritelj, roditelj, spasitelj svijeta?
U
Hrvatskoj! Uz majku svoga sina, čudotvornu Gospu
Sinjsku. Ona upravlja jesenskim oblacima koji se
odražavaju u rijeci Cetini i blagonaklono promatra,
kako se, nakon odmora, alkarska družina priprema za
301. sinjsku alku 2016. Sve što je uspjelo s
izluđivanjem i uništavanjem ljudi po svijetu,
zaobišlo je Sinj, jer su 'oko sokolovo i junačka
desnica' pružili viteški otpor. Nismo mi na
periferiji, na rubu svjetskih događanja. U
novinarstvu, špijunaži i medicinskoj dijagnostici
najvažnije je opaziti i protumačiti važnost malih
pojedinosti. To se posebno odnosi na temu 'Turci
dolaze!'
- Najprije su krenuli naši mediji kojima nije nedostajalo mašte u ismijavanju,
omalovažavanju, ne bi li unizili Alku i alkare. Posebno su ludovati kada su se
sinjske trudnice pobunite zbog ukidanja rodilišta 'jer im sinovi ne će moći
trčati Alku, ako nisu rođeni u Sinju .." primitivizam, zatucanost,
ognjištarenje... kakva Alka, kakvi alkari, kakvi sinovi.... Zar nisu čuli za
čari hoda pod duginim zastavama...
- Odjednom je uređenje velebnih alkarskih dvora postao imperativ, a nedostatak
novca važna tema. Predsjednik građanin Stipe Mesić šalje poruku da će novca
biti, ali zauzvrat traži da se s trkališta ukloni plakat alkarskog vojvode Mirka
Norca, nevino osuđenoga generala Hrvatske vojske. Kroz tu pukotinu u počasnu
ložu dolaze i Pusićka, i Josipović, i Milanović i - turski veleposlanik! Događaj
prati veličanje Alke kao velike kulturne manifestacije koju je prepoznao i
Unesco. Naši govore kako je samo kultura u pitanju, a veleposlanik sjedi i gleda
oružje svojih predaka sačuvano od davne bitke, gleda naše momke koji kopljem
gađaju u sridu Alke nekoga velikog paše - vojskovođe. To je prvi put da je
utajeno, umanjeno, da je Alka prvenstveno velika vojnička, viteška, pobjednička
igra koja gađa Turčina, i svakog neprijatelja u srce - jer su stoljećima mučili
naš narod (što se tiče kulture, ona je u našem narodu uobičajeni začin svakom
običaju i igri, pa tako i Alci.)
Ali zašto bi Turčin bio neprikladan
u Sinju, kada je par godina prije njegova posjeta
Grad, Dubrovnik, koji je cijelu svoju povijest,
diplomaciju i gospodarstvo upregnuo u samo jedan
cilj - očuvati slobodu od Turaka - prvu prodanu
građevinu u Starome gradu dodijelio Turcima za
njihov hotel. Nalazi se par metara od kipa
Gundulića, koji je pjevao Slobodi, da 'sva srebra,
sva zlata, svi ljudski životi, ne mogu bit 'plata
tvoj' čistoj ljepoti.'
Nije daleko od Sinja grad u kojem stoluje Bakir Izetbegović koji
je turskome predsjedniku čestitao na način kao da je Sarajevo glavni grad
Turske. Ili kao da se Turska dobrano udomaćila u Sarajevu. Svaka tema svojim
putem vodi prema Pelješkome mostu. Kada je Jure Radić napravio prvi nacrt,
Bosanci su se pobunili da im ne će moći u Neum pristajati veliki brodovi, a oni
s turskim kapitalom planiraju izdubiti more za veliku luku. Vesna Pusić i Neven
Mimica bacili su hrvatski projekt Pelješkoga mosta u koš, od Europske komisije
zatražili konzultacije, a potom u komisiju ubacili muslimana Izeta Bajrambašića
koji je tako dobio prvi prigodu da najavi ono što se sprema: nema Pelješkoga
mosta dok se ne uredi granica na moru, a ona mora osigurati Bosni i Hercegovini
more do Korčule.
