Spirala atentata i istovremenoga bombardiranja
islamističkih središta u Siriji nažalost nije
spriječila dalje širenje islamističkog terorizma u
Europi, jer je sada očito da Islamska država
manipulira migracijskim tokovima prema Europi i da u
njih infiltrira svoje članove, dok se tehnokratski
krugovi u Bruxellesu zgražavaju i na samu pojavu prve
bodljikave žice na bilo kojoj europskoj granici. Čini
se da sve ide prema scenariju premještanja vjerskog
civilizacijskog rata na tlo Europe, već odavno
programirana u laboratorijima globalističke
oligarhije.
Međutim, unatoč emocionalnim
izjavama protiv "barbarstva Islamske države", Zapad
se još ne želi suočiti s dubokim uzrocima toga
fenomena i nastoji sanirati posljedice palijativnim
mjerama. Doista, nastavak ratobornih pothvata i
neokolonijalne politike na Bliskom istoku, a ujedno
podupiranje zapadno-američkog saveznika, vehabijske
Saudijske Arabije i drugih petromonarhija Zaljeva,
kao glavnih izvoznika islamskog fundamentalizma,
pokazuje suicidalan shizofreni stav.
Naime, Zapad se najprije treba suočiti s vlastitom bolešću:
moralnom i svjetonazorskom slabošću u obliku gubitka osjećaja za identitet i
povijesnu odgovornost. Ako se prisjetimo riječi francuskoga filozofa
Jean-Baptistea Lacordairea: "Narodi nestaju i gase se, jedni nestaju u
neosjetljivoj agoniji i ugodnom odmoru. Drugi nestaju u zabavnom pijanstvu,
pjevajući himne pobjedi i vječnosti", vidjet ćemo razlog zašto pozivanje na
obranu "zapadnog načina života" ne treba poistovjećivati s neograničenom
slobodom užitka, hedonizmom i permisivnim relativizmom koji se dobro uklapa u
kenjkavo humanitarističko suosjećanje tipa "je suis Charlie" ili, sada,
"generacije Bataclan".
U ime zapadne civilizacije, racionalizma i fetišizma tržišta, u
ime širenja nepovredive tržišne demokracije diljem svijeta, bezbolno i opasno
"barbarstvo" nastanilo se u našim glavama, u našim mentalnim navikama. Benjamin
Barber opisuje anglosaksonsku i zapadnu civilizaciju kao "McWorld", kao
svojevrsni protusvijet i kontrapunkt islamističkom svjetskom kalifatu. Ono što
je sigurno jest da su francuski model integracije i engleski komunitaristički
model diljem Europe neuspješni i istrošeni modeli integriranja izvaneuropskih
migranata te da će trebati razmišljati o novim modelima suživota na drukčijim
temeljima i društvenim poveznicama. Naime, trebat će izgraditi modele nacionalne
pripadnosti prema principu "zajedničkog projekta" s identitetskim polazištima u
kojima se svi građani prepoznaju.
Dominantna "globalna kultura" jest
tržišna kapitalistička kultura koja nastoji ukloniti
i iskorijeniti kulturne identitete, uključujući i
kršćanski, ali i muslimanski vjerski identitet.
Sektaški i nasilni islamski fundamentalizam tada se
pojavio i predstavio kao odgovor na takvu dominacije
globalne kulture. Globalizacija olakšava širenje
načina života prilagođena tržištu, a ne dinamici
ljudskih zajednica. Generacijski prijenos kulture
pretvorio se u poslovnu transakciju. To je razlog
zašto je beskorisno i iluzorno apelirati na slobodu,
jednakost i bratstvo, jer javni prostor više nije
rezultat zajedničke generacijske reprezentacije, već
je određen na temelju bankovnoga računa ili
pripadnosti bilo kojem povlaštenom sloju ili klanu
političke i društvene elite.
Štoviše, paralelno s gubitkom kulturnog identiteta, europski
kontinent osuđen je na postupni nestanak autohtonoga stanovništva, koje
doživljava ubrzanu zamjenu. Stoga borba protiv islamističkoga terorizma i
tržišnoga kapitalističkog fundamentalizma nedvojbeno zahtijeva ponovnu uspostavu
suvereniteta i kontrolu na europskim granicama.
