Prateći što se sve u Hrvatskoj događa, vjerujem da svakome dođe da se napije. Ideja i nije tako loša. Sjetih se Winstona Churchilla koji je jednom ponosno izjavio: "Ja sam više izvukao iz alkohola negoli alkohol iz mene!"

Moram priznati da sam ostao duboko tronut dirljivim scenama koje su naši mediji prikazali prilikom službenog posjeta srpskog predsjednika Borisa Tadića Hrvatskoj. Posebno me je dirnula romantična činjenica da je Severina napokon upoznala Tadića, kako je to pod velikim naslovom Jutarnji list obavijestio cjelokupnu hrvatsku javnost.

Tako doznajemo da su na Tadićevu i Josipovićevu zabavu došli, između ostalih, i Titova unuka Saša Broz, Severina, Zoran Šprajc, Lepa Brena, Boba Živojinović, Voja Brajović, Sergej Trifunović, Denis Kuljiš, Aleksandar Tijanić, Srđan Saper i mnoge druge javne osobe za koje sam sklon vjerovati kako su do 1995. g., čvrsto vjerovali u Titovu izjavu da će prije Sava poteći uzvodno negoli će Hrvatska dobiti svoju državu.

Cijela ta ekipa, a i njima slični, mogli bi se možda naći u staroj židovskoj poslovici koja glasi: "Postoje ljudi koji ostaju praznih šaka čak i kad se uhvate za vlastitu glavu". Jelena Lovrić s neskrivenim ushićenjem objavljuje svoju standardnu kolumnu pod naslovom "ZG-BG novi početak!".

Pod motom: bolje išta nego ništa, Lovrićka razdragano piše o srpskim zastavama usred Zagreba, o izuzetnoj srdačnosti s kojom je dragi gost dočekan, naveliko hvali nekonfliktnost i mirotvornost našeg Predsjednika dočim usput cvrkuće o dogovorenim konkretnim rješenjima za saniranje ratnih rana. Jedno od takvih konkretnih rješenja je odluka da Srbima povratnicima, koji ne žele imati posla sa ustaškom državom, Hrvatska uz donaciju međunarodne zajednice, izgradi stanove u Srbiji.

Hrvati su u transu od sreće!

Počinje nova era hrvatsko-srpskih partnerskih odnosa. Na konferenciji za tisak obojice Predsjednika neki neoprezni novinar postavio je pitanje što je sa povratkom vojvođanskih Hrvata koji se ni dan-danas ne mogu vratiti u svoje domove. Nastala je ledena tišina dok su svi sa ljutnjom pogledali u bedaka koji kvari svečarsko raspoloženje i novo uspostavljeno partnerstvo i to nekim nebitnim pitanjima o tamo nekim Hrvatima koji još i žive izvan Hrvatske. A znamo da sve vlasti od 2000. g. na ovamo, brinu samo za hrvatske građane u Hrvatskoj, a ne miješaju se u unutrašnje poslove drugih država i ne-daj-bože skrbe za Hrvate u BiH ili u Srbiji.

Na postavljeno pitanje, sve su se oči nazočnih upiljile u Tadića koji je bez puno okolišanja "briljantnom" analizom odmah vratio osmjeh na lica nazočnih riječima: "Moram da kažem da me taj problem ne čini sretnim". Međutim, nazočni su bili sretni da se Tadić nije uvrijedio ili ne-daj-bože naljutio zbog tako nezgrapnog pitanja.

Preko 30 000 vojvođanskih Hrvata je bilo protjerano iz svojih domova, a hrvatska vlada, umjesto da se bori da se i za izgradnju njihovih domova organizira donatorska konferencija kako bi im omogućila povratak, cijeli taj problem gura pod tepih da ne razljuti gosta. Istodobno se infantilno veseli nekolicini ikona koje je Tadić donio sa sobom. One bi vjerojatno trebale zamijeniti ukradeno i odneseno hrvatsko kulturno blago koje su Srbi opljačkali na okupiranim područjima, a od kojeg do danas nisu gotovo ništa vratili.

Bojim se da nam ova vlast vraća novo bratstvo i jedinstvo samo pod drugim nazivom jer kako inače nazvati to da oni nama donose pravoslavne ikone, a mi njima dajemo tri milijarde kn za izbjegličke stanove u Srbiji.

Kako protumačiti to da Zajednica srpskih općina u istočnoj Slavoniji dobiva od hrvatske Vlade petnaest milijuna kn više negoli susjedne hrvatske općine? Kako protumačiti farsu o 25 fascikla sa vukovarskim dokumentima od čega većinu čine povijesti bolesti pacijenata koji su se prije rata liječili u vukovarskoj bolnici.

Bilo bi mi puno draže da su Srbi vratili nešto od opljačkanog hrvatskog umjetničkog blaga, da su vratili vukovarske ade (koje su okupirali mada su hrvatski teritorij) ili da su dali makar kakav dokaz dobre volje da će vratiti vojvođanske Hrvate na svoja ognjišta. Nažalost, od svega toga ništa! Ali zato s naše strane nije nedostajalo gadljivog ulizivanja, jeftinih usporedaba Tadića sa Georgeom Clooneyem i pompoznog veličanja nužne usmjerenosti jednih na druge. Definitivna ocjena je kako je ova naša trećerazredna garnitura na vlasti potpuno nedorasla srpskim političarima na čelu sa lukavim, šarmantnim i pragmatičnim Tadićem.

Burduša!