Kakve to veze ima s Turcima, stvarne i konkretne. Ne misli
valjda netko da muslimanski kapital iz raznih zemalja kupuje goleme parcele po
Bosni, a da ne računa kako je to samo zaleđe njihova izlaska u Jadran i
Mediteran i s te strane - od svih "pojedinosti" najvažniji je sljedeći: Dan
nakon završetka Svjetskoga nogometnog prvenstva u Brazilu, s drugog kraja
zemaljske kugle doletjela je Angela Merkel i odmah se spustila do Dubrovnika -
na samo par sati. Umorna i neraspoložena, snimljena na Stradunu, a našli su se
novinari koji su neukome puku objasnili kako je ona oduvijek željela prošetati
glavnom dubrovačkom ulicom. Međutim, šetnja je bila kratka, ali je poruka koju
je donijela dugoročno indikativna. Došla je reći da će Njemačka i EU podržati
ideju, koju zagovaraju bosanski muslimani, da autocesta koju je Hrvatska
sagradila do Ploča, i okrenuta je prema Pelješkome mostu i Dubrovniku kroz
hrvatski teritorij, ipak skrene iza Neuma i kroz BiH ode prema jugu Europe.
Gotovo da vrijeđa zdrav razum objašnjenje da je tako odlučeno, i od Merkelice
podržano, jer se zagovara energetsko povezivanje Europe.
Tko je do tada znao da Kws električne energije, gubitci plina i
bareli nafte putuju autocestama. A kako bi znali, kad smo tako zaostali da u
današnjemu modernom svijetu spominjemo bič u ruci pravednog čovjeka i molitvu u
duši pametnog naroda. Turci su dolazili i dolaze opet. Možda će na vrijeme i u
dovoljnoj snazi, po istom krugu stići repriza naše uspješne obrane.
Naše visočanstvo čovjek!
Inteligentni smo. Znatiželjni. Pronicljivi i uporni.
Ambiciozni i samouvjereni. Osobine gospodara
svijeta! Samo trima fenomenima ponizno priznajemo da
su nam nedokučivi beskonačnosti prostora, vječnosti
vremena i labirintskom klupku tajni u stalnoj vrtnji
i mijeni... tek dodirnuta spoznaja izmiče u jeke,
izmaglice, fluide, nepoznato... Rođenjem uz
kolijevku, nalazimo dvije knjige. Jednu je napisala
Priroda, drugu Čovjek. Naslovi su im u početnici
latinskog jezika.
Tara est siella! Zemlja je zvijezda! Sve što na njoj postoji i živi stalna je
otvorena stranica, pripremljena za čitanje i proučavanje. Besplatno. U
neograničenoj nakladi. Dostupna svima.
Na žalost, mi smo površni,
nedostojni učenici iz magareće klupe, skloni
zabušavanju i markiranju. Važne nam poruke i pouke
stalno promiču, ali ne marimo jer - mislimo - nema
opasnosti od kazne. Od te prve pogrešne pretpostavke
kreću sve ostale. Priroda ne govori našim jezikom pa
ne moramo slušati prigovaranja, niti se bojati
neopravdanih sati ili opomene pred isključenje. Isto
tako možemo se pravdati da mi ne razumijemo njezin
jezik, pa na učestale i sve strasnije elementarne
nepogode kataklizmičkih razmjera, jednostavno
okrenemo glavu, isključimo mozak, a još je bolje
klikom otputovati u virtualni svijet. Propustili smo
naučiti (i u skladu s tim živjeti) da svaki uzrok
ima svoju posljedicu, a oboje sustiže svaku
generaciju i svaki kutak Planeta kružeći uokolo.
Historia magistra vitae est!
Povijest je učiteljica života! Tvrdi to ljudskom
rukom, pismom i spoznajom napisana knjiga. Njezina
je osobitost što se stalno dopunjuje novim
iskustvima i znanjima, a dok je drveća i pila, biti
će i bijeloga papira. To što svako posječeno drvo
smanjuje proizvodnju kisika i preradu hranjivih
tvari iz zemlje - taj rizik i štetu iz prve knjige
nismo naučili pa u drugoj nismo zapisali. No bitni
je problem tvrdnja o povijesti iz koje bismo mogli
mnogo naučiti i time izbjeći da se pogreške i
katastrofe ponavljaju. Stvar je u tome što ne možemo
izgraditi obrambeni sustav za stalne reprize koje se
ne mogu izbjeći jer su u krug ugrađene i o kruženju
ovisi kada će i kamo ponovno stići.