Strateške pogreške
Slijevanje islamističkoga terorizma
na europski kontinent ponajprije proizlazi iz
konvergiranja i nagomilavanja strateških pogrešaka,
prije svega američkih pogrešaka na terenu, pogotovo
u Iraku i Siriji. Naravno da takve pogreške potječu
iz bogata repertoara i postupaka iz osamdesetih i
devedesetih godina prošlog stoljeća: američke
protusovjetske strategije podupiranja talibana,
zatim vojne avanture neokonzervativne Bushove
administracije u Afganistanu i Iraku nakon 11.
rujna, a sve utemeljeno na ideji civilizacijskog
mesijanizma i geopolitički provođeno kroz programe
Projekt za novo američko stoljeće (Project for the
New American Century), Inicijativa za Veliki Bliski
istok (Greater Middle East Initiative) i dr.
Što se tiče pojave Islamske države na Bliskom istoku, treba
napomenuti da su irački suniti na neki način dopustili Islamskoj državi
uspostavu kontrole na širem dijelu njezina teritorija, jer su smatrali da u
određenom smislu Kalifat vraća muslimanima dostojanstvo (kao neka vrsta obećane
zemlje u kojoj bi živjeli svi povrijeđeni muslimani). S druge strane, irački
Kurdi također snose dio odgovornosti za širenje Kalifata jer su zbog ponovne
kontrole Kirkuka olakšali njegovu uspostavu.
Također je bila kriva procjena međunarodne zajednice da će
Assadov režim u Siriji brzo pasti, kao što se to dogodilo s Benom Alijem ili
Mubarakom. Na taj je način većina zapadnoeuropskih zemalja zatvorila mogućnost
posredničkoga pregovaračkog puta u Siriji i ustrajavala u podupiranju saveznika
Saudijske Arabije, koja je oduvijek težila uspostavi salafističkog režima u
Siriji te financirala i slala džihadiste na sirijsko ratište. Na kraju, bilo je
iluzorno misliti da će rat u Iraku ili Siriji biti izolirano krizno žarište jer
se već pokazalo da se kriza lako prelijeva i zahvaća susjedne zemlje, poput
Libanona. Jednako je bilo naivno vjerovati da će sirijske izbjeglice ostati u
susjednim muslimanskim državama i da neće krenuti prema Europi.
Takvim strateškim pogreškama treba
dodati i slabost labave i podijeljene zapadne
koalicije protiv Kalifata, zbog koje se stječe dojam
da bivše kolonijalne sile nisu kadre ili ne žele
ponovno crtati granice novih državnih entiteta na
Bliskom istoku, znajući da oni ne bi bili prihvaćeni
ni od šijitskih ni od sunitskih država. Saudijska
Arabija nastoji uspostaviti salafistički režim u
Damasku, Turska želi pod svaku cijenu izbjeći
stvaranje kurdske države, što objašnjava i određenu
toleranciju prema islamističkim teroristima i
otvaranje granica europskim džihadistima. Zapadne
sile također se boje da bi kopnenom vojnom
intervencijom mogle zaglibiti, što bi mogao biti
početak "kršćanskog križarskog rata" kojem se u biti
Islamska država nada jer bi onda mogla pozvati na
opću mobilizaciju muslimanskoga svijeta.
Ulazak Kalifata u Europu
Borba protiv polimorfnog,
asimetričnog terorizma bez teritorijalne baze
svakako zahtijeva daleko složeniju i obuhvatniju
antiterorističku strategiju, dok uporaba
konvencionalnih vojnih sredstava i masovnih
bombardiranja ISIL-ovih uporišta u Siriji ne rješava
ništa. Zapad i boluje od metodološke i
svjetonazorske shizofrenije jer se takvo izvanredno
ratno stanje i specijalna vojno-policijska
metodologija ne uklapaju u postojeći zakonodavni
instrumentarij dominantne ideologije antirasizma,
zaštite prava migranata i promigracijske politike.
Ustrajati u podupiranju politike "otvorenih granica"
bez kontrole migracijskih tokova, a ujedno tražiti
od države da se učinkovito bori protiv unutarnjeg
islamističkog terorizma također odražava stupanj
shizofrenije koja graniči s mazohizmom.
Islamski radikalizam zapravo je
istovremeno regresivna srednjovjekovna sekta, puna
bigoterije i nesnošljivosti, ali i postmodernistička
hereza koja napada autoritet ukorijenjenih tradicija
i kultura. Riječ je o neotradicionalizmu koji
pokušava, dio po dio, rekreirati izgubljeno
blještavilo minulih vremena Kalifata.