Tadić kao George Clooney, a Stipe Mesić kao zagrebački gradonačelnik. Sjećam se negdje 2000. godine kad je Ingrid Martinčević bila osnovala klub obožavateljica Stipe Mesića. Uspaljene ljevičarke vidjele su tada u njemu Brad Pitta, a neki - u koje spadam i ja - Burduša!

Sad mu tobože sa svih strana sugeriraju da bude zagrebački gradonačelnik. Ne da se kandidira na zagrebačkim izborima nego da bude gradonačelnik! Naivni će reći pa to je isto, ali da je ipak pretjerano prepotentan! Međutim, to nije baš tako! Onaj koji malo bolje poznaje iskompleksiranog hrvatskog birača zna da Mesić ima čak i pristojne izglede.

Zamislite samo kad opet započne medijsko lobiranje "Mesića za gradonačelnika" iza kojeg će stajati Butković, Lovrićka, Lukićka, Perica, Latin, Šprajc, feralovci iz Slobodne i cijela ljevičarska elita iz Globusa i Nacionala.

Kad još neposredno pred izbore u javnost izađe glasnogovornik USKOK-a Vuk Đuričić nabrajajući koji se sve kazneni postupci vode protiv Mesićevih protukandidata kao što je i nekoliko dana prije predsjedničkih izbora učinio Bandiću tvrdeći da se protiv njega vodi 11 kaznenih postupaka. Kako su vukovi u Hrvatskoj zakonom zaštićeni tako je i naš Vuk i dalje glasnogovornik USKOK-a spreman na novo reketarenje onih koje ideološki ne podnosi. I što sada? Pomiriti se sa ostarjelim i nesposobnim Mesićem kao gradonačelnikom ili se sjetiti stare portugalske poslovice: "Kad ti sve lađe potonu, sjeti se da znaš plivati!" Hrvati bi napokon trebali naučiti politički "plivati", a ne neprekidno lupat' rukama i nogama bez veze po vodi i cmizdriti tješeći se brojem onih koji svakodnevno stižu u Remetinac.

Dođe čovjeku da se napije

A sada nešto o policijskoj paranoji koja je ujedno i sveopća hrvatska paranoja. Mnogi se u Hrvatskoj već dulje vremena bave, kao Miljenko Jergović, lovom na prikrivene ustaše i naciste. Četnike nitko ne lovi jer su oni legalna opcija u Srbiji, a uskoro bi mogla postati i u Hrvatskoj.

Neki je dan policija privela pet mladića, pripadnika BBB, jer su navodno na zidu OŠ "Ivan Meštrović" naslikali ustaški grafit. Nakon višesatnog maltretiranja u policiji utvrdilo se da su mladići naslikali sliku američkog vojnika iz II. svjetskog rata koja je poznata i u SAD-u i u Europi i na njegov šljem stavili hrvatski grb, ali je prvo polje bilo bijele boje.

Takav je grb uostalom i na crkvi sv. Marka na Gornjem Gradu. Nepoznati denuncijant prijavio je sliku policiji, a novine su drugi dan čak pisale kako se zbog toga dio javnosti digao na noge. Možemo samo zamisliti koji je to dio javnosti!

Sasvim sigurno su to oni čiji je mentalni sklop sličan onome Jergovića koji svugdje po Hrvatskoj vidi samo ustaše i naciste. Lakše je loviti ustaše od dvadesetak godina negoli se baviti pedesetogodišnjim radnicama iz tvornice Kamensko koje su ovih dana u tišini, bez popratne medijske pozornosti, završile na burzi rada bez ikakve šanse da se ikad više zaposle.

Prateći što se sve u Hrvatskoj događa, vjerujem da svakome dođe da se napije. Ideja i nije tako loša. Sjetih se Winstona Churchilla koji je jednom ponosno izjavio: "Ja sam više izvukao iz alkohola negoli alkohol iz mene!"

'Uzalud vam trud svirači...'

Sa zakašnjenjem od pet godina Vladimir Šeks je munjevito reagirao u zadnjem Obzoru. Kaže da ga kao sjena proganja njegova već famozna izjava u vrijeme histerične potrage za Antom Gotovinom. Šeks je tada, nakon sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, izašao pred okupljene novinare te hladno, profesionalno i bez ikakvih emocija ispalio da Antu Gotovinu treba "identificirati, locirati i transferirati"!
Sramotna izjava koja je postala sinonim bijede hrvatske politike.

Najveći dio hrvatske javnosti smatra Gotovinu i danas herojem Domovinskog rata koji nije trebao završiti u Hagu. Međutim, Šeks, Sanader i Mesić su ga bili odlučili žrtvovati za svoje interese kako bi stekli naklonost i podršku Unije.

Pokrenuli su protiv Gotovine pravu lovačku hajku sve dok nisu ostvarili plan koji je Šeks obznanio novinarima rječnikom hladnokrvnog egzekutora.

I sad, nakon pet godina Šeks odjednom ima neodoljivu potrebu oprati u javnosti savjest tako što sve svaljuje na prijatelje Sanadera i Mesića. Čudno kako se kao vrstan pravnik nije već tada bio sjetio da postoji Zakon o medijima temeljem kojeg je mogao, odmah nakon što je ta njegova izjava bila objavljena, tražiti ispravak netočne informacije i odmah objasniti javnosti da je to bio zaključak Vijeća koji su dogovorili Mesić i Sanader. Čudno kako je Šeks, kao iskusni politički lisac, tako naivno prihvatio iznijeti novinarima zaključke Vijeća kojih se eto sada toliko srami, a valjda ih se sramio i onda. Neka se sjeti one slavonske: "uzalud vam trud svirači..."

Zvonimir Hodak, dnevno.hr

08.12.2010.