Cijela ta ekipa, a i njima slični, mogli bi se možda
naći u staroj židovskoj poslovici koja glasi: "Postoje
ljudi koji ostaju praznih šaka čak i kad se uhvate za
vlastitu glavu". Jelena Lovrić s neskrivenim ushićenjem
objavljuje svoju standardnu kolumnu pod naslovom "ZG-BG
novi početak!".
Pod motom: bolje išta nego ništa,
Lovrićka razdragano piše o srpskim zastavama usred
Zagreba, o izuzetnoj srdačnosti s kojom je dragi gost
dočekan, naveliko hvali nekonfliktnost i mirotvornost
našeg Predsjednika dočim usput cvrkuće o dogovorenim
konkretnim rješenjima za saniranje ratnih rana. Jedno
od takvih konkretnih rješenja je odluka da Srbima
povratnicima, koji ne žele imati posla sa ustaškom
državom, Hrvatska uz donaciju međunarodne zajednice,
izgradi stanove u Srbiji.
Hrvati su u transu od sreće!
Počinje nova era hrvatsko-srpskih
partnerskih odnosa. Na konferenciji za tisak obojice
Predsjednika neki neoprezni novinar postavio je
pitanje što je sa povratkom vojvođanskih Hrvata koji
se ni dan-danas ne mogu vratiti u svoje domove.
Nastala je ledena tišina dok su svi sa ljutnjom
pogledali u bedaka koji kvari svečarsko raspoloženje i
novo uspostavljeno partnerstvo i to nekim nebitnim
pitanjima o tamo nekim Hrvatima koji još i žive izvan
Hrvatske. A znamo da sve vlasti od 2000. g. na ovamo,
brinu samo za hrvatske građane u Hrvatskoj, a ne
miješaju se u unutrašnje poslove drugih država i
ne-daj-bože skrbe za Hrvate u BiH ili u Srbiji.
Na postavljeno pitanje, sve su se oči
nazočnih upiljile u Tadića koji je bez puno okolišanja
"briljantnom" analizom odmah vratio osmjeh na lica
nazočnih riječima: "Moram da kažem da me taj
problem ne čini sretnim". Međutim, nazočni su
bili sretni da se Tadić nije uvrijedio ili ne-daj-bože
naljutio zbog tako nezgrapnog pitanja.
Preko 30 000 vojvođanskih Hrvata je
bilo protjerano iz svojih domova, a hrvatska vlada,
umjesto da se bori da se i za izgradnju njihovih
domova organizira donatorska konferencija kako bi im
omogućila povratak, cijeli taj problem gura pod tepih
da ne razljuti gosta. Istodobno se infantilno veseli
nekolicini ikona koje je Tadić donio sa sobom. One bi
vjerojatno trebale zamijeniti ukradeno i odneseno
hrvatsko kulturno blago koje su Srbi opljačkali na
okupiranim područjima, a od kojeg do danas nisu gotovo
ništa vratili.
Bojim se da nam ova vlast vraća novo
bratstvo i jedinstvo samo pod drugim nazivom jer kako
inače nazvati to da oni nama donose pravoslavne ikone,
a mi njima dajemo tri milijarde kn za izbjegličke
stanove u Srbiji.
Kako protumačiti to da Zajednica
srpskih općina u istočnoj Slavoniji dobiva od hrvatske
Vlade petnaest milijuna kn više negoli susjedne
hrvatske općine? Kako protumačiti farsu o 25 fascikla
sa vukovarskim dokumentima od čega većinu čine
povijesti bolesti pacijenata koji su se prije rata
liječili u vukovarskoj bolnici.
Bilo bi mi puno draže da su Srbi
vratili nešto od opljačkanog hrvatskog umjetničkog
blaga, da su vratili vukovarske ade (koje su okupirali
mada su hrvatski teritorij) ili da su dali makar kakav
dokaz dobre volje da će vratiti vojvođanske Hrvate na
svoja ognjišta. Nažalost, od svega toga ništa! Ali
zato s naše strane nije nedostajalo gadljivog
ulizivanja, jeftinih usporedaba Tadića sa Georgeom
Clooneyem i pompoznog veličanja nužne usmjerenosti
jednih na druge. Definitivna ocjena je kako je ova
naša trećerazredna garnitura na vlasti potpuno
nedorasla srpskim političarima na čelu sa lukavim,
šarmantnim i pragmatičnim Tadićem.
Burduša!
Tadić kao George Clooney, a Stipe
Mesić kao zagrebački gradonačelnik. Sjećam se negdje
2000. godine kad je Ingrid Martinčević bila osnovala
klub obožavateljica Stipe Mesića. Uspaljene ljevičarke
vidjele su tada u njemu Brad Pitta, a neki - u koje
spadam i ja - Burduša!
Sad mu tobože sa svih strana
sugeriraju da bude zagrebački gradonačelnik. Ne da se
kandidira na zagrebačkim izborima nego da bude
gradonačelnik! Naivni će reći pa to je isto, ali da je
ipak pretjerano prepotentan! Međutim, to nije baš
tako! Onaj koji malo bolje poznaje iskompleksiranog
hrvatskog birača zna da Mesić ima čak i pristojne
izglede.