Islam kao vjera nije jedinstven već
heterogen fenomen, a prema salafističkom tumačenju
podijeljen je u 73 sekte. Sve te sekte završit će u
paklu, osim jedne: salafista kao izabrane skupine za
obećani raj vjernika. Hamamdi Redissi ističe kako
salafizam, fundamentalizam i reformizam pripadaju
istom semantičkom polju. Zapravo taj religijski
oblik zagovara islam koji zaboravlja vlastitu
povijest, islam koji diskriminira i koji funkcionira
prema binarnom sustavu: čist - nečist, vjernik -
nevjernik, čovjek - žensko itd., suprotstavlja
modernom svijetu iskonsko vrijeme i svijet objave,
netaknut, reaktualiziran, proturječan. Takva vjera
historizira zlatno doba kao vrijeme prvobitnih
islamskih zajednica i profeta.
U takvoj perspektivi, kontekst (povijest) u načelu oskvrnjuje
tekst (božanska riječ). Zato treba progoniti kontekst (povijest i kulturu) i
držati se doslovnoga teksta Kurana, bez mogućnosti drukčije egzegeze. Zapravo
taj oblik islamskog fundamentalizma odražava koliko se vjerski fenomen u
današnje vrijeme modificirao. On ovdje više ovisi o molekularnom inženjeringu
nego o ishodištu teoloških kontroverzi i rasprava. Umjesto toga, formulirao se
zbog geopolitičkih previranja na Bliskom istoku kao odgovor na sve agresivniji
sekularni vojni mesijanizam Zapada. Riječ je o svojevrsnom dvojniku zapadnjačkog
newageovskog sinkretizma. Postupno uništenje ljudskih zajednica, naroda i
identiteta na globalnoj razini vodi prema civilizacijskoj tabula rasa u kojoj se
više ništa ne razvija, ne niče, ne nastaje, nego se sve samo iskorjenjuje putem
akulturacije, kakvu upravo provode kapitalistički globalizam i islamistički
integrizam kao dva brata neprijatelja.
Islamizam: proizvod globalizacije
Dakle, destrukcija različitosti na
području vjere i kulture generirala je novu vrstu
fundamentalizma. Njegov uspjeh i njegova privlačnost
mogu se objasniti plodnim globalističkom uvjetima,
jer globalizacija kao proces akulturacije ne
podrazumijeva suživot i prožimanje kulturnih i
povijesnih identiteta. Stoga francuski politolog
Olivier Roy ističe kako je upravo fundamentalizam
vjerski oblik najbolje prilagođen globalizaciji.
Sekularizacija, naime, nije uspjela ukinuti vjerski
fenomen, nego je potaknula njegovu emancipaciju i
autonomizaciju od kulture i područja političkog i
institucionalnog života. Lišena svog okoliša,
kulturnog okruženja, vjera se predstavlja kao čisto
apstraktno utočište, koje ne počiva na ničemu, na
praznini poput pustinje. Tradicionalne religije i
teološki politički prostori ustupaju mjesto
mutiranim oblicima postmodernih religija, koje su
prilagođene za globalno okružje bez teoloških i
filozofskih sadržaja.
Na kraju, zanimljivo je ustanoviti
paradoksalne analogije između salafizma i američkih
protestantskih paradigmi. Naime, Amerika nije nacija
kao europske nacije. S obzirom da se temelji na
spoju iseljeničkih skupina bivših zatvorenika,
skupina nepoželjnih u tadašnjoj Europi, što su u
Novom svijetu isključivo tražili šansu za bogaćenje,
i puritanskih pastora, često vrlo radikalnih u
tumačenju Biblije, SAD se pokazuje kao neka vrsta
identitetskog "civilizacijskog mutanta". Američka je
povijest puna shizofrenije, jer je njezin
civilizacijski model uvijek oscilirao između
moralizma fanatičnih pastora i duha odmetnika,
kauboja ili tražitelja zlata, kao simbola moralne
transgresije. Te dvije komponente objašnjavaju zašto
su SAD uvijek spremne nametnuti svoj način života
ostatku svijetu.
Sličnu shizofreniju pronalazimo i kod islamskog fundamentalizma,
pogotovo kod islamista druge ili treće generacija u Europi ili SAD-u, koji kao
visokoobrazovani đaci savršeno koriste visoku tehnologiju, internet i Facebook,
i u velikoj su mjeri podsvjesno fascinirani tehnološkim dostignućima Zapada, ali
istovremeno nihilistički zagovaraju uništenja istoga tog Zapada i regresivni
povratak u zlatno doba Kalifata, pročišćeno od tehnologije, grijeha i poroka.
Jure Vujić, Vijenac, www.hkz-kkv.ch
|