Kroz prirodu prolaze dani i noći,
godišnja doba, rađanja i umiranja. Potresi i vulkani
preoblikuju Planet kakav je nekada bio i kakav će
jednom biti. Požari i poplave pripremaju prostor i
hranu za nove klice. Svaku životinjsku vrstu
predvodi uvijek ista najjača jedinka. Kroz ljudsko
društvo prolaze stvaranja i razaranja, nade i
razočaranja, zanos i užas, med i žuč. Ratovi s
klicom primirja, primirja sa klicom ratova. Turci i
'Turci' dolaze, odlaze - da bi se opet vratili.
Nitko i ništa ne može zaustaviti kotač. Izvan moći
žitelja Zemlje jest njegov ritam i sadržaj koji
nosi, te mjesto i vrijeme iskrcaja. O tome nam
govore i voda i povijesni arhivi.
Voda u kruženju
Rano je
jutro. Zora zamiče svojim ružičastim velovima kroz
visoke krošnje jablanova uz rijeku. S uske planinske
staze pogledu je poklonjeno Sinjsko polje. Začudne
nijanse zelenih obala rijeke Cetine! široko poprište
ljudske povijesti! Na istome mjestu kroz dugo
vrijeme. Dva zdenca kristalno čistoga znanja u
spojenoj posudi. A nikoga nema da zagrabi gutljaj i
živom istinom razbistri misli, okrijepi dušu. Voda
koja u ovim alkarskim dvorima teče Cetinom krvotok
je svega života, memorije i mudrost svega svijeta.
Iz smaragdno-sedefastih izvora dionicom dugom 101 km
ova naša rijeka nosi vodu do ušća u modrinu Jadrana
ispod omiške stine. U svojoj dolini napaja i krijepi
ljude koji su svoju povijest upisali u Vitešku igru
i ove 2015. godine Alkom ispričali tristoti put.
- Vodotok! Jedan oblik i odsječak vremena u kruženju vode.
- Krvotok! Jedan oblik i odsječak vremena u povijesti čovječanstva.
Nije jednostavno, zapravo nije moguće u krajoliku gledati samo rijeku. Pred
pogledom je akvarelna slika odraza neba i obale u vodi. Površinu joj nabire
lahor s planina, uzdah gizdavoga lopoća, sjajne ljuske kroz struje i virove,
čamac i gnjurac. Podiglo se i malo mulja s dna - koritom prolazi nekoliko krava.
Još su daleko, ali nazire se da su velike, uhranjene, plemenite domaće pasmine,
s mirisom na bijelu kavu iz starinske šalice od debeloga porculana. Približavaju
se kroz sočnu ispašu u kojoj su se obične trave odavno privikle na upornost i
žilavost samonikloga bilja. Neke su vrste odavno dio navodne medicine, a
odnedavno panično ih traži farmaceutska industrija. U zagađenome svijetu
drastično nedostaju sirovine za većinu lijekova. Iza stada razabira se čudni
pokreti žene u crnini, dok dugom tankom šibom s par listića na vrhu vitla
zrakom. Fijuk je upozorenje što slijedi ako ne budu poslušne, a zamasi dugih
tankih repova s kiticom dlaka na vrhu odgovaraju da je primjeno na znanje...
Starinski prizor u današnjici prolazi pokraj nas. Uokvireno crnim rupcem zastaje
lice naborano poput zemlje za sušnoga ljeta, a oči pametne, znatiželjne, napete,
oprezne.
- Što slikale - pita.
- Krave - odgovaramo.
- To su moje krave, koliko ćete platiti - pita.
- Ovo je i naša dolina, vi pasete krave mi snimamo dokumentarac - dakle
plaćanje nije predviđeno - odgovaramo.
Lice je i dalje isto ali oči postaju opora odluka: nema para - nema slikanja!
Eto vam oblaci, njih slikajte. Čuva ih Gospa, a ona ne naplaćuje. Bič fijuknu
tako snažno i glasno da su krave potrčale začudnom brzinom, a njihova vlasnica
ih zavidnim umijećem potjerala oko grmlja koje ih skriva od objektiva. Snimatelj
se ljuti, a ja sam očarana. Dok je fijuka biča, nitko ne će nauditi Cetinskome
polju. Oblaci se samo smiješe. Po plavetnilu svoda plove lađe bijeloga paperja
voden ptica... čekaju znak da se pretvore u kišu... jedan veliki rasuo se u
stado nebeskih ovčica... iz daljine se jedan prema dragome približavaju hitri
oblačići i stope u poljupcu... kakav spokoj i mir. Naš papa Ivan Pavao II.
govorio je kako u svijetu nestaje tišina. U buci se gube otkucaji srca, treptaji
mašte, začetci ideja...