Zamislite samo kad opet započne
medijsko lobiranje "Mesića za gradonačelnika" iza
kojeg će stajati Butković, Lovrićka, Lukićka, Perica,
Latin, Šprajc, feralovci iz Slobodne i cijela
ljevičarska elita iz Globusa i Nacionala.
Kad još neposredno pred izbore u
javnost izađe glasnogovornik USKOK-a Vuk Đuričić
nabrajajući koji se sve kazneni postupci vode protiv
Mesićevih protukandidata kao što je i nekoliko dana
prije predsjedničkih izbora učinio Bandiću tvrdeći da
se protiv njega vodi 11 kaznenih postupaka. Kako su
vukovi u Hrvatskoj zakonom zaštićeni tako je i naš Vuk
i dalje glasnogovornik USKOK-a spreman na novo
reketarenje onih koje ideološki ne podnosi. I što
sada? Pomiriti se sa ostarjelim i nesposobnim Mesićem
kao gradonačelnikom ili se sjetiti stare portugalske
poslovice: "Kad ti sve lađe potonu, sjeti se da znaš
plivati!" Hrvati bi napokon trebali naučiti politički
"plivati", a ne neprekidno lupat' rukama i nogama bez
veze po vodi i cmizdriti tješeći se brojem onih koji
svakodnevno stižu u Remetinac.
Dođe čovjeku da se napije
A sada nešto o policijskoj paranoji
koja je ujedno i sveopća hrvatska paranoja. Mnogi se u
Hrvatskoj već dulje vremena bave, kao Miljenko
Jergović, lovom na prikrivene ustaše i naciste.
Četnike nitko ne lovi jer su oni legalna opcija u
Srbiji, a uskoro bi mogla postati i u Hrvatskoj.
Neki je dan policija privela pet
mladića, pripadnika BBB, jer su navodno na zidu OŠ
"Ivan Meštrović" naslikali ustaški grafit. Nakon
višesatnog maltretiranja u policiji utvrdilo se da su
mladići naslikali sliku američkog vojnika iz II.
svjetskog rata koja je poznata i u SAD-u i u Europi i
na njegov šljem stavili hrvatski grb, ali je prvo
polje bilo bijele boje.
Takav je grb uostalom i na crkvi sv.
Marka na Gornjem Gradu. Nepoznati denuncijant prijavio
je sliku policiji, a novine su drugi dan čak pisale
kako se zbog toga dio javnosti digao na noge. Možemo
samo zamisliti koji je to dio javnosti!
Sasvim sigurno su to oni čiji je
mentalni sklop sličan onome Jergovića koji svugdje po
Hrvatskoj vidi samo ustaše i naciste. Lakše je loviti
ustaše od dvadesetak godina negoli se baviti
pedesetogodišnjim radnicama iz tvornice Kamensko koje
su ovih dana u tišini, bez popratne medijske
pozornosti, završile na burzi rada bez ikakve šanse da
se ikad više zaposle.
Prateći što se sve u Hrvatskoj događa,
vjerujem da svakome dođe da se napije. Ideja i nije
tako loša. Sjetih se Winstona Churchilla koji je
jednom ponosno izjavio: "Ja sam više izvukao iz
alkohola negoli alkohol iz mene!"
'Uzalud vam trud svirači...'
Sa zakašnjenjem od pet godina Vladimir
Šeks je munjevito reagirao u zadnjem Obzoru. Kaže da
ga kao sjena proganja njegova već famozna izjava u
vrijeme histerične potrage za Antom Gotovinom. Šeks je
tada, nakon sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost,
izašao pred okupljene novinare te hladno,
profesionalno i bez ikakvih emocija ispalio da Antu
Gotovinu treba "identificirati, locirati i
transferirati"!
Sramotna izjava koja je postala sinonim bijede
hrvatske politike.
Najveći dio
hrvatske javnosti smatra Gotovinu i danas herojem
Domovinskog rata koji nije trebao završiti u Hagu.
Međutim, Šeks, Sanader i Mesić su ga bili odlučili
žrtvovati za svoje interese kako bi stekli naklonost i
podršku Unije.
Pokrenuli su
protiv Gotovine pravu lovačku hajku sve dok nisu
ostvarili plan koji je Šeks obznanio novinarima
rječnikom hladnokrvnog egzekutora.
I sad, nakon pet godina Šeks odjednom
ima neodoljivu potrebu oprati u javnosti savjest tako
što sve svaljuje na prijatelje Sanadera i Mesića.
Čudno kako se kao vrstan pravnik nije već tada bio
sjetio da postoji Zakon o medijima temeljem kojeg je
mogao, odmah nakon što je ta njegova izjava bila
objavljena, tražiti ispravak netočne informacije i
odmah objasniti javnosti da je to bio zaključak Vijeća
koji su dogovorili Mesić i Sanader. Čudno kako je
Šeks, kao iskusni politički lisac, tako naivno
prihvatio iznijeti novinarima zaključke Vijeća kojih
se eto sada toliko srami, a valjda ih se sramio i
onda. Neka se sjeti one slavonske: "uzalud vam trud
svirači..."
08.12.2010. |