Pre toga moram da promenim ÄarÅ¡afe i operem Äinije. Sve se ubundžalo, Äak i Äerek leba na seniji, treba tu i bojadžija. I sebe moram da reÅ¡im. Prvo kod moga berbera da se ulepÅ¡am, onda na fudbal, posle u bakalnicu kod onog bilmeza koji mi uvek isuÅ¡i buÄ‘elar i kupiti detetu bukvar. Mora da nauÄi azbuku. A ni kiriju za ovaj mesec nisam reÅ¡io. Nije da treba da bivstvujem ko Hristos u vertepu, ali, brate, nisam zumba ni makaze da život seÄem preko kolena. Zato sam javio Radetu Å erbdežiji na Brijone i Draganu Markovini, da ću da kidiÅ¡em s posla i doći da se utefteriÅ¡em za Deklaraciju o zajedniÄkom jeziku. Rade i Dragane, Äekajte me u Sarajevu kod Å¡adrvana ispred pozoriÅ¡ta. Stižem prvim vozom. VaÅ¡ Koviljko iz ÄŒaÄka.
Napisao sam ovaj tekst, onako iz eksperimenta, i dao svojem osmogodiÅ¡njem sinu da ga proÄita. Dijete nije niÅ¡ta, skoro niÅ¡ta razumjelo, jer nikada nije u životu Äuo za buÄ‘elar niti pasulj, niti za Äerek leba, niti je u životu vidio bukvar, no ipak je nauÄio abecedu, zna Äitati i pisati. Moj osmogodiÅ¡nji sin nije znanstvenik, niti pripada skupini od viÅ¡e od dvjesto književnika, lingvista, intelektualaca koji su iskemijali i potpisali ovu sumanutu “znanstveno utemeljenu†Deklaraciju o zajedniÄkom jeziku koji, kažu oni, Hrvati zovu hrvatskim, Srbi srpskim, Crnogorci crnogorskim, a bosanci bosanskim, ali je jasno zakljuÄio da gornji tekst nije hrvatski jezik.
Mi koji smo roÄ‘eni u bivÅ¡oj državi, bili na torturi u JNA, bili bombardirani srbizacijom svega u Jugi, pa i kulture, nauÄili smo Å¡to je pasulj ili boranija, ali generacije roÄ‘ene poslije devedesete za razumijevanje gornjeg teksta trebaju rjeÄnik, struÄnog tumaÄa, tatu koji je gulio JNA u “protuvazduÅ¡noj odbrani†i tamo nauÄio da je berber na srpskom brijaÄ, a ne pripadnik afriÄkog plemena kako je do tada mislio.
Moj sin i nove generacije nemaju “Äast†za tu vrstu kulturnog “obogaćivanjaâ€, a ni keva mu ne bi dozvolila, kao ni ćale, koji piÅ¡e ovaj tekst. Bolje neka uÄi engleski, francuski, talijanski… nego da gubi vrijeme tražeći bioskop, jer ga u Hrvatskoj neće naći, a propustit će dobar film u kojem Å erbedžija istovremeno govori na ista Äetiri jezika. Takav film bi bio za Oscara u podruÄju “vjerovali ili neâ€.
Naime, svaki Hrvat koji se rodi, Äim prohoda i zucne, već govori Äetiri jezika u jednom. E, to se zove znanost, odnosno “znanstveno otkriće†u kojem je financijski sudjelovala i Plenkovićeva ministrica kulture Nina Obuljen kada je potpisala, kao državna tajnica, dodjelu novca autorici cijelog ovog “jednojeziÄnog projektaâ€, Snježani Kordić, za knjigu “Jezik i nacionalizam†u kojoj se negira postojanje hrvatskog jezika.
Ovu papazjaniju treba ignorirati, odnosno sprdati se s njom, ona je dobar vic, tu ozbiljna znanost i argumentacija nema Å¡to raditi, iako nije bezazlena. Slažem se, stoga, s akademikom KovaÄecom da je tu rijeÄ o “provokaciji i bedastoćiâ€, da je to “skup iskompleksiranih ideja o jeziku koji se ne temelji ni na kakvoj objektivnoj stvarnosti, nazvavÅ¡i deklaraciju srpskim “soft Memorandumom 3.†Zato ih pozdravljam starim hrvatskim pozdravom: “Za otadžbinu spremni!â€
Braneći jezik od “nacionalizmaâ€, ova skupina provokatora zapravo nastupa s pozicija jugoslavenskog nacionalizma, izgubljene i neprežaljene otadžbine. Braneći jezik od politike, ova skupina provokatora nastupa s dobro poznatim tezama velikosrpske politike o jeziku, kojoj se prije pedeset godina suprotstavio i sam Titov dvorski pisac Krleža.
Pozivajući se na znanost, ova skupina provokatora zapravo nastupa ne s pozicije znanosti, već jugonostalgiÄarske ideologije i mentaliteta “srpskohrvatskog jezika†i kulturno-jeziÄnog bratstva i jedinstva svih naÅ¡ih naroda i narodnosti.
Sve zamjene teza, sve za Å¡to optužuju mnoge naÅ¡e ugledne “nacionalistiÄke†jezikoslovce, ozbiljne znanstvenike, zapravo su oni, (jugo)nacionalisti, politiÄari koji ideologiziraju jezik, a ne znanstvenici, Äineći ga oružjem kulturne agresije, kada već tenkovska nije upalila. Sve to nema veze sa znanošću, sve treba Äitati u kontekstu geopolitiÄkih previranja ovdje uz pomoć korisnih idiota udruženih s “ljudima od zadatkaâ€.
Tekst te njihove tragikomiÄne deklaracije uopće neću Äitati. Ustvari, hoću, samo pod jednim uvjetom, ako poÄetak ovog teksta prevedu mom sinu da dijete razumije “svoj†jezik. No, mislim da mi neće izići ususret, jer ima jedan problem. Sin mi se zove Ante…
Kod jugonacionalista i njihovih pomagaÄa, geopolitiÄkih mutikaÅ¡a, od Berlina do Moskve, to nije ime omiljenog katoliÄkog sveca, to kod njih budi podmukle, paranoidne asocijacije i djelovanje. Kao Å¡to je i “zajedniÄki jezikâ€, uostalom.
Ivica Å ola, slobodnadalmacija.hr
|