Jutros Cetina plovi svojim koritom, a oblaci nebeskom ratom. Oni se odrazom
lako spuštaju u rijeku, ali da bi se rijeka popela k njima, mora ju nositi
najveća sila: Tek što sunce otopi led u tekućicu, voda nezaustavljivo poteče
kroz cijeli planet - uvijek prema moru. Slana voda što pokriva dvije trećine
svijeta teža je i zato joj razina tone točno za količinu neslanih, slatkih voda
koje se ulijevaju, rašire u tankome sloju i čekaju. Svaka kap ima vremena za
predah dok čeka da ju pronađe njezina sunčeva zraka koja će ju obujmiti,
pretvoriti u paru i odnijeti u oblak. Odozgo kapi gledaju svoje rijeke i čekaju
svoju kišu. Koliko u današnjici imamo vremena i zanimanja o ovome čudu i blagu
razmišljati?
Hrvatskoj je darovana domovina s obiljem vode, a to znači i
stalnu borbu sa žednim uljezima. Imamo sačuvana prastara vodopojilišta i
svjedočanstva kako su se u davno doba oko voda postavljale straže i često vodile
žestoke borbe. U arhivima su pohranjeni dokumenti o propisima za čuvanje voda, o
štednji i pravednoj podjeli u sušnim razdobljima, o strogoj zabrani strancima da
se približe našim vodama. Danas je posebno važno podsjetiti na vrijednost naših
golemih zaliha nadzemnih i podzemnih voda - čistih, bistrih, zdravih -
prirodnih, kao i na potrebu čuvanja hrvatskoga nacionalnog blaga. Mnogo toga kod
nas što bi trebalo biti rutinsko i normalno treba posebno naglašavati. Sustavno
se zatire, premalo se uči, nedovoljno razgovara, gotovo uopće ne planira i
zakonska zaštita i gospodarsko korištenje naših voda jer to sprječava podmukli
scenarij zamagljivanja teme, zaglupljivanja ljudi.
Stranci i domaće jude u međuvremenu razgledavaju, podmićuju i
sve uspješnije, za mali novac kupuju neprocjenjivu vrijednost: vodocrpilišta,
rezervoare, vodovode i vodomjere. Voda je čisti proizvod prirode bez ijednoga
uloženog novčića pa eventualna zarada u bilo kojemu obliku i iznosu može
pripadati samo narodu koji je po Ustavu vlasnik prirodnih blaga. Po kotaču
vodenice opet se šuljaju vodokradice. Danas više nego ikad prijete dvije
globalne pošasti. S jedne strane zagađivanje voda, za koje ni priroda ni ljudi
nisu smislili prepreke. S drage strane prijete sprega pljačkaša tuđih izvora i
domaćih izdajnika koji im uklanjaju prepreke... Dolinom Cetine vode potencijalne
investitore, graditelje golf terena, sve im pokazuju kao da im je ćaća iskopao
korito i ulio rijeku. Smiješi im se sreća, očekuju veliku proviziju za velike
ravne terene, obilje trave, blizinu besplatne vode, posredovanje u 'uređenju'
papirologije...
U Lici se
prodaju, strancima dakako, goleme površine tzv.
bespuća, a radi se o prostorima iznad podzemnih
zaliha voda... U blizini naših krških ljepotica
dopustili smo Nijemcima snimanje njihova kič
projekta o poglavici Winnetou, a u blizini
Plitvičkih jezera umjesto uživanja u nedirnutoj
prirodi s liste Svjetske baštine, nudimo indijanske
šatore kao originalnu turističku atrakciju...
Dubrovački vodovod onim famoznim investitorima na
Srđu nudi vodu iz malene i jedine rijeke Omble -
koliko žele... Coca Cola se šulja oko naših izvora,
posebno Gacke. Račan je prodao Inu mađarskome Molu,
zajedno s kompletnom četrdesetgodišnjom
dokumentacijom o otkrivenim zalihama vode... MMF
gomila naša zaduženja i vreba trenutak kada će to
naplatiti našim vodama.
Tehnologija i standard zatvorili su vode u cijevi, a ljude u kuće pa djeca
danas misle daje izvor - slavina. Prezreli smo i napustili običaje zahvalnosti,
divljenja i uživanja u vodi, i time istrgnuli i i bacili u vjetar stranicu
knjige Prirode. Donedavno imali smo predsjednika države koji je za životni moto
izabrao monstruoznu kinesku poslovicu: 'Treba sjediti uz obalu rijeke i mirno
čekati. Voda će kad-tad donijeti leševe tvojih neprijatelja'. Poruka ovog
neugodnoga podsjećanja jest da će rijeka, vrijeme i povijest opet donijeti nekog
monstruma u političke vođe, nekoga uljeza u biznis s vodom, nekog vodokradicu u
narodnu sudbinu. Ali, iza okuke rijeke, uz jablane kroz čije visoke krošnje
prolaze sve zore i sutoni, odjednom će se pojaviti biće koje će fijukom bića
dovesti sve u red.
Čovjek u kruženju
Nije lijepo ćuti, nije lako niti
priznati, ali pomama za tuđim, jagma za plijenom
snažna je ljudska mana, a povijest potvrđuje da je u
njoj uzrok većine ratova. I ta spoznaja ne može
pomoći jer je ćinjenica neiskorjenjiva. Osvajači i
pljačkaši čvrsto su usidreni u krugu što kruži
čovječanstvom. U razdobljima mira sjećanja blijede
pa oprez slabi, ali uvijek ispočetka, eto ih:
preskaču tarabe, provaljuju brave - napadaju i
kradu. Pokazuju se pogubnima previđanja mnogih malih
znakova koji najavljuju veliko zlo. Rat se ne može
izbjeći, ali se može pripremiti obrana. Rimljani o
tome kažu - Ako želiš mir, pripremaj se za rat!
Četnička jugoarmija nije se usudila napasti sve dok
im hrvatski ratni zločinci nisu predali sve
pokupljeno oružje teritorijalne obrane i dok im Budo
Lončar nije u UN-u priskrbio embargo, zabranu uvoza
oružja za Hrvatsku. Onda su junaci krenuli na
megdan.
Oblaci nad
sinjskim krajem dolijeću i odlijeću, propinju se i
izvijaju poput ruba baletne haljinice labudice
Čajkovskoga. Jedino što ih može prisiliti da zastanu
jest pogled odozgo prikovan na taj predivni kutak
naše domovine, kolijevku naroda posebnih vrlina i
snažne vjere. Zato su kroz dugu i burnu povijest
preživjeli mnoge Turke i Turčine, mnoge poturice i
izdajice.
Jedan događaj, koji je započeo dolaskom nadmoćnog neprijatelja riješen je,
čudom Gospine milosti - zapisali su stari Sinjani u vitešku igru kojom već tri
stotine godina ponavljaju što se dogodilo i zašto se baš tako dogodilo. Mudrost
i preciznost prastaroga Statuta poštuje se dandanas do u najsitnije pojedinosti.
Raskošna starinska odora rafiniranih materijala i bogatih originalnih ukrasa.
Divni njegovani konj i vrsni snažni jahači. Oružje originalno (pokupljeno s
bojnoga polja) i najveći trofej: Alka! Ukras skinut s čizme zapovjednika turske
vojske, koji je sa 60 tisuća ratnika pokrio Sinjsko polje. Spremala se još jedna
bitka, u nizu stalnih obrana od napada Alka je mali predmet od kovanoga željeza,
veličine raširenog muškog dlana. S tri poveznice vanjski krug spojen je s
malenim krugom (poput kovanice od 5 kuna) u sredini, u sridi.
Pogodak kopljem 'U Bridu' pobjednički je pogodak u srediste ruže ratnih
vjetrova koji su obilježili povijest i odredili oblik naše države. Pogodak
kopljem 'U sridu' izvor je snage koja nam je omogućila da naša sudbina, unatoč
strašnim žrtvama bude pobjednička. Pogodak kopljem 'U sridu' alkar opisuje kao
pogodak u srce neprijatelja - Turčina i svakoga drugog koji pokuša oteti naše.
Zato domoljubnim uzvicima "U boj, u boj!", 'Za Dom spremni ' treba dodati 'U
sridu!'
U davnoj prošlosti Hrvatske (i
Europe) zlo svih zala, opasnost svih opasnosti, rat
svih ratova počeo je s Turcima, Osmanlijama,
ekstremnim fanatizmom muslimana koji vjeruju da su
svi drugi nevjernici koji zaslužuju smrt, a ubojice
da čeka odlazak u nebo. (I najnovija pariška jeziva
epizoda, jedna je u tom nizu.) Snažna, uvježbana,
opremljena turska sila krenula je u XV. stoljeću na
naš kontinent, a Hrvatska je bila zemlja na tome
putu. Tijekom nekoliko stoljeća, poput divljih
zvijeri trgali su drevno, kulturno, uspješno, veliko
Hrvatsko Kraljevstvo. Pljačkali, pa rušili i palili
sve pred sobom. Najmonstruozniji zločini bili su
otimanje dječaka u stroj za ratovanje turske vojske,
a djevojčica u stroj za rađanje turskih harema.
Tursku seriju Sulejman Veličanstveni gledalo je
oduševljeno hrvatsko pučanstvo, diveći se hrabroj
vojsci, lijepoj odjeći i spletkama u haremu.
Godine
1715. toplo ljetno jutro osvanulo je s bijelim
oblacima na nebu, a polje se crnjelo od vojske: Mala
grupa Sinjana, slabo naoružani hranitelji, fratri,
žene, djeca, malo hrane i vode - stisnuto klupko
straha sklonilo se u malu tvrđavu nad gradom. Danas
s toga mjesta pucaju gromke maćkule u znak pobjede,
tj. da je koplje junaka pogodilo sredinu Alke.
Situacija prije tri stoljeća bila beznadna, bitka
unaprijed izgubljena, nije se samo znalo kako će
koga zadesiti smrt. Noć u tvrđavi bila je još
tamnija zbog crnih misli i zlih slutnji.
Ujutro polje je osvanulo prazno! Nekolicina turskih vojnika u zoru je vidjela
Gospu kako hoda rubom tvrđave. Probudili su ostale i pobjegli pred spoznajom da
im se suprotstavila jedina sila koja je jača od njihova oružja. Vjera Sinjana da
se baš tako dogodilo pretočena je u stalnu duboku zahvalnost Čudotvornoj Gospi
Sinjskoj. To je razlog što je viteška igra Alka neuništiva, neosjetljiva na
vrijeme i ljudske pogreške. Igrala se nekada na cijelome Mediteranu, ali je
nestala, izumrla. I u Sinju su se miješali, izmjenjivali, nametali svi mogući
utjecaji, ali to je bilo u prizemnome, političkom, ljudskom svijetu. Alku je
iznad svega toga čuvala i blagoslivljala Gospa. Sinjska Alka živa je vjera!
Alkara u zoru oblači njegova majka. U velikom uzbuđenju i ganuću do suza
ispraćaju ga rodbina i prijatelji sjećajući se svih bojeva za slobodu, u koju je
kroz povijest odlazila naša mladost. Predmet Alka visi na konopcu na sredini
staze trkališta, na visini 332 cm od tla do sredine sride.
Alkar jaši propisanom brzinom na snažnom konju koji ga njiše, kroz titrave
zrake sunca u krošnjama, obučen i sputan u kompliciranoj odori, s kopljem dugim
oko 3 metra (željezni šiljak na vrhu, štitnik za ruku na sredini i 'jabuka' na
stražnjem dijelu za ravnotežu). Alkar sridu naslućuje, ali ju ne vidi.
Uispravljeno koplje u završnici vodi Gospa. Ona odlučuje o sridi. Zato je
veselje alkara, časnoga suda, gledališta, glazbe i mačkula tako veliko. Na kraju
zbrajaju se punti iz triju trka, a pobjednik se zove slavodobitnik. On je
odabran za pobjednika pa mu se zato još više dive i još srdačnije ga slave. Sve
alkarske kuće koje se te godine pripremaju za slavlje, bogate trpeze hrane i
pića donose sve u kuću slavodobitnika. Slavi cijelu noć sve dok se ružičasta
zora ne počne sklanjati u krošnje jablanova uz njihovu Cetinu.
Viteška alka ne posustaje pred vremenom koje nosi zaborav, niti se predaje
pred ljudskim intrigama koje je prate kao sjena. I tako dok je fijuka biča u
dolini, Alke na kopiju junaka, Gospe na oltaru - bit će i Croatije (Matoš je to
kraće nazvao - srcem). I sada opet ratni vihor huči iz daljine...
Branka
Šeparović, Hrvatski tjednik , www.hkz-kkv.ch |
